Dok njegov šef i vrhovni katolički autoritet papa Franjo propagira ljubav kao najučinkovitije oružje protiv zla koje diljem svijeta ubija i unesrećuje ljude, lider hrvatskih katolika kardinal Josip Bozanić svojom uskršnjom propovijedi prokazao medije kao zlo u hrvatskom društvu koje radi protiv uglednih kršćana i kršćanskih temelja. [Read more…]
Parabola o neprijatelju ili putem idu četnik i Pavelić
Kršćani najčešće Isusove parabole tumače izvan okvira samoga žanra parabole – kao alegoriju, svodeći njihovu poruku na moralnu pouku. K tome, čitamo li parabole isključivo kroz našu vlastitu kulturu i naslage tumačenja što nam je ona namrla, zaplest ćemo se u stereotipe. Promašujemo Isusovu nakanu da provocira, izaziva na razmišljanje i na djelovanje. [Read more…]
(Pred)uskršnja bomba Marijane Petir
Nakon eksplozija bombi u Bruxellesu sasvim su očekivano eksplodirali i internetski portali i forumi, jer su mnogi – poznati i nepoznati, ljudi s pravim i ljudi s lažnim imenom – osjetili potrebu nešto reći. Neki izražavaju sućut zbog žrtava, neki optužuju Angelu Merkel za njezinu politiku prema izbjeglicama (kao da Europa nije doživljala terorističke napade prije masovnog dolaska izbjeglica i migranata). [Read more…]
Priča o najvećoj ljubavi
(Opaska uredništva: Zbog spriječenosti autora ponavljamo raniju kolumnu).
”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jürgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]
Nenasilna tradicija Uskrsloga
”Što vi s tim nenasiljem možete konkretno učiniti? Jeste li slijepi, zar ne vidite zločine u Ukrajini, opasnost svirepog nasilja u Siriji koje nam prijeti? Zar nije jasno k’o dan da nam je jedini spas u obrani vojnom silom?”
Takva nas pitanja susreću kada zagovaramo odricanje od nasilja. I dobro je dok nas susreću, dok u direktnoj komunikaciji razgovaramo. Iz tih dobronamjernih pitanja osjeća se nemoć, koju i sami osjećamo, zbog nasilja u svijetu koji nas okružuje.
Na slična pitanja o nasilju odgovorila je njemačka bibličarka Louise Schottroff, preminula prije dva mjeseca: ”Pa ipak, čula sam da je Isus uskrsnuo”. U njezinu IPAK čitamo trag nenasilne poruke Uskrsloga. Na ovom IPAK Uskrsa temelji se kršćanska nenasilna tradicija.
Točno je: vidimo zlo i osjećamo strah da nas nasilje ne savlada. Na pitanje što ćemo s tim nasiljem držimo se čvrsto vijesti da se IPAK zbio jedan događaj, sasvim drugačiji od nasilja koje nam prijeti, a taj događaj zovemo uskrsnuće.
Upravo taj događaj trebamo uzeti kao polazište u otporu prema nasilju, jer nam on omogućuje da ne oponašamo nasilje, nego da – koliko god to izgledalo neobično, nesvakidašnje i čudno – djelujemo IPAK iz jedne druge snage: iz snage znanja da je jedan ispred nas prošao ispit nasilja na nenasilan način.
Kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća? Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći? Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?
Nije posegnuo ni za oružjem, ni za bogatstvom, ni za privilegijima.
Ako nije on, zašto mi posežemo za oružjem, zašto mislimo da ćemo zgrnutim kapitalom učiniti nešto dobro za ljude i zašto ne nastavimo kresati privilegije kako je počeo papa Franjo simboličnom zamjenom zlatnih za željezne križeve?
Možda jedan od razloga leži u riziku, riziku uskrsnuća koje povezujemo s rizikom nenasilja.
Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu.
Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno.
Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke. Ako je itko bio pravedan i mogao odgovoriti pravednim na nepravedno nasilje, onda je to mogao Isus Krist, ali on to IPAK nije učinio, nego je dopustio da ga objese na križ.
U Velikom tjednu proaktivno obnavljamo sjećanje na Kristovu muku i smrt. Proaktivno znači da ne komemoriramo prošlost, nego da proučavamo Isusovu muku i smrt kao svoju sadašnjost: sjećamo se danas da bismo nasljedovali Krista u kojeg smo povjerovali.
Koliko smo kao kršćani svjesni da smo time pristali da i mi budemo obješeni na križ, a sve uz rizik uskrsnuća, dakle uz nesigurnost, premda vjerujući da ćemo i mi uskrsnuti?
Nismo mi proganjani kršćani kojima će odsjeći glave – toga se u ovim krajevima zacijelo ne bojimo – ali jesmo pozvani ljubiti neprijatelje, a time umire naš svijet pravednih žrtava rata. Jer, IPAK se nadamo u pravdu uskrsnuća.
Tko je od nas radije ušao u rizik ljubavi prema neprijatelju i odupro se utjecaju okoline koja kaže da neprijatelja treba uništiti?
Tko je to u svojoj svakodnevnici spreman trpjeti smrt svojih svjetonazorskih očekivanja i odreći se privilegija većine?
Iako smo u Hrvatskoj većinom katolici, u BiH većinom vjernici, tko od nas zbog dijaloga pristaje na ravnopravnost odustajući od prilike da snagom većine dominira?
Tko od nas kao vjernik/ca trpi jer mu je muž, brat ili prijatelj gay te samim time što je prijatelj i sam ulazi u gladijatorsku arenu javnosti u kojoj svjetina viče: ”Ubij pedera!”? A ta je svjetina pokrštena.
Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu. Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno. Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke
Tko se od nas srami što pokrštena svjetina viče: ”Ubij!”? Nije li tomu slično: ”Razapni!”?
Tko pristaje mučiti se prihvaćajući raspad svoje slike svijeta zato što netko odudara od te slike?
Tko prihvaća rastavljene kao sebi ravnopravne?
Tko vjeruje da u očima drugoga svijetli ono nešto Božje i da ga zato ne može osuditi?
To su naša pitanja nenasilja. Tu je naša Ukrajina i naša Sirija.
Nenasilna tradicija Uskrsloga plod je muke koja nema tržišnu vrijednost. Ona je zabadava. Ludost, piše sv. Pavao. A nije li upravo ta situacija prilika za rizik uskrsnuća?
Zato, kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća?
Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći?
Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?
(Tekst je prvotno objavljen u broju za travanj 2015. u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, ali ga po želji autora ovdje donosimo u necenzuriranom obliku).
Zagrliti Srbina i Bošnjaka
Želim i moram pisati o svetkovini Uskrsa, ”najvećem kršćanskom blagdanu”, iako će se naći u Hrvata i doktor fundamentalne teologije koji će reći da tomu nije tako, već da je najveći blagdan onaj kada se Crkva spominje misterija utjelovljenja, kada je Duh Sveti oplodio Mariju. A slušamo religijski nepismene novinare, čak i svećenike, koji će i za Božić kazati da je najveći kršćanski blagdan. [Read more…]
Istina Uskrsa nije utopija
USKRSNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA
KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Draga braćo i sestre!
1. Cijeli se Veliki tjedan može promatrati u svjetlu dvaju velikih predanja. Tu je u prvom redu Isusovo predanje. Isus se predaje. On potpuno daje sebe iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti nebeskomu Otcu. Istodobno tu je i Isus koji je izdan, predan od čovjeka iz sebičnosti i nevjernosti. [Read more…]
Priča o najvećoj ljubavi
”Čemu se mogu nadati?” To temeljno pitanje smisla ljudske egzistencije postavlja Imanuel Kant, jedan od najvećih filozofskih umova svih vremena. A Jurgen Moltmann, glasoviti autor ”Teologije nade”, nas uvjerava da upravo na to pitanje najbolje odgovara povijesna činjenica Kristova uskrsnuća jer ona razotkriva dobrohotne Božje nakane za budućnost čovječanstva. U Kristovom su uskrsnuću postavljeni temelji novoga čovječanstva i buduće preobrazbe svijeta. [Read more…]
Sigurnost prebiva u srcu
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… “Što tražite Živoga među mrtvima?”
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima…
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: “Što tražite Živoga među mrtvima?”.
Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: “Što tražite Živoga među mrtvima?” [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima.
Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način!
Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem. “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5)
Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
“Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. “Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; “danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga?
Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade
Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima.
Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. travnja 2014. IKA).
Silovanje Uskrsa
Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.
Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.
Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.
Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu
Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.
Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.
Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.
Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.
Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.
Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- Next Page »