autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Nasilje simbola

Autor: / Leave a Comment

Nasilje na ulicama nije prihvatljivo. Nasilje na ulicama nije civilizirano. Prostom bi logičkom igrom moralo biti jasno da nasilje mora biti civilizirano da bi bilo prihvatljivo. A civilizirano, u terminima svjetskih elita, znači osmišljeno tako da podržava njihovu moć.

 

Šta je zajedničko Sarajevu, Sočiju, Istanbulu i Bagdadu? Poprišta su raznih vrsta nasilja. Zbog čega je nasilje u Sarajevu neopravdano, a nasilje u Iraku opravdano? Zato što su nasilje u Sarajevu izazvali gnjevni ljudi koji su poljuljali vladajuće etničke elite koje Europska unija retorikom kritizira, a djelovanjem podržava. A nasilje u Iraku izaziva i u njemu sudjeluje američka administracija zarad utjerivanja demokratije po američkom neoliberalnom ukusu svuda u svijetu.

 

U Sočiju se provodi neviđeno nasilje nad građanima Rusije i stranim radnicima. Ali, to je nasilje upakovano u blještava olimpijska svjetla kojima dokoni svjetski bogataši, nešto skromniji pojedinci koji su zaljubljenici u nacionalni tim ili pak u ideju Olimpijade dolaze da gledaju najvažnije sportsko dešavanje na svijetu. Olimpijada se u svakoj zemlji izvrne u demonstraciju moći elita zemlje domaćina. Nigdje to nije bolje prikazano nego na Olimpijadi u Sočiju koja služi kao svojevrstan monument-event za Putinovo razmetanje svojom snagom i novcem.

U Sočiju se provodi neviđeno nasilje nad građanima Rusije i stranim radnicima. Ali, to je nasilje upakovano u blještava olimpijska svjetla kojima dokoni svjetski bogataši, nešto skromniji pojedinci koji su zaljubljenici u nacionalni tim ili pak u ideju Olimpijade dolaze da gledaju najvažnije sportsko dešavanje na svijetu. Olimpijada se u svakoj zemlji izvrne u demonstraciju moći elita zemlje domaćina. Nigdje to nije bolje prikazano nego na Olimpijadi u Sočiju koja služi kao svojevrstan monument-event za Putinovo razmetanje svojom snagom i novcem

 

Radnici sa brojnih gradilišta u Sočiju su bili roblje koje nije imalo nikakva prava, radilo je otprilike kao Jevreji kada su gradili faraonova zdanja. Na kraju većini nadnice nikada nisu ni isplaćene. Čak su i protjerani iz zemlje. Ako ovo nije nasilje, ne znam šta je. Kao i svaki svjetski važan događaj tobožnjeg ujedinjenja svijeta nad kojim nariču naivni učitelji i učiteljice ponosno djeci pokazajujući da u svijetu ima humanosti, Olimpijada zapravo počiva na nasilju. Nasilju koje provodi sistem i kojem se, stoga, ne prigovara.

 

Nekolicina radnika srpske nacionalnosti (da, i radnici su svedeni na naciju) iz Srbije i BiH su otišli u Soči, u Rusiju, obećanu zemlju pravoslavnog panteona iz Beograda da tamo ponešto zarade. Nakon strašnih muka i zbjegova uspjeli su pred policijom ilegalnim kanalima, poniženi i uglavnom neisplaćenih nadnica, pobjeći u svoje zemlje, u kojima niko nije stao iza njih jer su oni samo radnici. A i nasilje nad njima je počinio sveti Sava 21. stoljeća, Vladimir Putin.

 

Slična je stvar bila s radnicima, muslimanima iz Indije, ali i s Balkana, koji su odlazili na rad u “bratske” Ujedinjene Arapske Emirate. Kao što to rade haram makroi iz zapadnih zemalja, bratski arapski šeici su radnicima oduzeli pasoše i podvrgnuli ih neviđenim torturama. Ljudi su radili po najvećoj pustinjskoj vrelini po osamnaest sati dnevno uz minimalne zalihe vode.

 

Šeici, sveopšti zaštitnici islama, baš kao što je Amerika zaštitnik demokratije, ljudima nisu davali pardona čak ni u vrijeme ramazanskog posta. A to su, treba li napominjati, isti oni šeici koji po svijetu promoviraju ljubav, izvršavanje zadatih zapovijedi i sve ono što im koristi kako bi sebi priskrbili moć.

 

Ljudi su radili na visinama tornjeva koji će, umjesto da svjedoče razvoju jednog dijela svijeta i prosperitetu običnih ljudi, svjedočiti o tome da arapski šeici svog idola vide u Donaldu Trumpu. Čiji je toranj visočiji, pitanje je sada? Radnici muslimani su glavom bez obzira pobjegli iz bratskih emirata. Pogađate, mahom neisplaćenih dnevnica.

Slična je stvar bila s radnicima, muslimanima iz Indije, ali i s Balkana, koji su odlazili na rad u “bratske” Ujedinjene Arapske Emirate. Kao što to rade haram makroi iz zapadnih zemalja, bratski arapski šeikovi su radnicima oduzeli pasoše i podvrgnuli ih neviđenim torturama. Ljudi su radili po najvećoj pustinjskoj vrelini po osamnaest sati dnevno uz minimalne zalihe vode. Šeici, sveopšti zaštitnici islama, baš kao što je Amerika zaštitnik demokratije, ljudima nisu davali pardona čak ni u vrijeme ramazanskog posta

 

Svi svjetski moćnici imaju svoj diskurs. Americi je to demokratija, Putinu Rusija, Arapima islam. I svi se pozivaju na slobodu, jednakost i bratstvo. Međutim, logika surovog kapitalizma je jasna. Oni priznaju samo braću po kapitalu. Svi drugi su za njih obični radnici koji su u cijeloj priči nebitni. Postaju bitni samo na tren kada diskurs olabavi, pa ga treba učvrstiti pričama, a i tada radnici postoje kao brojka, kao statistika.

 

Potrebni su, na primjer, kada se lokalni srpski vođa želi pohvaliti kako iza njega stoji bratska Rusija i kako su siromašni radnici koji su jedva izvukli živu glavu iz Sočija zapravo nepatvoreni dokaz kako Rusija brine za Srbe. Ista je priča i sa Emiratima i muslimanima. Naposljetku, logika je kapitalizma i u njega umotanog lokalnog nacionalizma: radnici su sami krivi što se nisu snašli. Jer, parola “Snađi se” je omiljena parola svih kapitalista na svijetu.

 

Ako se nisi snašao, ako nemaš sreću da si rođen u imućnoj obitelji i da studiraš na prestižnom fakultetu, pa sutra organiziraš radionice i fancy seminare za podizanje svijesti, to je tvoj problem. Nisi se snašao i tvoja sudbina nikoga odveć ne zanima. Nije li ovo strašno, poražavajuće i nadasve sveprožimajuće nasilje sistema nad ljudima?

 

Svaki diskurs ima svoje simbole. Olimpijada je simbol slobodnog svijeta i jedinstva koje navodno postoji među narodima. Simbol je i činjenica da svijet na tren prestaje biti podijeljen ratovima, a postaje ujedinjen plemenitim disciplinama sporta. Treba li napominjati da se u vrijeme Olimpijade događaju Ukrajina, Sirija i da olimpijski mecena Putin ima svoje prste u svakom od tih sukoba?

 

Priča o Sočiju korespondira s posljednjim događajima u BiH kada su se svi upregli da osude nasilje na protestima. Nema nikakve dvojbe da su i u ove, kao i u sve svjetske demonstracije ubačeni neki elementi koji su imali namjeru da naprave haos kako bi to, sada već ko zna kome, bilo od koristi. Ipak, suština nije u tome. Niko u javnom prostoru nije prokazao ko stoji iza nasilja, već su svi uzeli zdravo za gotovo da je to djelo huligana. Pri tome je između građana i huligana stavljen znak jednakosti i priča je završena. Mnogo je to lakše nego kopati po obavještajnim službama.

Predsjedništvo BiH je bilo simbol odbrane zemlje. Za bošnjačke političare ono je i dalje to i ništa više. Neki bi rekli da je Predsjedništvo za njih alegorija jer se tačno zna šta predstavlja. Ponad pametovanja o razlici alegorije i simbola, bilo kojeg građanina ili građanku BiH da pitate, reći će vam da je zgrada Predsjedništva BiH nekada bila simbol državnosti, a sada više nije. Sada je simbol lopovluka vladajućih kasti

 

Predsjedništvo BiH je bilo simbol odbrane zemlje. Za bošnjačke političare ono je i dalje to i ništa više. Neki bi rekli da je Predsjedništvo za njih alegorija jer se tačno zna šta predstavlja. Ponad pametovanja o razlici alegorije i simbola, bilo kojeg građanina ili građanku BiH da pitate, reći će vam da je zgrada Predsjedništva BiH nekada bila simbol državnosti, a sada više nije. Sada je simbol lopovluka vladajućih kasti.

 

Za građane BiH zgrada predsjedništva je simbol koji se ispraznio, čije je značenje evoluiralo onako kako je evoluirala njihova glad i bezizlazna situacija. Za političke elite Predsjedništvo predstavlja državnost zemlje koju sami izjedaju i razaraju svaki dan, ali se gordo ogledaju u ovom ogledalu vjerujući kako ono još uvijek ima smisla.

 

Zbog toga jedni pokušavaju nešto promijeniti u zemlji koja živi od kredita MMF-a. Drugi nariču nad simbolima. Nasilje simbola je, stoga, latentno i dugotrajno nasilje. Simbol je osnovni smisaoni kapital kojima moćnici razaraju živote ljudi.

 

Amerika – simbol slobode, Olimpijada – simbol mira i fer sportskog duha, malena zgrada Predsjedništva BiH u centru Sarajeva – simbol državnosti BiH, postoje kao paravan liderima i njihovim kapitalistima. S jedne strane ovih simbola stoje bogate trpeze i život na visokoj nozi. S druge su prevareni i napaćeni radnici koji neprestano rade da bi simbol opstajao.

 

Nikada ti simboli neće postati sloboda, pravda i sve ono što je zamišljeno da znače. Ali dobro će poslužiti u stvaranju iluzije. A ako se nekada situacija otme kontroli i radnici se pobune, treba ih uplašiti. Simbol se tu idealno uklapa. Ne daj Bože da simbola nestane, nestalo bi i naših života. Tako govore političke elite i njima srodni intelektualci te nestanak simbola izjednačavaju s nestankom golog života. Nije li, stoga, jedna od najozbiljnijih formi nasilja upravo nasilje simbola?

Klasa, a ne rasa

Autor: / 5 Comments

Mnogo se pripovijesti i mistifikacija isplelo oko provale narodnoga bijesa u Bosni i Hercegovini. Istina je mnogo i niti jedna od njih nije konačna. Zapravo, jedna je izuzetak. Ljudi u BiH su se konačno socijalno osvijestili. Shvatili su da postoje kurvini sinovi koji godinama, pod plaštom nacionalne čistoće i zaštite nacionalnih interesa, žive kao bubrezi u loju.

 

A ostali su naučeni da ne talasaju zarad dobrobiti svoje zemlje. Jer, iznad svega je najvažnije da “oni” ne profitiraju. A “njihovi” profitiraju ako se “naši” ugroze. Zato ne treba ugroziti “naše”, da ne bi profitirali “njihovi”. Ta logika, koja više liči na inat petogodišnjeg djeteta, je nezgrapna kao što su nezgrapne i rečenice koje je opisuju. A ta nezgrapna logika građane BiH već dvadesetak godina drži u konstantnom potonuću.

 

Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I, zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH.

Kada je krenula rijeka socijalnog bunta u BiH, svi su se prepali. Strah vladajućih struktura je dostigao razmjere kada se rađa tobožnja briga za opstanak zemlje. Iste one zemlje koju godinama, navodno je braneći, rastaču. I zanimljivo je kako su lako zaboravili svoju maksimu u koju se zaklinju, da je Bosne bilo i da će je biti. Ili su možda u svojoj buržujskoj oholosti pomislili da su Luj XIV. i tripovali: Država, to sam ja. Ne bude li mene, neće biti ni BiH

 

Otuda su potekle brojne teorije koje postoje u svakoj pobuni na svijetu. Vanjski neprijatelji i unutrašnji izdajnici su postali temeljne kategorije kojima se operira u javnom prostoru. A slika je istovremeno i groteskna i zabrinjavajuća. RS priča o zavjeri kojoj je krajnji cilj ukidanje RS-a. Federacija priča o zavjeri čiji je glavni cilj – preustroj Federacije BiH i(li) osamostaljenje RS-a. U vrijeme demonstracija se namjerno proizvodi haos i ljudi se plaše novim ratom. Jer, naravno da mi ne damo da se RS odcijepi bez rata. A ni RS neće da se ukine bez rata. Nemojte stoga više nikada protestirati ma kako vam bilo, da se ne bi desilo da bude rata, poruka je građanima.

 

Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida.

 

Toliko se priča isplelo oko demonstracija u BiH da ispade da su političari koji nam dvadeset godina uništavaju živote nešto najbolje što nam se dogodilo i što nam se uopće moglo dogoditi. Samo što smo bili glupi da to shvatimo. A sada nam je kasno jer smo zbog svoje gluposti izgubili domovinu za koju smo ginuli, koju ni četnici nisu tako spaljivali i bla bla.

 

Nije li krajnje drsko porediti gladne građane s četnicima koji su, da podsjetimo, jedna profašistički orijentirana vojska? I nije li u tome najveći spin? Huligani koji dvadeset godina uništavaju zemlju građane nazivaju huliganima. I ako je na protestima bilo grupa pravih huligana, ova vlast sigurno nema moralno pravo da im bilo šta prigovori. Etnofašisti koji dvadeset godina dijele ljude te iste ljude kada se socijalno pobune nazivaju imenom jedne fašističke vojske? Vlast je šizofrenija bez granica.

Količina straha i panike koja se svjesno širi među stanovništvom je strašna. Medijski spinovi su prosto nevjerovatni. Priča se o masovnim pljačkama (kojih nije bilo), priča se o ulasku tenkova BiH. Govori se o ulasku trupa EU u BiH i o desetinama kilograma droge koji su pronađeni kod demonstranata, kao da se radi o upadu na imanje Pabla Escobara, a ne protestima nezadovoljnika pred državnim institucijama. Nema sumnje u to da je bilo ubačenih grupa, ali treba znati da većina građana koja je protestirala nema novca ni za 12 kilograma kafe, a kamoli spida

 

A koliko su vlasti uplašene govori podatak da neko (nije još utvrđeno, a vjerovatno nikada neće ni biti) šalje ljude da tuku demonstrante. Ipak, demonstranti ne odustaju.

 

Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze.

 

Uopće nema sumnje u to da će se u ove demonstracije uplesti razne službe. Pa to je popratna pojava svih mogućih pobuna u svijetu i samo se potpuni politički iliterati mogu iščuđavati nad tom činjenicom. A mnogi su se analitičari i intelektualci pokazali kao takvi jer su prostom matematikom “ako mi gubimo, dobijaju oni” počeli da ljude psihološki spremaju za ono čega se svi boje – novi rat.

 

Takvo neodgovorno ponašanje u javnom prostoru ne šokira s obzirom da dolazi od profesionalnih čuvara nacije i njihovih intelektualnih glasnogovornika koji su na plećima te iste zemlje stekli enormna bogatstva. Jedina opasnost leži u tome, a pokazali su to svi ovi spinovi oko protesta, što su vladajuće kaste spremne na sve da zadrža svoje privilegije.

 

A, kakva je ovdje uloga regiona? Zanimljiva i zapravo krajnje blesava. Aleksandar Vučić je Miletu Dodiku rekao da ne želi vidjeti kako gore zgrade u RS-u. Zoran Milanović je otišao u Mostar da se pokaže dobrim pokroviteljem nacionalnih podjela u BiH. A i Turska je pokazala da joj je stalo – poslali su Davutoglua u BiH.

Demonstracije se pokušavaju spinovati i na način da se građani optužuju za destabiliziranje države. Dakle, loše vlasti, korumpirani kompradori europskih kapitalista zaogrnuti lokalnim etnofašizmom i vjetrom u leđa iz MMF-a ne uništavaju državu, već je uništavaju građani kada se pobune protiv toga?! Ima li veće drskosti od te teze

 

Otkuda tako žurna sastančenja sa “svojima” unutar BiH? Prije svega Hrvatska, Srbija, ali i Turska se prema BiH ponašaju krajnje patronistički i to čak i ne kriju. S druge strane, postoji jedna činjenica koja svima promiče iz vida. Klasna svijest je nadnacionalna, a svi su stanovnici ex-yu republika u istim problemima.

 

Ako su se ljudi u BiH mogli izdići iznad etničkog i koliko-toliko socijalno osvijestiti, mogu svi. A to je najveći strah elita iz Srbije i Hrvatske. Posebno ako se uzme u obzir da je socio-ekonomska situacija prilično slična i da u svim ovim zemljama hiljade radnika živi nezbrinuto nakon tajkunskih privatizacija. Zbog toga se neprestano boje “prelijevanja” socijalnih nemira iz BiH. Moć političkih elita u Srbiji, Hrvatskoj i BiH je sadržana u čistoći nacije i rase. A za njih je najveća opasnost ako se ljudi odluče da im vodič bude klasa, a ne rasa.

 

Zbog toga su se entitet RS, ali i zemlje u okolini BiH spremne braniti. Novinarka Glasa Srpske je, krivotvoreći Andrića, napisala da je Sarajevo orijentalna kasaba. A to nije prvi put da se raznorazni intelektualci kite tim rasističkim uresom u svome diskursu. Demonstracije u BiH su pokazale da ni Sarajevo, niti jedan drugi grad ovdje nisu nikakve orijentalne kasabe, već da su sredine sazrele za promjene i prevazilaženje etničkoga.

 

Teško je govoriti o tome kako će sve završiti. Jedno je sigurno – ukoliko se ne prozru i ne prokažu igre zastrašivanja ljudi, postići će se jedan krajnje opasan efekat. Ljudi će ubuduće izbjegavati izlazak na demonstracije ma kakav bio ishod ovih. Zbog toga bi demonstracije trebalo kanalizirati u dva smjera. Jedan je da se one održe kao socijalni bunt, drugi je da se prozru sve igre koje se pletu oko ovih demonstracija.

 

Godinama nas u školi uče maksimi kako revolucija jede svoje sinove. Ne treba napominjati da je u tim školskim interpretacijama njeno značenje izvrnuto. Zbog toga bi hitno trebalo promijeniti ovu definiciju i sada u BiH dokazati da revolucija jede kurvine sinove. Nacionalpolitičke kurvine sinove.

Rođena u getu

Autor: / Leave a Comment

Milan Mladenović je na albumu ‘‘Katarina II“ 1984. godine otpjevao (misleći na Sarajevo) pjesmu koja nosi jednostavan naziv: ”Geto”, a u njoj govori o tome kako je biti rođen u getu. Htijući ili ne, pjesmom je anticipirao ono što će se desiti sedam ili osam godina kasnije kada je cijeli svijet koji smo do tada poznavali reorganiziran u geta. Historija post-jugoslavenskih država je historija getoizacije.

 

Geto, koji smo do tada doživljavali samo u poeziji, je postao stvarnost u logorima koji su još jednom sablaznili svijet. Isti onaj svijet koji sebe samoljubno voli nazivati civiliziranim, a u kojem čike u skupim odijelima svoje političke uspjehe mjere brojem mrtvih neprijatelja. Par godina kasnije ti su logori, kao svojevrstan oblik fizičkog geta, zatvoreni. Rat je prestao, a getoizacija je preživjela i počela da prevrednuje naše svjetove.

 

Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan. Ambivalentna je i priroda geta. Gdje god se pojavi geto, pojavi se i otpor protiv geta. U svijetu utemeljenom na principima moći svaki se otpor nastoji ugušiti. Većina, nažalost i uspijeva.

Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan

 

U poratnim godinama, misli se na posljednji rat koji je nastao raspadom bivše domovine Jugoslavije (a veliko je pitanje može li domovina uopće biti bivša), geta na Balkanu postoje na dva načina.

 

Geta u Bosni i Hercegovini ne postoje kao strogi fizički zidovi koje smo kao djeca gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu i od kojih smo zazirali s jezom nadajući se pobjedi dobrih. Geta u BiH ne postoje ni kao zidovi koji niču širom Palestine ograđujući ljude jedne od drugih.

 

Geta u BiH postoje na najopasniji način, na onaj način koji onemogućava otpor getu. Geta u BiH, ali i drugim post-jugoslavenskim republikama, danas postoje kao procesi neprestane getoizacije i to prije svega na nacionalnoj osnovi. Zašto je ta getoizacija neprestana? Zbog toga što je, čim se naruše granice geta, potrebno podići nove. Ispravnije bi bilo reći da se granice geta ovdje i ne ruše u pravom smislu te riječi. Umjesto toga one same dotrajavaju jer ne postoji ni jedan geto kojeg vrijeme nije demantiralo. Zbog toga je očevima ratova potrebno neprestano dizati nove zidove među ljudima.

 

Već je rečeno da geta na Balkanu ne postoje u formi klasičnog zida. Čime se onda grade ta geta? Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoziranje neke skupine vrše drugi. Samogetoiziranje vrši sama ta skupina kako bi se zaštitila od prodora bilo čega izvana. A i ti su procesi dvoznačni: getoiziranje je istovremeno i samogetoiziranje. Evo i kako.

Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoiziranje neke skupine vrše drugi

 

Prethodna dva mjeseca je u BiH bila aktuelna priča o djeci iz Konjević-polja čiji su se roditelji pobunili protiv aparthejda koji provodi vlast u Republici Srpskoj. Naime, toj je djeci bilo uskraćeno izučavanje nacionalne grupe predmeta. Da stvar bude još gora, tu su grupu predmeta učili po “srpskom” planu i programu. A, ovo “srpskom” stoji pod navodnicima jer su svi naši planovi i programi odavno besmisleni i više usmjereni na zatvaranje i militarizaciju dječjih umova nego na otvaranje vidika. Taj ih je plan i program učio o vjekovnom stradanju srpskog naroda i o “turčenju” njihovih djedova.

 

Suštinsko pitanje koje se nameće je zašto europska javnost koja tobože bdije nad ljudskim pravima nije ni na koji način reagirala na očiti aparthejd u kojemu žive bošnjačka djeca u RS-u? Kako je moguće da u jednoj savremenoj i sekularnoj europskoj državi društvena institucija kakva je osnovna škola nosi ime Svetog Save ili bilo kog drugog svetog lika? A takve pojave postoje i u Federaciji BiH. Roditeljima niko nije pomogao. Bošnjački su im političari, shvatajući važnost predizborne godine, ponudili da osnuju isturena odjeljenja federalnih škola u kojima će se učiti po “bošnjačkom” planu i programu.

 

Roditelji i djeca iz Konjević-polja su dobili bitku, ali su izgubili rat. Umjesto jednog, republičkosrpskog geta, ponuđen im je geto njihovog vlastitog naroda. Dobili su bitku da im se djeca ne obrazuju po planu i programu koji će kao najveću vrijednost nuditi svetosavlje. Izgubili su rat protiv getoizacije kao procesa.

 

Vlasti RS-a su uspjele getoizirati tuđu djecu, ali su time getoizirala i vlastitu jer djeca u tom entitetu više neće ići skupa u školu. Stvorena su dva nepomirljiva dječja entiteta. Getoizacija uvijek podrazumijeva i samogetoizaciju. Zatvarajući drugog, zatvaramo sebe. Zbog toga je iskustvo slobode drugog nužno i naše iskustvo slobode.

Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske

 

Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske.

 

Ta odluka i ne čudi s obzirom na to da ju je donio Goran Mutabžija, ministar koji je na otvaranju škole u Manjači, mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, rekao da je Petar Kočić ugaoni kamen Republike Srpske! Takve tandenciozne interpretacije književnosti su mnogo puta u historiji dovele do toga da iz navodnog ugaonog kamena izraste zid. Zid geta. Uostalom, zašto bi djeca iz Republike Srpske odlazila u Pariz ili Firencu kada imaju Andrić-grad čiji je jedinstveni paradoks u tome što je ta opskurna kič-varošica sve ono što Andrić nikada nije bio?

 

Problem s getima u ex-yu državama je u tome što su to geta u glavama. Jednostavnije rečeno, to su mentalna geta koja se ne mogu srušiti lako kao zidovi. Iza rušenja zidova je stajala ideja oslobađanja. Sloboda je postojala u glavama i mogla je biti ostvarena u činu rušenja. Mentalni geto je najteže razbiti. Posebno ga je teško razbiti u uslovima u kojima su sada bivše jugoslavenske države. Problem nemogućnosti izlaska iz geta kao paradigme se zrcali u problemu djece iz Konjević-polja.

 

Iz jednog je post-jugoslavenskog geta moguće izaći samo ulaskom u drugi geto. Problem getoizacije postaje aporija kada se uvedu profesionalni aktivisti i istjerivači iz geta koji s podrugljive visine gledaju na stada oko sebe zaboravljajući da su i oni postali geto jer su izgradili najopasniju osobinu koja je pretpostavka geta. Ekskluzivnost.

Genocid i karmin

Autor: / Leave a Comment

Sedmica je u kojoj se obilježava sjećanje na žrtve holokausta. Umjesto ponavljanja općih stavova vrijedi se sjetiti nekih, brojem žrtava (ali ne i obimom zla), manjih genocida i drugih masovnih zločina koje uski okular međunarodne pravde nije prepoznao kao genocide(e) budući da nije dokazana namjera. Ma kako nerazumno ovo zvučalo, po uzusima međunarodne pravde sama činjenica ubistva nekoliko hiljada ljudi nije dokaz da ih se htjelo istrijebiti. Ko zna šta je onda bila namjera masovnih ubistava?

 

Neka su mjesta poput Vukovara i Srebrenice postala temeljni toposi sjećanja na žrtve i ishodišne tačke čitanja političke i historijske stvarnosti i odnosa bivših sunarodnjaka. Druga su postala simbolom borbe za puko dokazivanje da se zločin uopće i desio.

 

Višegrad je gradić u istočnoj Bosni poznat po ćupriji, poznat i po romanu “Na Drini ćuprija”, a poznat i po brojnim zločinima koji su se desili u tom gradu 1992. godine kada je Užički korpus JNA došao da “zaštiti” stanovnike Višegrada. Zaštita je završila tako što su hiljade ljudi pobijene i raseljene, a hiljade žena i djevojčica je silovano.

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

 

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

 

Prošle je sedmice višegradska vlast odlučila da izbriše riječ “genocid” sa memorijalne ploče na mezarju Stražište. I zbilja su to uradili okruženi sa stotinu policajaca od kojih su mnogi bili u fantomkama kao da hapse šefove sicilijanske mafije. A onda je neko karminom dopisao riječ genocid nazad. Priča dovoljno strašna i dovoljno simbolična da bi se o njoj mogao roman napisati.

 

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko, zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica iz škola koje najpatetičnija neoliberalna humanitarka na svijetu otvara po Africi.

 

Druga zabrinjavajuća činjenica je da se preživjeli danas svode samo na žrtve, da im se ne ostavlja prostor normalne mogućnosti življenja (prije svega zbog ove ekonomske satrvenosti i nemogućnosti povratka). A treća, koja je posljedica prve dvije, je činjenica da smjerni čuvari žrtava iz redova nacionalnih prvoboraca preuzimaju glasove tih žrtava navodno zbog brige da se nikome više ne ponovi zlo.

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica

 

Na to sve se nakalemio još jedan problem, tako da glas žrtava postaje fenomen, polje diskurzivne bitke između različitih koncepata na kojima će se zasnovati kolektivno pamćenje. A na Balkanu mnogošta u budućnosti zavisi upravo o formama kolektivnog pamćenja.

 

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i vidjet ćemo da je treći problem u načinu na koji se ova mjesta (zlo)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”. Već ako bi se ovaj iskaz analizirao u dvije rečenice, moglo bi se vidjeti kako kazivanje o zločinima prelazi u viktimološki, kolektivni narativ.

 

Naime, prva riječ u rečenici – “naša” – odmah uvodi elitni kolektivitet iz čije pozicije profesor govori. Sveta dužnost znači upisivanje sakralnog u govor, a to sakralno znači da govor postaje neupitan. U iskazu se govor dalje tretira na sljedeći način – “za žrtve genocida”. Dakle, poruka je jasna: žrtve ne mogu govoriti same za sebe, potreban im je posrednik iz reda “nas”, elite, koji će govoriti njihovim glasom (pretvorenim u čisti nacionalni diskurs), koji je neupitan (kao i “naš” zadatak) bivajući svet.

 

Ukoliko pak nije metafizičko posvećenje, oduzimanje glasa autentičnoj žrtvi da bi u njeno ime govorili moćnici ima drugačiji modus operandi. Povijest. A ona uvijek pretpostavlja distancu. Iako povijesna distanca od ratnih zločina i genocida u punom smislu značenja nije dostignuta jer su vinovnici zločina još u vlasti, često se govori o povijesti i povijesnom značenju genocida koji se desio u BiH. Na taj se način u igru uvodi i treći faktor.

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i na načine na koje se ta mjesta (zlu)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”

 

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije ostaju na društvenoj i socijalnoj margini budući da su ih njihovi vlastiti predstavnici iskoristili i ostavili daleko od očiju javnosti.

 

Christian Axboe Nielsen je pisao o takvim pojavama u eltinom znanstvenom žurnalu “Journal of genocide reserarch”. U veoma zanimljivom tekstu autor je spomenuo problematiku sužavanja međunarodnih pravnih propisa kojima se zločin određuje kao genocid.

 

Prema autoru, jedan od razloga oslobađanja Srbije i Crne Gore za odgovornosti za genocid je činjenica da je Milošević rukovodstvo bosanskih Srba jednom prilikom u Beogradu nazvao “glupanima” i kritizirao ih zbog ekstremnih metoda, a sve to dok im je slao oružje i municiju?! Nielsen jednako promišlja i problematiku zloupotrebe genocida (ili pak nepostojanja presude za isti) u stvaranju nacionalnih mitova.

 

U tom je kontekstu spomenuo organizacije koje su, iako se pozivaju na suživot, nacionalno ekskluzivističke i kao takve nepodobne da se o bilo čemu trezveno promisli. U tekstu autor spominje jedan poguban pojam: instrumentalizacija genocida. I navodi koje su sve zločinačke naracije rođene na fonu viktimologije koja je genocid koristila kao glavno političko sredstvo moćnika nakon ratova. U svemu tome se animira i nacionalistički orijentirano javno mnenje koje će svakoga ko se suprostavi dominantnim narativima o čistoći markirati (jer je ovdje samo o markiranju i riječ) negatorom genocida.

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć

 

Instrumentalizacija genocida je pogubna po preživjele članove obitelji, ali je pogubna i po kažnjavanje i denacifikaciju odgovornih, pogubna je i po pravno procesuiranje jer pruža siguran zaklon zločincima dok ih tobože pokušava privesti licu pravde.

 

Jer u povijesnoj perspektivi se, ukoliko se žrtvama ne vrati ljudsko dostojanstvo, već se svedu na nacionalno podobni obrazac žrtve, gradi pogubna linija uzročno-posljedičnih veza: žrtva-historija-viktimologija-militarizam.

 

Nisu li bošnjačke nacionalne elite svih boja, mirisa i okusa zapravo paradigmatski primjer svega što je rečeno u tekstu. Vlast RS-a poništava lične karte povratnika u Srebrenicu kako bi im onemogućila izlazak na izbore. Istovremeno, zvanično Sarajevo ne radi ništa kako bi te ljude zaštitilo. Zašto? Zato što elite svoju moć grade na retrogradnim nacionalističkim naracijama kojima nisu potrebni ljudi kojima bi se vratilo dostojanstvo.

 

U dijalektičkom međuodržanju bosanskohercegovački rigidni desničari teže da ljude drže ugroženima jer samo tako mogu ostati na vlasti. A žrtve genocida i njihove obitelji su im dobrodošle kada se treba razračunati s unutrašnjim neprijateljem. Zato im nikada ne treba dati da izađu iz uloge žrtve.

 

Vratimo se višegradskom kamenu. Možemo li ponovno pisanje riječi genocid smatrati simbolom otpora režimu koji upada na spomenike ili simbolom neke buduće demaskulinizacije i deviktimizacije pamćenja u BiH?

Stran(c)i svima opasni

Autor: / Leave a Comment

Prosto dijeljenje kulture na sferu identiteta i aferu alteriteta dovodi do jedne bitne anomalije. Svejedno, čitali identitet i alteritet kao puke sučeljene entitete kulture ili pak kao entitete koji su međusobno povezani dijalektičkim ili nekim drugim odnosima, neminovna je činjenica da se ovdje otvara pukotina koju ni najslobodnije mišljenje ne može prevazići. Bolje rečeno, premostiti.

 

Ukoliko se ukupno kulturološko postojanje, ukupni životi kulture (koji samim tim što postoje kao više života jedne kulture imaju oblike simultanosti) svedu na prostu dihotomiju identitet – alteritet, i mogućnost istinskog drugačijeg promišljanja kulture se svodi na prostu dihotomiju. Odnosno, alteritet postaje neka vrsta protu-identiteta ili jednako zatvorenog anti-identiteta.

 

Razvijajući, u pojedinim dijelovima čak na način radikalne negacije, Husserlovu fenomenologiju, Bernhard Waldenfels je razvijao i učenje o stranom. Strano je pojam koji nadilazi dihotomiju identitet – alteritet i kao takvo postaje temeljna figura prevazilaženja.

Razvijajući, u pojedinim dijelovima čak na način radikalne negacije, Husserlovu fenomenologiju, Bernhard Waldenfels je razvijao i učenje o stranom. Strano je pojam koji nadilazi dihotomiju identitet – alteritet i kao takav postaje temeljna figura prevazilaženja

 

Strano izmiče dihotomiji na veoma jednostavan način. Strano može postojati i unutar identiteta, a istovremeno identitet i alteritet ne moraju nužno biti strani jedan drugome. Zbog toga se strano može čitati prije kao funkcija negoli kao nešto što se da strogo definirati. Strano postoji samo u odnosnoj relaciji i u formi ostranjenja kao procesa.

 

Ostranjenje je proces postajanja stranim i ima uske veze sa pojmovima vlastitosti. Zbog toga što strano u sebi ima svojevrsan entropijski potencijal, ono može postojati na način radikalnog prevazilaženja dihotomije – alteritet i identitet. Waldenfels pokušava pojasniti kakav je odnos Drugoga i stranoga. A Drugo se ovdje postavlja kao kolokvijalna, jezička inačica alteriteta.

 

Čarobno i neobično, paradoksalno jer je fenomenološki lišeno fenomenologije i jer je preraslo u čitanje pukotina koje postoje između identiteta i alteriteta, Waldenfelsovo je mišljenje u istom mahu i revolucionarno. Ako se spusti u (političku i kulturnu) stvarnost savremenih balkanskih društava, ono ogoljava svu opasnost svođenja drugačijeg mišljenja na određivanje po bilo kakvoj zadanoj matrici.

 

Ključni je pojam koji treba ovdje objasniti pojam ostranjivanja kao procesa postajanja stranim. Taj se proces ostvaruje udaljavanjem od projektivnog centra, od homogenosti vlastitih identitarnih poimanja. U političkom smislu to korespondira s figurom koja se kolokvijano naziva izdajnikom ili prelivodom.

 

Izdajnik može postojati kao vojna figura, funkcija koja u ratu prodaje ili otkriva informacije neprijateljskoj strani. U sistemima koji teže homogenosti izdajnik postaje projekcija koja se upisuje svakome ko djeluje izvan strogo određenih matrica. Čak i demokratija, kada se svede na zatvorene interesne grupacije (kakve su i balkanske nacije), postaje skup homogenih entiteta.

Čarobno i neobično, paradoksalno jer je fenomenološki lišeno fenomenologije i jer je preraslo u čitanje pukotina koje postoje između identiteta i alteriteta, Waldenfelsovo je mišljenje u istom mahu i revolucionarno. Ako se spusti u (političku i kulturnu) stvarnost savremenih balkanskih društava, ono ogoljava svu opasnost svođenja drugačijeg mišljenja na određivanje po bilo kakvoj zadanoj matrici

 

Šokirani činjenicom da se neko usudio da izađe izvan zadatih matrica bez dozvole, a da formalno pripada identitetu nekog naroda koji nadalje mora biti strogo određen, pravovjerni sljedbenici tog nekog ocjenjuju kao izdajnika. Izdajnik je i svaki onaj koji promijeni mišljenje, a njegovo je proglašavanje izdajnikom zapravo vapaj ugrožene desnice koja ne zna kako da izađe na kraj sa tom pojavom, pa je naprosto markira izdajničkom.

 

Stoga se vlastito mišljenje, u ma kojoj formi ono došlo, uspostavlja kao nužno izdajstvo velikih nacionalnih ideja Domovine, Jezika, Bratstva i Čistoće. Jer mišljenje se ne smije mijenjati dok se za to ne dobije dozvola kolektiva. Tako postulirano, kulturološko i političko izdajstvo je zapravo proces ostranjivanja od zadanih obrazaca.

 

Veliko je pitanje da li se iza markiranja procesa ostranjivanja i čovjekove prirodne evolucije u mišljenju i stavovima kao izdajstva krije retorička strategija, uvrijeđenost ili imbecilnost homogenista koji misle da zbilja niko ne može misliti svojom glavom već samo “našom” ili neprijateljskom. A možda je u pitanju sažimanje svega navedenoga u jedan opsežan politički projekt denunciranja onoga ko drugačije misli.

 

Taj projekt opstoji na strogoj ubijeđenosti da ako se ne misli za “nas”, onda se misli za “njih”. Ne treba zaboraviti da se u kolektivnom kao fenomenu može ogreznuti i to toliko da se umjesto iz izlaska iz kolektivnog općenito prelazi iz jedne kolektivne pripovijesti u drugu. Tu se skoro dešava jedno ludilo koje je teško opisati. Bitno je ginuti za kolektivnu ideju, na kraju postaje izlišno koju. Već će se naći neka.

 

U svijetu promišljanja slične procesima ostranjenja su nedoumice. Uobičajeno se u zatvorenim logocentričnim sistemima tumače kao slabost. I u zatvorenim nelogocentričnim sistemima (nije li nam upravo postmodernizam pokazao kako nelogocentrični sistemi mogu biti isključivi).

Šokirani činjenicom da se neko usudio da izađe izvan zadatih matrica bez dozvole, a da formalno pripada identitetu nekog naroda koji nadalje mora biti strogo određen, pravovjerni sljedbenici tog nekog ocjenjuju kao izdajnika. Izdajnik je i svaki onaj koji promijeni mišljenje, a njegovo je proglašavanje izdajnikom zapravo vapaj ugrožene desnice koja ne zna kako da izađe na kraj sa tom pojavom, pa je naprosto markira izdajničkom

 

Međutim, nedoumice u sebi transcendiraju logičke obrasce svih entiteta između kojih se javljaju. Nedoumica je i vremenski ograničena. Možda čak korespondira s Derridinim treptajem oka?!

 

Kao takva, ona nužno prolazi i može se okončati na dva načina. Jedan je priklanjanje nekom od sistema između kojih je postojala. Drugi je način iznalaženje vlastitoga puta uzimajući po nešto od svih sistema ili ih sve odbacujući. Bilo bi se zanimljivo upitati nije li uzimanje samo nečega iz jednog sistema koji teži homogenosti i totalitetu zapravo simbol ljudske volje koja, umjesto da se pokori, sama odlučuje šta joj u tom sistemu odgovara?

 

Najveći problem sistemima prave oni koji lutaju jer je lutanje uvijek utemeljeno u slobodi kao nedoumici. Lutanje je nemogućnost ili odbijanje ljudskog duha da se situira u nekom od homogenih entiteta. Ono je permanentni oblik ostranjenja.

 

U smislu procvalih nacionalizama ostranjenje (a već je rečeno da se ono čita kao izdajstvo) predstavlja čin odustajanja ne samo od ideala vlastite nacije već od nacionalno utemeljenih ideala uopće. Ne samo od koncepcije odabranosti i čistoće vlastitog naroda već od koncepcije odabranosti i čistoće naroda uopće. Posmatranje i kritiziranje svoje etničke grupe se u zatvorenom prostoru shvata kao čin okretanja izvanjskom neprijatelju. Čin subverzije postaje čin diverzije. Sve se to svodi u figuru unutrašnjeg neprijatelja. U ovoj je sintagmi sama ideja homogenosti dostigla svoj vrhunac.

 

Da bi se ove pojave prenebregnule, nužno je izaći iz identitet – alteritet dihotomije. Uostalom, nakon što je demistificirana, pretvorila se u NVO pomodarstvo.

 

Ljudi koji slobodno misle nisu, dakle, nikakav alteritet u odnosu na neki identitet jer bi svu slobodu u njima pojela dijalektika ta dva pojma. Umjesto toga, oni koji slobodno misle (a namjerno ne pišem slobodni mislioci zbog prevelike otrcanosti i pomodarskog korištenja pojma) su oni koji se neprestano ostranjuju od svih sistema. Oni su neuhvativi. Stran(c)i. I stoga svima opasni.

Svi naši prostori

Autor: / 1 Comment

Gaston Bachelard je, barem ako je slušati Foucaulta, prvi veliki poetičar prostora. Dakako, prostor ima svoju poetiku. A ako idemo deduktivnim putem, zaključit ćemo da kada nešto ima svoju poetiku, ima i svoj identitet. Ili više njih.

 

Kako je moguće istovremeno biti u dvije ulice? Za takvo nešto, ravno žilvernovskoj anticipirajućoj mašti, nije potreban nikakav vanzemaljski aparat ili čudnovata tehnologija. Za tako nešto nisu potrebna čak ni tehnička otkrića kojima se sada naslađuje čovječanstvo oholo samjerajući svoj razvoj time koliko se stanovnika zemlje koristi ipodima ili tabletima. Tome je bila potrebna jedna elementarna, no time ne manje zla i brutalna ljudska pojava koja će (pro)izvesti političko raslojavanje prostora, ali i njegovu podjelu na nekad i sad. Rat.

 

Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelarovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen. Rat donosi neke stare-nove identitete, zavisno od ishoda, i njima boji osvojene prostore. Otuda preuređivanje parkova, grobalja, trgova i mijenjanje naziva ulica.

Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelardovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen

 

Kada se desi rat, prostori se izmijene. Prvo fizički, a onda i smisaono. Svjedoči tome praksa promjena naziva ulica koja je od rata naovamo postala uobičajena u svim postjugoslavenskim zemljama. S druge strane, prostori se i u stanju mira i u stanju rata uvijek nastoje podrediti poretku. Otuda se osvajaju, mijenjaju se prostorni planovi, gradi se i ruši. Topografija je vjerovatno najdinamičnija ljudska djelatnost, ako pod njom podrazumijevamo pisanje prostora.

 

Istovremeno, topografija je stvar od prvorazrednog političkog interesa jer prostor postaje jedna vrsta staklenke u kojoj se strogo čuva identitet i u kojoj se, pod kontroliranim uvjetima, kao u fabrici, proizvodi kolektivno pamćenje. U uslovima kakvi danas vladaju Balkanom, modelima kolektivnog pamćenja moguće se suprotstaviti osobnim pamćenjem.

 

Preispisivanje sarajevskih prostora je bilo dvostruko. Prvo su granatama sa okolnih brda reljefno promijenjena naselja, a time je promijenjena i dječija igra. Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke.

 

Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta, ali i svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet. Alternativa ratu oko nas je bio naš mali izmišljeni rat. A naši “oni” su postala djeca iz susjedne zgrade. Rat se morao živjeti.

 

Nakon što je svijest ljudi promijenjena na ovaj način, onda se javio i jedan novi oblik mijenjanja svijesti. Onaj unutrašnje-sarajevski kojemu nismo mogli ništa. Promijenili su se nazivi ulica koji su još i u “ono doba” bili utemeljeni na herojstvu. Socijalističkom. A i ta su, socijalistička, imena u nekoj prošlosti na pločama na kućama i trgovima smijenila neka druga imena. I tako, čini se, unedogled.

Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke. Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta i zapravo svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet

 

Pošto su (po)ratne gradske vlasti odlučile da socijalistički heroji imaju nepoćudna imena, pa više ne mogu ni biti heroji, imena ulica su promijenjena. I, to se baš ozbiljno shvatalo.

 

Kada je rat već ostao iza nas i kada smo počeli polako da se budimo iz strašnog košmara u kojem su politički moćnici spiskali naše djetinjstvo, jedan dječak iz moje ulice koja je iz Palmira Toljatija preimenovana u Gradačačka je rekao kako je Gradačačka zapravo pravopisna greška i da se radi o ulici Grada Čačka. Njegov zdravi cinizam koji je svojstven inteligentnoj buntovničkoj mladeži na ulasku u pubertet nije ostao nekažnjen. Nastavnici nisu krili svoje nezadovoljstvo. Zar da se tako preimenuje ulica kada konačno imamo pravo da je nazovemo kako treba? Uslijedile su kazne, tako karakteristične za sva postjugoslovneska društva.

 

Naime, dječak iz ulice Grada Čačka je morao napisati sastav o tome zbog čega je Gradačac važan grad. Mi ostali smo se mjesecima smijali tome, da bi na kraju ipak to prestalo biti važno više ikome osim onima kojima su imena ulica suština čuvanja neke zamišljene čistoće. A svaki je od sistema, pa tako i “onaj” prošli, čija su imena skrajnuta sa sarajevskih ulica imao jednak pristup imenovanju svijeta oko sebe. Svijet se imenuje po onima koje dotična vlast smatra herojima.

 

Vratimo se prvom pitanju. Kako je moguće biti istovremeno na dva mjesta, istovremeno u dvije ulice?

 

Prolazeći kroz ulicu koja se zove Grbavička, sjetila sam se vremena kada sam se tu igrala i išla u vrtić. Prije rata i prije izgnanstva s Grbavice. U tom se vremenu ulica zvala Lenjinova. Ipak, kada sam se sjetila svojih odlazaka u vrtić, u predratna maglovita i ustajala sarajevska jutra, nisam više bila niti u Grbavičkoj niti u Lenjinovoj ulici. Bila sam u svom vlastitom prostoru, onome kojega nisu oblikovali niti razobličavali ratovi i ideologije. Bila sam u trećem prostoru. Svom, intimnom.

Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog

 

Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog. A normalno je već odavno vrijednosna i ideološka kategorija kojom se ne označava odsustvo bolesti kao dijagnoze već uprosječenost. Koja je, s druge strane, najstrašnija dijagnoza barem u društvenom smislu. Zbog toga prostor slobode nije između (jer to implicira ograničenost), već ponad svih ostalih prostora kao zatvorenih entiteta.

 

Možda bi, pri sveukupnim prečitavanjima prostora, trebalo uvesti i tu vrstu poimanja. Treći prostor bi bio prostor slobode i intimizacije sa svijetom oko sebe. Prostor koji postoji u svakom čovjeku na svijetu i koji samo treba znati osloboditi ideoloških stega i naziva koji su mu nametnuti. Prostor beskrajnog u tom slučaju ne bi više bio neki kvazi-religijski fenomen već bi postao sav svijet i čovjek u njemu.

 

Bachelard, veliki poetičar prostora, kako ga je nazvao Foucault, s prostorom je povezao sanjarenje, beskonačnost i iznimnost. Sve ono što čovjeka, u bujicama racionalnosti, čistoće i ispravnosti kojima ga zatrpavaju sa svih strana, čini slobodnim i otvara mu mogućnost da izađe iz poretka.

 

Gdje se ovo uklapa u bh. ali i realnost drugih balkanskih zemalja? U svakom su društvu nužna memorijalna mjesta, ona su prosto historijska i socijalna nužnost. I u tome, sve dok se društva sistemski ne fašiziraju, nema ništa sporno. Poredak je uvijek zahtijevao svoja mjesta, anti-poredak ih nikada nije nalazio. Problem nastupa onda kada se sve prostorno promišljanje svede na okoštale i doktrinarne ideje. A to se najbolje postiže deindividualizacijom sjećanja.

 

Nije problem kada čovjek prođe nekom od balkanskih ulica sjetivši se ko je tu poginuo ili koja je tu vojska prolazila. Problem je kada se čovjek sjeća samo toga. I problem je kada samo prema tome oblikuje svoj svijet. I problem je kada osjeti stid zbog toga što se prošavši nekom ulicom drznuo da se sjeti svoga djetinjstva koje je tu proveo, umjesto da se sjeti “naših” heroja ili “njihovih” zločinaca.

Praznik u Sarajevu

Autor: / Leave a Comment

Praznično je vrijeme čudnovato društveno suglasje. Po unaprijed određenom scenariju, ljudi za praznike, a ovo se posebice odnosi na Novu godinu, sumiraju sve što im se desilo u prethodnoj godini i prave predviđanja šta bi se moglo desiti u sljedećoj.

 

U poslijeratnoj bh. stvarnosti kojoj je dovoljno to što je i nakon skoro dvadeset godina od završetka rata još uvijek poslijeratna, postoje tri opća mjesta u govoru o Novoj godini.

 

Ta su mjesta svedena na to da se Nova godina naziva kršćanskim praznikom i da je muslimani ne trebaju slaviti, ili da je Nova godina besmisleni konzumeristički praznik ili da je Nova Godina prelaz iz lošeg jučer u još gore sutra, pri čemu se građanima sa mnoštva lokalnih i javnih televizija u eter montiraju tobože satirični snimci domaćih političara (uz napomenu da političari Novu godinu čekaju na nekoj od prestižnih destinacija dok je građani čekaju kod kuće uz neki skroman jelovnik). O ova tri opća mjesta bi se, kao uostalom i o svemu drugome, dalo dublje promišljati.

Možda prostor slobode leži upravo u ispraznosti novogodišnje noći. Jer, u vremenu između i u prostoru ispražnjenom od moćnika, ne postoji više niko ko bi čuvao poredak i krute norme. U tim trenucima, na ulicama Sarajeva, ali i ostatka podijeljene BiH, više ne postoje norme koje su važile još koji sat prije. Sarajevo, Mostar i Banja Luka slave zajedno. A njihovo je zajedničko slavlje moguće samo u vremenu između i u ispražnjenosti od smisla jer, ne treba zaboraviti, ovdje se ljudima smisao normira i strogo određuje

 

Međutim, ono što je zanimljivo je ono što ne postoji u javnom prostoru, a to su čitanja novogodišnjih praznika koja neće biti svedena samo na okretanje glave i pogled s visine na sve te maloumnike koji slave novogodišnju noć. Besmislena, konzumeristička i nadasve isprazna, noć Nove godine ima i svoju drugu stranu. U životu ništa nije jednoznačno.

 

Mnogi su teoretičari promišljali o tome šta to čini praznično vrijeme tako posebnim. Uglavnom su se ta mišljenja dijelila na dvije struje. Jedna je ona koja smatra da se radi o sakralizaciji vremena, a druga je ona koja ide slijedom rableovski obojenog promišljanja o praznicima kao atavizmima karnevala koji imaju svojevrstan subverzivni potencijal. Potonji su ocijenili kako se ovdje radi o činjenici da za praznike (ili u vrijeme karnevala) prestaju važiti društvene norme.

 

Nije li upravo novogodišnja noć, pored sve svoje praznine i besmisla, zapravo jedna vrsta prostora između? Između godine koja se smatra prošlom, budući da se njen vremenski potencijal toliko ispraznio da nema ničega više što bi se u društvenom (sljedstveno tome i političkom) smislu moglo dogoditi u njoj i između godine koja dolazi i koja sa sobom nosi nove strahove, nade, ekonomske i društvene pritiske i strogo držanje normi. U tom prostoru između je, posljedično činjenici da je ovaj praznik svojevrstan društveni konsenzus, situiran prostor ljudske slobode.

 

U tom neobičnom između, državne su institucije širom svijeta zaključane i moćne elite su na skupim destinacijama, a ljudi su na ulicama u svom besmislenom i konzumerističkom slavlju. U državama koje ratuju zna se desiti da čak i rat bude stavljen na nekakav stand by, dok ne prođe ludilo novogodišnje noći. Mada, ne treba zaboraviti da zlo ne miruje. Ratišta su elite ostavile u zalog prije nego što su otišle na svoje skupe destinacije koje su ionako za većinu prosječnih ljudi na zemlji izvan prostorno-vremenskog domašaja.

 

Kako to sve izgleda u Sarajevu? Nakon što su institucije zaključane i nakon što su politički i vjerski moćnici uredno pospremili svoje norme u rafove da čekaju njihove povratke sa praznovanja, ljudi su izašli na ulice grada. Zgrade državnih institucija postale su mjesta ispražnjena od onih koji čuvaju poredak. Praznik postaje praznik od i postaje dominantno odnosno određen.

U osiromašenoj BiH ne može sebi svako priuštiti čak ni to da mu jedna noć, jedan prostor između, bude ispražnjen od smisla. Nekada su ljudi u vrijeme karnevala imali barem besplatno vino. Sada više ništa nije besplatno. Plašt neoliberalnog kapitalizma koji je ogrnuo svijet doveo je do toga da se čak i praznina mora moći priuštiti. Inače ni praznine neće biti

 

Građani zaboravljaju svoje patnje i izlaze na ulice proslaviti, kao i ostali ljudi širom svijeta, ovaj praznik koji nazivaju, nije zgoreg ponoviti, besmislenim i konzumerističkim.

 

Možda prostor slobode leži upravo u ispraznosti novogodišnje noći. Jer, u vremenu između i u prostoru ispražnjenom od moćnika, ne postoji više niko ko bi čuvao poredak i krute norme. U tim trenucima, na ulicama Sarajeva, ali i ostatka podijeljene BiH, više ne postoje norme koje su važile još koji sat prije. Sarajevo, Mostar i Banja Luka slave zajedno. A njihovo je zajedničko slavlje moguće samo u vremenu između i u ispražnjenosti od smisla jer, ne treba zaboraviti, ovdje se ljudima smisao normira i strogo određuje. Sadržan je u obrascima čiste rase, jezika, nacije i vjere.

 

U novogodišnjoj noći ove norme iščezavaju i javlja se jedna posebna vrsta čarolije, koju će oni koji uvijek i u svemu traže smisao (i počesto baš vole da im bude strogo određen) kritizirati kao ispraznu i besmislenu. Ali, nije li nedostatak hermeneutike autentičan prostor ljudske slobode?

 

Međutim, ova priča ima i treću stranu. A ta strana pokazuje da nije sve tako sjajno. Odnosno, da poredak ostavlja svoje tragove čak i kada odlazi, pa ostaje jedan prostor u kome ljudi nemaju slobodu. Socijalni prostor. Elite su ostavile, pored ratova, još jedan zalog. Siromaštvo.

 

Kada se čovjek nađe u promišljanju o fenomenu nekog praznika koji se u BiH može smatrati zajedničkim (kao uostalom i u cijelome svijetu) ima osjećaj kao da se nalazi u borhesijanskom vrtu sa stazama koje se račvaju. Treća strana priče pokazuje koliko je ispražnjenost od smisla ograničena, i to na socijalnoj osnovi. U osiromašenoj BiH ne može sebi svako priuštiti čak ni to da mu jedna noć, jedan prostor između, bude ispražnjen od smisla. Nekada su ljudi u vrijeme karnevala imali barem besplatno vino. Sada više ništa nije besplatno.

I sve dok budemo čekali da Bog kazni zlikovce koji su devedesetih harali Balkanom, i čije ideje i danas haraju Balkanom, umjesto da im se pravno stane u kraj, neće biti promjena. Sve dok postoje ljudi koji misle da komandant Škorpiona (ili bilo koji drugi zločinac) poput djevojčice sa šibicama sad uživa na Nebesima i sve dok postoje njihovi oponenti koji likuju zbog Božje kazne koja ga je stigla umjesto da traže da se ispita ko ga je pustio na slobodu, suštinskih promjena neće biti

 

Plašt neoliberalnog kapitalizma koji je ogrnuo svijet doveo je do toga da se čak i praznina mora moći priuštiti. Inače ni praznine neće biti. Svi oni koji bi da izađu na “besplatni” program pred BBI centrom u Sarajevu (koji se pravi iz gradskog proračuna napunjenog, između ostalog, i novcem građana), moraju imati nešto novca da plate sebi sok ili prevoz. Oni koji ne mogu čak ni to svjesni su poretka koji se povukao na jednu noć, i itekako su svjesni socijalnih razlika koje postoje među ljudima u ovoj zemlji. Siromašna većina svijeta, kada se povuku nacionalističke norme i odu da praznuju, ostaje sa sviješću o dubokim socijalnim razlikama među ljudima u BiH.

 

Zapravo su to jedine razlike koje oni zbilja osjećaju, mada ih se neprestano plaši i onim drugim, manje bitnim, razlikama. Zbog svega toga je potrebno višeznačno posmatranje fenomena novogodišnje noći. Ta noć nipošto nije samo konzumeristička i besmislena, niti samo subverzivna, niti samo noć sreće i zabave, niti samo noć socijalnih razlika, niti samo prelaz iz jedne godine u drugu.

 

Čarolija novogodišnje noći i jeste samo čarolija, slatka obmana da je na tren moguće izaći iz poretka. Zato, pri čitanju novogodišnjih bajki poput “Djevojčice sa žigicama”, stvari treba nazvati pravim imenom. Činjenica da siromašna djevojčica u novogodišnjoj noći umire od zime, ali da je to za nju velika sreća jer odlazi sa bakom da uživa na nebesima ne mijenja činjenicu da na zemlji postoje gadovi zbog kojih djeca u novogodišnjoj noći umiru od gladi i hladnoće. U narednoj godini treba se pozabaviti tim gadovima. I to prije nego što se, za iduću Novu godinu opet povuku na neku od skupih destinacija dok oslobođena masa bude đuskala pred BBI centrom, a neka se uboga djevojčica bude nadala kako će baš tu noć umrijeti i biti sretna na nebesima.

 

Uzgred, poredak se na Balkanu zna povući baš tamo gdje ne treba i baš tamo kad ne treba. U novogodišnjoj je noći sa porodicom poginuo zloglasni komandant Škorpiona, jedinice koja je učestvovala u srebreničkom genocidu. Društvene su mreže poludjele. Ima Boga, poručuje se sa svih strana. Niko, međutim, da se upita ko to ratne zločince osuđene za najteža krivična djela pušta na proslave novogodišnjih praznika. I sve dok budemo čekali da Bog kazni zlikovce koji su devedesetih harali Balkanom, i čije ideje i danas haraju Balkanom, umjesto da im se pravno stane u kraj, neće biti promjena.

 

Sve dok postoje ljudi koji misle da komandant Škorpiona (ili bilo koji drugi zločinac) poput djevojčice sa šibicama sad uživa na Nebesima i sve dok postoje njihovi oponenti koji likuju zbog Božje kazne koja ga je stigla, umjesto da traže da se ispita ko ga je pustio na slobodu, suštinskih promjena neće biti. Sretna Nova godina!

Erazmo Sarajevski

Autor: / Leave a Comment

Prošle su sedmice vijesti na sarajevskom obrazovnom obzoru, koji i nije baš obzor jer je sarajevski, dakle kantonalni, dakle, lokalni, smjenjivale jedna drugu. BiH je, opet, političkim spletkama ostala bez velikog znanstvenog zalogaja. Naime, BiH je onemogućen pristup europskom obrazovnom projektu Erasmus Plus. Kao i obično, društvene mreže poprimile su prave predrevolucionarne oblike, ali je na stvarne proteste izašlo tek stotinjak studenata i dva-tri profesora sarajevskog Univerziteta. Iako je sasvim jasno da pristupanje raznim europskim fondovima ima svoju ideološku cijenu, za zemlju poput BiH, koja više ulaže u pokrivanje rupa budžetskih gubitaša nego u obrazovanje, pristup jednom ozbiljnom fondu bi bio veliki korak naprijed.

 

Međutim, od tri konstitutivna naroda jedan je odlučio da ne trebamo taj program. Sudeći prema blagim reakcijama, i ostali su to olako prihvatili. Barem će imati na koga da svale krivnju. A ovo je odbijanje programa simptomatično. Ništa nije slučajno. Modeli stjecanja znanja o tome svjedoče.

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezički oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje

 

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezični oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje. Mladi je čovjek uspješan onoliko koliko ga usvoji. Mjera stečenog znanja postaje mjera zarobljenog uma. Možda ne baš konceptualno onakvog kakvim ga je opisao Česlav Miloš, ali zarobljenog uma.

 

Osim toga, ako bismo se baš drznuli da pročitamo samu riječ koja označava taj proces, obrazovanje, došli bismo do jasne relacije subjekt-objekt. Obrazovanje, obrazac, oblikovanje… Iz ovoga se ne može izaći, barem ne dok sama riječ obrazovanje ne postane čisti arhaični naziv za procese upoznavanja svijeta i interakcije s njim, procese rušenja dogmi, ali ne da bi se (kako je pradavni europski običaj) na njihovo mjesto dovele nove dogme, već kako bi se svijet od-dogmatizirao. U spomenutoj Europi ima mnoštvo dogmi, ali i anti-dogmatskih nastojanja. Kod nas su antidogmatska nastojanja prosto izdajstvo. Ima li šta tragičnije od toga da jedan mladi čovjek objavi naučni rad u prestižnom svjetskom časopisu o jednom od kanonskih autora i da ga se razapne na stub srama jer “ko je on da dira naše velikane?”. Dira?

 

Jedan od najboljih pokazatelja da BiH kasni za svjetskim obrazovnim tokovima nije činjenica da je primjerice Austrija integrirana u Bolonjski sistem te i te godine, a BiH tek 2006. godine (a i to nepotpuno). Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja i kada je okrenula glavu od njega, upala je u najveći mrak u historiji kontinenta. Onaj hitlerovski.

Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja

 

Ipak, Europa je uredno pospremila svoje mrakove, neke je ostavila, samo ih malo našminkala i krenula dalje. Južnoslavenske je zemlje pokušavaju sustići formalnim slijeđenjem, a da nikad ne propitaju svoje epistemološke korijene. Ishodište svog znanja. Iako je europsko trenutno znanje itekako ideološki obojeno, ono se neprestano propituje. Kod nas, s druge strane, vlada aksiomatika svega. Ništa se ne propituje. Autoriteti se uče, a ako neko nešto i propita, propita s nekog NVO aspekta koji ne zadire u suštinu stvari. A kada se nešto ne propituje, ono postane dogma. A kada postane dogma, u nju počne da se vjeruje, a ne da se o njoj razmišlja. Razmišljanje postaje hereza.

 

Izlazak iz ovakvih matrica znanja je rezultat samo truda pojedinih profesora i studenata. No, nije li ovako cijelu historiju? Nisu li tek pojedinci rušili dogme svojim entuzijazmom? Iako je bilo tako, sada više nije. Barem ne ako se hoćemo smatrati dijelom savremenog svijeta. A, teško će to biti sve dok je kod nas dogmatika bilo koje vrste osnova sistema obrazovanja. Studenti usvajaju, a ne promišljaju. Ako promišljaju, uglavnom se zamjeraju smjernim braničima tradicije. Da, ovdje se savršeno uklapa tradicija. Tradicija se iz procesa tradiranja, što ona suštinski jeste, jer je nužno prostorno-vremenski situirana i čita se uvijek iz konteksta, prevodi u dogmu čije propitivanje postaje heretički čin diranja u svetinje.

 

A to sve idealno odgovara političkim elitama. Dogmatski umovi podržavaju elitu jer su naučeni da ne propituju. Dresura postaje dominantni model akademskog obrazovanja. Onaj koji najviše treba političkim elitama kao nastavak potpune crkvizacije društva. Zatvorene prema svijetu, vjerske zajednice postaju perjanica politike skupa sa dogmatiziranim obrazovnim sistemom. Jer, cilj je jasan. Ne treba proizvoditi intelektualce nego treba proizvoditi podanike.

Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči

 

Dvorske lude koje će na zabavama podržavati dominantne političke i institucionalne ideje i nikada ih ne dovesti u pitanje. Njima odgovara činjenica da postoje mladi ljudi koji će lakše povjerovati da je zemlja ravna ploča nego što će povjerovati da je moguće nešto promijeniti svojim radom. Zvuči smiješno? Upravo je takva tragična balkanska obrazovna realnost.

 

I, baš je zbog toga na Balkanu potrebno izvršiti mnogo temeljitiju reformu obrazovnog sistema od one koja je, formalno, izvršena. Sve dok visoko obrazovanje bude mjesto reproduciranja dogmi, umjesto otvorenog prostora koji problematizira, a ne usvaja, neće postojati suštinske promjene. Sve dok visoko obrazovanje bude (vojni) poligon za proizvodnju poslušnika, a ne mjesto gdje će mladi ljudi najširih provenijencija pronalaziti sebe, neće biti suštinskih promjena. Sve dok se na fakultetima i univerzitetima bude (samo) učilo, a ne problematiziralo, neće biti promjene. Šminkanje Frankenštajna neće učiniti manjim čudovištem.

 

Otud apsurdno izgledaju pokušaji da se prečita europski racionalizam na Balkanu. Mi još nismo ni došli do njega, a bismo da ga rekonstruiramo. Zapravo, mi smo se vratili mnogo stoljeća unatrag. Nije li komplikovan ovaj balkanski “krug kredom”? Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči. Erasmo koji ne diže svoj glas ni kada mu uzmu šansu da postane barem europski Erasmus plus i otjeraju ga u Erasmus minus.

 

Eto odgovora pojedinim profesorima koji se čude što studenata nema na protestima: Vi ste od njih napravili ljude koji ne propituju autoritete i koji (samo) uče bez da propituju. Tako će se učeći brzo naučiti i na balkanski obrazovni mrak. Jer BiH i Balkan su tu negdje. Samo što je ostatak Balkana svog Frankenštajna dobro našminkao.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt