Kada je mirna i tiha, tada mi je Ljubljana najdraži grad na svijetu. Upravo je takva danas, dok ovo pišem (subota), uskršnja, praznična i spokojna. Ulice su prazne, pa čak i kod moje povrćarke, na tržnici, gdje se subotom vuku repovi, nije bilo nikoga, a i u pošti su bile samo službenice. [Read more…]
Živjeti od Uskrs(nuć)a
Veliki evangelički teolog Dietrich Bonhoeffer danas je po cijelom svijetu slavljen kao ”genijalni mučenik”. U nacističkom paklu posebno je duboko proživljavao i promišljao pitanja vjere i nevjere te su iz tih iskustava nastala njegova izuzetno utjecajna pisma koja su na hrvatskom jeziku objavljena u knjizi ”Otpor i predanje”. [Read more…]
Portret savremenika: Isus
Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi.
Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno.
Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se). Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Tvrdio je da će jerusalimski Hram biti razrušen i da će na njegovom mestu niknuti Hram nove vere; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o jednakosti svih ljudi i ljubavi prema bližnjima i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.
Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu. Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.
Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao.
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara
Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.
Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.
Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.
Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li, straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka
Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je onomad Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: Koliko divizija ima taj Papa?; posle je ispalo da ih ima mnogo.
Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako.
Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo.
Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba.
Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević.
Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla? Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.
E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako: Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja. Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja.
A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj tradicionalnoj verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno?
Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije… Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio? (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.
Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za sekte i napisao službenu belešku na temu Pojava lažnog Mesije; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA.
Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu javnih skupova bez dozvole i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao tradicionalna verska zajednica); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u Peščaniku, ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.
(Članak je izvorno objavljen u beogradskom tjedniku Vreme).
Bog pobjeđuje u neuspjehu
Jednom kada krene putem poniženja i oplijenjenja, Isus ide do kraja. On dostiže potpuno poniženje “smrću na križu”. Riječ je o najgoroj smrti, rezerviranoj za robove i zločince. Isusa se smatralo prorokom, ali umire kao zločinac.
Gledajući Isusa u njegovoj muci, vidimo kao u nekom zrcalu patnje čovječanstva i nalazimo Božji odgovor na misterij zla, boli i smrti. Toliko nas puta obuzme užas zbog zla i boli koja nas okružuje, pa se pitamo: “Zašto Bog to dopušta?”. Duboko nas pogađaju patnja i smrt, osobito nevinih!
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Kada vidimo djecu koja pate, to nas duboko pogađa. To je misterij zla. A Isus uzima sve to zlo, svu tu patnju na sebe. Dobro je da ovaj tjedan svi gledamo Raspetoga, da ljubimo Isusove rane, da ih ljubimo na raspelu. On je preuzeo na sebe svu ljudsku patnju, pokrio se tom patnjom.
Mi očekujemo da Bog u svojoj svemoćnosti pobijedi nepravdu, zlo, grijeh i patnju trijumfalnom Božjom pobjedom. Bog nam, međutim, pokazuje jednu poniznu pobjedu koja se, čisto ljudski gledano, čini kao poraz. Možemo reći da Bog pobjeđuje u neuspjehu!
Božji se Sin, naime, pojavljuje na križu kao poraženi čovjek: pati, izdan je, izgrđen i na kraju umire. Ali Isus dopušta da se zlo svom silinom sruči na njega i preuzima ga na sebe da ga pobijedi. Njegova muka nije neki incident; njegova smrt – ta smrt – je bila “zapisana”.
Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada
Doista ne nalazimo mnoga objašnjenja. Riječ je o zbunjujućem misteriju, ali znamo tajnu toga misterija, te čudesne poniznosti: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16). Razmišljajmo mnogo ovaj tjedan o Isusovoj boli i recimo samima sebi: “Ovo je za mene. I da sam jedina osoba na svijetu, on bi to učinio. Učinio je to za mene”. I poljubimo raspelo i kažimo: “Za mene, hvala Isuse. Za mene”.
Kada se sve čini izgubljenim, kada ne ostaje više nitko jer “udarit će pastira i stado će se razbjeći” (Mt 26, 31), tada nastupa Bog snagom uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije sretni završetak lijepe bajke, nije happy end nekog filma, već je zahvat Boga Oca i mjesto gdje se slama ljudska nada.
Ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine
Trenutak u kojem se sve čini izgubljenim, trenutak boli u kojem osobe osjećaju potrebu sići s križa, to je trenutak najbliži uskrsnuću. Noć je najtamnija upravo prije svitanja, prije nego se probije svjetlo. U času najveće tame Bog intervenira i uskrisuje.
Isus, koji je izabrao prijeći taj put, poziva nas slijediti ga na istom njegovom putu poniženja. Kada u nekim životnim trenucima ne nalazimo nikakav izlaz iz svojih teškoća, kada tonemo u najgušću tamu, to je trenutak našeg poniženja i potpunog oplijenjenja, čas u kojem osjećamo da smo krhki i grešnici.
Upravo tada, u tome trenutku, ne smijemo prikrivati naš neuspjeh, već se s povjerenjem otvoriti nadi u Boga, kao što je učinio Isus. Draga braćo i sestre, dobro je da ovaj tjedan uzmemo raspelo u ruku i ljubimo ga jako, jako i kažemo: Hvala, Isuse, hvala, Gospodine. Neka tako bude.
(Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu, 16. travnja 2014. IKA)
Frano Prcela, dominikanac: ”Imamo posla s prigodnim i selektivnim kršćanstvom”
Piše: Drago Pilsel
Poštovani o. Frano, mnogima će se činiti proturječno. a nekima i suviše izazovno da o Uskrsu vodimo razgovor u povodu vaše knjige ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve” (koju je izdao zagrebačko-sarajevski Synopsis i o kojoj opsežno pišemo u rubrici Ex libris na našem portalu) tako da ga započnemo vašom konstatacijom da su vjernici zaboravili da su Boga zaboravili.
Složenica ”Bogozaborav” ne tematizira primarno odsutnost Boga, a još manje želi upozoriti na loš rejtnig ili popularnost biblijskog Boga u našim govorima, propovijedima, člancima, knjigama. Naprotiv, nama su usta puna riječi Bog. Dakle, nismo mi, nije Crkva zaboravila Boga. Naprotiv! O kojem je onda Bogozaboravu riječ? Premda možda u prvi mah zvuči kao igra riječi, radi se zapravo o dalekosežnoj tvrdnji: mi smo zaboravili da smo Boga zaboravili. Bogozaborav: nipošto zaborav iz tzv. dementnosti; to je plod indiferentnosti prema primarnom sadržaju koji u ključnim, temeljnim životnim izazovima ostaje pred vratima naših razmišljanja i odlučivanja. Prigodimični Bog postaje sporednim, te u konačnici suvišnim. Razlog što je tomu tako izgleda leži u činjenici da je Bog češće povod, a puno manje razlog pozivanja na njegovo ime. Očito je sazrelo vrijeme da se konačno prihvati činjenica da je ovdje većina ljudi krštena, ali ne i kristijanizirana. Imamo posla s prigodnim i selektivnim kršćanstvom koje se osigurava isključivo kroz forme. U takvim okolnostima nije u središtu ono što jesam, ono što vjerujem, nego ono što prema određenim propisima radim. Religija kao da se reducira na organiziranu praksu, a toj praksi se na taj način krade njezina kontingencija. Stoga u homiletskim prinosima i teološkim govorima nije primarna tema osobnih uvjerenja – kakvu sliku Boga ljudi imaju – nego se uglavnom svode na upozoravanje na praktične obveze, na moral.
Boga se ne može samo dozivati u pamćenje ili opet staviti na dnevni red kako bismo time dokinuli ”Bogozaborav”. On se može dokinuti samo i jedino oslobađanjem prostora za Boga, kako bi dobio trajno mjesto za stolom moga života. Obraćenje je aktivno življenje poziva Boga u svom životu. U protivnome će se samo nastaviti vjerovati u vlastitu vjeru
Vi kažete da ”Bogozaborav” nije neki slučaj, nego stanje i da rješenje toga problema traži neki novi početak.
Da budemo na čistu: Ne radi se o tome da se nešto zaboravilo, pa kad se sjeti i kad se bude imalo više vremena, onda će se tome opet posvetiti. ”Bogozaborav” nije neki slučaj (slučajnosti), nego je, tvrdim, stanje. I dok se slučajevi rješavaju poput neke točke dnevnoga reda, stanja zahtijevaju novi početak, u ovome slučaju, u doslovnom smislu riječi – novi život kroz obraćenje.
Uskrs i jest prilika da se počne iznova. Apelirate na novi početak, na novi život, kažete, kroz obraćenje. Što pretpostavlja taj pojam i kako Boga opet staviti na naš ”dnevni red”?
Naime, Boga se ne može samo dozivati u pamćenje ili opet staviti na dnevni red kako bismo time dokinuli ”Bogozaborav”. On se može dokinuti samo i jedino oslobađanjem prostora za Boga, kako bi dobio trajno mjesto za stolom moga života. Obraćenje je aktivno življenje poziva Boga u svom životu. U protivnome će se samo nastaviti vjerovati u vlastitu vjeru.
Otkrit ću vam jedan osobni problem o kojem govorite u vašoj knjizi: o tome da je mnoge iz crkava i misa otjerao beskoristan, a ja ću ovdje dodati, jer tako to doživljavam, u potpunosti neprihvatljiv govor. Nisam siguran da bih ”imao štofa” da odgovorim na pitanje koje postavljate u knjizi: ”Koliko onoga što dušobrižnici govore, teolozi pišu, što pastiri naučavaju može izdržati ispit korisne riječi?” Hoću reći, najlakše bi mi bilo kazati da malo toga prolazi taj ispit. Ne nalazim, nažalost, mnogo korisnoga govora u crkvama, a to nije samo pojava kod katolika. Dogodilo mi se da sam se skoro protestno digao sa službe u jednoj baptističkoj crkvi u Hrvatskoj kada je gostujući pastor za Uskrs stao propovijedati o svojim kućnim ljubimcima. Što ćete vi, kao ”redovnik propovjednik”, kazati s oltara ovih dana?
Ključna je konzistentnost riječi i vlastitog života. Sv. Franjo je svojoj redovničkoj subraći između ostalog dao savjet: Navještajte evanđelje, a ako bi bilo nužno, onda i riječima. Propovijedati Radosnu vijest ne znači u prvom redu govoriti. Zazirati nam je, u svakom slučaju, od bilo kakvih floskula (pa i onih prigodnih ”uskrsnih”)
Puno toga ste naveli u ovom vašem osvrtnom pitanju, ako ga smijem tako nazvati. Nastojat ću kratko odgovorit. Odmah na početku jedna primjedba. Spomenuli ste dva pojma: beskoristan te potom, kao izvjesno osobno potenciranje, neprihvatljiv govor. Beskoristan govor o kojem je uistinu riječ u knjizi u prvom redu odnosi se na stubokom ”ispravan”, ali i ”dopadljiv” teološki govor. Taj mahom predvidiv govor uglavnom dijeli ”lekcije”, a nije primarno svjedočenja Radosne vijesti. Stoga je, a ne zbog nečega drugoga, beskoristan govor. Pojednostavljeno rečeno: imamo izvjesni crash ortodoksije i ortopraksije, o kojoj je tako rječito i vrlo inteligentno teološki govorio dominikanac Edward Schillebeeckx. No, da se vratimo na vaše pitanje. Mi propovjednici, a ništa manje mi kršćani u cijelosti, smo izgleda trajno izloženi izvjesnom logocentrizmu. Nije bitno da podastrem vama i vašim čitateljima što ću reći ovih dana, pa ni kako ću to sročiti. Ključna je konzistentnost riječi i vlastitog života. Sv. Franjo je svojoj redovničkoj subraći između ostalog dao savjet: Navještajte evanđelje, a ako bi bilo nužno, onda i riječima. Propovijedati Radosnu vijest ne znači u prvom redu govoriti. Zazirat nam je, u svakom slučaju, od bilo kakvih floskula (pa i onih prigodnih ”uskrsnih”). Jer prije ”uskrsne riječi” potrebno je prakticirati ”uskrsno oko” koje će primijetiti brata čovjeka, vratiti mu ugled, dostojanstvo – a to je već predokus uskrsnuća, ne samo njihova nego i našega.
Primjećujem kao reakciju na moje članke, kolumne i nastupe da je otvorenost ljudi za transcendentno u porastu, ali da ti ljudi ne dobivaju adekvatan i razumljiv poticaj ili odgovore na njihova traženja. Prečesto mi se događa da mi se čitatelji žale na ono što slušaju u crkvama. Prepoznatljive ljutite reakcije crkvenih službenika, siguran sam, ne pomažu u potrebnoj re-evangelizaciji.
Ne samo kod vjernika, nego načelno ljutit nastup i zagrižen govor ne nailazi na plodno tlo, odvraća ljude da posvete pažnju – pa ne znam kako dobra, pametna i uopće korisna bila neka propovijed. Doduše, nisam pobornik da sve treba s blagošću, i to s blagošću sve do neprepoznatljivosti, govoriti. Smije se govoriti i sa strašću koja je oboružana argumentima, ponajprije onima vlastitog življenja poruke koja se želi prenijeti – dapače! Poteškoće koje navodite slutim pak više u govoru iz zabrinutosti zbog tuđe vjere, koji vrlo brzo preraste u moralnu patetiku. A rezultat takvog navještaja je ponajčešće dvostruki neuspjeh: takvi govor nevjernika tjera na teogoniju (prva grčka mitološka sinteza koja raspravlja o postanku svijeta i rodoslovlju bogova, op. D. P.), a vjerniku ne pomaže da učini evanđeoski iskorak iz utabanih staza svakodnevne letargičnosti.
Crkvena hijerarhija vrlo intenzivno podsjeća odgovorne u državi da su nacionalni interesi još uvijek zapostavljeni i samim tim budućnost države ugrožena, te da valja o puno tema radikalno prekinuti ”hrvatsku šutnju”. To po sebi načelno nije, dakako, loše, međutim, poteškoća je u tome što tu izrazito političku inicijativu poduzimaju predstavnici crkvene hijerarhije. Dakle, Crkva šuti utoliko što zapušta aktivniju elementarnu formaciju svojih vjernika i umjesto toga radije postavlja zahtjeve političkom i društvenom establishmentu
Napisali ste vrlo koherentnu knjigu za koju će čak predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić kazati, da ga parafraziram, kako nije mudro o problemima šutjeti i da je dobrodošla vaša ”živa želja i sugestija ‘neka prestane beznadna šutnja’.” Jedno od poglavlja knjige ima naslov ”Prešućivanja u Crkvi u Hrvatskoj”. Kako to Crkva šuti, dok javno, naizgled, o svemu želi progovoriti?
Navest ću jedan primjer. Npr. crkvena hijerarhija vrlo intenzivno podsjeća odgovorne u državi da su nacionalni interesi još uvijek zapostavljeni i samim tim budućnost države ugrožena, te da valja o puno tema radikalno prekinuti ”hrvatsku šutnju”. To po sebi načelno nije, dakako, loše, međutim, poteškoća je u tome što tu izrazito političku inicijativu poduzimaju predstavnici crkvene hijerarhije. Dakle, Crkva šuti utoliko što zapušta aktivniju elementarnu formaciju svojih vjernika i umjesto toga radije postavlja zahtjeve političkom i društvenom establishmentu. No, kada i u demokratskim uvjetima života i rada crkvena hijerarhija forsira nacionalne teme i govor etnosu, onda nije nikakvo čudo da izostaje kreativniji pastoralni rad i aktualna teološka analiza. Izrazito tradicionalno katoličanstvo u takvim uvjetima pospješuje sužavanje Crkve na liturgijsku zajednicu, a proročki glas svodi na socijalnu kritiku. Dakle, na neki način ”govori se o tuđemu”, a ”šuti o svojemu”.
Ovim bih razgovorom želio zaintrigirati naše čitatelje i čitateljice i motivirati ih da uzmu u ruke vašu knjigu, pa vas molim da elaborirate konstataciju da je Crkva ”zapustila samu sebe”, jer vi kažete da, nošena krilima predodžbe o sebi kao o neupitnom nacionalnom autoritetu i snažnoj instituciji, nije osjećala potrebu osposobljavati se za pluralističko društvo i rastuću sekularizaciju. U čemu se to najbolje vidi?
Najprimjerenije bi bilo na ovo vaše pitanje odgovorit opsežnim odgovorom. No, za to nemamo ovdje dovoljno prostora. Stoga mi je upustiti se u pojednostavljen, pa i slikovit govor. Nek’ bude tek navedeno: Crkva se s pravom osjećala moralnim pobjednikom pred činjenicom da su u Hrvatskoj konačno bili mogući prvi demokratski izbori. Kao što znamo, cijena koju smo vrlo uskoro morali platiti – kako za demokraciju tako i za samoodređenje – bio je Domovinski rat. Mislilo se tada, ne samo u Crkvi; samo nek’ dođe demokracija, kad budemo slobodni i kad domovina bude oslobođena, sve će onda biti u redu. Mi smo, Crkva dakle, pritom zaboravili da smo nakon kataklizme rata i njegovih posljedica koje i danas osjećamo imali posla s ljudima; uz svu njihovu odanost Katoličkoj crkvi, ipak su to bili ljudi koji su prošli antropološku katastrofu komunizma. S pravom se izdašno radilo na obnovi razrušene zemlje, pa i sakralnih objekata, ali smo zaboravili obnavljati antropološke ruševine.
S pravom se izdašno radilo na obnovi razrušene zemlje, pa i sakralnih objekata, ali smo zaboravili obnavljati antropološke ruševine. Zatim, Crkva izgleda ne uspijeva biti u smirenom i konstruktivnom kritičkom dijalogu s hrvatskim sekularnim društvom. Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište, prebrzo ex cathedra
Zatim, Crkva izgleda ne uspijeva biti u smirenom i konstruktivnom kritičkom dijalogu s hrvatskim sekularnim društvom. Crkva je itekako govorljiva u javnosti. Rado iznosi svoje učenje i sugerira moralno ispravno ponašanje, žurno ispravlja oprečno mišljenje i elokventno priopćava svoje gledište, prebrzo ex cathedra. No, zapušta tražiti susret s neistomišljenicima. Ostaje uglavnom kod priopćenja, a kadikad sugovorniku indirektno gotovo pa da sugerira obraćenje. Dakle, ne trudi se sresti, intelektualno shvatiti i kontekstualno razumjeti neistomišljenika, nego mu uglavnom nastoji dati do znanja gdje je ispravan put i rješenje. Nažalost, što je dodatno zabrinjavajuće, jedva postoji intelektualna čežnja za provjerom vlastitih stavova.
Duže boravite i radite u Njemačkoj. Možda bi prethodno pitanje bilo lakše dopuniti kad biste nam pojasnili kako to Katolička crkva u Njemačkoj biva sposobna za pluralističko društvo. Ja živim u braku s Njemicom, pa su mi neke stvari njemačkog društva malo jasnije, ali vjerujem da bi mnoge naše čitatelje zanimalo od vas saznati kakvi su njemački katolici?
Da se razumijemo: nipošto ne želim ovdje tvrditi da su njemački katolici bolji, a neki drugi katolici lošiji. To zapravo nije ni pitanje našeg razgovora. Ovdje primarno govorimo o instituciji Crkve i njenom djelovanju. A iz iskustva ovdašnje Crkve možemo dosta toga naučiti kako ne bismo – barem nepotrebno – plaćali cijene nekih iskustava. Dvije pojedinosti želim ovdje navesti: institucionalno uključivanje laika u život i rad Crkve, koji kroz svoj angažman proširuju horizonte (vjerskog i tzv. ”sekularnog”!) shvaćanja i participacije Crkve u sasvim konkretnom društvu. I jedna druga stvar: čini mi se da su njemački vjernici pismeniji u svojoj vjeri – ne samo u smislu informiranosti o vjeri nego i u kontekstu vjerskog znanja.
Budući da se u nas dogodilo da je teološki govor gotovo zamro, koje su to teološke teme u Njemačkoj?
Nije pitanje da bi ovdje bila neka natprosječno visoka akademska teologija zbog koje bismo sad i odmah trebali Nijemcima zavidjeti – premda bi se i o tome moglo štošta reći. I ovdje u Njemačkoj dabome postoje ”teološke kule” i ”teološki sustavi” koji mirišu na distancu prema drugome i drugačijemu. No, jednu stvar treba naglasiti: govor teologa i uopće teološki prinosi imaju veze s konkretnim životima ljudi. On nije samo aktualan, nego je i konkretan, ne libi se stvarnosti pogledati u oči i rado nudi analize za rješavanje sasvim konkretnih problema ljudi i vjernika.
Nakon ovoga se nameće pitanje je li u Hrvatskoj zamro teološki govor?
Nije nestao teološki govor u Hrvatskoj, naprotiv. Teolozi jako puno pišu i objavljuju – kao nikad do sada u povijesti teološke misli kod Hrvata. Pitanje je kakav je to teološki govor? Teološki govor je (uz dužno poštovanje prema iznimkama) uglavnom sveden na prevodilačku primjenu iskustava stranih autora i njihovu prilagodbu na hrvatske prilike. Nipošto ne želim reći kako treba stvarati neku hrvatsku teologiju, ali i te kako sam mišljenja da je potrebno teološki autentično interpretirati hrvatske prilike i to javno iznositi. Da bi se postigla konzistencija teološkog govora i aktualne stvarnosti hrvatskog društva, potrebna je autentičnost, pače nova angažirana teološka iskrenost. A do nje ne možemo doći bez rasprave među teolozima, koja je danas posvema iščezla.
Da bi se postigla konzistencija teološkog govora i aktualne stvarnosti hrvatskog društva, potrebna je autentičnost, pače nova angažirana teološka iskrenost. A do nje ne možemo doći bez rasprave među teolozima, koja je danas posvema iščezla
Živimo u vremenima beznađa, velikih svađa i konfuzije gdje je svaka diskusija – diskusija o politici, pa nas to vodi do spoznaje da je kod nas riječ pokvarljiva roba. Što ste željeli, u tom smislu, kazati knjigom ”Bogozaborav”?
Slažem s vašom tvrdnjom. Doista čovjek, ne samo promatrač sa strane, vrlo brzo dobije dojam da je politika do te mjere prisutna u hrvatskome javnom diskursu da je postala gotovo isključivim govorom (u) javnosti. Stoga se ne treba čuditi kako jedva postoji mogućnost kakvog javnoga diskursa o stvarnoj realnosti, objektivnome traženju orijentira i preispitivanju vrijednosti, a kamoli da se zađe u neka viša promišljanja transcendentnoga. K tomu, u Hrvatskoj kao da ne postoji politika, nego samo političnost. Dočim je politika poslanje služenja općem dobru, kod nas se političari ponajvećma udružuju u stranke radi ostvarenja svojih privatnih interesa – što čak uopće ne skrivaju reći! A kad (takva!) politika postane sve u društvu, onda sve drugo postaje jedva nešto ili čak ništa. No, nismo bespomoćni pred navedenim evidentnim činjenicama. A prepustiti se samo jadikovanju ili odati se beznađu bio bi luksuz koji si – ne samo mi! – ne možemo dozvoliti. K tomu, za osobu koja je vjernik beznađe je negacija Boga! Stoga osobno nastojim biti osobom nade. Ovaj skromni prinos knjige ”Bogozaborav” je samo jedna ponuda iščitavanja naših hrvatskih i vjerničkih stvarnosti iz jedne možda drukčije perspektive. A promjena perspektive gledanja na neke stvarnosti možda ukaže i na novo svjetlo ili čak novu nadu.
Često čujem da nismo sposobni za dijalog, a vi pišete o protuslovlju iz ljubavi ili o krjeposti zamjeranja. To – ne zamjeriti se – je nekakav imanentan strah koji, kao Argentinac, ne uspijevam razumjeti. Neki će reći da sam hrabar, a većina da sam bezobrazan ili ”konfliktan”, ali nemam problema kada moram odlučivati da li reći što mislim ili govoriti samo ono što drugi očekuju ili vole slušati? Imate li vi problem s tzv. lojalnošću instituciji kojoj pripadate i kako rješavate dihotomiju biti poslušan – biti vjeran, recimo, evanđelju ili vlastitoj savjesti ili pak teološkom pozivu?
Za osobu koja je vjernik beznađe je negacija Boga! Stoga osobno nastojim biti osobom nade. Ovaj skromni prinos knjige ”Bogozaborav” je samo jedna ponuda iščitavanja naših hrvatskih i vjerničkih stvarnosti iz jedne možda drukčije perspektive. A promjena perspektive gledanja na neke stvarnosti možda ukaže i na novo svjetlo ili čak novu nadu
Velike, snažne institucije traže i, nazvat ću je tako, ”obimnu” lojalnost. No, postoje različiti intenziteti lojalnosti naspram neke institucije. Npr. moja lojalnost prema instituciji neke udruge čiji sam član, ili moja lojalnost prema instituciji Dominikanskog reda u kojoj sam redovnik, ili moja lojalnost prema instituciji Katoličke crkve čiji sam svećenik, te u konačnici moja lojalnost prema instituciji svih institucija, mojoj savjesti, posvema su različitog karaktera i intenziteta. Sad bih trebao pojasniti navedene razine lojalnosti – no predmnijevam da su vam razvidne razlike. Zazirem od ljudi koji olako iznose recepte za život.
No, vi ipak želite dodatno pojašnjenje. Npr. kada govorim o lojalnosti prema Crkvi, onda nipošto ne mislim u prvom redu na poslušnost. Mnoga kriva poslušnost je upravo dovela do zataškavanja istine i onemogućavanja pravičnosti u krilu Crkve. Uostalom, poslušnost nije prva zadaća kršćanina. Kršćanstvo od nas traži vjernost – kršćanin je pozvan na poslušnost u kreativnoj vjernosti. Stoga, poslušnost Crkvi nije lojalnost po svaku cijenu. Naprotiv, kršćanska lojalnost je izvjesni život u paradoksu. Riječ je zapravo o tzv. nelogičnoj lojalnosti. To je lojalnost koja živi od proturječja! Zapravo, povrijedili bismo drugoga ako ga ”ne povređujemo” zazirući od kritike, jer mu povlađujemo, a ne proturječimo. Takvim ponašanjem nipošto ne branimo Crkvu, jer prakticiramo zapravo krivu lojalnost, te tako iznova izigravamo povjerenje vjernika. Bavimo se kultom fasade, kako institucije Crkve tako i naše osobne maske. Dočim je krivo shvaćena poslušnost odgovorna za mnogu nesreću ljudi kao i za budućnost autentične vjere, s druge strane protuslovljenje iz lojalnosti je dar za sve, jer nam pomaže ići naprijed, omogućuje promjene – teološki rečeno, stvara pretpostavke za obraćenje. To i takvo protuslovljenje iz ljubavi, dakle prakticiranje kreposti zamjeranja, zasigurno nisu recepti za sve probleme našeg društva ili Crkve, ali su neizostavna terapija i lijek za ozdravljenje naših odnosa, kako pojedinačnih tako i društva (Crkve!) u cijelosti. Jer tko živi iskreno i dosljedno svoj život i svoju vjeru, živi opasno: Zamjera se!
Ako sam dobro shvatio Isusa, on nije govorio ”u rukavicama”, nije okolišao. Dapače, zamjeranje ga je i dovelo do toga da ga osude na smrt. Dakle, tu smo, pred misterijem Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Iako niste, kako ste jednom napisali, Isusov direktni glasnogovornik, imate obavezu pojasniti nam taj misteriji. Ja vas to najljubaznije molim. Hans Urs von Balthasar kaže da kršćanska egzistencija nije i ne smije biti ”nepodnošljivo klimatanje tamo amo, jer je Krist jedan, u križu i u uskrsnuću” i da ”naša egzistencija nije samostojna, nego u njemu postavljena”. Nije nam moguće, to neće nikada moći napraviti ni jedan čovjek, sagledati žarište sinteze, jer je ono u Kristu, no moram vas pitati kako određujete vlastito mjesto u pashalnom trodnevlju?
Bog je, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici koja kaže da tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka grijeh, nego, naprotiv, svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu
Ovo vaše pitanje u prvi mah shvaćam kao izvjesni predložak za pisanje traktata, odnosno neke nove knjige. Bit ću slobodan, pa ću pokušati jednim ovećim citatom iz moje knjige ”Bogozaborav” naznačit pravac odgovora.
”U događanjima Isusove muke imamo Isusa kao pasivnu žrtvu intrige vjerske elite Jeruzalema, te, s druge strane, taj isti tzv. pasivni Isus, žrtva, zapravo od samog početka do kraja događanja muke je suvereni subjekt. Isus podnosi muku i smrt na križu, i on je podnosi u apsolutnoj slobodi. On sebe žrtvuje i samo zbog toga može postati žrtvom. Naime, Isus ne postaje žrtvom jer ga njegovi protivnici razapinju na križ. Ne. On postaje žrtvom jer sam sebe svjesno žrtvuje.
Drugim riječima, Isus, žrtva intrige i nepravde, uvijek je jedan korak ispred svojih počinitelja. Ta naoko malena prednost za razumijevanje dogođenoga i uopće za kršćansko vjerovanje od odlučujućeg je teološkog značenja. Isus kao stvarni subjekt muke nije ništa drugo nego žrtva nepravde i ljudske grješnosti. I taj njegov „biti subjektom“ očituje se upravo u tome da Bog, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo je inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog pak u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu. Taj možda naoko neznatni detalj obratna vremenskoga slijeda, po kojem Božje praštanje prethodi grijehu, upravo svjedoči prema kršćanskom razumijevanju posvemašnju apsolutnu suverenost Božju i jednako tako apsolutnu bezuvjetnost njegove ljubavi prema nama ljudima. Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje, nemoguće ju je razumijeti i preostaje nam izgleda jedino vjerovati. Jer, kako razumijeti da nam je Bog davno oprostio našu krivicu još prije negoli smo postali grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe, te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja?!”
Hvala vam na razgovoru i sretan vam Uskrs!
Sretan Uskrs i vama i čitateljima ovoga portala.
O nadi uskrsnuća
Kad ispovijedamo da smo vjernici, često, zapravo, hoćemo potvrditi kako vjerujemo u Božju opstojnost. No, vjerovati da Bog postoji jedva da ima dublje veze i s Bogom i s vjerom samom.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju.
U svjetlu vjere ne tumačimo, nego zamjećujemo, upijamo otajstvo skrovito prisutno u svemu. Božju prisutnost ne provjeravamo i ne dokazujemo, nego za njom žudimo. Vjera je vjerno i povjerljivo podržavanje te žudnje.
Bog nije odgovor na pitanja – on je prisutan u pitanjima u nama samima. On ne jamči spasenje – spasenje je put kojim ga tražimo. On ne daje skup pravila poslušnošću kojima ćemo zadobiti njegovu milost – on je milost koja se svugda i svagda rasipno dijeli. Vjera nam daje oči da vidimo mrklini unatoč. Da gledamo s ljubavlju
Vjera je prijemčivost za božansko, izvire iz duše. Božanskomu, prisutnom u našoj duši i u povezanosti svega živoga, ne otvaramo se toliko uvjerenjem i riječima, koliko: osluškivanjem te ustrajnom i odanom pomnjom. Božji zov čujemo kadikad iz ljepote prirode, iz dragoga nam lica, iz simboličkoga potencijala liturgije, no njegovu glazbu naslućujemo tek iz cjeline.
Vjera nas uvodi u prostore svetosti života. Boli i radosti se odmjenjuju – vjera nam omogućuje uvijek iznova otkrivati cjelinu. Svetost je prostor u kojem bivamo obasjani blizinom sviju stvari, istodobno bivajući od svega udaljeni. Svetost je prostor u kojem smo cijeli, jedno sa samima sobom, istodobno žudeći za cjelinom svega. Ne možemo ući u taj prostor bivajući fragmentarni, zaslijepljeni fragmentarnim viđenjem stvari kojima nas veže naš ego.
Kada nas vjera vine do molitve u kakvoj ništa ne tražimo nego sve primamo, otkriva nam se priroda naše nade. Usplamtjela, nagrađuje nas slutećim dodirom nedodirljivoga.
Vjera prethodi transcendentalnom iskustvu omogućujući ga. I to tek ako li smo otvoreni ljubavi koja nas za njega odgaja i hrani. Vjeru doživljuje onaj tko strastveno žudi za krajnjim smislom koji se ne artikulira konceptima nego sluti i osjeća cijelim bićem, Vjeru ćuti onaj tko trajno skrbi za čudesnost života.
Takva odana skrb prožima onoga tko se vjeri, točnije: povjerenju, prepušta u svemu što radi, misli i osjeća, trajno bivajući licem u lice s neizrecivim, izložen, ozračen, predan…
Vjera je nutarnje razumijevanje svekolike zbilje kakvo svagdanju stvarnost vidi u perspektivi onkrajnosti, a onkrajnost u perspektivi svakodnevice.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost
Čin vjere zbiva se u dubinama naše vlastite opstojnosti u nju unoseći svjetlost. Svjetlost koja nas povezuje s našim izvorom: jedinstvom s Bogom i kozmosom. Vjerom se trajno prisjećamo toga jedinstva, povezujemo s vlastitim dubinama. Vjera nam otkriva smisao našega života. Ili čak štoviše: besmisao pitanja o smislu. I uza sve sumnje i pitanja te sve neodgovore. Otkriva nam nadu.
Bez nade da će sunce i ujutro izaći, očajni bismo lijegali ne hoteći se probuditi. No, uzdanje u nadu daje nam vjerovati da će i najtamnija noć minuti smognemo li snage dočekati jutro. Nada je kotva koja nas drži da ne potonemo dok se jutro još ne nazire.
Jutro trajno dolazi u budućnosti, u sadašnjosti nas vrhuneći nadom. No, jutro nije svrha nade, nego je to sama noć nadom nastanjena. A noć, pak, ne bi trebalo prespavati nastojeći što prije dospjeti do svanuća. Jer: jutra i nema bez noći ni svanuća bez boravka u mraku. Nada je naša budnost.
Ne nadamo se tek našim željama, nego svime što jesmo i činimo. Našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, a naš život i nije drugo do aktivno čekanje onoga što nada obećava. Naša poslušnost u iščekivanju etičko je lice obećanja.
A obećani smo sebi samima kao ‘‘nova stvorenja“ još u činu stvaranja Bogu nalik. Nada je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo gdje smo dovršeni. Gdje smo doputovali dok još putujemo. U naš život što je u Bogu skriven.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade. Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo
Nada se rijetko ostvaruje na očekivan način. Tek nas otvara da s ljubavlju i zahvalno primamo dar. Pa i jutro premreženo tamnim oblacima. Pa i noć koja kao da nema jutra. Nada nije izvan nas kao nešto što moramo doseći, nego je u nama kao nešto što nam je osloboditi. Upravo u vremenu krize i počinje povijest oslobađanja. Sadržaj nade nije njezino ispunjenje nego – ona sama.
I u dubini najmrklije noći počiva jutro. Pa i kad i ne doživimo svanuće. Nada kadikad posustaje, no vjera ostaje. Tiša od naših želja i postojanija od naših sumnji. Na potki vjere plesti nam je naša očajanja i naše radosti u tkanje ljubavi. Takve kakva nema druge svrhe do sebe same. U nadi.
Nada progovori tamo gdje je nema. Jutro u noći, svjetlo u tami, uskrsnuće u križu, u njegovoj intimnoj moći nade. Uskrsnuće je objava smisla trajne nade.
Ljudima uskrsnuća čini nas upravo napetost među noći i jutrom. Napetost kadra odmjeriti dubinu i raspon naše ljubavi. Život sam, zapravo. Smrti unatoč. Iz zagrljaja kojim nada obavija noć budimo se nalazeći ono što je noć progutala – drukčije, novo, preobraženo.
Isus nije uskrsnuo tek u prošlosti – njegovo uskrsnuće budućnostan je događaj. A mi nećemo uskrsnuti poslije ukoliko ne uskrisujemo sada. Ni ukoliko u svoju nadu ne uključujemo sve stvoreno. Ta nada – kroz koju se prelama ono što ide prema smrti i ono što smrt niječe – negira stvarnost kao zadanu i statičnu. Ona otvara našu stvarnost ponad nje same. Širi nam obzorje. I kada su sva vrata pozatvarana u skučenom prostoru naše nemoći, možemo potegnuti još jedan jedincati korak. Onaj što nemoć otvara vremenu-savezniku u kojem je opet sve moguće.
Vjerovati u Isusovo uskrsnuće znači ući u kretanje nade. Vjerovati u uskrsnuće znači ne nadati se ičem manjem od punine nade. Evanđelje je njezina mjera i nemoguć zahtjev, a sloboda pravi okvir. Biti čovjek nade znači biti prorok.
Je li Papa katolik?
Vjernik bi očekivao da Papa zna sve odgovore, da bi ga znao ispravno uputiti u svim kušnjama i dvojbama. Napokon, to mu je u opisu radnog mjesta. On je Petrov nasljednik, vlasnik onih ključeva koje je Isus, po Matejevim riječima, dao najdražem učeniku.
“Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima”, rekao je tada Isus i taj božanski autoritet i pravo da sudi i presuđuje u svemu, na kraju dugačkog, dvije tisućljetnog niza rimskih biskupa, baštini i današnji papa Frane.
Ima li netko u rukama nešto tako veliko i moćno, a ja bih pravorijek za sve nedoumice nazvao većim i moćnijim i od kovčežića sa šiframa za aktiviranje međukontinentalnih nuklearnih projektila koje sa sobom vazda nosi američki predsjednik, pretpostavili biste kako je riječ o osobi nepokolebljivih uvjerenja, sigurnoj i samopouzdanoj, odrješitoj i brzoj kod odlučivanja.
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica
Međutim, Papa koji je na Cvjetnicu izašao pred vjerničko mnoštvo nije bio ni nalik takvoj osobi. Djelovao je, kažu, ozbiljno i sumorno i u narod unio veliki nemir dugim stankama u propovijedi.
Okupljeni su se prestrašeno pogledavali dok je vrhovni poglavar njihove crkve otvoreno sumnjao u prirodu svoga bića i svoje službe na zemlji, u dobrotu svoga srca i hrabrost svoje vjere.
“Tko sam ja, tko je svatko od nas pred Gospodinom? Jesam li Juda koji ga je prodao za trideset novčića? Jesam li Pilat koji se pranjem ruku distancira od svega? Ili sebe vidim kao žene i druge osobe koje su pomagale Isusu? Perem li ruke kad dolazi do teškoća?…” nizao je sumnje u nedjelju na prepunom Trgu svetog Petra papa Frane, a mene ne bi čudilo da se koji od zabezeknutih očevidaca naposljetku zabrinuto upitao je li Papa uopće katolik?
Ne bi, naposljetku, bilo prvi put da se propituje poslanje toga Argentinca. Američki katolički radikali odvažili su se i javno kazati kako se u koječemu ne slažu s njime, kako mnoge njegov prosudbe drže pogrešnim. Znate te ljude, većina je takvih i među hrvatskim svećenicima, premda se naši, dakako, neće drznuti proturječiti Svetom ocu.
Oni su bez ostatka uvjereni u ispravnost svojih stavova i nemilosrdni prema onima koji misle i propovijedaju drugačije. Homoseksualce, ateiste, komuniste, muslimane i židove, baptiste i metodiste, samohrane roditelje i žene koje su pobacile oni osuđuju hitrinom i okrutnošću dželatove sjekire. Blagoslovit će čak i ubojice i ratne zločince, kao što je prije nekoliko tjedana učinio sisački biskup Vlado Košić, ako im se njihova zvjerstva učine po mjeri njihove tvrde, isključive, nacionalizmom zatrovane vjere.
Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći. No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina
Papa koji otvoreno govori o vlastitim slabostima i sumnjama, koji strahuje da možda ne bi bio na pravoj strani u ono davno doba u Jeruzalemu, kad su Sina Božjeg bičevali i razapeli, zaista je na sasvim suprotnoj strani od oholih svećeničkih sveznalica.
Papa koji će se upitati o moralnosti vlastitih motiva i postupaka prije nego krene osuđivati motive i postupke drugih nema mnogo zajedničkog s pozom nadute bezgrešnosti koju zauzima velik dio klera. I naoko se to možda i ne čini papinski, naročito ako imate na umu da taj muškarac drži ključeve Kraljestva nebeskog i sam ga je Bog ovlastio da presuđuje u svim ljudskim pitanjima. Vjernici su bili s razlogom zabezeknuti i zabrinuti. Stado je onespokojilo otkriće da ni pastir koji put nije načisto kojim putem valja poći.
No, u sumnji i slabosti koju je papa na Cvjetnicu priznao zapravo je istinska kršćanska vrlina.
U pozivu da svatko od nas pogleda u svoje srce i upita da se da on sam nije možda kukavica ili nasilnik, Jorge Mario Bergoglio još se jednom potvrdio kao vjerojatno najvažniji čovjek našeg vremena. Blag i pomirljiv prema drugima i drugačijima, oprezan i suzdržan u osudi, papa Frane baš ni po čemu nije sličan rulji koja se uspaljuje lomačama i nalazi božansko nadahnuće u vitlanju dugačkih mačeva.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Poziv na ljubav i praštanje
Nedjelja prije Uskrsa se u kršćanskim crkvama slavi kao Cvjetnica. Ona obilježava Isusov konačni ulazak u Jeruzalem te početak posljednjeg i najdramatičnijeg tjedna njegovog života. Stoga se on zove i Veliki ili Sveti tjedan. U četvrtak ovoga tjedna Isus će biti uhićen, a u petak mučen, suđen i ubijen. Sljedeća će nam nedjelja već donijeti uskrsnu radost i poruku Isusove pobjede nad smrću, tamom i zlom. Ulazimo, dakle, u završnu dramu Isusova života, a Cvjetna nedjelja je početak njezina posljednjeg čina.
Ceremonijalni obredi povezani s Cvjetnicom i proslavom Svetog tjedna se vrlo sporo pojavljuju i nerado prihvaćaju u ranim stoljećima kršćanstva, te ih tek u 8. stoljeću nalazimo u danas prepoznatljivim oblicima.
Pučka je pobožnost, posebice u sujevjerjem krcatom srednjem vijeku, proslavu Cvjetnice nažalost opteretila mnogim poganskim običajima, predmetima, procesijama i ceremonijama koje umjesto otkrivanja prikrivaju biblijske događaje toga dana i njihovo proročko i spasenjsko značenje. Zato su crkve reformacijske baštine u velikoj mjeri odbacile folklor Cvjetnice, a i u Rimokatoličkoj crkvi se 1955. pokušalo to slavlje očistiti od poganskih elemenata i pojednostaviti dekretom Maxima Redemptionis Nostrae Mysteria.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira
Naširoko prihvaćenim imenom Cvjetnica obilježava se, dakle, spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Usputni je folklor kojim su ga židovski pashalni hodočasnici tom zgodom euforično dočekali maslinovim i palminim granama bacajući cvijeće i prostirući haljine na put kojim je ulazio u glavni grad.
Usporedba opisa biblijskog događaja o kojem izvješćuju sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 12) i suvremenog slavljenja Cvjetnice ukazuje na potrebu onog obnoviteljskog, ali prečesto zanemarivanog poziva Ad fontes! – na izvore! Uvijek se iznovice moramo vraćati evanđelju i u svjetlu njegova autentičnog učenja, te Isusove prakse, preispitivati i obnavljati naše motive, riječi, djela i obrede.
Prema Lukinom evanđelju Isus je, čim je ugledao Jeruzalem, zaplakao nad njegovom sudbinom, a sva tri prva evanđelja svjedoče da je ušavši u grad ponajprije počinio, mi bismo danas rekli, nasilno djelo, kada je sa svetom indignacijom u hramu Božjem isprevrtao stolove prodavačima i mjenjačima novca snažnim prigovorom što su “kuću molitve pretvorili u špilju razbojničku” ili, kako reče jedan naš stariji prijevod, “jamu hajdučku”.
Važno je, osim površnog oduševljenja poluvjerničkih masa, napose primijetiti da Isusov dramatičan ulazak u grad njegova smaknuća proročki značajno obilježavaju suze solidarnosti s onima koji propadaju i pravednički gnjev protiv materijalnim dobitkom motiviranog i trgovinom kompromitiranog religijskog sustava.
Biblijski događaj naglasak ne stavlja na palme i cvijeće, pa stoga ni njihovo suvremeno blagoslivljanje nema posebna smisla ako zaboravimo središnju ličnost i njegovu poruku. Telegrafski bismo značenje dana Cvjetnice mogli sažeti pod dva naslova.
On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti
Prvo: Isusova hrabrost i dosljednost nasuprot površne popularnosti.
On je dobro znao da ulazi u neprijateljski raspoložen grad u kojem će ga osuditi na smrt. Iako mu dio naroda priređuje naizgled kraljevski doček, pa se popularno govori o Isusovu trijumfalnom ulasku u Jeruzalem, njemu je život zapravo ugrožen. Narod ga je volio, ali vlasti nisu. Trulim kompromisom iz straha od konkurencije religiozni i svjetovni vladari zakleli su se da će ga ubiti. Put je bio opasan, ali Isus je radije bio spreman na rizik nego da iznevjeri sebe i svoje poslanje. Spreman je žrtvovati svoj život za živote drugih.
Kolikogod je Isus popularan kod naroda, on nije impresioniran masama koje ga oduševljeno pozdravljaju. Njihov poklik “hosanna” doslovce znači “spasi sada!”, te može biti shvaćen kao izraz nestrpljivosti i spremnosti na pobunu protiv rimskog okupatora. Isus je, međutim, svjestan svoje misije i vremena, te ga ne mogu ni impresionirati ni isprovocirati. On ne vodi pokret religioznih fanatika i nacionalista, a još manje oružanih pobunjenika.
Nema političkih ambicija niti se želi, kao danas neki naši stranački vođe, boriti za fotelje i privilegije. Izabrao je drugi i drukčiji put, put služenja i ljubavi. O tome snažno progovara sama simbolika načina “trijumfalne parade” jer Isus ne jaše na konju kao vojskovođa, nego na magarici kao navjestitelj mira.
Drugo: Isusova poruka i zahtjev sučelice zloporabi religije.
Vladari naroda kojemu Isus pripada, svjetovni i religiozni, ne podnose njegovu radikalnu poruku s pozivom na obraćenje Bogu ni proročku kritiku njihova sustava i načina vladanja. On je u sukobu s njima i zbog njihove zloporabe religije koja umjesto ljubavi i slobode donosi novu vrstu jarma i porobljavanja. Njegova je poruka od početka jasna: Obratite se i vjerujte u evanđelje. On uporno i dosljedno poziva na ljubav i praštanje, ali i pravdu i istinu. Njega ne zanimaju izvanjski obredi i religiozni formalizmi, nego nutarnja promjena i punina života i radosti u ostvarenju autentične ljudskosti.
Teški grijeh biskupa Košića
Baš mi je žao što se opet moram, umjesto da napišem nešto u povodu misterija Uskrsa, svetkovine koje slavimo za tjedan dana, vratiti na skandaloznu propovijed sisačkoga biskupa Vlade Košića na misi za ratnog zločinca Darija Kordića, odnosno na cijelu tu paradu beščašća na kojoj se na najbrutalniji način vrijeđalo ubijene i ranjene Bošnjake u Ahmićima i na kojoj je biskup bogohulio jer je kazao da je Kordić, pravomoćno osuđen kao odgovorna osoba za sirovo ubojstvo 116 mještana Ahmića 16. travnja 1993., osuđen iako je nevin i to na isti način na koji je, iako nevin, osuđen Isus Krist!
A moram se vratiti jer je biskup odlučio reagirati tako da je dao pravo svima onima koji se skandalizirali njegovim ponašanjem: naime, on stoji iza svake riječi i geste kojima je stao veličati Darija Kordića. Ponavljam, volio bih da se ne moram ovaj tjedan ovime baviti, ali je stvar prestrašna i zaslužuje komentar.
Naime, Ured za odnose s javnošću Biskupskoga ordinarijata Sisačke biskupije objavio je 7. travnja priopćenje u povodu članka novinara Ante Tomića “Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi” (kojeg smo mi prenijeli kao osvrt dana prošlog četvrtka). Tekst priopćenja prenosim u cijelosti da bi svima bilo jasno zašto još jednom reagiram:
Nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije
“Potaknuti natpisima kolumnista g. Ante Tomića objavljenih na portalu Jutarnjeg lista u subotu 5. travnja u kolumni pod naslovom ‘Imati ratnog zločinca na nedjeljnoj službi zgoda je vrijedna osobite propovijedi’ i vodeći brigu o našim vjernicima kao i cjelokupnoj zainteresiranoj javnosti dužni smo reći sljedeće činjenice:
Ne ulazeći u dio kolumne kojim je g. Tomić prešao sve granice dobrog ukusa, već u samom naslovu vidljiva je površnost kojom je dotični pristupio pisanju ovoga članka, pa tako misno slavlje koje spominje nije održano u nedjelju već u petak 28. ožujka o.g. i to na zahtjev samog uznika g. Darija Kordića.” Stanimo tu odmah.
Tko o čemu, Košić o površnosti. Za krepat. Ako je baš tako važna ta Tomićeva ”greška u datumu”, zašto biskup na svojoj web stranici čak na dva mjesta navodi da je misa bila ne u petak 28. ožujka već u subotu 29. ožujka?! Citiram, kao primjer biskupova nepotrebna trkeljanja, početak njegove propovijedi što je službeni dokument sisačke biskupije:
”Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi s Dariom Kordićem
Frohleiten, 29. ožujka 2014.
Dragi naš Dario, poštovana suprugo Venera s kćerima, poštovana obitelji Kordić, dragi biskupi, oče provincijale, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi prijatelji!…..”.
Nastavlja Košić svoje priopćenje ovako: ”To je vrijedno svake pohvale, jer je g. Kordić taj dan mogao iskoristi za bilo koju drugu aktivnost sa svojom obitelji i prijateljima, ali je baš želio slaviti sv. misu, a kako je poznato na misi se može moliti za svakoga, to kao ni druga djela milosrđa ne može biskupima ni svećenicima zabraniti nitko, pa ni g. A. Tomić.”
Biskup podvaljuje. Jer Tomić nigdje ne piše tako da bi ispalo da on ”zabranjuje misu”. Dapače, čak bi se reklo da takvu misu za Kordića i priželjkuje pod uvjetom da se čovjek pokajao javno, pa kolega piše: ”Nevoljni sluga Dario vrijedan je Njegove dobrote, ljubavi i utjehe kao i svaki drugi grešnik koji se iskreno i ponizno pokajao za svoja nedjela, kazao bi razuman svećenik.”
Ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima
Nevolja je u tome, piše Tomić, što ”za sisačkog biskupa nikakva krivica ne leži na Kordiću, nikakvog ispovijedanja ni kajanja ratni zločinac ne treba jer je on sušta kršćanska vrlina, usporediv sa Spasiteljem samim. Ništa manje od Isusa Krista sisački biskup nije našao.” Dakle, nije Ante Tomić ustao protiv mise za grešnika kao takvog, ne smeta Tomiću potrebna pastoralna briga za osobe lišene slobode, već je konsterniran, kao što sam ostao šokiran i ja tom paradom, statusom zvijezde koje je Kordić dobio, nedostatkom ikakva spomena žrtava i sadržajem Košićeve homilije.
Ide priopćenje dalje ovako: ”Također, nemoguće se oteti dojmu da je ovaj tekst napisan kako bi se pred javnošću obezvrijedilo i etiketiralo sisačkog biskupa Vladu Košića. Biskup Košić nije bio jedini biskup na toj misi, predvodio ju je vojni ordinarij u HR biskup Juraj Jezerinac, te koncelebrirao zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić i pedesetorica svećenika. Nakon mise potporu uzniku g. Dariju Kordiću izrazio je i mjesni biskup Egon Kapellari.”
Opet, naravno podvala, jer Tomić, iako je trebao, ne bavi se koncelebrantima već isključivo jednim od njih koji je, zato je završio i u mojoj i u Tomićevoj kolumni – propovjednikom. I da: nema nikakve sumnje da je Košić zaslužio prozivku jer bogohuli na zaista bestijalan način. I ustraje u bogohuljenju jer opravdava što je rekao, pa to čak brani novom usporedbom. Pazite sad:
”Prema razmišljanju g. Tomića, mi, Hrvati, ne bismo smjeli smatrati bana Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana nacionalnim junacima nego zločincima, budući da ih je – i to na smrt – osudila tadašnja vlast, naime austrijski car i hrvatski kralj Leopold. Ipak mi tu presudu ne smatramo pravednom, pa smijemo i haške presude vrednovati po vlastitom uvjerenju, tim više što svi dobro znamo da je to politički sud.”
Biskup novinaru Tomiću podvaljuje i po treći puta ovim ”mi, Hrvati…”. A zašto smatra Kordića nevinim, kao Isusa ili kao Zrinskog i Frankopana, objasnit će ovako:
”U konkretnom slučaju Dario Kordić jest osuđen za zločin u Ahmićima, ali njemu nije dokazana krivnja budući da nije bio vojnik nego civilni predstavnik i nije niti planirao, niti sudjelovao u tom zločinu. Biskup Košić osuđuje taj zločin i veoma je nepošteno pripisivati mu da odobrava ubijanje djece i civila, budući da je poznato da je on osobno oduvijek, kao i Katolička Crkva u cjelini, osuđivao svaki zločin, pogotovo ratni. No, ako je zločin počinjen, to ne znači da je trebalo osuditi bilo koga, samo da se nekoga kazni za to, nego onoga tko je to doista počinio.”
Biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje sa ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga
Rekli bismo da smo stigli do merituma stvari: biskup, ne samo Košić, nego većina onih koji imaju tu funkciju, a Hrvati su, vjeruju da su a priori svi političari koji su se našli u ratu, počevši od Franje Tuđmana i Gojka Šuška – nevini jer nisu pucali, svejedno, Bošnjacima ili Srbima u glavu. Kažu oni, otprilike, ”mi ne priznajemo taj Haški sud, jer donosi političke presude”.
Slaba im je to logika, kao što im je slaba crkvenost i još slabija duhovnost. Jer, slijedom te iste logike kojom se rukovode i oni i monsinjor Košić, ni Ante Pavelić nije nikoga zaklao niti ga razvalio toljagom da bi ga nogom gurnuo u neku jamu. Želi li nam kazati sisački biskup da je Ante Pavelić nevin kao Isus Krist, ili kao Zrinski, ili kao Frankopan, jer su mu komunisti namontirali ”nekakve optužbe” ili jer su ga ”politički osudili”?
Hajdemo, pak, ovako, dragi gospodine biskupe: pošto je za vas Josip Broz, zvani Tito, pravi pravcati zločinac, možete li nam dokazati da je vlastoručno ubio, a držimo se vaše omiljene teme da je bilo ”jako teško” biti svećenikom nakon 1945., bilo kojega od onih svećenika čija su imena nabrojena u martirologiju vaše Katoličke crkve?
No, tu smo: ako je Tito ”politički odgovoran”, a jest, za zločine koje je počinila komunistička vlast nakon sloma NDH, a valjda smo se dogovorili oko toga da Ante Pavelić nije baš kandidat za vaš svetački kalendar (jesmo li?), onda je, kume moj, i Dario Kordić, shvatite već jednom, politički odgovoran za zločin u Ahmićima. A sud je ustanovio i nekakvu drugu odgovornost osim ove političke. Ali zašto biste se zamarali činjenicama kad vi volite mitove?
Mit je, biskup to ne shvaća, kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno i dotjerana vizija današnjice slikama iz herojske prošlosti. Duboko u čovjeku ostaje nostalgija, sentimentalno sjećanje o prošlom kao nečem izvjesnom i provjerenom, nečem što pamtimo posredstvom memorabilne selekcije. To postaje prijatnije i privlačnije nego što je objektivno bilo. Otuda stare predstave, slike, osjećanja koja lako oživljavaju i u novim uvjetima. U novom se traži poznato, prepoznaje se već iskušano da bi se barem na virtualnom planu ublažili stresovi društvenih kriza i radikalnih promjena.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli
Kao i religijski, i politički mitovi imaju jednu važnu karakteristiku: fluidnosti – nestalnosti, promjenjivosti, prilagodljivosti. Njihova granica je neodređena, a sadržaj podložan promjenama. Ono što im je relativno stabilna karakteristika je funkcionalna uklopivost, sposobnost da očuvaju svoju upotrebljivost i aktualnost.
Ni unutrašnja značenjska proturječnost i nekoherentnost ne može naškoditi njihovoj uvjerljivosti. Zanimljivo: čak ni tema zavjere nema isključivo negativan predznak: jer, sveto zavjereništvo predstavlja protutežu demonskoj uroti. Ako postoje prijeteće sile mraka, postoji i tama koja je zaštitnička, pa tako guslar suvremene nacionalističke mitologije Marko Perković, zvani Thompson, pjeva o sinovima svjetla koji biraju noć da bi vodili svoju borbu.
Biskup završava svoju tiradu pozivom Tomiću da se ugleda na pravoga katolika: ”Očito je i kako g. Tomić ne poznaje Darija Kordića i ne zna u kakvu je duhovnu veličinu izrastao upravo u ovim godinama svoga zatvora koji izdržava strpljivo i uzorno. Njegova vjera i njegov primjer, kada bi ga g. Tomić susreo, sigurno bi promijenili mišljenje o njemu, a i g. Tomić imao bi što i naučiti od Darija.”
Dakle, biskup Vlado Košić ne samo što bogohuli time što Isusa uspoređuje s ratnim zločincem, ne samo što podmeće, što sam ovdje pokazao; on se ponaša nasilno, kao kakav katolički ”taliban” jer ne prihvaća Tomićev slobodni odabir da bude osoba koja ne vjeruje u Boga.
Meni je najžalosnije to da uoči tjedna kada se prisjećamo Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je bilo potrebno da se dogodi kako bi se čovječanstvo otkupilo, biskup, trenutno vodeći glas tzv. Crkve u Hrvata, pokazuje potpunu nesposobnost kategoričkog moralnog imperativa pred kojim se nalaze, kako je rekao kardinal Kuharić i njegove kolege u svibnju 1995., ovdašnji kršćani (i svi drugi): da se svaka žrtva do kraja osmisli.
Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve kojima se bavimo (žrtve Ahmića) pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru Tuđmanova i Šuškova režima u BiH, što je u Srednjoj Bosni personificirao Dario Kordić, ako se ideologe ”Herceg-Bosne” i njena vojnog krila HVO-a iz tog razdoblja uzdiže u zaslužne Hrvate, u vrhunaravne katolike, onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu.
Govor o Bogu danas
Kako govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima društva?
Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjeg kraljevstva pitao o tome: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?” (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas?
Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je, dakle, slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog, dakle, nije neka daleka hipoteza o postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama ljudima. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost našega života, u svojoj je samoobjavi išao čak tako daleko da se utjelovio.
Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima vremena i za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14). Isus je došao zato da nas spasi i pokaže nam dobar život evanđelja.
Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima vremena i za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14)
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga govoriti o Bogu traži familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu spasenja ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode.
A ta je Božja metoda poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije pod vodstvom Duha Svetoga nužno se vratiti jednostavnosti, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu. Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i pitanja “kako govoriti o vjeri” s velikom jednostavnošću.
U Prvoj poslanici Korinćanima on, naime, piše: “I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (2, 1-2).
Dakle, prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je ušao u njegov život, govori o stvarnom Bogu koji živi, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom.
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti
Druga je stvarnost da Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada govori, Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život, a to je pravi život koji ga je osvojio na putu za Damask.
Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači ‘oplijeniti’ samoga sebe i predati se Kristu sa sviješću da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govoriti o Bogu rađa se, dakle, iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima.
Prenositi poruku vjere za svetog Pavla ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom: to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života da bi pomogao svima shvatiti da je on potreban svijetu i presudan za slobodu svakog čovjeka.
Apostol se ne zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život uključuje u veliko djelo vjerovjesništva. Da bi se govorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom uvjerenju da što više stavimo u središte njega, a ne sebe, to će naša komunikacija biti plodonosnija.
A to vrijedi i za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve. Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi, navjestitelji Krista, a ne nas samih.
Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam Isus. Isus govori o svom Ocu – naziva ga Abbà – i Božjem kraljevstvu s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu. Govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje je naš život vrijedan pred Bogom. Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života.
Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga
On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem, bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života – sjetimo se, primjerice, prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i drugih Isusovih prispodoba.
Iz evanđeljâ vidimo kako se Isus zanima za svaku ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost muškaraca i žena svog doba s punim pouzdanjem u Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog na skriven način prisutan i da ga, ako smo pažljivi, možemo susresti. A učenici koji žive sa Isusom, mnoštvo koje ga susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje.
U njemu se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima, koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu stvarnost.
A moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo, naime, mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturi, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovor koji pruža vjera u Boga.
Godina vjere je prigoda da se otkrije, maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na osobnoj i zajedničkoj razini kako bi snaga evanđelja u svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir.
I u našem dobu povlašteno mjesto za govor o Bogu je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima. Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji su pozvani ponovo otkriti tu svoju misiju preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci.
Komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima
A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i rastu i jačanju kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena. Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja su katkad očita, a katkad skrivena.
Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima.
Važno je pomoći svim članovima obitelji da shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra koje ne diže buku; i da vjera pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije.
Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga: obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu koji čine slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se ljubiti da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi.
Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine osobe. Tako se ponovo vraćamo na početak: govoriti o Bogu znači riječju i životom komunicirati, snažno i jednostavno, ono što je bitno, a to je Bog Isusa Krista, onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu da bismo zajedno kročili ovim svijetom i po Riječju i sakramentima obnovili čitav ljudski grad da može postati Božji grad.
(Kateheza Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 28. studenoga 2012.).
- « Previous Page
- 1
- …
- 7
- 8
- 9