novinarstvo s potpisom
(Otvoreno pismo o namjerama ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću)
Velimir Bujanec: Posve sam siguran da Dežulović zbog napisanih gadosti neće snositi baš nikakve ozbiljne posljedice.
(Velimir Bujanec na Facebooku, u objavi o tekstu “Jebo vas Vukovar”)
Izbor iz više od tisuću komentara ispod Bujančeve objave: [Read more…]
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Volim o sebi razmišljati kao o nepopravljivom optimistu. Mislim da sam dosljedno tolerantna, da zaboravljam, praštam i pružam nove šanse. Moja kćer to ne naziva optimizmom, već nevjerojatnom količinom naivnosti za tu količinu godina i životnoga iskustva. Štogod bilo, optimizam ili naivnost (što je u tehničkih umova poput mog odavno odraslog djeteta vjerojatno eufemizam za glupost), ja tu svoju osobinu volim. Žalim one koji su možda lukaviji ili bistriji, mudriji – kako god hoćete – pa ih ta vrsta pameti tjera da opreza ili preventive radi pamte i uzvraćaju, izravnavaju račune, zavide, svete se i mrze do uništenja…
Čemu ovakav uvod? Nužan mi je stoga kako bi bilo jasno da me nije lako baciti u bed. Ne, neću reći da sam imuna na depresiju, ali crnilo me drži kratko, pa ovakva kakva jesam u svemu pronađem nit od koje uvijek iznova ispletem mrežu optimizma uvjeravajući sebe i sve oko sebe da se potopljene lađe uz malo vjere i dobre volje daju izvući na suho, obnoviti – i ponovo porinuti.
No u posljednje vrijeme niti za mrežu optimizma niotkud. Lađe i za mene ostaju fondo, a u meni nekakva nevjerojatna srdžba prema hrvatskoj politici i političarima, svima onima koji su, eto gotovo četvrt stoljeća, sustavno potapali lađe pljačkajući ih prethodno do posljednjeg novčića, a danas ironiziraju i ismijavaju, politiziraju svaki pokušaj hvatanja u koštac s problemima, uvjereni valjda da smo, kao što reče laburist Branko Vukšić, svi oboljeli od psihogeno uvjetovane amnezije. Usput moraliziraju, ne propuštajući ni jednu priliku da nas uz svesrdnu pomoć dijela medija vrate stoljeća unatrag.
Uz pomoć novinara koji rigidne likove s početka devedesetih rado plasiraju na udarnim stranicama i u emisijama u najgledanijim terminima – eto i uspijevaju!
Ne samo da se škole (i ne samo one) škrope za sve prilike svetom vodicom, djeca agnostika i ateista pohađaju vjeronauk umjesto informatike, jer im se mame i tate boje da ne budu segregirani i izopćeni, ginekolozi, nakon što su načinili na stotine pobačaja u drugim okolnostima (ili, bolje rečeno, sustavu), odjednom otkrivaju savjest, pa nesretne žene u nekoliko bolnica u Hrvatskoj taj zahvat ne mogu načiniti usprkos zakonskom pravu na njega.
Aktualni ministar zdravstva Siniša Varga, mrzitelj lika i djela Josipa Broza, na ovaj problem koji je od životne važnosti za mnoge mlade žene na zastupničko pitanje postavljeno u srijedu Vladi na saborskom aktualnom satu lakonski odgovara da je sve “poduzeto da se problematika adresira”.Veli kako je to propust ravnatelja bolnica, te da su oni ti koji su dužni osigurati zahvat tamo gdje je stopostotni priziv savjesti… Kao da ta odgovornost ravnatelja išta znači ženi koja ima relativno kratak rok da pobačaj načini. Ona hoće ostvariti svoje zakonsko pravo, riješiti problem, a ne pozivati ravnatelje na odgovornost.
Na koga će ministar Varga adresirati odgovornost kad mu se dogodi prva smrt majke zbog abortusa izvedenog u neadekvatnim uvjetima kakve privatne ordinacije gradova u kojima su ginekolozi naprasno otkrili savjest na način da radije ugrožavaju život majke nego embrija. Možda će i za to odgovornost adresirati na Josipa Broza… Strašno mi je kako se meni svjetonazorski bliska socijaldemokratska vlast uporno trudi zamjenama ministara uklopiti u, svakom mislećem čovjeku, preusku nišu koju su joj osmislili rigidni prethodnici.
Pobjeći od pritiska onih koji bi se, da imaju imalo savjesti, pokrili ušima i šutjeli barem dva desetljeća, dok se ne zaboravi dvadeset godina njihove pljačke, korupcije i primitivnog nacionalizma kojim su prikrivali svoje stvarne namjere – da do kobilice opljačkaju nacionalne lađe i narod, u koji se u svakoj prilici kunu, pošalju na dno.
Smiješne su mi i pretužne bile konzultacije ministra obrazovanja Vedrana Mornara s kardinalom Bozanićem. Iako mi je ovih dana, kad je k’o Alisa u zemlji čudesa zaključio kako ne želi biti stečajni upravitelj shvaćajući sa zakašnjenjem da će mu rebalansom proračuna u resoru nedostajati znatna količina sredstava, na pamet palo da se upravo radi o količini milijuna koja odlaze Crkvi u Hrvata prema Vatikanskim ugovorima…
Od prosvijećenoga, lijevo orijentiranog ministra čovjek bi očekivao prijedlog da vjernici sami njemačkim modelom vjerskog doprinosa ili vjerskim porezom financiraju svoje crkve, a ne da kao seoska mlada kuka, nakon svega nekoliko mjeseci na vlasti, da neće biti stečajni upravitelj.
Opet moj optimizam. Previše očekujem. Ministru je itekako komotno u nišici na kockice kojoj vlasti uporno nameće opozicija.
Strah od etikete jugoslavenstva zbog iskoraka iz udobne nišice na kockice priječi vlast i da kvalitetno odreagira i na informaciju Milorada Pupovca kako Gradsko vijeće Gline odnedavno brani komemoraciju i sjećanje na strašan ustaški zločin u Glini iz ljeta 1941. kada je u pravoslavnoj crkvi ubijeno više od tisuću Srba s tog područja.
Na mjestu gdje je bila pravoslavna crkva odlukom Gradskog vijeća od 21. listopada 2014. godine ne mogu se više polagati vijenci i paliti svijeće. Nekadašnji Spomen-dom preimenovan je još sredinom ’90-ih u Hrvatski dom, a imena žrtava uklonjena, premda je to kažnjivo prema Članku 325 KZ-a.
Na upozorenje Pupovca premijer Zoran Milanović je kazao kako je to istina tužno i ružno, ali da glinski zločinci s današnjom Hrvatskom nemaju veze, te da valja poštivati pijetet svake žrtve. Riječi, riječi, riječi…
Onaj tko se usudi iskoračiti iz nametnute niše kazao bi Pupovcu da će on i njegova Vlada prvi slobodan trenutak iskoristiti za odlazak u Glinu i polaganje vijenaca na zabranjeno mjesto, mjesto sramotnog zločina koji pokušava negirati i novi sisački HDZ-ov župan Ivo Žinić…
Hoću reći da koliko god čovjek sustavno njegovao optimizam i tražio racionalna obrazloženja za neefikasnost vlasti, dovoljan mu bude sat-dva pred ekranom 4. programa HTV-a, koji prenosi rad Sabora, da ga uvjeri kako mu je kćer definitivno i neopozivo u pravu kad ukaže na to da posjeduje nevjerojatnu količinu naivnosti za tu količinu godina.
Ljudski je razumjeti i tugu i gnjev Blagice Bandić, uvjerene da su se njezina sina Milana ”svezali dušmani” samo zato što je ”sve dao za Rvacku i Zagreb”. Ljudski je to, kažem, razumjeti, tim više što je Milan Bandić ne samo svoju majku, nego i svu silu ljudi s kojima nije ni u kakvom srodstvu, pa čak ni u poslovnom ili patronskom odnosu, uvjerio da je za Rvacku i Zagreb uradio i ono što mu sada USKOK stavlja na teret.
Ljudski je razumjeti i to što uplakana i ogorčena Bandićeva sestra Tonka Macan vjeruje da je njezin nedužni brat, koji je ”samo pomagao sirotinju i male ljude”, u pritvoru završio zato ”jer je Hrvat”. Pa je razumljivo i kada na kojekakva pitanja novinara što su se sjatili pred kućom u Poganoj Vlaki odgovara protupitanjem: ”Je li Hrvat iz Hercegovine to zavrijedio, a samo je branio svoje korijene?”
Razumijevanja valja imati i za Antu i Slavicu Bralić, prve susjede Bandićevih iz Pogane Vlake, koji iskreno vjeruju da je komšija Milan ”završio u zatvoru samo zato što je Hercegovac”, pa odvažno izjavljuju da je riječ o ”politički motiviranom uhićenju uoči izbora”. Jer nije Milan Bandić samo svoju familiju i kumove, već i stotine tisuća građana i seljaka s kojima nije bio povezan ni rodbinskim ni zavičajnim a ni klijentelističkim vezama, uvjerio da na njemu ne može biti nikakvoga grijeha osim ako čovjek nije kriv samim tim što se rodio i ostao živ.
A kad već spomenuh klijentelizam, hajde da pojasnim da pritom ne mislim na sve one nevoljne ljude koji sebe doživljavaju kao Bandićevu svenarodnu klijentelu, pa u svaki mikrofon sasipaju onu en-ten-tito-narod-voli-mito brojalicu, onu pučku mudrost bespametnu: ”On je krao, al’ je i nama dao, a drugi kradu, al’ nama ne dadu!”
Razumjeti nam, eto, valja i njih što su i pred sudom spremni prisegnuti da su gradonačelniku svih Hrvata – za razliku od stvarnih, dobro nafudranih klijenata koji će rukama i zubama kidati svaku vezu s Bandićem – duboko zahvalni na svemu što je krao-davao svima pa i njima, makar to za što drže da im je velikodušno udijeljeno bilo nemjerljivo manje od onoga što je od njih uzeto.
Ako su Bandića prigrlili kao dobrotvora zato što se filantropski razmetao njihovim novcem, a oni ga primali blagodarno kao da je njegov vlastiti, onda ih iz opijenosti takvim samaritanstvom ne bi otrijeznilo ni kad bi im na vlast u Zagrebu, a i šire, zasjeo sam Superhik.
Ne budi nam stoga teško razumjeti i hrvatsku rekorderku u bacanju kladiva, ujedno i direktoricu Hanžekovićeva memorijala, Ivanu Brkljačić koja je na Facebooku podijelila status: ”Uhapšen Milan Bandić! Slučajno baš sada kad bi se trebali fokusirati na udbaše u Njemačkoj i njihovu djecu u Hrvatskoj.”
Kao što bismo je razumjeli i da je preko društvene mreže proširila i ključni dokaz udbaške urote protiv Bandića što ga je u optjecaj pustio njegov odvjetnik Krešimir Krsnik.
”Ovo je spin kojim se skreće pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču. Svi će se mediji sada baviti ovim”, alarmirao je Krsnik hrvatsku javnost koja je u svemu što se u Konspirativnoj Našoj događa 2014. sklona vidjeti UDB-ine prste, iz čega bi pažljivi promatrač mogao izvući nimalo veseo zaključak da je u Hrvatskoj od 1990. naovamo jačala samo zloglasna jugoslavenska tajna služba dok su svi ostali formativni i konstitutivni elementi hrvatske državnosti žalosno zakržljali, kukavno odumrli ili blago u Gospodinu preminuli.
E pa hoćemo li UDB-i dopustiti da nas zajebava do smrti? Hoćemo li, unatoč Krsnikovu upozorenju, pristati da nas ta žilava firma i dalje navlači da po hrvatskim medijima u njezinoj službi i dalje slušamo i čitamo ono što nam se servira o podmetnutom slučaju zagrebačkoga gradonačelnika?
Hoćemo li prestati gutati i prepričavati izjave Bandićeve rodbine, kumova, susjeda, odvjetnika i ostalih branitelja njegova lika i djela, pa se napokon posvetiti ključnom događaju hrvatske sadašnjosti, prošlosti i budućnosti od kojega nam udbaški spletkaroši vješto odvraćaju pažnju?
Hoćete li umjesto na svaki link gdje se spominje Bandić najzad kliknuti i na tekst portala Dnevno.hr pod naslovom ”Nikad viđena priča o Josipu Perkoviću: ‘Ubio’ je svojega oca ustašu, a korijene vuče iz sela u kojem su partizani izvršili masovni pokolj”? Nije vrag da ne želite znati ništa o tome da je Josip Perković – prema tvrdnjama ”dobro upućenih izvora” – ”na neizravan način ubojica svojega oca”?
Ne zanima vas kako je Josip Perković, rođen 17. svibnja 1945. godine, mogao likvidirati i vlastitoga oca, za kojega ti isti dobro upućeni izvori, a na temelju informacija dobivenih od nekakvoga Ilije iz Kanade, tvrde da je kao ustaša ubijen na Bleiburgu? Čak štoviše niste u stanju povjerovati ni da je uopće moguće da još nerođeni sin ubije rođenoga oca?
Kako ćete onda, pobogu, razumjeti što se događa u svim tim glavama koje u Bandićevoj arestaciji nepogrešivo prepoznaju rukopis UDB-e? I kako ćete shvatiti dežurni hrvatski poučak o presumpciji nevinosti i presumpciji krivice po kojemu su Milan Bandić i njegovi sudruzi unaprijed nevini za sve ono što im se stavlja na teret upravo onoliko koliko su Josip Perković i Zdravko Mustač i prije pravorijeka bavarskoga suda krivi za likvidaciju Stjepana Đurekovića?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Već odavno neki svjetski događaj nije tako senzibilizirao hrvatsku javnost, tabloide i web portale, kao izraelsko kasapljenje i ravnanje Gaze. Nadigla se kuka i motika među anonimnim Facebook komentarima, tamo gdje pojedini novinari i urednici sve češće, kroz usta svojih bezimenih “čitatelja”, plasiraju ono što se sami ne bi odvažili napisati ili reći.
Naše “analitičare” nikako da zainteresira rat u Ukrajini, mukom su ispratili i rušenje malezijskog putničkog aviona, nije ih briga za ostavku Jacenjukove vlade, za slom američke politike u Iraku i širenje teritorija pod kontrolom islamista; ni za što njih nije ovih dana briga, osim za sudbinu arapskih civila, izloženih politici Benjamina Netanyahua i Avigdora Libermana.
Tako to svaki put biva, kada Izrael izvrši agresiju na palestinske teritorije, kod hrvatske se publike odjednom probude humanizam i osjećaj solidarnosti s našom dalekom palestinskom braćom i sestricama. Između dva židovsko-arapska rata kao da se u svijetu ništa i ne događa, kao da je hrvatska javnost, skupa s anonimnim komentatorima, u stanju stupora, tupe moralne obamrlosti iz koje će je probuditi samo izraelski bombarderi.
Zašto je tako? Odgovor je prost do bola. Zbog antisemitizma, zbog mržnje prema Židovima, prema ljudima kojih u Hrvatskoj zapravo i nema.
Nestali su između 1941. i 1943, a oni koji su se spasili bijegom u partizane, nakon 1945. lagano su iscurili prema Beogradu, otišli na Zapad, odselili se u Izrael. Taj antisemitizam bez Židova nakon ulaska u Europsku Uniju sve se više osjeti u hrvatskim medijima: elektronski mediji puni su iluminata, masona i antikatoličke zavjere svjetskih bankara, o tome piše crkveni tisak i tabloidi. I na koga pritom misle nego na Židove.
Znači li to da je svaka solidarnost prema narodu Gaze sumnjiva? Ne, nikako.
Bombom kasapljena palestinska djevojčica, koju je smrt stigla u školi pod zaštitom Ujedinjenih naroda, jednako je čista i nevina kao bombom ili rafalom iskasapljena bošnjačka djevojčica iz Ahmića. Moguća razlika između njih dvije samo je u stupnju naše odgovornosti za zločin. Za jednu nas vezuje to što smo ljudi i građani Svijeta, za drugu to što pripadamo narodu kojem pripadaju i ubojice.
Ako nismo solidarni s ubijenim iz Ahmića, tada ne možemo biti solidarni ni s ubijenim iz Gaze. I jedni i drugi su muslimani, s tim da su nam muslimani iz Ahmića u svakom pogledu bliži. Poslužimo li se biblijskim metaforama, Ahmićani su naša poznata braća, dok su Palestinci braća koju ne poznajemo. Žrtve nas se tiču zbog njih samih, a ne zbog njihovih ubojica. Ali ubojice nas čine više ili manje odgovornima.
Kad god Izrael napadne palestinske teritorije, začuju se vapaji onih koji misle da bi “naši” Židovi morali javno reagirati. Među njima se nađe i takvih koji nisu antisemiti. Ali ne misle što govore. Ili im imaginacija ne dosegne krajnje konzekvence pozivanja “naših” ili svejedno čijih Židova na odgovornost. U načelu, poziv na odgovornost moguć je samo unutar prvoga lica množine.
Prozivanje drugih oblik je mentalnog, identitarnog zlostavljanja. Ali zaboravimo načelo, nismo dužni ponašati se načelno, pogotovo kada emocionalno reagiramo.
Ako je netko građanin ove ili bilo koje druge europske zemlje, ako živi tu ili svejedno gdje u Europi, tada se ne smije apelirati na njegovu odgovornost zbog onoga što se događa u Izraelu. Čak i ako je Židov koji podržava Izrael, on se ni po čemu ne razlikuje od Ne-židova koji podržava Izrael. Njegova odgovornost je općeljudska, a ne židovska, jer svi Židovi niti su odgovorni niti zaslužni za državu Izrael. Za nju odgovaraju Izraelci.
Židovstvo je širi, obuhvatniji i – što je veoma važno – stariji pojam od modernog Izraela. Tko ne razumije o čemu je riječ, a dobronamjeran je pa bi htio razumjeti, evo mu slikovitog primjera: nisu sve židovske knjige, slike, filmovi, dio izraelske kulture, kao što sve hrvatske ili američke knjige, slike, filmovi, jesu dio hrvatske ili američke kulture.
Pozivanje Židova na odgovornost za ono što radi Izrael, svejedno pozivaju li se poimence ili skupno, bespredmetno je, ali i zloslutno.
Tako se ljude izolira, obilježava, označava, tako im se, metaforično, oko rukava vezuju žute vrpce. Možda i bez zle namjere, zbog gluposti i nesposobnosti identifikacije s drugim, pristaje se na logiku antisemitizma.
Ta logika tvrdi i ovo: Židovi među nama ljudi su s dvostrukom lojalnošću, prema Izraelu i prema državi u kojoj su rođeni. Prepune su novinske dokumentacije članaka, intervjua, izjava hrvatskih značajnika, političara i akademika, koji, primjerice, Slavku i Ivi Goldsteinu spočitavaju takvo što. A kada bi se našao takav koji bi istu stvar prigovorio cjelokupnome hrvatskom katoličkom svećenstvu – jer Vatikan je, znate, država koliko i Izrael – isti bi ga proglasili, u najboljem slučaju, luđakom.
Pritom Židovi, pa ni ako su rabini, ne potpisuju lojalnost Izraelu, kao što katolički svećenici potpisuju lojalnost Vatikanu. Postoje rabini koji se bore protiv Izraela i ne priznaju tu državu, ne postoje katolici koji ne priznaju Vatikan…
Solidarnost sa stradalima u Gazi može se izraziti na mnogo načina. Jedan od njih je i pozivanje na odgovornost. Ali koga građanin ne samo da smije nego i treba svakodnevno pozivati na odgovornost? One koje bira i koji ga simbolički predstavljaju pred državom i svijetom. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i profesor Ivo Josipović, s dužnosti predsjednika Republike, sjajne su mete svih naših opravdanih frustracija zbog izraelskog masakriranja naroda u Gazi.
Važno bi bilo znati što ta gospođa misli o izraelskim akcijama, recimo o pozivu civilima da za pet minuta napuste zgradu, da se za dvadeset četiri etnički očiste iz svoga grada, inače će biti smatrani kolateralnim žrtvama borbe protiv terorizma. Što o tome misli profesor Josipović?
Saopćenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske zvuči kao podrška ferijalnog saveza Tel Aviva izraelskoj vojsci, premda je malo vjerojatno i da bi svi izraelski ferijalci stali uz logiku Pusićkinoga akademskog zbora. Također, ne bi bilo loše na odgovornost pozivati Tomislava Karamarka, ako vam je on politički izbor, Ružu Tomašić, biskupe Košića, Jezerinca, Bozanića… Što oni sa svojih političkih i pastirskih pozicija misle o izraelskim napadima na Gazu?
Ako podržavate politiku države Izrael, čak i kada ona uključuje rušenje bolnica i objekata pod zaštitom Ujedinjenih naroda, sve će vam biti oprošteno. Gledat će vam kroz prste, kao kroz zatvorske rešetke, i Izraelci i Amerikanci, i nikoga neće biti briga ni što mislite o Paveliću i Luburiću, ni kršite li ljudska prava, zalijevate li pisce kantama govana, progonite li manjine, zabranjujete li ćirilicu.
Zato o bombardiranju Gaze zajedničkom šutnjom šute Vesna Pusić i Tomislav Karamarko, Ivo Josipović i Davor Ivo Stier.
(Prenosimo s autorova portala).
Čestiti hrvatski patriotski mediji, novinari i političari, već godinama zarobljeni u svome nemoćnom gnjevu, ne propuštaju priliku požaliti se kako je njihova Raspeta Domovina sama tamnica hrvatskog naroda – mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katolike i nacionaliste.
Neupućen netko sa strane pomislio bi, čitajući našu domoljubnu štampu i internetske portale, da živ Hrvat i vjernik riskira glavu na ramenima već kad nedjeljom izađe na misu ili potiho zapjeva koju Thompsonovu budnicu, a kamoli ako stavi crnu ustašku kapu na glavu ili ponosno digne desnicu u sieg-heil.
Bezbroj je primjera za to. Jedan od zabavnijih, recimo, jest nedavni slučaj grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata – moguće da ste i čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok – kojima je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete, jer su zbog jednog mog teksta u ovim novinama neki od njih, citiram sudsko rješenje, “izgubili prijatelje”, a neki “imali probleme na poslu”, naročito “zbog činjenice da su u članku istaknuti imenom i prezimenom, jer isti nisu mogli u tom smislu ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao i na radnim mjestima, zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti”.
Ukratko, nije lako u ovoj zemlji danas biti Hrvat. Na svakom kantunu Raspete Hrvatske vrebaju na njega krvožedni protuhrvatski kolumnisti, nezavisni intelektualci, militantni ateisti, građanski aktivisti, ćirilični kaligrafi, nastavnici zdravstvenog odgoja, borci za ljudska prava, Srbi, Romi, azilanti, homoseksualci, lezbijke i ostala moćna vojska Velike Svjetske Antihrvatske Alijanse.
Pa ipak, za jednu tamnicu hrvatskog naroda – za jedan dakle mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katoličke nacionaliste – rečeni se pošteni katolički nacionalist u današnjoj Hrvatskoj osjeća iznenađujuće slobodnim.
Nekoliko puta već, kako vam je poznato, pišući o tom zanimljivom paranormalnom fenomenu, u raznim sam prigodama – od nogometnih utakmica do Thompsonovih koncerata, od misa zadušnica za Poglavnika do svečanih dočeka naših haških uznika – predlagao čitateljima zgodan sociološki eksperiment: da na takva događanja ponesu transparent ili uzviknu parolu razvidno antihrvatskog sadržaja, poput recimo “Smrt fašizmu!”, “Ubojice u zatvore!” ili, štajaznam, benigno “Dolje NDH!”, pa pažljivo prate što će se dogoditi.
Ukoliko je, naime, Hrvatska zaista tamnica hrvatskog naroda i mračni srbokomunistički gulag za domoljube i vjernike, eksperiment će pokazati njihov strah i nelagodu: većina bi se, ako ste sve uradili kako treba, trebala razbježati u bezglavoj panici, spašavajući živu glavu od vas i srbokomunističke žandarmerije.
Iz nekog nejasnog, ali svakako neobično zanimljivog razloga, nikad pak nisam našao nijednog dobrovoljca koji bi teoriju hrvatskih patriotskih medija, novinara i političara potvrdio u praksi. Progonjeni u vlastitoj domovini, hrvatski su se domoljubi sve te godine ilegalno okupljali na nogometnim stadionima, Thompsonovim koncertima, misama zadušnicama i seoskim ustaškim dernecima, pa tamo u najvećoj tajnosti pjevali budnice, dizali desnice i prkosili antihrvatskom okruženju.
Konačno, u petak se na zagrebačkom aerodromu Pleso prijavio dobrovoljac za eksperiment. Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout, Zagrepčanin iz Sarajeva, s kolegicom Sabinom stigao je iz Sarajeva na doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića – čovjeka izravno, neupitno i dokazano odgovornog za svirepo masovno ubojstvo stotinu i šesnaest civila, žena i djece u bosanskohercegovačkom selu Ahmići – koji je nakon odslužene dvije trećine od dvadeset pet godina pušten iz zatvora.
Kada je zločinac, dirnut oduševljenjem nekoliko stotina prisutnih domoljuba, suboraca, bivših političara, svećenika i časnih sestara, zamolio malo tišine da im se obrati kakvom zgodnom evanđeoskom porukom, Ivančić je iz prvih redova, sve dakle po detaljnom protokolu mog eksperimenta, uzviknuo ”Ubojico!“.
Na opće iznenađenje – nije li divno kako je znanost ponekad nepredvidljiva? – dogodilo se nešto posve neočekivano: tek što je uzviknuo uskličnik na kraju, okupljeni progonjeni Hrvati skočili su na Ivančića poput hijena, udarajući ga čime su stigli.
Ovaj se jedva otrgao brutalnom linču nasred aerodroma i uspio doći do policije, a oni – umjesto da, kako biste očekivali od srbokomunističkih žandara, pohapse njegove napadače, pola strijeljaju iza aerodromske zgrade, a pola pošalju na Goli otok – zbog remećenja javnog reda i mira priveli na kraju samo mog zlosretnog prijatelja.
Nešto je, dakle, duboko pogrešno u slici Raspete Hrvatske. Dva su moguća objašnjenja: ili je Hrvatska retardirala u mračni koncentracijski logor pod terorom klerofašista, osuđenih ratnih zločinaca i njihovih kažnjeničkih bojni i civilnih patrola, ustaša i pristaša, što brutalno proganjaju sve koji drugačije misle – ili je njihov talac.
Prvo objašnjenje čak je i meni malo klimavo: u pravu su, naravno, oni što upozoravaju da ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu Pleso nije “dočekao Zagreb” – kako su sugerirali neki izvještaji i novinski naslovi – već samo šačica od nekoliko stotina zapjenjenih humanoida, Kordićeve časne braće i časnih sestara.
To je, rekoh, bez ikakve sumnje točno, ali točno je i to da se od preostalih osamsto hiljada Zagrepčana i svih četiri milijuna Hrvata našao tek jedan jedini koji se usudio Kordiću u lice reći – “ubojico”. A i taj na kraju ispao Zagrepčanin i Hrvat s adresom u Sarajevu.
Rezultati eksperimenta nisu se tako pokazali očekivani, ali jesu neobično korisni: ako mislite da klanje predškolske djece i spaljivanje živih njihovih roditelja nije niti društveno poželjni obrazac ponašanja, a kamoli sveti vjerski i domoljubni sakrament, Hrvatska nije zemlja za vas.
Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.
Dobro nam došli, ubojice.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje.
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi.
”Nije istina! Sotono! Ubojico!”, viknuo je taj čovjek, prekinuvši Kordićev govor o vjeri, Kristu i hrvatskom narodu. Da nije bilo policajaca, pitanje je bi li danas bio živ. Bjesomučno su ga napali i stali tući.
Četvorica policajaca i jedna krhka policajka zasigurno su ga spasili – ako ne od ubojstva, a ono sigurno od ozljeda kakve bespomoćnom čovjeku može nanijeti desetak snažnih muškaraca. A taj čovjek nikoga nije napao. Nije se ni branio. Samo se usprotivio neistini.
Je li Kordić sotona – to ne znamo, a zasigurno ne zna ni prosvjednik. Znamo i da osobno nije ubojica – i to sigurno zna i prosvjednik. Ali znamo i to da je Dario Kordić 1993. imao političku moć da zapovijedi napade na civile, i da je to učinio. Napad na Ahmiće, primjerice: na osnovu njegove zapovijedi, 16. travnja 1993. ondje je ubijeno 116 civila, među njima 35 žena i 11 djece.
Kordić se u petak suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina.
Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: ”Za dom spremni!”
Ali, Rosu Parks nisu očekivali. Nisu ni pomišljali da će se netko drznuti svima u lice sasuti da sudjeluju u ružnoj laži i moralnoj niskosti poricanja zločina. Zato je gnjev eruptirao u nasilje.
Da nije bilo policajaca, tko zna što bi se onome čovjeku dogodilo. Sada možemo očekivati da će ga proglasiti izdajicom. Valja tek vidjeti kakve će se sve maštovište kletve na tog čovjeka bacati, što li će sve čaršija smisliti da ga ocrni.
Razumni se ljudi tome trebaju suprotstaviti. Čovjek koji se suprotstavio gomili na Kordićevu dočeku zaslužuje zaštitu i poštovanje. Riskirajući zdravlje, možda čak i život, branio je istinu, zastupao žrtve. Policija ga ne bi smjela progoniti.
Njegovo privođenje trebalo bi ostati zaštita, a ne početak institucionalnog mrcvarenja. Procesuiranje zaslužuju oni koji su ga mlatili, oni koji su vikali ”Ubij ga!” i skandirali ”Za dom spremni!” Ali jedno je najvažnije: krhki lik hrvatske Rose Parks ušetao je u samo srce hrvatskoga kolektivističkog poricanja. To je važan događaj, jedan od onih koji začinju budućnost.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom “Sotono, ubojico!” i, zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.
To me je ponukalo da se zapitam, nakon neprospavane noći, tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohnleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Ne pamtite te riječi iz homilije sa ”mise s Darijom Kordićem”? Evo ih: ”…Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…”.
Do ovdje idu retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se postavljaju ne da bi se dobio odgovor, nego da bi se istakla poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu, naime, pitati sebe onako kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca i što se moglo vidjeti samo na dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića, znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubo sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.
Možda biskup Košić, i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali Križni put, pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je ”slavio Križni put” s braćom i sestrama muslimanima.
U petak su slavili Boga, jer kažu da dragi Dario može ”najbolje protumačiti Riječ Božju”, jer je to on činio i ”svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”
Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi pa niti i u drugim vjerskim zajednicama nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.
Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.
Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: “Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više… Ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.” Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: “Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.” Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. ”Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.”
Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskup Košić, već drugi puta, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac je ošamario predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.
”Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organizovanje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene.
Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih šta slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci”, rekao je Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza “16. april”.
Podsjetio je kako su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović koji je odslužio kaznu i već je na slobodi te Miroslav Bralo koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.
Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.”
Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih ipak o tomu da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.
Pisao bih o tome da Kordić ne može biti ”spasiteljem Hrvata”. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću: blaženog Stepinca, jer je Kordić odgovoran za zaločin koji ”vapije nebo za pravdu”. Uostalom, nismo čuli da se dogodila, osim što je postao vjerski fanatik, nikakva bitna promjena u njegovoj političkoj percepciji, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svakome tko tu ideju smatra dobitkom za Hrvate i druge ljudi doviknuo ”Sotono, ubojico!”
(Tekst je izvorno napisan za tportal).
Oćutio bi vrag da je u kojega župnika popustila vjera, obmana i trikovima ga i sam naveo da posumnja u Boga velikoga, našao mu slabost, prišuljao se i hop! – hladnim stiskom zarobio njegovu besmrtnu dušu. A župljanima se sve kao i ranije činilo, nikakve promjene na popu nisu primjećivali, jedino dok bi ih ovaj ispovijedao, bilo im čudno kako je s nekakvom neobičnom nasladom, tiho se cerekajući, tražio da iscrpno, do posljednjeg detalja opisuju kako su zgriješili, a kroz prozorčić ispovjedaonice zadah mu je kao po trulim jajima davao.
Bilo je toga svakako među nižim svećenstvom, u našim selima, u dugim, samotnim zimskim noćima, kad su iskušenja puti naročito mučna i teška. Došao bi đavo do župne kuće ne ostavljajući tragove u snijegu.
A bilo je, vjerujem, da je uzeo skalp i kojega višeg i važnijeg crkvenog čovjeka. Evo, na primjer, monsinjor Vlado Košić, biskup sisački. Kad ga čujete što govori, pomislili biste da bi se taj prelat trebao dati temeljito pregledati od nekog licenciranog egzorcista.
Imao je tako homiliju prije nekoliko dana u austrijskom Frohleitenu, na misi s osuđenim ratnim zločincem Darijom Kordićem, a sadržaj te propovijedi mogao bi upućivati samo na nekoliko stvari: da je biskup negdje pao i ozbiljno ozlijedio glavu, da se drogirao, da ga je netko hipnotizirao ili da je Sotona ušao u njega.
Imati ratnog zločinaca na nedjeljnoj službi je, naravno, osobita zgoda koja zaslužuje osobitu propovijed. Nijedan je biskup ne bi smio propustiti. Dođe li u crkvu vjernik kojega su za vikend pustili iz zatvora, prilika je da se narodu dade velika i lijepa kršćanska pouka, pokaže kako je beskrajna Božja milost. Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.
No, Vlado Košić, kako se čini, nije među takvima. Za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.
Nijedna mu, zamislite, druga osoba u dvije tisuće godina kršćanstva nije bila dovoljno dobra da se prispodobi veličina Darija Kordića. “Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj put križa i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ”, rekao je s oltara monsinjor Košić blagim i bogobojaznim glasom jednom čovjeku koji je osuđen na četvrt stoljeća robije zato što je, riječima haaškog suca, “kao odgovorni regionalni političar, planirao i poticao krivična djela koja su se dogodila u Ahmićima 16. travnja 1993. godine”.
Dvadeset i jedna godina uskoro će biti od toga stravičnog pokolja, ali vrijeme tu ne znači mnogo. Ni za dva stoljeća neće se možda vratiti mir, utihnuti krici i zapomaganja i razići se gusti crni dim iznad ubavog seoceta u Lašvanskoj dolini.
Stotinu i šesnaest ljudi tu su ubile naše, hrvatske snage, kasnije se opravdavajući da je to bio legitiman vojni cilj, čvrsto mudžahedinsko uporište, o čemu vjerojatno dovoljno svjedoči činjenica da je najstarija žrtva imala osamdeset i dvije godine, a najmlađa samo tri mjeseca.
Informacije o pokolju u Ahmićima široko su dostupne, Vlado Košić mogao ih je pročitati na internetu dok je pripremao homiliju za Kordića i Frohleiten. Možda ih je i pročitao? I možda je zamislio kako je to kad u zapaljenoj kući umire tromjesečno djetešce? Kako bezubim ustima kmeči beba u sobi ispunjenoj dimom.
Je li se upitao biskup sisački, Bože mili, je li se sirotica mala barem ugušila ugljičnim monoksidom prije nego su plamenovi dohvatili njezinu bešiku? I je li se makar na trenutak uznemirio njezinom smrću kad je Dariju Kordiću poručio: “Svojom neviđenom ljubavlju obuhvaćaš sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje”.
Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.
Homilija u Frohleitenu bila je okrutni vic Nečastivog i možemo se samo s kiselim grčem nasmiješiti kad on kaže: “Pismoznancu je Gospodin rekao: ‘Nisi daleko od kraljevstva Božjega!’ Ja sam siguran da to kaže Gospodin i Tebi, Dario, a mi se svi moramo pitati, jesmo li mi blizu ili daleko od kraljevstva Božjega.”
Kraljevstvo Božje za nas je nedohvatljivo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
