Hrvatsku sam nogometnu reprezentaciju uživo, s tribina, gledao samo jednom: protiv Brazila u Berlinu, na Svjetskom prvenstvu 2006. Nikad se na takvo što ne bih odlučio sam od sebe, ali javio mi se zahvalni sponzor, Zagrebačka pivovara. Manjim dijelom zato što im već desetljećima radim golem promet, a većim zato što sam godinu dana ranije – kad su me, uz još petero hrvatskih novinara – pozvali da za Slobodnu Dalmaciju iz Bruxellesa izvještavam sa (znam, zvuči bizarno, ali bilo je baš lijepo šašavo) Svjetskog prvenstva u točenju piva. Već otamo, a onda i po povratku, napisao sam o toj jedinstvenoj barmenskoj smotri više tekstova nego ostalih pet kolega zajedno. Pa su mi, eto, godinu dana poslije zagrebački pivari (tada u vlasništvu Belgijanaca, pojma nemam čiji su danas) ponudili da s njima pođem na tu utakmicu.

 

Opremili su me majicom, šalom i kapom na kvadratiće, isto kao i preostalih desetak novinara koje su poveli (nijedan od onih iz Bruxellesa!) i trebalo mi je dobrih deset minuta da se, pred ogledalom u hotelskoj sobi, odlučim hoću li se doista tako kostimirati za utakmicu. Malo sam se smijao, malo sam si išao na živce, a onda prelomio i – počelo je. Na putu do Olimpijskog stadiona adrenalin je rastao sa svakom novom stanicom podzemne željeznice, vagon se punio novim ljudima u majicama poput moje, vonjem znoja i sparinom, i nisam mogao odoljeti a da u jednom trenutku ne zaviknem i gromko objavim: “Sve je u redu, bit će dobro! Čim izađemo, svući ćete se i poći na tuširanje!”, pa zaradio lijepu količinu psovki. Ali bilo je i smijeha, pa sam se osjećao još bolje.

 

Da skratim, a ima tu koječega za kratiti – nijednom prije i nikad poslije nisam niti izgovorio, a kamoli urlao “U boj, u boj, za narod svoj!”. Ali tada jesam. Baš urlao. Mnogo puta. Kao i ono, podjednako debilno sročeno “Ooooo, volim te, Hrvatskooo!”. Tjedan dana trebalo je da mi se vrati normalan glas, a mjesecima sam se poslije, u rijetkim trenucima dokolice, znao zapitati – koji me tad vrag bio spopao? S obzirom na moju dotadašnju biografiju, pogotovo onu javnu, trebao sam biti zadnji od kojeg bi se takva kostimirana urlačina očekivala među svih onih 76 tisuća ljudi na Olympiastadiumu.

“Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili

 

S vremenom su dolazile nove i nove dileme, većim dijelom daleko važnije, pa sam na tu, usputnu, skoro sasvim zaboravio, sve do, evo, ovog “slučaja Šimunić”.

 

Sigurno sam mnogo toga propustio, to je više nego moguće, ali u svemu što sam zadnjih dana čuo i pročitao po raznoraznim medijima pronašao sam tek dva (usput rečeno – briljantna) teksta u kojima se spominje ključna dimenzija tog slučaja. Jednog je napisao Jergović, jednog Dežulović, obojica moji prijatelji. Nije uopće stvar u Joeu Šimuniću, izvrsnom stoperu, ali ipak polupismenom sirotanu, o kojem bi Lombroso barem jednu knjigu mogao napisati, nego u onim tisućama i tisućama koje su na njegovo “Za dom!”, s tribina složno odgovarale sa “Spremni!”.

 

Stvar je i u tome što su to oni sami naveliko vikali i dok se Hrvat Joe na terenu još mukotrpno bavio jedinim poslom koji na ovom svijetu znade raditi, da bi komentator javne televizije, Dobričin prezimenjak Ćosić, te njihove tribinske ustašluke proglašavao veličanstvenom atmosferom.

 

Šimunić je samo još jedan od bijedno podškolovanih javnih osoba u Hrvatskoj, još jedan kradljivac javnog mikrofona. Kad bi se svaku takvu hrvatsku budalu globilo sa 25 tisuća kuna, hej, pa Linić bi cijelu godinu mogao voditi državne financije opušteno lješkareći u Dubaiju.

Hoću reći – nije fer kazniti samo Šimunića. On, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine. U Leksikonu hrvatskih najušljivijih običaja naći ćete ga pod natuknicom “Ljigavo kukavičko ustašijanje s figom u džepu”. Ondje piše, doslovno citiram:

Šimunić, pošteno govoreći, nije niti napravio niti izazvao nikakav eksces. On se samo ponašao prema kanonu koji jedino vrijedi u hrvatskom nogometu, i igračkom i dužnosničkom, i trenerskom i navijačkom, još od 1990. godine

 

“(…) najprihvaćeniji u masama koje računaju na vlastitu neprepoznatljivost i sigurnu anonimnost: na tribinama sportskih natjecanja, na koncertima pojedinih izvođača popularne glazbe, među većinom klera, kupcima auto-lakova crne boje u malim dozama te, u najnovije vrijeme, poglavito na internetskim forumima. Osnovna karakteristika ovog običaja je recidivnost, kako u prakticiranju propisanih obreda, tako i u stalnom negiranju istoga, uz obaveznu mantru: nisam ja, nije on, nije nitko, mi smo svi samo katolici i domoljubi. Vidi više i pod – Šupčine idiotske.”

 

Na onoj berlinskoj utakmici s početka kolumne nikom od tridesetak tisuća hrvatskih navijača nije palo na pamet da zaurla ono što je tridesetak tisuća naših parnjaka urlalo s maksimirskih tribina, sa Šimunićem ili bez njega. A idealna je prilika bila da se baš hrvatski nacistički pozdrav zaurla i skandira na Olimpijskom stadionu u Berlinu, baš onome gdje je 70 godina prije ona crnčuga Jesse Owens svojim pobjedama pljunuo u lice našem voljenom Führeru. Kad već Nijemci ne smiju, da mu barem mi uzvratimo.

 

A zašto se to nije dogodilo? Odgovor također leži u gore citiranom leksikonu, pod natuknicom “Kod kuće se govnarski kurčimo, a vani smo usrane pičkice.” Vani ćemo se tući s tuđim navijačima, javno pokazivati osrednje sise, svašta ćemo činiti, ali da ćemo skandirati ustaški pozdrav – ma, nema šanse, nismo ludi! To je za po doma, vani bi nas uhapsili.

 

Kažu u Dalmaciji: “Jebali bi se, al da nam ne uđe”.

 

Koliko još evolucijskih i civilizacijskih kilometara Hrvati trebaju prehodati od praktičnog uma do zdrave savjesti? Hoćemo li uopće ikad stići do tog cilja, ili nam je cilj u nekom sasvim drugom smjeru? Koliko je uopće zamisliva večer u kojoj, nakon važne sportske pobjede, neki polumutavi kradljivac mikrofona zaurla “Za dom!”, a s tribina se jednoglasno zaori: “Je-digov-na!”, pa još dva, tri puta tako?