ugovor

Bože sačuvaj nas Karamarka

Autor: Inoslav Bešker / 01.06.2015. Leave a Comment

Nepovredivost ljudske osobe je u kriznim situacijama uvijek prvi meritum. Nisu bili rijetki slučajevi kada su moćne policije privremeno popuštale pod ucjenama ne samo prosvjednikâ, pa i nasilnih, nego čak pred pljačkašima i teroristima, ako su smatrali da mogu ne riskirati živote, osobito talaca.

S druge strane, upotreba sile protiv prosvjednika može se pokazati kao bumerang: legalno izabran (i ilegalno svrgnut) egipatski predsjednik Morsi osuđen je na smrt i zato što je egipatska policija ubijala prosvjednike protiv njegove vlasti. [Read more…]

Papa Čovićevih siromaha

Autor: Predrag Lucić / 20.12.2014. Leave a Comment

Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.

Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.

Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.

Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj

Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.

Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…

Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.

Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”

Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.

Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”

U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”

I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.

Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.

Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.

Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište

Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.

Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.

I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…

Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?

Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Protiv klauzule u CHF

Autor: Ivica Grčar / 30.07.2014. Leave a Comment

Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.

U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).

Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.

Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).

Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta

Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.

Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.

Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.

Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.

Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF

Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.

U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.

Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.

U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.

No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.

Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).

I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).

Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.

Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF

Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?

Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.

No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.

Analiza presude ”Franak”

Autor: Ivica Grčar / 19.07.2014. 2 Comments

Nakon prvih reagiranja na presudu Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” javnost je zbunjena. Presudom su zadovoljni i tuženi i tužitelji i ispada da su u tom sporu pobijedili i jedni i drugi. Presudom su dijelomično preinačene i ukinute pojedine točke prvostupanjske nepravomoćne presude, tako da je u korist tuženih osam banaka u žalbenom postupku dosuđeno da su zakonito ugovarale valutnu klauzulu u CHF, a u korist tužitelja – korisnika više od 100 tisuća kredita ništavnost promjenjivih kamatnih stopa.

I sada predstavnici tuženih osam banaka pozdravljaju odluku Visokog trgovačkog suda da je valutna klauzula zakonita, ali se i ne osvrću na dio presude u kojemu su izgubile zbog promjenjive kamatne stope.

A predstavnici tužitelja pozdravljaju to što su im potvrđena ranije dosuđena prava zbog promjenjivih kamatnih stopa, a samo uzgred spominju da su izgubili u dijelu (ne)zakonitosti valutne klauzule.

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati

Ne govori se ni o tome da su korisnici spornih kredita kod, primjerice, Volksbanke (za razliku od korisnika kredita kod preostalih sedam banaka) izgubili sve što im je u prvom stupnju bilo dosuđeno i za valutnu klauzulu i za promjenjivu kamatnu stopu.

Realno će se tek nakon određenog vremena moći preciznije znati koliko je tko dobio, a koliko izgubio. Možda sada neki (ne)dosuđeni iznosi izgledaju beznačajni, ali tek nakon što se obračunaju zatezne kamate i sve točno zbroji, znat će se stvarno stanje. A i sve će se nakon ove presude Visokog trgovačkog suda još i dodatno zakomplicirati.

No, ništavnost valutne klauzule i promjenjivih kamata nije u hrvatskoj sudskoj praksi prvi puta proglašena u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak”. U prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi u slučaju ”Franak” čak se i citiraju ranije presude o ništavosti ugovora s valutnim klauzulama i promjenjivim kamatama, ali se to u presudi Visokog trgovačkog suda izbjeglo jasno navesti.

U više postupaka i prije ovoga u slučaju ”Franak”, naime, proglašavane su ništavnima valutne klauzule (tada ugovorene između trgovačkih društva).

Zanimljivo je da se s tim odlukama tada suglasio i Visoki trgovački sud. I u tim ranijim presudama su navođeni zakonski razlozi ništavnosti ugovora u kojima su neodredive ugovorne vrijednosti.

Isto je tako ranije presuđivano da se u ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom ne smije ugovarati pravo vjerovnika da svojom jednostranom odlukom mijenja kamatne stope, nego da se mora ugovoriti referentna stopa na osnovi koje će se ugovorena kamatna stopa mijenjati i tek na tako izmijenjenu kamatnu stopu dodati kamatna marža.

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati. Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita

Samim Zakonom o obveznim odnosima propisano je da su ništavni ugovori u kojima nije određena vrijednost, ili nije odrediva, a novijim propisima o zaštiti potrošača to je još čvršće propisano u korist potrošača kao, u pravilu, slabije ugovorne strane. A kad su posrijedi ugovori o kreditima, radi se o najtežim ugovorima kojima potrošači preuzimaju obveze na deset ili čak i dvadeset godina.

Nikako se ne bi smjelo dopustiti da se zasnivanje takvih obveza smatra valjanim unatoč tome što suprotno načelima obveznog prava i samog Zakona o obveznim odnosima vrijednost ugovorenog u uvjetima primjene valutne klauzule praktično nije moguće odrediti.

Srž presude Visokog trgovačkog suda kojom je ukinuta ništavnost valutne klauzule je da je na prvoj strani spornih ugovora jasno pisalo da se ugovara valutna klauzula i da su to ugovorne strane morale znati.

Istina je da je to jasno pisalo u ugovoru i (možda) su to obje ugovorne strane morale znati, ali činjenica je da ni jedna ugovorna strana, sve da je i htjela, objektivno nije mogla točno unaprijed odrediti kolika će biti glavnica i kolike kamate tako ugovorenih kredita.

Do 1971. godine u svijetu je prevladavao fiksni valutni tečaj (svaka država je zakonom određivala koliko joj valuta vrijedi u miligramima čistog zlata). Onda je to ukinuto i uvedeno je kotiranje valuta s promjenjivim tečajima. Nakon 1971. tečaji svih valuta mijenjaju se na međunarodnoj razini dnevno, tzv. fluktuirajućim tečajima.

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi.

Ako se u jednoj godini odbiju sve subote, nedjelje i praznici, tečaj valute se u godini dana mijenja oko 250 puta. To znači da ni kreditori ni korisnici kredita ugovorenih na otplatu od, primjerice, deset godina ne mogu unaprijed odrediti ugovornu vrijednost (ni glavnice ni kamata) prema oko pet tisuća dnevnih promjena tečaja dviju valuta. Ili jednostavnije, ugovori s valutnim klauzulama su, protivno propisima obveznog prava, neodredivi

U najavi nove presude u slučaju ”Franak” u tekstu u Autografu objavili smo da je u ponedjeljak 14. srpnja 2014. ”iscurio” rok od 30 dana od dana kad je na Visokom trgovačkom sudu ”izvijećana” ta drugostupanjska presuda, a da nije dostavljena sucu Radovanu Dobroniću na postupanje.

Pitanje potpisanog novinara Visokom trgovačkom sudu u taj ponedjeljak što je s dostavljanjem mjesec dana ranije ”izvijećane” presude službenicu Suda je zaprepastilo. I gle, sutradan, pred kraj radnog vremena je 31 dan ranije ”izvijećana” presuda ipak dostavljena prvostupanjskom Trgovačkom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

Sudac Radovan Dobronić odmah je reagirao i telefonom provjerio jesu li svi odvjetnici angažirani u tom postupku u Zagrebu, s obzirom na to da su godišnji odmori već započeli. Kad se pokazalo da su svi u Zagrebu, predložio im je ujedno i da sutradan svi dođu i osobno preuzmu presudu i rješenje (presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda u slučaju ”Franak” broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., objavljena je i na www.vtsrh.hr).

Na taj način je 30-dnevni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju (izvanredni pravni lijek za žalbu na presudu Visokog trgovačkog suda) počeo teći od 16. srpnja 2014. kao dana dostavljanja te presude i isteći će uoči Velike Gospe, u ”špici” sezone godišnjih odmora.

U Visokom trgovačkom sudu kažu da je to važniji sudski postupak zbog kojega se ”isplati” žrtvovati godišnje odmore. I to je istina, ali je istina i da su kod sastavljanja zahtjeva za reviziju važnijih sudskih postupaka nužne i razne brojne konzultantske usluge kao i u vrijeme kad nije sezona godišnjih odmora.

Da su banke prihvatile nagodbu, to bi značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate. A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (…), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka

Pojednostavljeno, dostava tako značajne presude neposredno uoči tzv. ”sudskih ferija” vrlo je nekorektan postupak Visokog trgovačkog suda. Od dana donošenja prvostupanjske presude proteklo je godinu dana i bilo je dosta vremena za odlučivanje o tom predmetu te nije trebalo toliko odgađati donošenje odluke, a nakon toga i otezati s dostavom već ”izvijećane” odluke.

To otezanje s postupkom možda najbolje govori o stvarnoj (ne)pristranosti sudaca Visokog trgovačkog suda koji su usvojili ovu kompromisnu presudu u slučaju ”Franak”.

O značaju ovih presuda u slučaju ”Franak” mnogo je tekstova objavljeno s raznih stajališta raznih autora. I nesporno to jest komplicirani sudski postupak u okviru kojega su se, uz savim obveznih pravnih pitanja (ugovor je svetinja), morala uvažavati i rješavati i ostala pitanja iz monetarnih propisa, bankarskih, socijalnih, političkih, onih novijih o zaštiti potrošača, itd.

Moguće posljedice ovih presuda moglo se najbolje ublažiti sudskom nagodbom. Kad je to u tijeku prvostupanjskog postupka sudac Radovan Dobronić predložio, banke su to rezolutno odbile prihvatiti.

A za banke bi, da su nagodbu prihvatile, to značilo da su sve napravile da se uočeni problem riješi i stekle bi određenu sigurnost, te ne bi morale plaćati zatezne kamate.

A korisnicima kredita bi se nagodba isplatila, čak i da su se odrekli naplate kamata u cijelosti (što bi bio ogroman ustupak), jer bi postigli nagodbu odmah i neko vrijeme po toj nagodbi ne bi morali plaćati ništa i ne bi ostatak života morali provoditi u vođenju parničnih postupaka.

Nogomet najbolji sindikalist

Autor: Nela Vlašić / 25.04.2014. Leave a Comment

Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.

Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.

Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.

Da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj”. Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića

Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”

Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…

Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.

Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.

Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…

Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…

Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.

Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…

Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…

Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.

SDF: Vlada RH protiv Srba

Autor: Veljko Džakula / 21.03.2014. Leave a Comment

Vlada želi zaustaviti povratak Srba i ukidanjem izbjegličkog statusa provesti završni čin etničkog čišćenja

U skladu s najavljenom odlukom Vlade o ukidanju izbjegličkog statusa za osobe izbjegle iz Republike Hrvatske Srpski demokratski forum (SDF) upozorava da bi takva odluka imala dugoročne i ozbiljne posljedice na ovu skupinu ratnih stradalnika i cjelokupan status i položaj Srba u Hrvatskoj.

Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske.

Predmetna odluka može se shvatiti jedino kao mjera kojoj je cilj potpuno zaustavljanje povratka izbjeglih Srba i konačno cementiranje stanja prouzrokovanog ratom. Umjesto aktivnih i progresivnih mjera u poticanju održivog povratka i integracije Srba Vlada se odlučila za politiku zaustavljanja povratka i završni čin u etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske

Izbjeglice iz RH koje prebivaju u Njemačkoj, Švedskoj ili Kanadi izgubile bi pravo na besplatno zdravstveno osiguranje i socijalne naknade, dok bi izbjeglice koje se nalaze u BiH izgubile pravo na alternativni smještaj, zdravstvenu zaštitu te pravo na besplatan prijevoz stvari prilikom povratka koji osigurava UNHCR.

Nadalje, povratnici bi bili dodatno zakinuti činjenicom da u sustavu stambenog zbrinjavanja dobivaju popust pri kupnji stambene jedinice ovisno o broju godina provedenih u izbjeglištvu, to jest na vrijeme kada su bili registrirani kao izbjeglice, te Vlada ovakvim postupanjem značajno umanjuje njihova prava.

Ova odluka imala bi i jasne političke implikacije jer se donosi u trenutku kada je samo u susjednim zemljama registrirano više od 49.000 izbjeglica koje se žele vratiti u Hrvatsku.

Prema popisu iz 1991. Srba u Hrvatskoj je bilo 568.000, dok je zadnji popis stanovništva donio poražavajuću brojku od 186.000. To znači da je 400.000 Srba napustilo Hrvatsku, a od 135.000 koji su se, prema službenim podacima, vratili tek je njih 65.000 ostalo živjeti u Hrvatskoj. To sve govori o potpuno promašenoj, nekvalitetnoj i neodrživoj službenoj politici poticanja povratka izbjeglih Srba.

Vlada usprkos tome što je pitanja povratka očigledno neriješeno i što je trenutačno 11.000 predmeta za stambeno zbrinjavanje pozitivno riješeno, ali ne postoje kapaciteti da se izbjeglice zbrinu, te što više od 30.000 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje još čeka na rješenje, želi zaustaviti proces povratka koji je ionako opterećen diskriminatornim pravim okvirom i nesuradnjom državnih tijela.

Obaveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku

Obveza aktivnog rada na povratku izbjeglica i njihovo stambeno zbrinjavanje bila je jedna od obaveza Hrvatske u pretpristupnim pregovorima s Europskom unijom. Kako te obveze nisu bile ispunjene do kraja pregovora, EU je u svom zadnjem monitoring izvješću obvezala Hrvatsku da i nakon ulaska mora aktivno raditi na povratku. Ovim potezom Hrvatska bi izravno kršila pretpristupne obveze kao i obvezu sadržanu u ugovoru s EU da će poštivati sve prije preuzete obveze.

Hrvatska kao država korisnica Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja ima obvezu sudjelovati u ovom programu do njegovog kraja 2016., ali ukidanjem izbjegličkog statusa bi kroz Regionalni program zbrinjavala samo one ratne stradalnike koji su se već vratili u RH, čime direktno potkopava samu svrhu i cilj Regionalnog programa.

Odluka Vlade da se ukine izbjeglički status osobama koje su zbog ratnih djelovanja napustile Hrvatsku je s ljudsko-pravaškog i humanitarnog gledišta potpuno neshvatljiva, te će prouzročiti teške dugotrajne posljedice na status i položaj Srba u Hrvatskoj i njihovu demografsku obnovu.

Umjesto aktivnog rada na poticanju povratka i kvalitetnoj integraciji povratnika u društvo Vlada se odlučila ”zažmiriti” nad cjelokupnim problemom i potezom pera ”izbrisati” s dnevnog reda problem koji očito ne zna ili ne želi riješiti na način kako to dolikuje ozbiljnoj demokratskoj zemlji članici Europske unije.

Veljko Džakula, predsjednik Upravnog odbora SDF-a

Selektivna primjena zakona

Autor: Željko Ivanković / 01.01.2014. Leave a Comment

Ni božićna okupljanja uz trpezu ne mogu više bez politike. Pogotovu ako je društvo šaroliko, a u Bosni se, unatoč svemu što se dogodilo i događa, još uvijek nađe multi-kulti društava i za Bajram i za Božić. I dovoljno je da samo netko ”započne”, primjerice, eto, da biskupi ove godine nisu s oltara govorili o politici, i odmah uz piće poteče i politika. Ovo je svježa priča o jednom takvom druženju, pa bi bilo šteta da ostane nezapisana. A kad se bolje razmisli pa o čemu se, uz piće i meze, i može razgovarati, osim o sportu, ženama i politici.

Vidjeste li kako u Tuzli uhapsiše onog zastupnika što je primio mito? – započe netko. Dobro bi bilo da je to početak nečega. Ali, na tome će i ostati, – drugi će – jer to je u nas iznimka, a ne pravilo. Treći klima glavom pa će, kao netko ili dobro obaviješten ili neoprezan ili tek mazohistički pravdoljubiv: Pa u Sarajevu bi, da je po tome, trebalo pola Kliničkog centra u zatvor. Tamo je glavna sestra uhvaćena s obilježenim novcem. Pa ništa. A što misliš zašto? Jer je onima iznad sebe rekla, ako ja letim, sve vas vučem za sobom.

To komplimentiranje jednih drugima: E, da su svi ko ti, ne bi bilo problema, davno bismo mi na zelenu granu – vjerojatno je uzvraćanje za neko ranije priznanje: Jest da je Hrvat i katolik, ali je pošten čovjek. Ih, da je takvih više. Takvih smo se uzajamnih priznanja ljudskosti, fizičkih i emocionalnih izljeva o poštenju, osobito uz trpeze, u životu naslušali i nagledali

I možda bi na tome za božićnom trpezom i ostalo da netko s bošnjačke strane nije imao potrebu samokritički nastaviti, uzvraćajući vjerojatno nekoj ranije zarađenoj hrvatskoj samokritičkoj noti, izrečenoj moguće u sličnom bajramskom ambijentu. Ovi se, očito, dobro poznaju. To komplimentiranje jednih drugima: E, da su svi ko ti, ne bi bilo problema, davno bismo mi na zelenu granu – vjerojatno je uzvraćanje za neko ranije priznanje: Jest da je Hrvat i katolik, ali je pošten čovjek. Ih, da je takvih više. Takvih smo se uzajamnih priznanja ljudskosti, fizičkih i emocionalnih izljeva o poštenju, osobito uz trpeze, u životu naslušali i nagledali.

Kod nas ti pola zakona koje bismo trebali imati, nema. Kad neće da ih usvoje, jer tko je blesav da radi protiv sebe, kaže se ne postoji politička volja. A kad postoje zakoni, onda se, oni zaduženi za njihovu provedbu, ponašaju kao da su uz švedski stol. Ovo hoću, ovo neću. A vidjeli ste i sad na božićnim prijemima: katolici, pravoslavni i ateisti odmah pojure prema pršutu i vinu, a muslimani prema sudžuku i sokovima. E, tako ti je i sa zakonima, svatko uzme što njemu odgovara i kad njemu odgovara… A kad se završe pozdravni govori, čestitanja, kad se ugase kamere i odu nadređeni, onda svi jedu sve i svi piju sve. Onda se više gotovo i ne razlikuje tko je tko, onda se i fige iz džepova izvade, onda se svi pretvore u obične ljude, druželjubive, otvorene… Ma na ranu ih priviti. Nestanu podjele tako da se i stranci počnu čuditi: pa je li moguće da su to ovi ljudi što se ni oko čega ne mogu dogovoriti… Evo, sve ko kod nas sad za stolom – monologizira upućeniji Bošnjak – i osim, eto, što doista ne jedem svinjsko meso, sve drugo je isto.

Selektivna primjena zakona nije nešto što se prakticira samo u odnosima među pripadnicima različitih naroda nego i među onima na različitim hijerarhijskim pozicijama, na pozicijama moći. Ma reklo bi se ko da su se dogovorili: Ti moje ganjaj ovdje, ja ću tvoje dolje, ti moje tamo, ja ću tvoje amo… Svatko u svoj tor! Neka se vidi da nema života s drugima, da se ne može živjeti zajedno, ići u istu školu, u istu firmu na posao, slaviti blagdane zajedno… Ma čuli ste, eno je i kardinal Puljić neku večer rekao na televiziji da diskriminaciju podržava i međunarodna zajednica. Ma ne samo da podržava nego je, zajedno s domaćima, i provodi.

Što je sa zakonom o skidanju zara i feredže? Kad je to ikad Tito naredio, kad je to ozakonjeno! Čak su i filmovi o tome snimani. Moja rahmetli mati znala je reći: ”E, ako nizašta, fala Titi što je nama ženama dao pravo i skinuo s nas ona pokrivala što su od nas činila strašila. A mi smo fin svijet, nemamo šta sakrivati”

A što je on uradio? Čak ni imena tih stranaca na televiziji da spomene… Koga se on, čega se plaši? Koga sakriva? Dosta mi je, vala, i Puljića, borbeni će katolik na tren prekinuti ”tuđi” monolog, prilogom iz arsenala hrvatske samokritičnosti. Što su oni uradili? Što, osim za svoju guzicu? I on i onaj Komarica!

I da vam još nešto kažem, nastavlja musliman, očito samozaljubljen u svoj maligani napad retoričnosti. Sve čekam da netko nabije na nos bošnjačkoj politici i reisu i onima oko njega, a ako dosad nisu Srbi, ne znam tko bi mogao… Evo, evo…, nastavlja on, pa prikuplja pažnju okupljenih za stolom (nije baš svima zanimljiv njegov monolog, pa se za stolom već počinju praviti grupice), još pred mjesec dana su naši na sav glas s ekrana udarali na sve koji ne slave Dan državnosti… I s pravom, taj dan je i meni i svim mojima svetinja… Znate li na čemu taj datum počiva? Na Daytonskom ugovoru koji je rekao da važe svi zakoni iz bivše BiH, sva pravna stečevina prethodnog sistema, dok se ne donesu novi zakoni ili ne izmijene i dopune postojeći… Društvo, država, sistem, ne poznaju pravni vakuum! A ako se ovi moji, sve veliki rodoljubi, pozivaju na taj zakon, jer ne postoji novi zakon o državnim praznicima, zašto ne poštuju druge stare zakone, one naslijeđene iz prethodne BiH i Jugoslavije? Zašto?

Svi ga pogledaju, klimaju glavama, odobravaju, pijuckaju, meze, čekaju ključni trenutak.

Što je sa zakonom o skidanju zara i feredže? Kad je to ikad Tito naredio, kad je to ozakonjeno! Čak su i filmovi o tome snimani. Moja rahmetli mati znala je reći: ”E, ako nizašta, fala Titi što je nama ženama dao pravo i skinuo s nas ona pokrivala što su od nas činila strašila. A mi smo fin svijet, nemamo šta sakrivati”. Recite, neka mi netko kaže ako zna, kad je to donesen zakon kojim se vraća zar i feredža. Kad? Sve je to ilegalno. Sve je to kršenje zakona. Taj su nam običaj ovdje donijeli oni koji sad vode naše momke da ginu kojekuda po svijetu, tobože za Alaha… O tom kršenju zakona, nitko ni riječi da kaže!

Jest, vala – rekoše svi za stolom.

Naknada piscima za posuđivanje knjiga

Autor: Nina Ožegović / 22.11.2013. Leave a Comment

Nakon pet godina pregovaranja Ministarstvo kulture i Društvo hrvatskih književnika (DHK) napokon su potpisali ugovor koji će hrvatskim autorima – književnicima i piscima, omogućiti isplatu naknade za posuđivanje knjiga u knjižnicama, priopćeno je iz Ministarstva kulture.

Tako je inicijativa pisca Roberta Perišića “Pravo na profesiju”, koja je pokrenuta kako bi se popravio položaj hrvatskih pisaca i pisanja, napokon urodila plodovima. Njegova je inicijativa polazila od teze da su pisci među rijetkim kulturnjacima prepušteni tržištu, a kako je ono premalo, pisci od svog rada ne mogu živjeti. Potrebna je stoga državna intervencija, među ostalim i zato da se definira književni minimalac, koji bi bio oko 7500 kuna. A to još nije učinjeno.

Ministarstvo kulture izdvojilo je iz proračuna dva milijuna kuna za to. Dvadeset posto, oko 400 000 kuna, bilo bi namijenjeno za manipulativne troškove DHK-u kao koncesionaru toga prava, koji je sklopio ugovor s Udrugom za zaštitu prava nakladnika (UZPN) o obavljanju poslova. Deset posto, oko 200 000 kuna, bilo bi namijenjeno za poticanje autorstva i čitanja. Ostatak, dakle 1,4 milijuna kuna, dijelio bi se između pisca, prevoditelja i ilustratora, a naknada bi trebala biti 50 lipa po knjizi posuđenoj u javnim knjižnicama. Za posuđivanje knjiga u školskim knjižnicama ta odluka ne bi vrijedila.

Ministarstvo kulture plaćat će piscima naknadu jednokratno za prethodnu godinu, a od tog će se iznosa u Fond za poticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva uplaćivati deset posto. Novac prikupljen u tom fondu raspodijelit će njegov odbor, u kojem će biti po jedan predstavnik DHK-a, Hrvatskoga društva pisaca, Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i ULUPUH-ove sekcije za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo.

Društvo hrvatskih književnika izradilo je pravilnik koji bi regulirao raspodjelu novca, a piscima će se naknada obračunavati i isplaćivati jednom godišnje za prethodnu godinu najkasnije do 1. listopada, i to najmanje 50 kuna, a najviše 40 000 kuna. To znači da će se manji, odnosno veći iznosi uplaćivati u Fond.

Podatke o posuđivanju knjiga prikupljat će i obrađivati Nacionalna i sveučilišna knjižnica, koja će ih zatim objaviti na svojoj internetskoj stranici. Pisci će dobivati dva i pol puta veću naknadu od prevoditelja i 10 puta veću naknadu od ilustratora, osim ako je ilustrirano 50 posto knjige, tada će pisac dobiti dvaput veću naknadu od ilustratora. No takav sustav ima nedostataka, na koje su već upozoravali pisci, a riječ je o tome da se obrađuju samo podaci iz županijskih knjižnica, ali ne i iz školskih knjižnica, što ide na štetu autora dječje književnosti.

U većini zemalja EU-a autorima se isplaćuje naknada za posuđivanje knjiga u knjižnicama, a visina naknade ovisi o kulturnoj politici svake države. Međutim, za razliku od Hrvatske, u ostalim europskim zemljama u raspodjelu novca uključeni su i strani autori, koji također dobivaju naknadu. Tako, primjerice, u Irskoj pisci po posuđenoj knjizi dobiju 0,66 kuna, u Nizozemskoj 0,86 kuna, u Engleskoj 0,54 kune, a u Norveškoj 2,01 kunu.

Tko su najposuđivaniji pisci u Hrvatskoj? Prema podacima Knjižnica grada Zagreba za zadnjih nekoliko mjeseci, među 50 najposuđivanijih knjiga, uključujući i lektirne, bili su roman “Kalendar Maya” Zorana Ferića, zatim autobiografska proza “Fališ mi: Jesen – ljeto” i “Zima – proljeće” Mani Gotovac, “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, a slijede “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić, “Smogovci” Hrvoja Hitreca, “Srebrne svirale” Dragutina Tadijanovića i “Strah u Ulici lipa” Milivoja Matošeca.

Može se zaključiti da se ni najposuđivaniji pisac neće obogatiti od naknade za posuđivanje svojih knjiga u knjižnicama jer u najboljem slučaju neće dobiti više od nekoliko tisuća kuna na godinu, najviše oko tisuću eura. U toj priči najbolje će proći najposuđivaniji autori, dakle oni lektirni, jer tih knjiga ima i više u sustavu, a djeca ih moraju čitati.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!