O ovoj temi mogu pisati iz prve ruke, itekako me se tiče: moji su (Pilselovi) spasili glavu Poglavniku u Judenburgu nakon što je pobjegao iz Zagreba, djed Erih Pavlinec se pak uspio probiti kod Bleiburga, njegova mlađeg brata Karla, po kojem sam dobio ime (Carlos), ubila je OZNA u Zagrebu u kolovozu 1945. Ne poznajemo mu grob. [Read more…]
Slobodan predsjednik
José Mujica bio je pripadnik gerilske ljevičarske skupine Tupamaros, koja se, između ostaloga, borila za socijalnu ravnopravnost i zaštitu domorodačkog prastanovništva, njihove kulture i identiteta. Robijao je četrnaest godina, od čega dvije godine u samici, na dnu bunara. Kaže kako je da ne poludi razgovarao sa žabama i kukcima.
Tupamarosi su svoje revolucionarne planove provodili pljačkama, otmicama i ucjenama, ali su sav tako zarađeni novac dijelili sirotinji. Po tome su se razlikovali od ostalih marksističkih pokreta u Latinskoj Americi. Njihova je popularnost bila neuništiva i legendarna, koliko god se CIA i američka državna propaganda trudili da ih ozloglase.
Predsjednik u Urugvaju postao je isto ono što je u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj. Slika i prilika prosječnog građanina. Ili ispod toga: José Mujica bio je i ostao metafora siromašnoga Urugvajca. I danas, veliki broj njegovih sunarodnika, čitav srednji društveni sloj, naročito u Montevideu, imućniji je od njega. Mujica je odbio biti bogat, dosljedno zastupajući tezu kako su “siromašni samo oni ljudi koji stalno žude za posjedovanjem još neke savršeno bespotrebne stvari”
Mujica je postao predsjednik nakon što je 2004. razbijeno višedesetljetno izmjenjivanje na vlasti dviju tradicionalnih stranaka: Colorado i Blanco. Izabran je 2010, kada je jednim revolucionarnim zahvatom radikalno izmijenio sliku šefa države u očima svojih sunarodnika. Nije to bila društvena revolucija, nego revolucija jednoga čovjeka, koju je pet godina dosljedno provodio nad sobom i nad svojom državničkom funkcijom.
Osim što mu je to osiguralo veliku međunarodnu popularnost i Urugvaj učinilo jednom od simpatičnijih zemalja svijeta, predodredilo je i preuredilo odnos građana prema svome izabranom suverenu.
Predsjednik u Urugvaju postao je isto ono što je u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj. Slika i prilika prosječnog građanina. Ili ispod toga: José Mujica bio je i ostao metafora siromašnoga Urugvajca. I danas, veliki broj njegovih sunarodnika, čitav srednji društveni sloj, naročito u Montevideu, imućniji je od njega.
Mujica je odbio biti bogat, dosljedno zastupajući tezu kako su “siromašni samo oni ljudi koji stalno žude za posjedovanjem još neke savršeno bespotrebne stvari”.
José Mujica je u predizbornoj kampanji obećao da se neće useliti u predsjedničku palaču. Nije na tome jahao, nije se zaklinjao, samo je jednom eto tako spomenuo da neće. U Latinskoj Americi često ubijaju predsjednike i političare, ali je Mujica bio siguran da njega nitko neće dirati, pa je odbio bilo kakvo predsjedničko osiguranje.
Kad su ga neki iz tajnih službi oko toga gnjavili, iznervirao se pa im je rekao da Urugvaj neće propasti ako njega i ubiju. A samim tim nikome se i ne isplati da ga ubije, pa neka ga ostave na miru.
Ostao je da živi u svom skromnom kućerku na farmi u sirotinjskom predgrađu, i da na posao odlazi starom volkswagenovom bubom. Osamdeset posto svoje predsjedničke plaće svakog je mjeseca slao beskućnicima. Ostajalo mu je tisuću eura mjesečno, što je, kako je govorio, sasvim dovoljno i da se živi i da se još ostavlja za crne dane.
Ostao je da živi u svom skromnom kućerku na farmi u sirotinjskom predgrađu, i da na posao odlazi starom volkswagenovom bubom. Osamdeset posto svoje predsjedničke plaće svakog je mjeseca slao beskućnicima. Ostajalo mu je tisuću eura mjesečno, što je, kako je govorio, sasvim dovoljno i da se živi i da se još ostavlja za crne dane
Kada je već postao jako slavan, nekakav arapski šeik ponudio mu je milijun dolara za njegovu bubu. Mujica mu je uzvratio da njegov automobil nije na prodaju i da, osim toga, ne vrijedi toliko novca.
Pet godina su svi tabloidi ovoga svijeta napeto čekali da učini krivi korak, pa da ga razotkriju kao lažnu veličinu, ali bilo im je uzalud. Rezidencijalne predsjedničke objekte ustupio je na korištenje siročadi iz Sirije.
Nakon odlaska s funkcije nastavit će da uzgaja krizanteme, koje je ranije, dok nije postao predsjednik, ponekad prodavao na tržnici. José Mujica živi sa ženom Lucijom i s tronogom kujicom mješankom, po imenu Manuela. Nitko mu ne može ništa: savršeno slobodan čovjek.
Urugvaj su jednom davno nazvali južnoameričkom Švicarskom. To je već prilično drevna republika: samostalnost su stekli 1828. Teritorijem Urugvaj je trostruko veći od Hrvatske, ali je Urugvajaca milijun manje. Između dva svjetska rata smatralo ih se najboljim nogometašima na svijetu. U Montevideu održano je 1930. prvo svjetsko prvenstvo.
Kao zajednica kulture, Urugvaj je neusporedivo značajniji i poznatiji u svijetu nego Hrvatska. Prije pet je godina cijeli kulturni svijet oplakivao smrt Marija Benedettija, grandioznog urugvajskog prozaista i pjesnika.
Ali ne čini Benedetti Urugvaj većim, nego činjenica da Urugvajci svojim smatraju sve latinoameričke prozaiste i pjesnike. Za sve njih ta je zemlja veća i jača od Hrvatske, ali i od svake druge u se zatvorene i klaustrofobične zemlje na Balkanu i izvan Balkana.
Urugvaj je, međutim, siromašniji od Hrvatske. Ali ne mnogo: Hrvatska ima 12.324 bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, a Urugvaj 10.720. Zapravo, to su, gledamo li brojeve, dvije bliske zemlje.
Hrvatska je pedeset četvrta zemlja Svijeta po BDP-u, pa joj je mnogo bliži šezdeset četvrti Urugvaj, nego, na primjer, trideset i prva Slovenija ili deveta Austrija.
Kao zajednica kulture, Urugvaj je neusporedivo značajniji i poznatiji u svijetu nego Hrvatska. Prije pet je godina cijeli kulturni svijet oplakivao smrt Marija Benedettija, grandioznog urugvajskog prozaista i pjesnika. Ali ne čini Benedetti Urugvaj većim, nego činjenica da Urugvajci svojim smatraju sve latinoameričke prozaiste i pjesnike. Za sve njih ta je zemlja veća i jača od Hrvatske, ali i od svake druge u se zatvorene i klaustrofobične zemlje na Balkanu i izvan Balkana
Ali od te bliskosti ništa. Znamo da u ljudskim životima, ali i u životima neke zajednice, zemlje ili naroda, brojke ne znače previše. Ekonomija je katkad poput fatamorgane. Određuje sve, a ne odredi ništa. Više vrijede José Mujica i Mario Benedetti od urugvajskog brutodomaćeg proizvoda.
Više vrijedi to što je Urugvaj izbjegao višedesetljetnu fašističku diktaturu kakvu je imao Čile, od činjenice da taj isti Čile ima hiljadu dolara viši BDP, što ga čini pedeset i sedmom zemljom Svijeta.
Fašistička diktatura možda se isplati Washingtonu, Londonu ili Bruxellesu – naravno ako je u Čileu ili, na primjer, Grčkoj – a možda će fašistička diktatura povećati BDP i u zemlji kojom vlada, ali u životu čovjekovom i u životu čovjekove porodice fašistička diktatura definitivno se ne isplati ništa više od neke teške i neizlječive bolesti.
Eto, to je pouka vladavine Joséa Mujice, ali i ono čime se urugvajskim glasačima preporučio Tabaré Vázquez.
A što se tiče onog velikog redatelja čije ime ovdje nije pristojno spominjati, on je za svoj dokumentarni film snimao posljednjih dvadeset četiri sata mandata predsjednika koji svoju bubu nije htio prodati ni za milijun dolara.
(Prenosimo s autorova portala).
Ja sam posljednji Židov: Treblinka 1942.–1943.
Chil Rajchman rođen je 14. lipnja 1914. u Lódźu, preživio je pakao Treblinke, a nakon bijega iz logora sakrivao se do kraja rata. Zapisi o njegovu životu u logoru nastali su odmah nakon bijega, a čuvao ih je za sebe. Emigrirao je u Urugvaj 1946., gdje je i preminuo 2004. “Ja sam posljednji Židov” knjiga je koja u cijelosti razotkriva mehanizme logora smrti, a čitatelja tjera da se stalno iznova pita kako je to bilo moguće i ima li ljudsko zlo granice.
Treblinka, Belzec, Sobibór – imena tih triju logora smrti zauvijek trebaju biti urezana u memoriju čovječanstva. U njima je u nešto više od godine dana ubijeno više od milijun i petsto tisuća Židova. Preživjelih svjedoka gotovo da i nije bilo, postoji tek nekoliko fotografija Treblinke i Sobibóra, dok su zapisi o užasima tih logora iznimno rijetki.
Chil Rajchman u Treblinku je deportiran u ljeto 1942. s mlađom sestrom, koja je odmah ubijena. Izbjegao je trenutačnu likvidaciju jer je izabran da razvrstava odjeću ubijenih. Sjećanja na Treblinku zapisao je na jidišu nakon bijega iz logora u ustanku 2. kolovoza 1943. dok se skrivao u Poljskoj. “Ja sam posljednji Židov” prvi je put objavljen 2009. u Francuskoj pet godina nakon autorove smrti.
Naslov: Ja sam posljednji Židov: Treblinka 1942.–1943.
Autor: Chil Rajchman
Prijevod: Mirna Herman Baletić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 160
Uvez: tvrdi
ISBN 9789532665659
Izdavač: Fraktura
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)