
Zdenka Pantić
Prošla je godina dana od kako smo čuli za epidemiju koju izaziva virus COVID-19. Ubrzo se počela koristiti riječ pandemija: pogođen je cijeli svijet. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Zdenka Pantić / Leave a Comment
Zdenka Pantić
Prošla je godina dana od kako smo čuli za epidemiju koju izaziva virus COVID-19. Ubrzo se počela koristiti riječ pandemija: pogođen je cijeli svijet. [Read more…]
Autor: Sanja Sarnavka / Leave a Comment
Sanja Sarnavka
U jednoj zemlji na brdovitom (Zapadnom, kažu) Balkanu, od stoljeća sedmog do danas, nije se ozbiljno razgovaralo o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju. A onda su neke žene počele govoriti o tome što im se događa(lo) na poslu, fakultetu, ulici, tramvaju, kafiću… [Read more…]
Autor: Zdenka Pantić / Leave a Comment
Zdenka Pantić
Nakon potresa u El Salvadoru u siječnju 2001. godine psihijatar i istraživač Germán Casas Nieto, zaključio je: ”Nakon prve, prirodne katastrofe, dolazi ona druga da i ona uzme svoj danak od žrtava – psihološka katastrofa”. [Read more…]
Autor: Marko Biočina / Leave a Comment
Marko Biočina
Prije nekoliko godina posjetio sam njemački grad Karlsruhe. Povod je bio obilazak jedne velike ugljenske termoelektrane, a grupu hrvatskih novinara kroz pogon je vodio predstavnik velike američke korporacije GE, čija su tehnološka rješenja ugrađena u taj objekt. [Read more…]
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutoga u privatnost. [Read more…]
Autor: Jadranka Brnčić / Leave a Comment
Teologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao da žive u paralelnim svjetovima. [Read more…]
Autor: Jagna Pogačnik / Leave a Comment
Josip Mlakić, ”Svježe obojeno”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Josip Mlakić jedan je od najznačajnijih srednjegeneracijskih pisaca bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, koji unatrag petnaestak godina (njegov roman “Kad magle stanu” koji je među prvima promijenio sliku proze koja tematizira rat, ove godine slavi svoj petnaesti rođendan) ispisuje zbirke priča i romane koji čine kvalitetan pripovjedni opus, na kakav ne nailazimo često u bibliografijama domaćih pisaca. [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
(Opaska uredništva: ponavljamo prošlotjedni intervju s Olegom Mandićem zbog velike pažnje koju je izazvao ovaj razgovor s posljednjim muškim zatočenikom nacističkog logora Auschwitz, te zbog toga što je gospodin Mandić predan odgoju mladih za mir što je potrebno naglasiti i staviti kao prioritet i u danima sjećanja na žrtve partizanske odmazde nakon završetka Drugog svjetskog rata).
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Opatijac Oleg Mandić jedan je od mojih uzora. S majkom i bakom je iz političkih razloga, u znak odmazde zbog antifašističkog djelovanja njegova djeda i oca, završio na najstrašnijem mjestu na kugli zemaljskoj, u nacističkom logoru smrti Auschwitz. Oleg ne prestaje odgajati za mir, za zrelo građanstvo, za pravilno shvaćanje antifašizma. Mladi ga jako vole. Sramota je Hrvatske što taj čovjek nije postao poznatiji i traženiji. To govori o našoj tuposti, o našoj nesposobnosti da tražimo bolje i da učimo od najboljih. Ovim razgovorom, koji donosimo u povodu 70. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata u Europi, želimo da naši čitatelji i svi oni do kojih će stići priča Olega Mandića na trenutak zastanu i da se zapitaju što čine sa svojim životom i kako pridonose poboljšanju općih uvjeta života u našemu društvu. Oleg je, naime, bio u središtu pakla. I potpuno je slobodan čovjek. [Read more…]
Autor: Jagna Pogačnik / Leave a Comment
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju.
Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici.
No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu.
U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu.
S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja.
Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema.
U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina.
Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”.
No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).