Dobra je to fora, zamijeniti ploču s nazivom za par političkih ruku i vreću para, kako izgleda gradski proračun. I smisliti neko drugo rješenje kojemu se naizgled nitko neće suprotstaviti. [Read more…]
Više nas dolazi u HNK nego vani na Trgu prosvjedovati
Kada sam posljednji put bio na zagrebačkom Trgu maršala Tita, otišao sam gutajući suze, dirnut, potresen, ganut ljepotom i zgrožen strahotom onoga što su mi tamo bez riječi, samo glazbom i govorom svojih tijela, ispričali požrtvovni vrhunski umjetnici Baleta HNK. Uhvatio sam posljednju ovosezonsku izvedbu baleta “Gospoda Glembajevi”, [Read more…]
Bandić se odlučio za civilizacijski potop Hrvatske
Izjavom o promjeni imena Trga Maršala Tita zagrebački gradonačelnik Milan Bandić nije samo iskazao potpuni prijezir prema vlastitim riječima i stavovima, koje je zagovarao godinama pa i u protekloj kampanji, niti je samo pristao na ucjenu ekstremističke političke grupacije. [Read more…]
Trg je Titov, ali je još više naš!
Drage antifašistkinje i antifašisti,
Sretan nam naš praznik!
Vjerujem da danas govorim u ime većine umjetnika i kulturnih radnika ovoga grada i ove zemlje i drago mi je da među vama vidim mnoge od njih. [Read more…]
Dođimo u četvrtak 22. lipnja u 19 sati na Trg maršala Tita
Građanke i građani Zagreba!
Pozivamo vas na obilježavanje Dana antifašističke borbe koja će se održati u četvrtak, 22. lipnja, u 19 sati na Trgu maršala Tita u Zagrebu. [Read more…]
Ropotarnica sadašnjosti
Što to znači oformiti ”Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ u zemlji koja nikada nije bila demokratska, a ponajmanje je demokratska u momentu kada vlast konstituira ”Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, pita se građanka, znajući da se čitav svoj dugi životni vijek kao sporedni i mrzovoljni subjekt batrgala pod presijama različitih nedemokratskih režima, naročito intenzivno u zadnjih četvrt stoljeća, da je sličan usud ranije pratio njezinu majku, kao i još ranije njezinu baku, kao i još još ranije njezinu prabaku, pa je građanka naposljetku bila odlučila prekinuti tu neslavnu tradiciju, trajno odustavši od potomstva, savršeno svjesna činjenice da bi njezinim eventualnim kćerima i unukama moglo biti samo još još gore, štoviše, odrekla se čak i muških nasljednika, iako bi takvi po liniji rodne predispozicije zacijelo bili dovoljno glupi da ne shvate što se oko njih zbiva, zbog čega je, elem, jedan eklatantno nedemokratski režim kakav danas upravlja Republikom Hrvatskom odlučio imenovati ”Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“, građanka je iskreno impresionirana tom vladalačkom inovacijom, tim programskim nesporazumom koji kao da navješćuje suicidalne rasplete, premda zna da njezina domovina slovi kao bogato nalazište proturječja, jer ako naziv novoformiranog tijela razumijemo doslovno, ”u punome smislu riječi“, kako se to voli kazati, u njegovoj formalno-gramatičkoj cjelovitosti, pa još i povjerujemo u vjerodostojnost njegove misije, onda je to kao da okrivljenik za teška zlodjela osobno imenuje porotu za koju drži da će ga u ime pravde osuditi na smrt, a možda na sebe preuzeti i ulogu streljačkoga stroja, ili kao da silovateljska banda osnuje kakvu komisiju za suočavanje s posljedicama silovanja i utvrđivanje smjernica za širu društvenu borbu protiv toga zla, što je baš zgodna porcija cinizma, razmišlja građanka, budući da nema vlasti koja će, osim kada to čini nehotično, raditi sama sebi o glavi, tim više što je građanki poznato kako je Vlada Republike Hrvatske inicirala osnivanje ”Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ isključivo zbog toga da ”apsolvira“ onu ustašku spomen ploču u Jasenovcu, da naime klesani fašistički pozdrav u neposrednoj blizini nekadašnjega fašističkog logora smrti, jedini do te mjere uvredljivi artefakt u današnjoj Europi, ostavi netaknutim i legalnim, s izlikom da će o njegovoj sudbini dugoročno odlučivati ”povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“, iz čega zdravim razumom opremljeni subjekt, koliko god bio sporedan i mrzovoljan, lako može dokučiti da je upravo rečeno Vijeće jedna od kardinalnih posljedica vladavine nedemokratskog režima, ne nekoga bivšeg, već ovoga sadašnjeg, i još više od toga: u ovome trenutku nema strašnije posljedice vladavine nedemokratskog režima nego što je to instaliranje ”Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ u Republici Hrvatskoj, smatra građanka i vjeruje kako bi bilo najsvrsishodnije da izabrani članovi spomenutog Vijeća, svi do jednoga, akademik do akademika, klaun do klauna, bitanga do bitange, stanu pred kakvo oveće ogledalo i do mile volje se suočavaju s posljedicama vladavine nedemokratskog režima, a zatim donesu mudre zaključke i usvoje strateške preporuke, građanki čak pada na pamet kako bi neki suvremeni partizani, kada bi takvi u ovoj zemlji bili mogući, umjesto pušaka s kojima će krenuti u šumu, komotno mogli dohvatiti zrcalo s kičastim pozlaćenim ramom i krišom ga unijeti u salu gdje će ordinirati novoformirano Vijeće, e da bi njegovim članovima omogućili normalne uvjete za rad, tako da se ovi, svi do jednoga, akademik do akademika, protuha do protuhe, mamlaz do mamlaza, u procesu suočavanja primjereno zgroze: bože, kako je to užasno, kako je to odvratno, kako je to nakazno, kako je to nedopustivo, uostalom, suvremeni partizani morali bi znati ono što je poznato svakome sporednom i mrzovoljnom građaninu ove zemlje, a to je da ”Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ ima mandat ozloglasiti njihove predšasnike, izjednačiti partizane s kvislinzima, zabiti zadnji čavao u lijes ”crvene nemani“, dovesti u istu ravan ustaški fašizam i jugoslavenski socijalizam, pa ako jednoga dana pod pritiskom neuviđavne međunarodne javnosti već bude trebalo zabraniti ”Za dom – spremni“ i ušato U, zabranit će se i petokraka, i Trg maršala Tita, i tvornica Rade Končar, mada se ova pametnom ekonomskom politikom može dovesti i do stečaja, kao da takva šugava nivelacija, samo u mnogo drastičnijoj izvedbi, nije provedena davnih dana, kao da se na dvjesto metara zračne linije od građankina stana ne proteže Ulica žrtava komunizma, dok je naziv Ulice žrtava fašizma – na tristo metara od građankina stana – uklonjen prije dvadeset i pet godina, jer žrtve fašizma, za razliku od žrtava komunizma, ne zavrjeđuju pijetet i spomen u Republici Hrvatskoj, kao da u istome periodu nije zbrisano više od tri tisuće antifašističkih spomenike, kao da umjesto njih nisu podignuti spomenici nacističkim koljačima, poput Rafaela Bobana i Mile Budaka, kao da Jasenovac već nije proglašen partizanskim logorom u kojem su komunističke ubojice bešćutno tamanile pitome hrvatske civile, odane rodnoj grudi i progresivnim idejama Ante Pavelića, no ono što građanka doista teško razumije, makar ju je dogogodišnji boravak u filistarskoj jazbini pod nazivom Republika Hrvatska naviknuo na iznenađenja raznih vrsta, jest da se ”Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ u kolokvijalnim političkim nastupima pripisuje zadaća ”suočavanja s prošlošću“, zbog čega su dakle mračni nedemokratski režimi proglašeni prošlim svršenim činjenicama, pita se građanka, zašto se tim ljupkim fenomenima administrativnim putem oduzima aktualnost, zašto se živa hrvatska stvarnost etiketira perfektom, zašto je ideološki, politički i državni glib dopušteno prepoznati tek u retrovizoru, u trajno prohujalome jučer, ako se, primjerice, smotra crnokošuljaša na zagrebačkom Jelačić-placu – koji se, uzgred budi rečeno, nekoć zvao Trgom Republike, jerbo je valjda i Republika komunistički izum – organizira danas, i to uz dopuštenje ministra policije, ako danas poklič ”Za dom – spremni“ bdije na mrtvoj straži u Jasenovcu, ako su periferijske autobusne stanice oblijepljene plakatima s obješenim Srbima, ako arijevski hrvatski gorštaci premlaćuju tamnopute imigrante, ako se klubovi u koje zalaze homoseksualci napadaju suzavcem, ako javni prostor kao nikad dosad vibrira od šovinističkoga govora mržnje, ako televizijski promotori ustaštva postaju dio medijskog mejnstrima i liferuju redovita sljedovanja linča, ako holivudskoj zvijezdi u Dubrovniku psuju crnačku rodbinu, ako se pokreće hajka na manjinsko glasilo s optužbom da ono ”vrijeđa većinski hrvatski narod“, ako zajapurene katoličke falange, uz logističku podršku vlasti i crkve, vode široku kampanju za zabranu pobačaja, sve to građanku navodi na pomisao da ”Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ između ostaloga ima namjenu pripomoći ambicioznom projektu reprogramiranja vremena, sabotaži kalendara, izgonu faktografski utvrdivog realiteta iz hrvatske stvarnosti, da posluži kao instrument pomoću kojeg će se tekuća tlačenja odložiti u neku vrstu ropotarnice sadašnjosti, što su zahvalni uvjeti da vlast navuče elegantni građanski šešir preko šljema sa zaobljenom šahovnicom, ili rukavice od brušene jelenje kože preko krvavih ruku, tako da građanka, prije vjerojatnog odlaska u šumu, ne vidi drugoga izlaza nego da se ilegalnom akcijom u onu salu za sastanke postavi paklena naprava i proizvede tempirani zrcalni efekt – što je, vrijedi podsjetiti, nekoć bila temeljna funkcija angažiranog novinarstva – takav da se novoizabrani članovi Vijeća bez mogućnosti uzmaka suoče s posljedicama vladavine nedemokratskog režima u vidu vlastitih njuški, bez šešira i jelenjih dodataka, svi do jednoga, od akademika do akademika, od revizionista do revizionista, od šljama do šljama, od odrtine do odrtine, pa barem na trenutak utonu u hladnu zonu nelagode: kakve su, do vraga, ovo kreature, kakvo je ovo sranje, kakva je ovo medijska podvala u kičastome pozlaćenom ramu, mora biti da je groznu zrcalnu zamku postavila krvoločna partizanska gerila, jer to nam ogledalo, kada se s njim suočimo, jebe majku fašističku.
Peščanik.net, 06.03.2017.
(Prenosimo s portala Peščanik).
Kazališni Titov zdenac
Ulica mog djetinjstva zvala se Kamenita. Posve je razumljivo zašto. U njoj – jednoj od tipičnih dalmatinskih kaleta – bile su stare kamene kuće. Neke ozbiljne dvokatnice od lijepo tesanog kamena, u čije su ziđe bili ugrađeni spoliji iz Salone (stele, dijelovi sarkofaga, kapiteli…), a neke pak uski pučki kućerci u čijoj su se konobi držale mreže, bačve, kamenice za ulje. [Read more…]
Zastave na krovu HNK? Da!
U vedrim i bistrim večerima ranog ljeta, kad su dani najduži, na zagrebačkom Trgu maršala Tita pred sumrak se događaju čudesne stvari. Nova kuća u kojoj nastaje i živi glazba, Muzička akademija, na zapadnoj je strani trga. Njezino pročelje, okrenuto prema istoku, stoga rano ostaje u sjeni. Ipak, u predvečerje se velike staklene plohe zapale. Muzejski, školski, fakultetski i kazališni prozori dobacuju se preko trga sunčevim ognjem. [Read more…]
Milanović šahiran Tuđmanom
Franjo Tuđman očito je predizborna roba za koju političari procjenjuju da bi mogla dobro ići. Predsjednik Vlade, i što je u ovom slučaju jednako važno SDP-a, Zoran Milanović zaključio je da Tuđman u Zagrebu nema dostojan trg, a kolikogod govorio da o tome ne govori kao političar jasno je da je svaka izjava Zorana Milanovića, toliko dugo dok je na funkcijama na kojima jest, politička izjava. [Read more…]
Suluda atmosfera oko HNK
Karte su konačno na stolu. Ili točnije rečeno, ispod stola. Djelatnici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koje je već dvije i pol godine u potrazi za intendantom (tj. intendanticom) upoznati su s programima dviju kandidatkinja i jednog kandidata za čelno mjesto u austrougarskoj zgradi na Trgu maršala Tita u kojoj se guraju tri ansambla.
I dok šira (ali itekako zainteresirana) javnost o tim programima samo nagađa, oni kojima su programi pročitani, a tu napose mislim na djelatnike Opere, hodaju gradom Zagrebom kao zgromljeni. Spominju nacionalnu izdaju. Najavljuju živi zid kojim će dočekati jednu od kandidatkinja ako njena molba dobije zeleno svjetlo od Andree Zlatar Violić i Milana Bandića, o čemu se mjesecima govori kao o gotovoj stvari. Čvrsti su u namjeri da je ne puste u zgradu.
Trg maršala Tita vrlo lako bi mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost
Tako bi Trg maršala Tita vrlo lako mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost. I utopiti se u neko operno kazalište čije je sjedište izvan hrvatskih granica.
U tom bi slučaju njen repertoar bio ograničen uglavnom na 20. stoljeće i ne bi imao svoju nezamjenljivu nacionalnu komponentu. Operni ansambl ne bi imao ni svoju upravu jer bi Zagrebačku operu vodio strani menadžment, a pri tome se spominje Francuska, točnije jedna pariška operna kuća koja sljedeće sezone slavi tristo godina postojanja.
Djelatnici Opere ne mogu vjerovati da se potencijalna kandidatkinja za intendanticu HNK pitala zašto u orkestralnoj rupi zagrebačkog nacionalnog kazališta ne svira Zagrebačka filharmonija kada već u rupi Bečke državne opere sviraju Bečki filharmoničari.
Naravno, Bečki filharmoničari nemaju stotinjak zaposlenih. Riječ je o orkestru koji ima nekoliko postava, od kojih jedan opslužuje i nemale potrebe Bečke državne opere.
Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici?
Iz svega onoga što su čuli, i što im nije dovoljno objašnjeno, jer im to nije imao tko objasniti, među djelatnicima Opere, ali i cijelog zagrebačkog HNK, stvorena je potpuno suluda atmosfera u kojoj živce gube i oni koji su najčvršćih živaca. A i javnost se sve glasnije pita tko to ima pravo odlučivati o temeljima jedne operne kuće i jednog jedinog matičnog hrvatskog kazališta bez široke javne rasprave i bez mišljenja sveukupne dramske, operne i baletne struke?
Pa živi su još veliki kazališni umjetnici koji su vodili HNK Zagreb u onim ratnim teškim uvjetima, primjerice redatelj Georgij Paro, dirigent Vladimir Kranjčević ili nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović. Je li se itko od sadašnjih vlastodržaca u državi i gradu Zagrebu sjetio da i njih priupita kakvo to matično i središnje nacionalno kazalište u budućnosti želimo.
Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici, ali i kazalište čijim ćemo se predstavama ponositi i izvoziti ih po cijeloj Europskoj uniji, u koju smo tako bahato i samouvjereno ušli 1. srpnja prošle godine.
I dok mediji bruje o tome da ćemo novog intendanta (intendanticu) dobiti i prije 1. svibnja, kako je to nedavno najavila ministrica kulture, situacija u HNK, u kojem se štrajkalo čak i u onom socijalističkom sustavu, bliži se točki usijanja. Hoćemo li oko Zdenca života graditi barikade i šatore?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)