(Opaska uredništva: Ponovo objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, o odnosu morala i politike, Ivo Jospović održao kao predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je potrebno opet progovoriti o toj temi).
[Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Ponovo objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, o odnosu morala i politike, Ivo Jospović održao kao predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je potrebno opet progovoriti o toj temi).
[Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Ponovo objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, o odnosu morala i politike, Ivo Jospović održao kao predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je potrebno opet progovoriti o toj temi).
[Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Ponovo objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, o odnosu morala i politike, Ivo Jospović održao kao predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je potrebno opet progovoriti o toj temi).
[Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Ponovo objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, o odnosu morala i politike, Ivo Jospović održao kao predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je potrebno opet progovoriti o toj temi).
[Read more…]
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: Ponovno objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, odnosa morala i politike, Ivo Jospović održao kao Predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013. Smatramo da je baš na ovaj dan potrebno progovoriti o ovoj temi).
[Read more…]
U kamenu
Kaleidoskop Meyerovih slikovitih likova svjedočio je padu Zida 1989. godine te političkoj, ekonomskoj i zakonodavnoj tranziciji prema novim oblicima sloboda, koje se i dan-danas često iskrivljavaju. Te su osobe na razne načine uključene u seksualni rad koji se u ovom tekstu ne romantizira, niti se opisuje voajerski, nego se tematizira čak i kad je prisilan ili povezan s maloljetnicima, u nekome neimenovanom gradu koji snažno podsjeća na Leipzig.
Ovo svjedočanstvo o rubovima društva, prostituciji, svodništvu i s njima povezanim sudbinama otvara nove vidike vezane uz tu ekonomsku granu koja postaje sve moćnijom i sve dostupnijom, no koja i dalje nije lišena kriminala i eksploatacije. Clemens Meyer navedene je teme istraživao petnaest godina, dok je na ovome romanu intenzivno radio oko osam godina.
***
Ova istodobno strašna i prelijepa knjiga o jednom od najstarijih zanata na svijetu izaziva vrtoglavicu i razbija svaku čitateljevu iluziju. Rijetko koji pisac Meyerova naraštaja umije pisati na taj način.
Süddeutsche Zeitung
Clemens Meyer napisao je roman o “noćnoj” strani naše sadašnjosti, o prostitutkama, svodnicima i njihovim mušterijama – ali istodobno je napisao i potresno i snažno književno djelo o povjerenju i izdaji, o čežnji i samoći.
Frankfurter Allgemeine Zeitung
Najuzbudljivi, najneobičniji roman ove jeseni.
Der Tagesspiegel
U kamenu je velik i važan roman. Na prepoznatljiv način uzdiže se iznad društvenoga kozmosa u kojem se odigrava – prostitucija kao grana privrede ovdje je pars pro toto. Jedno poglavlje prepuno citata iz Marxova Kapitala savršeno funkcionira povezujući ekonomske varijable iz industrije seksa s Marxovim paradigmama. Clemens Meyer napisao je prije svega knjigu o ekscesivnom, o onom iza granica.
Die Tageszeitung
***
Clemens Meyer (rođ. 1977. u Halleu) autor je brojnih proznih tekstova i scenarija, a piše i kazališne komade i novinske kolumne. Dobitnik je brojnih njemačkih književnih nagrada i stipendija, a za zbirku priča “Noć, svjetla” (OceanMore, 2010.) nagrađen je 2008. godine i Nagradom Leipziškog sajma knjiga. Objavio je i roman “Als wir träumten” (Kad smo sanjali) 2006. i knjigu autobiografskih proza “Gewalten” (Sile), 2010. godine. Za roman “U kamenu” 2014. dobio je Književnu nagradu grada Bremena. Za scenarij “In den Gängen” (U hodnicima), koji se temelji na njegovoj kratkoj priči, Meyer je zajedno s Thomasom Stuberom 2015. godine osvojio Nagradu njemačkih scenarista.
***
Naslov: U kamenu
Autor: Clemens Meyer
Prijevod: Helen Sinković
Izdavač: Naklada OceanMore
Godina izdanja: 09/2015.
Broj stranica: 488 str.
Uvez: Meki uvez
ISBN 9789533320304
(Više novih knjiga na Moderna vremena info).
Politika i moral u Hrvatskoj
(Opaska uredništva: zbog tehničkih razloga i puta našega kolumniste u inozemstvo ovoga tjedna objavljujemo jedan vrlo važan govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, odnosa morala i politike, održao kao Predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013.). [Read more…]
Dilema manjeg zla
Mit o lapotu je univerzalni antropološki fenomen i ova priča na rascepu mita i sećanja nalazi u posve sličnom obliku u svakom društvu. Slični su prvenstveno strukturalno, bez obzira na to da li je reč o mitovima/sećanjima o prestarelim babama i dedama koji sa osmehom idu u nekakvu ’’porodičnu smrt“, ili o gotovo istinitim pričama o sahranama živih roditelja, stilizovane priče o kokoški, dedi i drumu iz pozorišnih predstava ili ostale benignije.
Zapravo su sve bajke za koje znamo benigne, a deci ih čitamo tek nakon temeljnog čićenja od seksa, incesta, nasilja, klanja, iskopanih očiju i odsečenih jezika, pričanja sa mrtvacima i/ili povampirenima, manje ili više simboličnih kanibalističkih obreda i slično – priče u kojima je sublimirana poruka ovog mita.
Upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića
A mit je jednostavan: sin je iz prikrajka video kako njegov otac ubija prestarelog dedu, pa je nakon ubistva pokupio malj (ili čime je već deda ubijen) sa rečima da će za par decenija ustrebati i njemu. U dobroćudnijim varijantama ubistvo je zamenjeno batinanjem, malj kaišem; dok se u svakodnevnoj varijanti javlja u vidu kletve ’’Dabogda i tebe tvoja deca ovako“.
Savremena globalna kultura reprodukovala je ovaj mit u donekle modifikovanoj i bezazlenijoj varijanti kao sukob učitelja i štićenika. Priču svakako znate: počinje saradnjom, a završava međusobnim sukobom u kojem pobeđuje mlađi. Iako u filmovima i literaturi često nailazimo i na reprodukciju obrnute situacije – pobedu starog vuka – radi se samo o privremenoj pobedi i odgađanju neminovne smene generacija.
Redovno je to konačni poraz pobeđenog u kojem njegovo životno delo biva krunisano i najteža pobeda pobednika koji tek kroz ovu pobedu dostiže svoj vrhunac.
I upravo ovih dana ritualno svedočimo uprizorenju ovog mita i prisećamo ga se (jer obred sećanja je najsvetiji deo mita – ne sadržina, već njegova sakralna reprodukcija), jer se u Srbiju, žedan osvete, vratio mentor Aleksandra Vučića.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije
Pošto bez starca nema udarca, učitelj nije za podcenjivanje, ratoboran je, kreativan u agresivnosti i računa na ono blago potisnuto kulturno intimno očekivanje tvrdog jezgra Vučićeve mašinerije na povratak u raspojasano divljanje i maltretiranje nezaštićenih (jer izvestan broj njih je u SNS-u upravo iz tog razloga: očekuju divljanje nad prethodnom političkom garniturom; činjenica da ih je većina u njoj i bila ne menja ništa) kao u onim mitskim devedesetim.
I tako kreativan uspeo je čak i da izdejstvuje rezoluciju Evropskog parlamenta. Rekli bismo na prvi pogled da je uspeo da zagadi idiličnu saradnju srpskog premijera i EU administracije te da mu time zada odlučan nokdaun.
Ali samo naizgled: po svemu sudeći i uprkos najavama prgavog vojvode, Vojislav Šešelj nije više bauk od kojeg se funkcioneri kriju po mišjim rupama i haos koji on pravi nije destruktivan po sadašnju političku garnituru.
Nije se toliko promenio on, koliko se promenio njegov učenik. Vučić je demagogiju učitelja upotpunio demagogijom kapitalizma (jer i učitelj i učenik svojim političkim programima nude demagoški koncept reda; etnički red ili red tržišta, posve je svejedno – kapitalizam, nacionalizam i konzervativizam ionako idu ruku pod ruku), a maltretiranje je Vučić upotpunio zlostavljanjem nezaštićenih tranzicionih gubitnika na čijim leđima lomi sve nevolje tranzicije.
Rečju, učenik je postao bolji demagog od učitelja, politički nemerljivo moćniji i za potpunu moć fali mu samo jedna stvar – pobeda nad tutorom – i čini se da je ostvaruje. Jer tek su mu povratak Vojvode Šešelja i donošenje rezolucije Evropskog parlamenta omogućili da totalizuje svoju demagogiju.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla. Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao
Vučić briljira tek sada kad ima priliku da u jednoj rečenici zahvati ono što nije mogao ni njegov mentor: majčicu-naciju u opasnosti koji niko drugi do On ne štiti od zlih napada sa strane i iluziju nacionalne superiornosti koju bi mi demonstrirali (i) na tržištu samo da nije tih međunarodnih klipova u točkovima (sve ovo zahvatio je on na konferenciji za štampu povodom rezolucije Evropskog parlamenta).
Jednom rečju, uspeo je da zahvati oba izvora trodecenijske restauracije konzervativizma: deregulisanu naciju i etnički kapitalizam.
Pored toga što će Šešelj Vučićevu vlast učvrstiti na simboličkom nivou, on odigrava ulogu bez čije pomoći nema održavanja ni jednog novokonzervativnog režima sličnih svetonazora: ulogu većeg zla. Otvorio se, dakle, novi prostor za manevrisanje a taj je prostor primetio niko drugi do predsednik Srbije.
A paralele sa okruženjem se same nameću jer veće zlo čini jedan od neizbežnih i nezamenljivih faktora stabilnosti novokonzervativnih vlada u okruženju i šire. Mađarskom premijeru Orbanu usluge desničarskog kreveljenja i izigravanja većeg zla pruža Jobik, Erdoganu religijski fanatici i tako dalje.
Teško je zapravo i zamisliti da novokonzervativne snage tako dugotrajno održavaju svoje polu-diktature bez takvih klovnova u politici (podsećam usput da je Šešelj u ovoj ulozi odličan, slične usluge je pružao i Miloševiću). Tako nam se još jednom, igrom sudbine, privukla dilema manjeg zla.
Ispostavlja se na kraju da je Šešelj, ukoliko je pušten da bi nešto uradio na političkoj sceni, pušten da bi Vučića na vlasti održao, a ne da bi ga poljuljao.
Zidovi bez zida
Njemačka je obilježila događaj što je ušao u politički rječnik kao ”pad Berlinskog zida”. No svečarsku je atmosferu u Berlinu pokvario posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza, inače hvaljen na sva usta na Zapadu zbog blagoslova planu ujedinjenja Njemačke (pri čemu je prevaren obećanjem da se Atlantski pakt u zamjenu za njegovo ”da” neće širiti dalje prema istoku).
Upozorio je, naime, kako su zapadnim državnicima, prije svega onima u SAD-u, nakon nestanka zida u Berlinu i raspada SSSR-a ”udarili u glavu trijumfalizam i euforija”, što svijet dovodi na rub novoga hladnog rata. Vjerojatno slavljenici u Berlinu nisu očekivali takvo upozorenje, iako je ono potpuno na mjestu. I opravdava pitanje: u tih 25 godina – što smo dobili?
Na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka
Saveznici iz Drugoga svjetskog rata koji su zajedničkim snagama, pri čemu je najveći teret ponio Sovjetski Savez, porazili nacifašizam, ubrzo su se nakon njegova završetka, kako zbog hegemonističke politike Moskve tako i zbog antikomunističke histerije na Zapadu (uzrokovane dobrim dijelom i strahom krupnoga kapitala od ideologije što je podrivala njegove temelje), pretvorili u protivnike.
Mada je Churchill svojim govorom u Fultonu i kovanicom ”gvozdena zavjesa” svu odgovornost za faktičnu podjelu svijeta na Istok i Zapad prebacio na sovjetsku stranu, objektivni analitičari ne mogu poreći ni suodgovornost demokratskih država Zapada u kojima je, posebno u Americi, lov na ”komunističke vještice” demokraciju pretvorio u karikaturu. Vrijeme tzv. hladnog rata i blokovske podjele, ravnoteže straha, odnosno straha od uzajamnog uništenja nuklearnim oružjem, obilježilo je nekoliko desetljeća i nekoliko generacija.
Za to vrijeme, na Istoku je prakticiran ”realni socijalizam”, sovjetski model zasnovan na strogo centralnom upravljanju svime, planskom gospodarstvu, svođenju privatnog vlasništva na minimum, jednopartijskom sustavu, policijskoj kontroli svega i svakoga i ograničavanju slobode kretanja, osobito slobode prelaska državnih granica prema Zapadu, ali i unutar bloka.
U jeku hladnog rata, u Njemačkoj koja je bila podijeljena na dvije države, s dijametralno oprečnim političko-ekonomskim sustavima, u Berlinu je podignut zid, monstruozna građevina što je dijelila ”socijalistički” od ”kapitalističkog” dijela grada.
I taj će zid postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku.
Zid će postati simbolom hladnog rata. Jedna jedina zemlja uspjela je otrgnuti se iz Staljinovog zagrljaja i lansirati svoj model – također socijalizma, ali u mnogim aspektima bitno različitog od onoga u Istočnom bloku. Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni
Jugoslavenski je model, svojevrsni eksperiment koji je tekao, postao sušta negacija onoga sovjetskoga, osim u monopolu jedne stranke na vlasti i zamjetnoj ulozi policijske kontrole na unutarnjoj sceni.
No Jugoslavija je s vremenom postajala sve liberalnija, imala je otvorene granice (u oba smjera), gospodarstvo je funkcioniralo na kombinaciji elemenata plana i slobodnog tržišta, velike su tvrtke uspješno, dakle profitabilno poslovale širom svijeta, u određenim granicama postojalo je privatno vlasništvo, ali i privatno poduzetništvo, a kategorije društvenog vlasništva i radničkog samoupravljanja omogućavale su zaposlenicima neku vrstu radničkog dioničarstva, pa čak i vlasništva nad pogonima u kojima su radili.
Većina građana Jugoslavije željela je da im što brže bude što bolje (ni oni nisu bili imuni na sirenski zov potrošačkog društva), ali nije pokazivala želju za radikalnom promjenom sustava, odnosno za njegovim odbacivanjem.
U Istočnom bloku periodično su se, međutim, javljale otvorene pobune, odnosno pokreti ili makar istaknuti pojedinci – disidenti koji su jasno pokazivali kako postoji duboko nezadovoljstvo sustavom i želja da ga se odbaci (Istočna Njemačka, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i, u konačnici, sam SSSR). Prije četvrt stoljeća došlo je do kulminacije u Njemačkoj Demokratskoj Republici, masovnim bijegom njezinih građana preko drugih zemalja Istoka na Zapad i pokretom pod geslom ”Mi smo narod” koji je tražio duboke unutarnje promjene.
Zatečeno događajima, mada je u Moskvi MihailGorbačov već lansirao politiku demokratizacije (glasnost i perestrojka), vodstvo u Istočnom Berlinu u panici je povuklo dramatičan potez – otvorilo je granične prijelaze prema Zapadu (pa dakle Berlinski zid nije pao, nego je otvoren odlukom još postojeće države DDR).
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća. Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih
Bio je to nesumnjivo povijesni događaj za Njemačku, jer je otvorio mogućnost stvaranja jedinstvene Njemačke (govoriti o ujedinjenju farsično je, jer se sve svelo na to da je Zapadna Njemačka ”progutala” Istočnu i nametnula joj svoj sustav).
Bio je to također i startni znak za ostale zemlje Istočnog bloka da se može ići u promjene, pa i korjenite. Za Jugoslaviju – jedva. Jugoslavenski model neće pasti kao žrtva želje većine građana da ga odbace (kao što se danas voli tvrditi), nego agresivnog nacionalizma lansiranog iz Beograda (pa i vojnom silom), na koji je odgovoreno nacionalizmima drugih predznaka, što je u konačnici rezultiralo ratovima u kojima se raspala federacija. Dakle niti je Jugoslavija prije početka tranzicije bila isto što i tzv. Istočni blok, niti su države nastale njezinim raspadom u tranziciju ušle s jednakih pozicija kao ”politički Istok”. To treba naglašavati, jer to mnogi, pa i u Evropi, vole zaboravljati i prešućivati.
Pokušajmo u vrijeme održavanja simpozija u nekadašnjim sovjetskim satelitima na temu ”Svijet bez Zida” i ”25 godina slobode” hladno procijeniti kakva je za nas bilanca tih četvrt stoljeća.
Evo, u naznakama: donijela nam je kriminalnu privatizacijsku pljačku, vratila na scenu neofašizam (kao i većini tranzicijskih država) kakav nijedna demokratska zemlja Zapada ne trpi, poništila međunacionalnu i međuvjersku toleranciju koje su ustupile mjesto netoleranciji, nepovjerenju, a nerijetko i mržnji, donijela praktični gubitak financijskog suvereniteta (banke u stranom vlasništvu) i značajan pad gospodarskih aktivnosti, bankrot i nestanak ranije uspješnih poduzeća, povezan sa sve većim brojem nezaposlenih, kao i zaposlenih ali sve siromašnijih.
Da, dobili smo slobodne izbore, politički pluralizam, nesputanu slobodu govora (pod kojom se krijumčari najprizemniji povijesni revizionizam, ali i demoniziranje antifašizma i antifašističke borbe iz Drugoga svjetskog rata) i još – nepovratno ”požutjele” medije.
A izgubili smo, izuzmemo li zaista rijetke izuzetke, ozbiljno i vjerodostojno novinarstvo. Dobili smo vlast (bez obzira na to o kojim je strankama riječ) koja je zarobljenik ”isluženoga” neoliberalnog modela, koja je zaboravila što je to ”socijala” i kojoj nedostaje i snage i vizije da brani nacionalne interese zemlje i njezinih građana. I dobili smo sve veći raskorak između manjine koja ima (i može gotovo sve) i većine koja nema ili nema dovoljno (pa ne može gotovo ništa). Korupcija i kriminal cvjetaju.
Na svjetskoj sceni dobili smo, riječima Gorbačova, Zapad kojemu su nestankom socijalizma i raspadom SSSR-a u glavu udarili trijumfalizam i euforija, pa smo na pragu novoga hladnog rata. Jesmo li zbog svega toga, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, postali istinski slobodni? Za ovu priliku ostat ćemo na pitanju.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
