Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutoga u privatnost. [Read more…]
Političke religije su zapravo političke ideologije
Teologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao da žive u paralelnim svjetovima. [Read more…]
Apokalipsa postaje svakodnevicom
Josip Mlakić, ”Svježe obojeno”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Josip Mlakić jedan je od najznačajnijih srednjegeneracijskih pisaca bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, koji unatrag petnaestak godina (njegov roman “Kad magle stanu” koji je među prvima promijenio sliku proze koja tematizira rat, ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) ispisuje zbirke priča i romane koji čine kvalitetan pripovjedni opus, na kakav ne nailazimo često u bibliografijama domaćih pisaca. [Read more…]
Oleg Mandić: ”Strahote Auschwitza su mi pomogle da imam sretan život”
Oleg Mandić
(Opaska uredništva: ponavljamo prošlotjedni intervju s Olegom Mandićem zbog velike pažnje koju je izazvao ovaj razgovor s posljednjim muškim zatočenikom nacističkog logora Auschwitz, te zbog toga što je gospodin Mandić predan odgoju mladih za mir što je potrebno naglasiti i staviti kao prioritet i u danima sjećanja na žrtve partizanske odmazde nakon završetka Drugog svjetskog rata).
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Oleg Mandić: ”Strahote Auschwitza su mi pomogle da imam sretan život”
Oleg Mandić
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Drukčiji pogled na branitelje
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
Ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja…
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Religija u postsocijalizmu
Dvadeseto stoljeće obilježeno je mobilizacijom ateizma u političke svrhe. Poslije Revolucije 1917. u Rusiji je za Lenjina vladalo još ozračje relativne tolerancije prema fenomenu religije jer na nju se gledalo kao na nužan proizvod ugnjetavanja i materijalne prakse proletarijata: kao ‘‘izokrenuta svijest o svijetu“ religija će naprosto iščeznuti pred znanstvenom obaviještenošću i uklanjanjem uzroka njezina nastajanja.
Kasnije je, pod utjecajem dogmatske interpretacije Marxovih i Lenjinovih tekstova, Staljin otpočeo žestokim represijama protiv religije. Štoviše, Sovjetski Savez i njegove satelitske države učinili su antiteizam temeljem vlastite ideologije, a represivne su prakse (uznemiravanja, društvene degradacije, hapšenja) varirale u intenzitetu, ovisno o zemlji u kojoj su se provodile.
Nakon razlaza Tita sa staljinizmom 1948. u socijalističkoj je Jugoslaviji politička vlast uglavnom bila manje isključiva u odnosu na religiju nego u drugim socijalističkim i komunističkim zemljama. Premda je, dakako, preuzeo glavninu crkvene imovine većinskih kršćanskih Crkava (Katoličke i Pravoslavne), socijalistički režim vodio je pomirljiviju politiku prema religijskim praksama, prepuštajući ih privatnoj sferi.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere
Ateisti iz javnoga kulturnog života kritički su se obrušavali na negativne aspekte iz povijesti Katoličke crkve kao institucije (Križarski ratovi, Inkvizicija, razdoblje korumpiranih i moralno dekadentnih papa iz obitelji Borgia), no rijetko izrijekom posve negirali mogućnost vjere kao takve ili se izjašnjavali kao antikršćani.
Možda upravo zbog represija i društvenoga marginaliziranja što su ih, posebice u prvoj fazi socijalizma, doživljavali pojedini istaknuti svećenici i vjernici te možda upravo zahvaljujući činjenici da religiji nije omogućen pristup u prostor javnoga života i obrazovanja, pridržan za marksističku indoktrinaciju, Crkve su se u socijalističkoj Jugoslaviji, zapravo, pred jasno definiranim ‘‘neprijateljem“ učvršćivale u kvaliteti. Priznati se javno vjernikom nije bio tek izraz pripadnosti religijskoj tradiciji, nego osobni izbor i čin svjedočenja vjere. Katolička crkva se pokazala dovoljno zrelom da prihvati i provodi smjernice Drugoga vatikanskog koncila, a pojedini obrazovani svećenici otvorenima za dijalog sa svijetom.
Što se zapravo dogodilo simboličkim činom rušenja Berlinskog zida 1989, odnosno propašću komunističke ideje i pokušaja njezinoga političkog ostvarenja? Dalekosežnost toga golemoga povijesnog loma tek počinjemo naslućivati: nestanak socijalističko-komunističkoga poretka s političke scene nije značio tek propast jednoga totalitarnog sustava, nego i gubitak ravnoteže na kojoj je, za tzv. Hladnoga rata, počivao cjelokupan svjetski poredak. Gubitkom uzajamnih izazova i korekcija među moćnim društvenim ideologijama, komunističkom i liberalnom, s vremenom sve su se više očitovali njihovi stvarni nedostaci. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest što ju je prouzročio liberalni kapitalizam i koja se počela širiti diljem svijeta bila i jest itekako prava.
Nudeći svijetu ostvarenje ljudskoga posvemašnjega razotuđenja i socijalizam kao tehniku toga ostvarenja, komunizam je čovjeka nastojao lišiti prava na individualne slobode i raspolaganje privatnim kapitalom te se, naposljetku, i uz mnoga dobra rješenja socijalne politike, pokazao nesposobnim nositi s tržišnom konkurencijom. Liberalni model uređenja svijeta potkopavao je socijalizam svojim prestižnim gospodarskim potencijalom, a očekivanja ljudi u postsocijalizmu iznevjerio upravo onim čime ih je bio privlačio: deklaracijama o slobodnom društvu, zauzimanjem za individualne slobode, slobodu poduzetništva, transgraničnost, ljudska prava.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću
Zatečeno gubitkom ravnoteže, pluralističko društvo s tržišnim gospodarstvom našlo se pred otvorenim geopolitičkim prostorom u nedoumici kako da ga organizira na nov način. Više ne raspolaže konstruktivnom, pokretačkom idejom, a sve se alternative pokazuju neizvjesnima. Polarizacija se više ne stvara na temelju ideološko-političkih, nego na temelju civilizacijskih i tržišnih razlika. Svijet se više ne dijeli na Istok i Zapad, čak ne ni na ‘‘lijeve“ i ‘‘desne“, nego na – bogate i siromašne.
Prema novoj tranzicijskoj ideologiji prelaska iz totalitarističkoga u demokratsko društvo, koja je odmijenila onu marksističku, činilo se da, ukoliko se strogo poštuju kulturne i ekonomske institucije, ne bi trebalo biti prevelikih prepreka na putu do demokracije. Cilj – ‘‘liberalizacija“, ‘‘privatizacija“, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti – činio se određenim, a njegovo dosezanje zajamčeno. Međutim, vrijeme postsocijalizma pokazalo se kao vrijeme trauma, vrijeme zaglavljeno između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih, ništa manje ideoloških suočavanja s prošlošću.
Hegemonizam i ideološko nijekanje nacionalnih identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji bilo je glavno neuralgično mjesto procesa otpočeta slomom komunizma. Lančano raspadanje višenacionalnih država – budući da se bivšim bratskim nacionalnim entitetima umjetno stvorene države htio nametnuti jedan: srpski (koji se oduvijek najtješnje identificirao s jugoslavenskim) – nije se, čini se, moglo dogoditi drukčije nego ratnim sukobom. Proces nacionalne homogenizacije i identifikacije u bivšoj Jugoslaviji zatekao je tzv. Zapadnu Europu posve nespremnom: ne mogavši ga dugo vremena pravilno shvatiti i kanalizirati i sama je pridonijela stvaranju novih trauma u mladim državama te bitno usporila njihovo iscjeljivanje.
Traumatska situacija bitno je narušila i narušava zdravlje demokratskoga procesa u zemljama bivše Jugoslavije.
Umjesto pluralističkoga, multikulturnog društva – nacionalizmi; umjesto suživota različitih etniciteta – opetovano brojanje kostiju žrtava iz ranijih sukoba te izjednačivanje žrtava kolaboracije i revolucije; umjesto revizije i čišćenja pamćenja – antikomunistički revizionizam; umjesto uspostavljanja novoga društveno-gospodarskog sustava na temelju privatnog vlasništva – nacionalno državotvorstvo, prvobitna akumulacija kapitala i korumpiranost elite; umjesto jasnih programa lijeve i desne političke opcije – borba za vlast; umjesto odgovorne demokratičnosti – pasivnost građana; umjesto slobode religija – tendencije fundamentalizmima, umjesto ekumenizma – nesposobnost dijaloga, umjesto katoliciteta – katolicizam; umjesto vjere – politizirana religija.
Povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost. Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija
U socijalističkom sustavu nije bilo radikalnoga prekida s religijskom tradicijom, ne samo kao prostorom prakticiranja religijskih praksi, nego i prostorom kulturnoga i nacionalnoga kontinuiteta, a marksistička demonizacija religije samo je ojačala njezin politički potencijal. Stoga je većinska Katolička crkva od samoga početka borbe za državnom nezavisnošću u Hrvatskoj bila i njezin glavni akter. Institucionalna Crkva i mlada država su od toga uvelike profitirale mobilizirajući ljude svaka za svoje interese. Konfliktni, ratni okvir pridonio je brzoj i instrumentalnoj revitalizaciji javne uloge tradicionalne religije i Crkve u konfesionalnoj homogenizaciji, mobilizaciji i zaštiti nacionalnoga identiteta.
Naglo afirmirana, Crkva je odjednom, i ne svojom zaslugom, postala toliko javno uposlenom i uspostavljanjem političkog saveza s državom i održavanjem nade ratom napaćenih ljudi da se činilo kako će za vrlo kratko vrijeme nadoknaditi višedesetljetnu društvenu potisnutost i stigmatiziranost.
Međutim, povratak religije u javnu političku, kulturnu, obrazovnu sferu bio je proces koji se nametnuo znatno snažnije od procesa povratka pojedinaca vjeri, tj. zadovoljavanja religijskih potreba osobnim izborom i odlukom. Najezda religioznosti bila je kolektivnoga, društveno-kompenzatorskoga, kulturnog i oportunističkog, etno-mobilizirajućega karaktera te je podrazumijevala konfesionalnu a ne vjersku deklarativnost.
Povezana s isticanjem nacionalnog identiteta, takva je religioznost hranila sakralnu nacionalističku retoriku, a folklorni religijski elementi postali su važniji od duhovnih – vjerske zajednice i vjerski službenici bili su servis društvenog rituala, a kršćanstvo često služilo kao društvena mimikrija.
Zasluge institucionalne Katoličke crkve u osamostaljivanju Hrvatske zasigurno su neosporive, ali to je otprilike sav njezin udio u demokratizaciji traumatiziranoga tranzicijskoga društva koje grca u problemima globalizacijskoga procesa i društveno-ekonomskoj krizi. Štoviše, Crkva zaostaje i za općim kretanjima u društvu. Dok građanske civilne udruge i spontani demokratski pokreti pokazuju sve više zrelosti u demokratičnosti, tj. spremnosti na dijalog i zalaganje za ljudska prava (takvu je političku zrelost pokazala, primjerice, studentska blokada na Filozofskom fakultetu ili prosvjed protiv profitom uvjetovanih urbanističkih zahvata u Zagrebu), Katolička crkva i njezine udruge ostaju po strani.
Premda govori da njezin posao nije politika te ne stvara ozračje za slobodno političko djelovanje svojih vjernika, miješa se u politiku, sugerirajući neizravno ili izravno za koje bi kandidate valjalo glasati, pri čemu daje prednost onima koji potiču spregu nacionalnoga i vjerskoga, osnažujući na taj način mentalitet kakav isključuje različite političke opcije. Skandale u svojim redovima prešućuje i zataškava, nije spremna preispitati vlastitu prošlost, posebice neke svoje postupke u vrijeme Drugoga svjetskog rata, te se pokazuje posve nesposobnom za uvažavanje tuđih kritika i, dakako, za autokritiku.
Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati
Ateisti i agnostici u Hrvatskoj su u velikoj manjini – prema istom popisu stanovništva iz 2001. deklariralo se 132.000 agnostika (3%) i 98.000 ateista (2.2%). Hrvatsko društvo kao da je sklono krajnostima, no, zapravo, očituje istu mentalitetnu strukturu: prvo su u socijalizmu kršena prava vjernika, a onda u tzv. demokratskoj državi marginalizirani oni koji nisu nacionalno-religijski podobni. Iako su prava nereligioznih osoba zajamčena Ustavom, na njih valja uvijek iznova upozoravati.
Do koje mjere, zapravo, nisu precizno definirana, kao što očito nisu jasno razgraničene ni kompetencije Crkve i laičke države, najbolje svjedoči neusuglašenost Zakona o izboru Predsjednika i Ustava. Naime, iako se novi predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović javno deklarirao kao agnostik, za vrijeme predsjedničke inauguracije morao je legalistički prisegnuti na Boga u kojega ne vjeruje.
Utjecaj institucionalne Katoličke crkve iznimno je velik. Podupire ga argument statistike: prema popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj se čak oko 90 % stanovništva deklariralo kršćanima, štoviše katolicima. Hrvatski sabor je 1997. ratificirao četiri sporazuma između Hrvatske i Svete Stolice te otada Crkva ima pravo na povrat crkvene imovine, na vjeronauk u školama i vrtićima, vojne dušebrižnike, predstavnike u Vijeću hrvatske državne televizije i emisije u programu, a uvelike utječe i na donošenje zakona (primjerice: o neradnoj nedjelji, umjetnoj oplodnji, buci…).
Riječju: Katolička je crkva prožela sve pore javnoga života te, u sprezi s državnom vlašću koja si među vjernicima osigurava glasove na budućim parlamentarnim izborima, nametnula manjinama – pripadnicima drugih konfesija i religija te nereligioznim osobama i osobama kojima je važnija vjera od religije – svojevrstan kulturno-religijski totalitarizam. Njemu se sve više ljudi i udruga opire, čak i među vjernicima što izaziva negodovanje crkvenoga vrha. Nadati se da će odustati od svojega nacionalističkoga i imperijalističkoga projekta te se napokon početi baviti onim što im je temeljno poslanje. Ili su to zaboravili?
