Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića, ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Dan pobjede? Čije pobjede?
Maestralna 7. simfonija u C-duru, op. 60, ”Lenjingradska simfonija“ Dmitrija Šostakovića ima posebno mjesto u povijesti glazbe, ali i povijesti svijeta. Veliki majstor, koji je dulje vrijeme bio u nemilosti svemoćnog gospodara života i smrti Staljina, napisao je brilijantnu simfoniju za koju mnogi misle da opisuje stradanje ljudi u opkoljenom Lenjingradu, njihovu borbu i pobjedu. [Read more…]
Grafiti posle Altamire
Kad je sredinom leta stigla vest da je u Kaliforniji izvršio samoubistvo jedan od najvećih komičara i karakternih glumaca današnjice Robin Williams (1951. – 2014.), u domaćim medijima, žednim novih povoda u inače kulturno šturom i posnom letu, posvećen je veliki prostor ovom tragičnom gubitku. Svaka nova tabloidna pojedinost prenesena je, čak i kad je bila reč o spekulacijama i nagađanjima. Ništa čudno, mediji širom zemaljskog šara od toga žive.
Dva dana kasnije neko je otkrio da je u jednom podzemnom prolazu na izlasku iz Beograda ka drugoj strani obale osvanuo džinovski grafit, bliži srodnoj disciplini murala, posvećen Robinu. Novine su objavile fotos tog rada nepoznatog autora vanserijske darovitosti. Odšetao sam do tog mesta, bilo je oko mene još znatiželjnika, videli smo portret Robina Williamsa velikih dimenzija, ostvaren u hladnim tonovima, sa mrežastom fakturom, kao da je lik iza neke rešetke, zarobljen i odvojen od nas koji ga gledamo. Na tom hommageu, osobenom portretu mogli bi da pozavide značajni majstori portreta ove kulture, od Koste Bradića do Miće Popovića, nema ih mnogo.
Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (…). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (…) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!
Grafit je izazvao veliko uzbuđenje u javnosti; u jednim dnevnim novinama objavljen je razgovor sa autorom, koji je oslovljen kao Marko (lažno ime, da ga ne bi gradske vlasti, nesposobne da se izbore sa pravim nevoljama ekološke prirode, od džinovskih deponija do izliva kanalizacije, strpale u ćorku). Kazao je autor: ”Osetio sam gubitak i rešio da izrazim poštovanje velikom umetniku”.
Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (umilno ime za huligane, kojima utakmice i ulice grada služe za ispoljavanje naci-rasističkih ludosti i prostakluka svake vrste). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (zamislite to obilje formulara!) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!
Nekoliko dana kasnije iz jednog gradića na jugu Srbije stiže ohrabrujuća vest da su mesne vlasti pozvale mlade umetnike (možda i nešto starije, ne verujem da bi im nešto smetalo) da slobodne površine zidova i javnih površina ukrase po svojoj volji. Negde zdrave pameti još ima.
U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama. Zgrada pozorišta je nedugo zatim izgorela, a i drugi radovi su ubrzo nestali.
Od onog legendarnog bika, propetog u trku, ostvarenog u pećinama španske Altamire rukom nekog genijalnog pretka koji se grejao kraj vatre i sanjao kako će u lovu obezbediti obroke za sledeće dane, zidine i prazni prostori se ispunjavaju slučajnim i ponekad veoma značajnim rukotvorinama.
U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama
Duga je istorija tih neformalnih likovnih intervencija i tek u novije vreme, sa rađanjem pop-kulture, ljudske naseobine, u širokom rasponu od uličnih intervencija nekih anonimnih čudaka do latinoameričkih murala kao važnog sastojka nacionalne kulture bivaju obogaćene. Razbijanje sivih, konvencionalnih prostora neočekivanim, maštovitim likovnim rešenjima ubrzo je postalo plen školovanih kustosa i ozbiljno postavljenih galerija. Od Pollocka i Raushenberga u američkoj modernoj likovnosti do čuvene Factory Andyja Warholea upijanje nove urbane kulture grafita i murala donelo je neprocenjiv dah svežine.
U izvrsnom igranom filmu Juliana Schnabela ”Basquiat” (1996.) prikazan je munjevit uspon uličnog crtača Jean-Michela Basquiata, koji je od skitalačke sudbine samorodnog umetnika stigao do zvanične legende u samo šest godina, od 1981. do prerane smrti 1987. u svojoj 28 godini. Schnabel, i sam slikar značajnog opusa, u svom debitantskom rediteljskom radu i po svom scenariju vešto je rekonstruisao umetnički krug kultnog umetnika nove epohe Andyja Warhola (u filmu ga upamtljivo igra David Bowie), pokazujući dekadentnu atmosferu Warholovog okruženja i manipulaciju američkim kulturnjačkim fiksacijama.
U vreme kad se Basquiat probijao ka zvezdama, najpre zemaljskim, a potom i onim među kojima tamo gore još obitava, u jednom podzemnom prolazu nedaleko od mog doma jednog jutra osvanuo je veliki portret tragično preminulog pesnika Branka Miljkovića. Na jednom poprečnom zidu koji je vidljiv samo onima koji iz Ustaničke kreću ka Bulevaru Crvene armije, pojavio se Branko u prirodnoj veličini, samo kao crno-bela silueta u hodu, sa podignutom kragnom kaputa i crnim šeširom, u žurnom hodu ka prolazniku koji mu ide u susret.
Nije bio potpisan kao lik, ali se videlo da to njemu odgovara. I dole je bio stih koji je pripadao jednom drugom pesniku (Crnjanskom, i njemu nepotpisanom): ”Lutam, još vitak, sa srebrnim lukom…” Susret dva antologijska pesnika, oba već odlutala u večnost.
Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e
Svakog dana sam dolazio u susret pesniku, zadihanom ka svemiru, i bio uzbuđen ovom dinamikom sada već naslućenog susreta. Dugo je stajao ovaj rad anonimnog umetnika, možda ga je neko fotografisao i spasio od zaborava. A onda su neki propovednici čistote zidova okrečili ovog Branka, kao i neke prostačke škrabotine na susednim prostorima. Sada se na tim prostorima šepure skandalozni i preteći izlivi mržnje ”grobara” (tzv.navijači Partizana) i ”cigana” (tzv. navijači Crvene zvezde, koji su sebe prekrstili u deseteračku ikonu delija).
Tu su i pozivi na odbranu Kosova (ispunjena želja nekih profesora Filološkog fakulteta, osnivača i inspiratora naci-fašističkog pokreta ”Dveri srbske”), prizivanje ”Pravde za Uroša”. Neki stranac bi mogao da se upita ko je taj pravednik Uroš? To je onaj delija koji je žandaru gurao baklju u usta na tribini Marakane, uz radosne poklike istomišljenika (epilog: 10 godina u kazamatu, ali sa neprekidnim odlaganjem). Lelujava pravda na ovom delu Balkana.
Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e. Taj skadalozni transparent sa Partizanove južne tribine nije delo nekog usamljenog bezumnika. Na uvećanoj fotografiji dnevnih novina vidim desetine punoletnih građana, razdraganih lica, kako rukom pridržavaju tu tvorevinu sa svih strana. I nemojte mi reći da nisu znali u kakvu su se svinjariju uvalili, tako nasmejani i ponosni.
Ustaški emocionalni naboj
Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.
U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.
Da je sve kao što nije (…) da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA
Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.
Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.
Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.
Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.
Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.
Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.
“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.
Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo. Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom. Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac…
Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.
No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.
Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“
U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.
Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.
Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.