novinarstvo s potpisom
Kolinda Grabar-Kitarović
Foto: Ured predsjednice
Što je nama donio put naše predsjednice u SAD? Ništa vrijedno spomena, reklo bi se na prvu. Ali nije baš tako. Kolinda Grabar-Kitarović je u SAD-u ponešto naučila, a učila je od nominalno najboljeg. Donalda Trumpa, kojeg nije ni vidjela ni čula, barem ne uživo, za svog putovanja američkim prostranstvima. [Read more…]
Pred školom na zidiću sjede loši đaci i pričaju o školi. Jedan grančicom kopa rupe. Jedan gricka travčicu, a dva problematična puše.
Školu treba zapaliti. Barem imenik i ocjene. Učiteljice treba namazati smolom i uvaljati u perje, kaže jedan, koji je negdje pokupio tu frazu. [Read more…]
Stipe Mesić otišao je za Novu godinu u SAD. Obično takva putovanja prate neugodna pitanja: koja je svrha, tko plaća troškove, tko je sve išao?
Molim da se moja pitanja ne shvate kao neugodno ulaženje u detalje privatnog života i izbora. Ja mislim da je pristojno da on sam i unaprijed da odgovore na takva pitanja. Je li se sastao s Trumpom ili Obamom? Razumijem da nije, jer bi se i sam time pohvalio; ili će to biti iznenađenje. [Read more…]
Paul Mason, ”Postkapitalizam – Vodič za našu budućnost”, Fokus, Zagreb, 02/2016.
Mnogi pripadnici hrvatske političke elite ponašaju se kao da još oremo na volove, oni nešto “napredniji” postali su agenti reindustrijalizacije, a svijet je otišao u posve drugom smjeru. [Read more…]
Tihomir Kukolja
Dok se s pravom zgražavamo nad zlodjelima skupine terorista koji su prije nekoliko dana u Parizu pobili 129 nedužnih ljudi, valja nam biti pažljiv da u priču o ovom gnjusnom zločinu ne uvlačimo izbjeglice.
Od trenutka kada su počela pristizati prva izvješća iz Francuske, čak i kada su pojedinosti tragedije bile još uvijek nepoznate, medijske i političke sveznalice odmah su požurile da za pokolj u Parizu osude izbjeglice iz Sirije. [Read more…]
Čitam sinoć na portalu Jutarnjeg lista članak na temelju istraživanja koje je proveo Dnevnik Nove TV, a koje je pokazalo da dio građana, ”točnije njih 30 posto misli kako Predsjednica donosi odluke pod prevelikim utjecajem HDZ-a i Tomislava Karamarka. Najmanji broj građana, njih 8 posto, na pitanje nije znalo odgovor. [Read more…]
Dvije kolone, peta kolona, jedna grupa ubacila se u kolonu prije državnog vrha, druga je pretrčala prvu, tko je od političara stigao, tko je dan prije “twittao”…
I na kraju sve se stopilo u jednu kolonu, a zapravo kolonu lažnog jedinstva.
I što bi sada građani Hrvatske trebali učiniti? Ustati i pljeskom popratiti potez političara koji su, eto, jedan sat jednog dana u godini bili u istoj koloni?
Kako da ne!
Upravo su političari krivi za to što Hrvatska već mjesec dana živi u svojevrsnom “izvanrednom stanju”, za to što se mjesec dana strepi od toga hoće li sve na vukovarskim ulicama proći kako priliči mjestu i vremenu…
U tom prepucavanju svih mogućih političkih opcija u drugom je planu, kao i svih ovih godina, ostao sam grad Vukovar i Vukovarci.
Njihovom žrtvom i današnjim životom ljudi u tom nesretnom gradu bavili su se samo mediji, a gle čuda, političari su na kraju upravo medije označili kao krivce, kao one koji su spominjali različite kolone i time, sram ih bilo, stvorili razdor.
Politika, koja nije puno napravila za Vukovar i kojoj taj grad služi tek za politička prepucavanja, na kraju je bez imalo srama bacila u zaborav ovo višetjedno valjanje Vukovara i njegovih žrtava u blatu svojeg jeftinog politikantstva, jeftine borbe za političke bodove.
Da, postoje zaista dvije kolone, i to ne samo u Vukovaru. U jednoj su političari, a u drugoj građani. Bez razlike.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Foto: Dino Geromella
Piše: Dino Geromella
Otkad je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio izabran za novog papu, za Katoličku crkvu započelo je novo, svjetlije razdoblje. Institucija, upletena u skandale do grla, koja je u proteklom desetljeću izgubila znatan broj pratitelja zbog korupcije, moralizma i luksuznog života njenih čelnika, sada se svakim danom približava običnim vjernicima, a i nevjernicima.
Unutar Crkve ima mnogo ljudi poput pape Franje, ali do njegovog izbora nisu imali posebnu vidljivost. Jedna od njih je časna sestra Cristina, koja je nedavno pobijedila na talijanskom talent showu ”The voice”, a koja se u Ratzingerovo vrijeme ne bi osjećala slobodna sudjelovati u njemu. I dok nas u Hrvatskoj iz visine gleda Josip Bozanić, a Željka Markić iz svoje luksuzne rezidencije širi moralizme, u španjolskim medijima caruje Lucía Caram, časna sestra dobročiniteljica, koja ne sudi niti palamudi, nego konkretno pomaže ljudima.
Prvi puta vidio sam je u travnju, u late night showu u kojemu se govorilo o seksu, temi koja je za Katoličku crkvu škakljiva, ali je sestra Lucía odmah dokazala da je otvorena, obrazovana, izuzetno inteligentna i da se o ovoj temi može govoriti bez tabua, ali na vrlo decentan način. Nekoliko tjedana kasnije, kada je izlazila iz samostana da bi donirala krv, susreli smo se u jednom hotelu u Barceloni. Dok me čekala, mladi su se prolaznici zaustavljali i tražili fotografiju s njom.
Lucía Caram rođena je prije 46 godina u argentinskom gradu Tucumán, a već dva desetljeća živi u samostanu u katalonskom gradu Manresi. Zaljubljena je u Isusa i njegove propovjedi, ali nema dlake na jeziku, pa otvoreno govori o korumpiranim političarima i nudi rješenja putem Twittera i Facebooka, gdje ima na desetke tisuća fanova.
Redovnica ste. Zašto ste stalno izvan samostana?
Kontemplativna sam redovnica, a svijet je moj samostan.
Za sebe kažete da ste nemirna i uznemirujuća redovnica.
Svako jutro budim se u pet. Pomolim se, pa odem u banku hrane gdje dijelim obroke onima kojima je to potrebno i slušam te ljude. Dok siromašni budu nevidljivi očima onih koji vladaju, potrebno je da netko drugi odradi posao koji bi trebao pripadati vladi. Moj je život baviti se ”gubitnicima”. Njima se dajem u potpunosti i od njih sam puno naučila.
Na Twitteru i Facebooku imate preko 100 tisuća fanova. Vi ste redovnica 2.0?
Važno je prenijeti Isusovu poruku jednostavno, direktno i brzo. Socijalne mreže najbolji su način dopiranja do mladih, a dopuštaju i interakciju. To su današnje propovjedaonice.
Da Isus živi u našem vremenu, bi li koristio Twitter?
Bez ikakve sumnje! Isus je bio prvi tviteraš u povijesti. Njegove su poruke ljubavi i tolerancije uvijek bile jake, ali kratke. Stale bi u 140 znakova…
Netko ipak tvrdi da se u socijalnim mrežama krije Zlo.
Ako želimo vidjeti Zlo, možemo ga pronaći bilo gdje. Bolje je da se koncentriramo na dobre stvari. I Dobro je svugdje.
Svakodnevno ste prisutni u medijima zbog jakih kritika upućenih španjolskoj vladi.
U samostanu, u katalonskom gradu Manresi, svakodnevno prehranjujem 1600 obitelji. To su ljudi koje je vlada dovela na rub egzistencije. Za vladu su oni čista statistika. U Španjolskoj svakih 15 minuta jedna obitelj ostaje bez krova nad glavom i, unatoč tome što su radno sposobni, nitko im ne da priliku raditi. Postoje samostani poput mojega ili organizacije kao što je Caritas koji pomažu tim ljudima. Mi činimo sve što je moguće da ljudi žive na decentan način, a vlada i dalje nastavlja rezati. U Španjolskoj nitko ne želi dati ostavku, pa tako ni Bog, koji će uvijek pomoći!
Od čega živi vaš samostan?
Od donacija. Štogod dobijemo, odmah distribuiramo. Ne ostaje nam ništa. Moja prva knjiga zove se ”Moleći Boga”, jer sam se prije molila Bogu da nam da sve što je ljudima potrebno. Danas ne molim samo Boga, molim sve da nam pomognu. I to zaista funkcionira.
Nakon što je Franjo izabran za papu, svakim danom upoznajemo nove ljude iz Crkve koji su skromni i pomažu ljudima, a koji dosad nisu imali medijsku pažnju. Zašto?
Recitirati misu na latinskom, i to sa superiornošću, nije baš najbolji način da približiš ljude Crkvi. Ljudi poput nas je uvijek bilo. Ali danas, za razliku od nekad, više ne dobivamo stalna upozorenja, pa smo slobodniji ponašati se na način koji smatramo primjerenijim. Zato nas više vidite i zato se svakim danom Crkvi vraćaju vjernici koji su se bili udaljili.
Siguran sam da ste Vi u prošlosti dobili mnogo upozorenja.
Nije se svidjelo, na primjer, to što sam se približila muslimanskoj zajednici u gradu Manresi. Bila sam im dala potporu u rekonstrukciji njihove džamije. Danas to više nije problem.
Jasno je da se papa Franjo ne sviđa lobijima koji s njim ne dijele njegovu jednostavnost i bliskost s narodom. Je li vas strah da mu se nešto ne dogodi?
Iskreno, rizik postoji. Ali ono što je papa Franjo dao Crkvi omogućilo je da napravimo ogroman korak naprijed. Približio je Crkvu narodu i odlučio je svoj život staviti u Božje ruke.
Argentinka ste. Poput Pape, ali i Lea Messija.
Bog je Argentinac, to uvjereno tvrdim. Nekad se zove Franjo, a nekad Leo.
Jasno je da ste veliki fan FC Barcelone.
To je moja velika strast, dijelim je sa milijunima ljudi.
Čuo sam da se prije utakmica molite za Barçinu pobjedu.
Uvijek to činim. Malo pomoći nikad ne škodi. Osim toga, Barça je božanstvena!
Ali novac koji se vrti u svijetu nogometa i nije toliko božanstven…
Milijuni koje dobivaju nogometaši su grijeh. Sve što se plaća u milijunima eura je grijeh!
Papu Franju poznajete. A Messija?
S kardinalom Bergoglijom surađivala sam davno, u Argentini. Bio mi je od velike pomoći oko realizacije projekta SOS Tucumán, u borbi protiv gladi i nepismenosti u siromašnom kraju gdje sam rođena. A Lea sam upoznala nedavno, na jednom hodniku.
Jeste li pričali o nogometu?
Hm, iskreno, samo ja sam pričala…
Kako to mislite?
Leo je povučen, sramežljiv. Ne priča. Niti je to potrebno. Sve što treba dokazati on to učini pred nogometnom loptom.
Tvrdite da Crkva ne smije utjecati na odabir žene kada se govori o abortusu.
Ni Crkva ni Bog, koji nas je iz nekog razloga stvorio kao slobodne ljude. Ja sam za život i ni izdaleka ne podržavam abortus. Ali smatram da začeće mora biti željeno i promišljeno. Očinstvo mora biti nešto odgovorno.
Foto: Dino Geromella
Dakle, podržavate korištenje prezervativa?
Seks je najljepši način izražavanja ljubavi. Zašto ga ne činiti? Važno je da to bude na odgovoran način. Tisuću je puta bolje koristiti kondom nego kasnije abortirati. Ponavljam, podržavam život, a ako zabranimo korištenje prezervativa, bit će više abortusa. Neka Crkva razmisli o ukidanju celibata umjesto da zabranjuje korištenje kondoma!
Protivite se celibatu unutar Crkve?
Ja sam odabrala celibat, ali to je bio moj slobodni odabir. Pomaže mi u mom služenju, mogu otvoriti ruke i voljeti sve. Koncentrirati se na samo jednu osobu meni nije dovoljno. Unatoč tome smatram da je celibat nešto što ne bi trebalo biti nametnuto s visoka.
U 2014. godini jedan kardinal iz Málage na jugu Španjolske tvrdi da homoseksualnost može biti izliječena.
Taj je kardinal vrlo star čovjek. Predstavlja konzervativnu Crkvu monsinjora Ruocca Varele, ali je i starac. Ne mogu mu suditi, to je djedica, a od staraca baš i ne možemo očekivati da se previše otvore. Ono što me jako zabrinjava su riječi jednog mladog monsinjora u toj istoj biskupiji, koji je usporedio homoseksualnost sa seksom sa životinjama i pedofilijom. Osim što su to apsurdne izjave i nemaju veze s istinom, zabrinuta sam jer izlaze iz ustiju jedne vrlo mlade osobe. Taj je pop poslao priopćenje za javnost da su njegove riječi u medijima loše interpretirane, ali nikad nije izjavio da ih nije rekao, niti ih je povukao. Eto, to me jako brine!
A ne brine Vas kardinal Tarcisio Bertone? Tek je obnovio 700-metarski luksuzni apartman u središtu Rima…
Nadam se da će mu ga Bergoglio oduzeti. Želim da razumijete da nismo svi takvi. Moj je samostan u Manresi sagrađen u Srednjem vijeku. Velik je i zašto bi ga koristile samo mi, časne sestre? Svaku prostoriju koja je bila slobodna dale smo nekome. Pola samostana sada koristi jedna psihijatrijska bolnica te neke udruge koje nisu imale gdje. Istina je, Crkva i dalje skuplja materijalna dobra i bilo bi korektno da ih dodijeli onima kojima su stvarno potrebna. Ne govorim o svim zgradama, jer neke imaju vrlo veliku umjetničku vrijednost i važno je da budu zaštićene.
Vidim na Vašoj vesti poruku ”9N. Glasovati je normalno”. Što je to?
To su mi zalijepili na cesti dok sam vas čekala. U studenom će u Kataloniji biti izjašnjavanje o neovisnosti, a ova mi se poruka jako svidjela jer ne govori za koga glasovati. Nije na meni da nagovaram nekoga da glasa ”za” ili ”protiv”, važno je da se ljudi izjasne.
Vi tvrdite da, ukoliko je život vječan, znači da je već započeo.
Tako je. Moramo biti sretni, živjeti život u potpunosti. Neki stariji ljudi misle, na egoističan način, da što više patiš na Zemlji, više ćeš biti nagrađen na nebu. To je apsurdno. Ako nas je Bog stvorio, to je učinio jer želi da budemo sretni. Ne kasnije, nego odmah. Tu smo da budemo sretni i da usrećimo druge!
(Prenosimo s portala jasam.hr)
Šta bi, da su nekim čudom živi, Kemal Ataturk i ajatolah Homeini mislili o Twitteru? Bizarno pitanje, bar naizgled, ali mu je teško odoleti. Naime, nekada je važilo da je (post)ataturkovska Turska sekularna država, a da je (post)homeinijevski Iran teokratija, a zvanično stvari i dalje tako stoje. Pa ipak, ‘‘umereni islamista“ Erdogan u Turskoj i dalje uporno zabranjuje Twitter, otvoreno prkoseći čak i presudi turskog ustavnog suda – doduše, ne navodi religijske nego vrlo profane razloge za to – dočim tvrdokorni šiitski verski vođa Irana ajatolah Ali Hamenei ima svoj – Twitter nalog…
Ipak, ne bojte se, ništa se bitno nije promenilo, osobito ne na bolje. Hameneiju Twitter služi za ono isto za što mu je moglo poslužiti i vikanje po trgovima ili golub pismonoša: za ekscentrične ‘‘fatve“ koje će vas lako, ako ste slučajno u međuvremenu zaboravili, podsetiti na to šta je ono zapravo vaš suštinski problem s religijama i njihovim propovednicima.
Tako Hamenei pre neki dan veli u nekoj prodici, a onda to kači na Twitter, kako se Zapad ne bi trebao toliko dičiti svojim sumnjivim slobodama, jer da su one zapravo licemerne: eto, s jedne strane se omogućava nesmetano vređanje ili dovođenje u pitanje svetih i neupitnih religijskih istina, a s druge se strane ‘‘mit“ o holokaustu tretira kao nesporna istina.
Obratite pažnju, molim: Hamenei drži da bismo, ako nismo zli neprijatelji njegove ili bilo koje druge religije, morali da krajnje čudne, vrlo alegorijske i apsolutno neproverljive, a u ogromnom broju i krajnje fantastične, ni na čemu suvislom i racionalno uverljivom zasnovane legende o nekim zaumnim dešavanjima u nekim polupustinjskim zabitima pre mnogo stotina godina, gde su se nepismenim nomadima ‘‘javljali“ bogovi iz gorućeg grma i šta li sve već ne, imali tretirati kao doslovnu, potpunu i jedino moguću istinu koju se ne sme ni osporavati.
S druge strane, na milion (tačnije: šest miliona!) načina nesporan i vremensko-prostorno blizak istorijski događaj kakav je holokaust – gde čak ima i mnoštvo još živih neposrednih svedoka i žrtva, a bogme i počinilaca – imamo tretirati kao nešto što se vrlo verovatno uopšte nije ni dogodilo, a ako slučajno i jeste, onda se možda dogodilo sasvim drugačije. A kako tačno drugačije? Možda su jevrejske SS jedinice plinom gušile i u pećima konc-logora kod Tel Aviva i Haife spaljivale plavokose Nordijce?
Ako uzmemo za (odviše hrabru) radnu pretpostavku da Hameneijev iskaz nije samo random niz nabacanih reči, nego iskaz koji bi imao biti nekako smislen i sadržavati nekakvu ‘‘poruku“, koja bi to poruka bila? Možda to da visoki religijski autoritet za sebe zadržava privilegiju da istorijsku, proverljivu i proverenu, dogođenu stvarnost naprosto suspenduje i da takva besprizivna presuda ima biti univerzalno važeća, dok mu se s druge strane mora verovati kada tvrdi nešto što je teže dokazati nego postojanje Deda Mraza ili Harryja Pottera, a onda još očekuje da na nekim takvim mitovima – odnosno, etosu koji iz njih navodno proizilazi – ljudi zasnuju celokupne svoje, sasvim jedinstvene i sasvim stvarne živote.
Može li se uopšte dalje od ovoga? O, može. Evo, saudijski je kralj Abdullah proglasio zakon po kojem je svaki ateizam zapravo protivzakonit, a bilo kakvo javno ispovedanje ateističkih uverenja ili uopšte nekakvo sukobljavanje sa religijskim dogmama koje čine sam temelj njegove države, proglašava se ništa manje nego terorizmom i rezultira višegodišnjom robijom.
Ako pokušamo da isti metod primenimo i na ovaj, sada sunitski ‘‘slučaj“, šta je poruka? Bazično isto: ne upotrebljavajte svoj razum, jer bi vas taj šejtanski instrument mogao dovesti do zaključaka koji se kose sa dogmama koje smo vam prepisali, u kojem slučaju upotreba razuma postaje krivično delo terorizma. Pa, onda je najsigurnije ne misliti, to jest, da se opet poslužimo parafrazom reči neumrlog Džugašvilija: No thoughts – no problem. E sad, tamo gde je razum oruđe terora, zapravo je već sve moguće i ničemu se više nemamo pravo čuditi, a pogotovo se ničemu ne treba nadati.
Ovi su primeri iz ‘‘islamskog sveta“ i ja neću biti tako licemeran da kažem da je to sasvim slučajno, pošto nije. Ali, nije samo utoliko što je islam istorijski u svojoj ‘‘burnoj“ fazi, koja umnogome podseća na hrišćanski srednji vek. Inače, suštinski se ni hrišćanska i ostale teističke dogme bitno ne razlikuju od nje i nemaju razloga za osećanje bilo kakve ‘‘superiornosti“.
Zato nije čudno što je mnoge širom sveta ovih dana pomalo zgranuo, a možda još i više zabavio istup stanovitog Stanislawa Kostrzewe, poljskog katoličkog sveštenika, koji je lego kockice (nove generacije) proglasio ‘‘oruđem Satane“ koje porobljava mlade duše i prevodi ih na Tamnu Stranu. Da, baš je tako rekao – na Tamnu Stranu; očekuje se sada i očitovanje Dartha Wadera na tu temu.
Ne treba, međutim, zaboraviti da su nam reči Kostrzewe ‘‘zabavne“ samo zato što ni taj sveštenik ni njegovi šefovi više nemaju moć ni da nam silom oduzmu lego kockice ili bilo šta drugo i što ne mogu da nas pošalju na lomaču. To je rezultat poslednja dva-tri veka borbe prosvećenosti protiv svojevrsne tiranije fantazije i to je sve.
Šta je uopšte lek za ove protivrečnosti, onakav lek kakav neće ubiti nikoga? Svako mora imati pravo na svet svojih fantazija, pa i na uređivanje sopstvenog života u skladu s njim, ali njegove ingerencije prestaju na onom istom milimetru na kojem započinju životi, prava i slobode drugih. Jednostavno i razumno zvuči, ali često škripi s primenom. Pa ipak, i dalje vredi svakog truda. U međuvremenu, neka je Sila s vama.
Izgleda da se Barack Hussein Obama odlično proveo na komemoraciji Nelsonu Mandeli, uprkos dvema bitno otežavajućim okolnostima: komemoracije umrlima obično nisu baš najbolji provod u gradu, a osim toga, tu je bila prisutna i Michelle Obama – a ko se još igde dobro proveo u prisustvu sopstvenog supružnika? Brak i braku slični oblici življenja namenjeni su, naprotiv, sistematskom, štaviše preventivnom iskorenjivanju i brutalnom zatiranju bilo kakve mogućnosti za najavu, kamoli pojavu nekakve joie de vivre.
Obama je, međutim, svejedno sjajno zadetinjario u društvu britanskog premijera Camerona (nevažno) i danske premijerke Helle Thorning-Schmidt (važno), jedne zgodnjikave plavuše u kratkoj haljini, što je pojava koja u sredovečnog heteroseksualnog muškarca – pa neka je on po zanimanju i predsednik USA – nužno upumpava izvesnu dozu adrenalina i tera ga na neobičnu i lakomislenu živahnost, čak i ako Michelle O. sedi trideset santimetara dalje i nadureno gleda preda se, možda razmišljajući da se mogla i bolje udati da je bila strpljivija.
Kako god bilo, sada su najednom svi živi napali državnički trio da se u jednoj tužnoj i dostojanstvenoj prigodi poneo nekako nedostojno i nezrelo, jer su eto ćeretali, cerekali se i podgurkivali, a sve to dok ih je Dankinja krupno kadrirala kamerom svog mobitela (bajdvej, pitam se da li je Barackova NSA rutinski kopala i po tom njenom uređaju?). U toj oceni, međutim, ima podosta nepravednosti, i ne manje od 16 tona čistog licemerja. Jer, šta su to njih troje činili nego se naprosto ponašali kao zakonita deca svoje epohe, ogledalo svojih birača, ljudi koji su isti kao i mi ostali, što valjda i dolikuje demokratski izabranim liderima, nimalo božanskim, lako biranim i još lakše smenjivim?
Helle Thorning-Schmidt je naprosto htela da napravi jedan selfie u toj izuzetnoj prigodi u kojoj se našla i o kojoj će jednom pripovedati svojim unucima koji će se dosađivati; to što su joj u kadar uleteli Cameron i Obama selfiju samo podiže vrednost. Molim, ne znate šta je selfie!? Pa, gde vi živite, ili da radije pitam: kada vi živite? Jer, reč selfie je evo na nekom već autoritativnom mestu – srećno sam zaboravio kojem, neka ga izgoogla onaj koga to baš zanima – proglašena za novu reč godine u svetu, ili bar na engleskom jeziku (ako to nije već jedno te isto, whatever). Što je po svoj prilici sasvim OK, jer ta reč i ova epoha sjajno pristaju jedno drugome.
Selfie je, dakle, autoportret koji napravite kamerom svog mobitela. A to autopoziranje polako postaje omiljena aktivnost sve dece ove epohe – gde god mrdneš, neko se evo baš selfira svojom kamerom, sam ili u društvu još nekih razdraganih faca koje se gužvaju u kadru. Ali, šta će ljudima uopšte tolika količina samih sebe? Zar se boje da će zaboraviti sopstveno lice? Zar nema toliko drugih stvari u dunjaluku, zanimljivijih za ovekovečivanje? Odgovora ne znam ni u naslutu, ali verovatno već samo pitanje otkriva da sam beznadežno zastareo.
Nisu selfie niti ”selfisti” po sebi ništa posebno krivi i dužni, to je samo još jedna mala nuspojava duha vremena. Živimo u narcističkoj kulturi koja podrazumeva ne tek samoobožavanje (toga je bar oduvek bilo) koje se više ionako ne tretira kao smrtni greh taštine, nego bogme i nešto što bismo mogli nazvati neprestano samoemitovanje. Od nas se očekuje da budemo odašiljači-samih-sebe u ostatak sveta, neka vrsta sopstvenih PR agenata koji će danonoćno vrebati priliku da promovišu svog doživotnog klijenta, to jest – nas same. I to se već podrazumeva kao standard pristojnog ponašanja u boljem društvu, naročito ako se bavite nekim poslom koji implicira pojačanu ”javnost” vaše pojave.
Znam to po sebi: malo-malo pa mi neko zatraži, čak i najbanalnijim povodom, da mu napišem svoj jebeni CV, kao da konkurišem za posao stažiste u javnom komunalnom preduzeću. To me stavlja na muke, jer držim da ionako nemam biografiju (te vrste), niti znam kako se takva sranja pišu, niti bih bio voljan da naučim.
Ima nešto i gore od toga: to je ono kad vas ljubazno zamole da im pošaljete svoju fotografiju. Nekada su se ”slike” držale u porodičnim foto albumima ili naprosto u kutijama za cipele, i pokazivale se jedino bližnjima, u trenucima dokolice posle obilnog ručka sa starom babatetkom, dok napolju sitno veje februarski pršić. A ako ste baš nekakva ”javna faca”, onda bi vas kakav fotograferski profesionalac uslikao u nekoj javnoj prigodi, a drugi profesionalac bi to posle držao u dokumentaciji, iz koje bi se prizor vaše njuške vadio po potrebi – u svakom slučaju, nije se od vas očekivalo da udeljujete okolo sopstvene portrete. Sada mi se čude kad im, ne susprežući iritaciju, kažem da nemam svoje fotografije i da me uopšte ne zanima šta će, i odakle, da nađu… Ne biti voljan da radiš full time job kao sopstveni PR agent, u svakom trenutku adekvatno opremljen ”propagandnim materijalom” – to se danas već tretira kao vrsta nadrkanog osobenjaštva, u najboljem slučaju.
Samoemitovanje, to je zapovest vremena: nalog na Twitteru (nemam); status na Facebooku (nemam). Ili je status na Twitteru i nalog na Facebooku, ili kako već? Onda, svoj blog na kojem ću urbi et orbi obznanjivati Strašno Zanimljive izveštaje kada sam piškio, a kada kakio (nemam). Dalje, sopstveni website za ”javne ličnosti”, u mom slučaju recimo teofilpancic.com ili tako nešto (nemam). Šta još? Nemam pojma, bilo šta preko čega možete da neograničeno dilujete svoj lik i svoj život (instagram, flickr, linkedin, bla-bla), da ih sherujete sa bilo kojim slučajnim cyber prolaznikom; tačnije, da nahvatavate sajber-prolaznike onako kako u primorskim gradovima konobari stoje pred restoranima i slatkorečivim hvalisanjem nahvatavaju potencijalne mušterije. Ukratko, da neprestano samooglašavate svoje Prisustvo i Postojanje. I da komunicirate, naravno: ”komunikacija” i interaktivnost su imperativi vremena.
A šta ako, poput mene, uopšte ne želite da komunicirate, ako se upravo grozite faking ”komuniciranja”, naročito s osobama koje ne-po-zna-je-te, i uopšte bilo kakvog interferiranja osim u strogo ograničenom i fokusiranom vidu plaćenog posla (autorski rad za honorar) ili pak potpune, offline privatnosti?
I onda vam je za nešto kriv Barack Obama, ili ona zgodna Dankinja?! A zašto bi se oni imali ponašati drugačije od nas ostalih? Pustite ljude na miru, to što rade od vas su videli. Sve što oni žele je da pošalju poruku da su isti kao i vi.
