autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Križni put nacionalizma

Autor: / Leave a Comment

Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.

 

To je tako.

 

Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.

 

Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.

Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem

 

Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.

 

U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.

 

Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.

 

Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.

Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine

 

Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.

 

Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.

 

Na liječenje od čega?!

 

Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?

 

Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!

 

Ma nemojte?!

 

Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.

Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda

 

Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.

 

Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!

 

Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.

 

Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.

 

Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Kerum: Uskrsnuće 5

Autor: / Leave a Comment

Sve je bilo po zanatu filmske industrije, nijedan jedini oprobani i provjereni kanon žanra – ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše – nije preskočen. Može se to, jasno, raditi i drugačije, može čudovište iz podruma u prvoj sekundi filma pobiti svih dvanaest srednjoškolaca, ali sve to onda jest i može biti – može, kako ono, psihološka drama, psihološki triler, kako već ne nazivaju te budalaštine – samo horror nije i biti ne može.

 

U tom poslu, jebiga, znaju se pravila, zna se kako se priča u filmovima strave i užasa zapliće i raspliće, a najviše od svega zna se kako počinje.

 

Fešta je, recimo, u mirnom provincijskom gradiću na obali: uvijek je, primjetit ćete, nekakav mirni provincijski gradić, i uvijek na nekoj obali, na moru ili jezeru, jer široka, duboka voda – znaju majstori – odmah nagovješćuje nenagovjestivo.

 

I uvijek je, dakako, lokalna fešta, da gledatelja opusti: vreo je ljetni dan, na prljavom, sivom parkiralištu već se okupilo pola gradića, popularni pjevač zabavlja mještane i gdjekojeg turista, malo dalje na ražnjevima se veselo okreću janjci i odojci, tu je i poneki okružni političar nižeg razreda, mnogo djece i nekoliko mjesnih udavača što u visokim petama gaze preko šodera i napuklog asfalta žureći na svečano otvaranje mjesnog dućana mješovitom robom.

Hoće li ”Kerum: uskrsnuće” dostići uspjeh kultnog prvog dijela? Nije pametno sumnjati. ”Radio sam greške, i sve ću svoje greške opet ponoviti“, izjavio je Željko Kerum na svom novom početku. ”Sve što sam napravio drago mi je što sam napravio“

 

Iznad vrata nove trgovine upleteno je stotinjak plavih i bijelih balona, a iznad balona hrvatska zastava. Ide onda dugački švenk po bijeloj fasadi – žamor i šušur fešte na parkiralištu postaje sve dalji i tiši – sve dok kamera ne uhvati firmu dućana, pet velikih neonskih crvenih slova. Onda ide zatamnjenje, u potpuno crnom kadru ostaje samo tih pet slova, i efektnom grafikom dopisuje se naziv filma – ‘‘KERUM: THE RESURRECTION“.

 

Tako je Željko Kerum nekidan u Kaštel Štafiliću, uz janjce, odojke i Petra Grašu, drugi put u životu otvorio svoj prvi dućan. Hoće li ”Kerum: uskrsnuće“ dostići uspjeh kultnog prvog dijela? Nije pametno sumnjati. ”Radio sam greške, i sve ću svoje greške opet ponoviti“, izjavio je Željko Kerum na svom novom početku. ”Sve što sam napravio drago mi je što sam napravio.“

 

Sve dakle ispočetka. Prvi dućan, drugi dućan, treći dućan, prvi supermarket, ”maybach“ u izlogu, drugi supermarket, shopping centar, kockarnice, Dom Perignon i ćevapi, hoteli, stranka, Šundov, Svaguša, Livaja, rodijak, kum, mali od kuma, Gradsko vijeće, Sabor, Zapadna obala, križ na Marjanu, pršut na čelu, kuga i kolera, najezda skakavaca, filoksera, peronospora, potop, pomor, kaljuža, pustoš, pa prvi dućan.

 

”Sve svoje greške“ Kerum će ”opet ponoviti“. Hoće li mu upaliti? Hoće li ljudi na koncu jednog dana opet glasati za Keruma? Naravno da hoće. Sve je po zanatu filmske industrije.

 

Vas, naravno, užasno nervira što u tim kretenskim filmovima uvijek bude oluja i uvijek nestane struje, i što uvijek, ali baš uvijek, čudne zvukove iz podruma – od cijelog društva zarobljenog u ukletoj kući – ide provjeriti ona najkrhkija i najprestravljenija djevojka, uvijek, jasno, sama, i uvijek, baš uvijek, slabovidna, da joj u mraku ispadnu i ručna svjetiljka i naočale.

”Sve svoje greške“ Kerum će ”opet ponoviti“. Hoće li mu upaliti? Hoće li ljudi na koncu jednog dana opet glasati za Keruma? Naravno da hoće. Sve je po zanatu filmske industrije

 

Zašto bi, zaboga – nervirate se vi – itko normalan, a kamoli krhka, prestravljena i slabovidna djevojka, suočena s izborom između bezglavog bijega iz kuće, bilo gdje, i silaska u mračni podrum, ikad išla provjeravati što to odozdo plače, tuli, zavija, stenje i reži?

 

Što bi to, jebiga, uopće moglo biti, pa da se djevojka vrati i s olakšanjem kaže društvu kraj kamina, ”ekipa, sve okej, ne brinite, to samo neki tip sa sjekirom u glavi pita jesmo li mu slučajno vidjeli majku“?

 

Zašto bi tako itko normalan, a kamoli građani Splita, suočen s demokratskim izborom između bezglavog bijega iz grada, bilo gdje, i glasanja za Željka Keruma, ikad silazio u mračni podrum provjeriti hoće li onaj jezivi tip s pršutom na čelu – dobar, pametan i sposoban sebi, pa valjda i njima – ovaj put sve pošteno i pravedno?

 

Što taj tip dolje u podrumu uopće može reći, pa da građani s olakšanjem kažu društvu, ”ekipa, sve okej, ne brinite, Kerum je ovaj put obećao iskorijeniti korupciju i nerad u gradskoj upravi, sanirati gradski deponij u Karepovcu, sagraditi jeftine stanove, riješiti problem sezonskih gužvi u trajektnoj luci, vratiti staru slavu Hrvatskom narodnom kazalištu i preporoditi Split“? Zašto bi to itko normalan u to povjerovao kad i sam taj jezivi tip u podrumu otvoreno kaže kako će ”sve svoje greške opet ponoviti“?

Ne otvara Kerum, shvatili ste, u Kaštel Štafiliću svoj prvi dućan zato što vi nemate gdje kupiti indonezijsku tunjevinu, niti ona glupača u podrum silazi zato što je znatiželjna. Već zato što vi to volite

 

Vi se to pitate zato što ne razumijete filmski zanat i kanone žanra, a kamoli ljudsku psihologiju. Ljudi, naime, vole te stvari. Učeni ljudi što izučavaju čovječji mozak mogli bi vam satima pričati o tome: ljudi se jednostavno vole plašiti. Strah je ljudski poput droge.

 

Da nije tako, već drugi film u kojemu ona glupača sama silazi u mračni podrum nitko živ ne bi gledao, i ne bi se ljudi i četrdeset, pedeset godina kasnije znojili i drhtali u kinima, stiskali rukohvate sjedala i prekrivali oči kad glupača sedamnaesttisućiti put siđe u podrum.

 

Nikad u svih sedamnaest tisuća puta nije se cura vratila i utješila društvo kako oni zvukovi dolaze od starog bojlera, baš svaki put dolje je bio nekakav strašni tip s pršutom na čelu, i svih tih sedamnaest tisuća puta ljudi su se u kinu opet iznova usrali od straha, jer iz nekog posve neobjašnjivog razloga nisu i sedamnaesttisućiti put dolje očekivali tipa s pršutom na čelu. Ljudski je mozak, što da vam kažem, voda duboka.

 

Stari je to, sedamnaest tisuća puta oprobani i provjereni kanon žanra – ako će vam biti lakše, nazovite ga kliše – i svaki put pali. Tko bi, uostalom, gledao film u kojemu se veselo društvo nađe u staroj kući na osami, pa već prvu večer, kad nestane struje, a iz podruma počnu dopirati nekakvi čudni zvukovi, pokupe stvari i odu u hotel?

 

Ne otvara Kerum, shvatili ste, u Kaštel Štafiliću svoj prvi dućan zato što vi nemate gdje kupiti indonezijsku tunjevinu, niti ona glupača u podrum silazi zato što je znatiželjna.

 

Već zato što vi to volite.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Analiza presude ”Franak”

Autor: / 2 Comments

Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.

 

I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.

 

A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati

 

Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.

 

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.

 

No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.

 

U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).

 

Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.

 

Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita

 

Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.

 

Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.

 

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.

 

Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.

 

Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.

 

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi

 

U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.

 

Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

 

Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).

 

Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.

 

U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.

Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka

 

Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.

 

To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.

 

O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.

 

Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.

 

A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.

 

A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.

Misionar upozorava na trgovinu djecom na Filipinima

Autor: / Leave a Comment

Agencija Fides javlja, a IKA je prenijela, o apelu misionara o. Shaya Cullena, koji od 1969. godine živi na Filipinima, da se pomogne djeci koja su u tajfunu ostala bez roditelja i obitelji. O. Shay Cullen upozorio je da “Yolandina siročad”, kako u medijima nazivaju djecu koja su ostala bez roditelja, lako mogu postati žrtvama trgovine djecom, o čemu se taj misionar, poznat po zalaganju za siromašne i društvenu pravdu te protiv trgovine ljudima, već više puta osvjedočio nakon prirodnih katastrofa.

 

Pod krinkom skrbi za djecu nakon prirodnih katastrofa u siromašne zemlje dolaze pojedinci i udruge koji se bave ilegalnim posvajanjem, ali i oni koji trguju ljudima te prodaju djecu organizatorima dječje prostitucije.

 

Tog rizika svjesne su i filipinske vlasti pa je vladin Ured za društveno blagostanje i razvoj već odaslao hitnu uredbu svim humanitarnim udrugama koje djeluju u provinciji Leyte i upozorio ih na “visok rizik od trgovanja djecom” u područjima pogođenima tajfunom.

 

Filipinska vlada je 2003. donijela zakon protiv trgovine ljudima, u kojemu se trgovina djecom ističe kao “zločin protiv čovječnosti”. Prema UNICEF-ovim podacima, između 60 i 100 tisuća filipinske djece žrtve su trgovanja ljudima i bila su na neki način uključena u lanac seksualnog iskorištavanja. Većina žrtava potječe iz siromašnih sela, a primamljene su obećanjima o boljem životu u gradu, školovanju ili radom za bogate obitelji.

 

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt