Moja supruga je jučer otišla k susjedi, staroj i bolesnoj baki, da je malo obiđe i s njom popije kavu. Baka Ruža je na drugom programu HTV-a pratila prijenos ekumenskog liturgijskog slavlja iz luteranske crkve u Slavonskome Brodu u povodu Dana reformacije (koji se obilježava 31. listopada, ali ga se liturgijski slavi u nedjelju prije toga). Baki nije bilo jasno što zapravo gleda. Pitala je moju Claudiju što je to na televiziji. Claudia, koja je njemačka protestantkinja (slobodna je kršćanka, a najbliža joj je denominacija, hm, Baptistička crkva), pokušala joj je kazati, ali baki to nije bilo razumljivo.

 

Pile su tako kavu i pratile obred, a baka je polako shvaćala jer je stala moliti, zajedno s onima na ekranu, apostolsko (Nicejsko-carigradsko) vjerovanje: “Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, život vječni. Amen.” I baka usklikne: “Pa, mole isto kao i mi!” Claudia se nasmiješi.

Jer Hrvati, većina, i dalje misli da je ispravno biti samo rimokatolikom te nastavljaju, mnogi, protiv čega se odupirao na Prvom vatikanskom koncilu, ali i inače, veliki, ali, kako je par puta u propovijedi naglasio dr. Kuzmič, zaista “veliki Josip Juraj Strossmayer”, tvrditi da su protestanti “razbijači Crkve”, “heretici”, “loši kršćani”, “sotone”. I treba tomu stati na kraj. Svugdje

 

Baka Ruža vidi središnjeg propovjednika (rektora Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku, prof. Petera Kuzmiča, bibličara) kako u ruci drži ogromnu Bibliju, i kaže: “A i oni imaju Sveto pismo”. Claudia potvrdi. Moli baka Ruža s protestantima i Očenaš. Njoj sve to prija. Dopada joj se i završni himan, najpoznatiji od onih kojih je napisao Martin Luther, “U Bogu je moja jaka utvrda” (utemeljen na psalmu 46.) i kaže: “Joj, kako je to lijepo. Samo da smo svi složni, da nema ni rata ni gladi i da se volimo kao braća.” Pomislih, treba baki Ruži dati doktorat honoris causa iz ekumenske teologije: priprosta seljanka je shvatila bit Evanđelja i ekumenizma. Ali Hrvati (ni drugi) nisu.

 

Jer Hrvati, većina, i dalje misli da je ispravno biti samo rimokatolikom te nastavljaju, mnogi, protiv čega se odupirao na Prvom vatikanskom koncilu, ali i inače, veliki, ali, kako je par puta u propovijedi naglasio dr. Kuzmič, zaista “veliki Josip Juraj Strossmayer”, tvrditi da su protestanti “razbijači Crkve”, “heretici”, “loši kršćani”, “sotone”. I treba tomu stati na kraj. Svugdje. U Srbiji, isto tako, Srpska pravoslavna crkva bi trebala prestati prezirati protestante i društveno ih isključivati.

 

Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u zapadnoj Europi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i organizacijskih promjena u Crkvu te strukturnih u društvenu zajednicu. Europska je reformacija poticala primjenu izvornih načela teologije i prakse kršćanstva, to nije bio revolucionarni pokret, nego težnja poboljšanja postojeće Crkve. Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa promjene su bile teško izvodljive; zbog toga je došlo do uspostave novih konfesija kršćanstva, iako reformatori to nisu htjeli.

 

Zamah je vjerskim reformama velikog obima dao, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reformama Crkve kojoj je pripadao. Martin Luther je, 31. listopada 1517., na tada uobičajen način objavio stavove, sažete u 95 teza, na vratima župne zgrade u Wittenbergu. Biblijska uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući da je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s raskošnim Rimom, te zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Evanđeoske su se ideje brzo širile, a stoljetna vjerovanja i praksa mijenjala novim. Mnogi su podržavali promjene, jer su počeli razumijevati nesklad prakse Crkve i Kristovog nauka, ali i zato što je to značilo manja fiskalna opterećenja.

 

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetoga pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla naučavao je da je vjera uvjet spasenja: Gal 2,15-21, a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika: 1. Pt 2,9. Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

 

Nažalost, reformatori nisu bili složni, iako je bilo pokušaja usuglašavanja prakse i teoloških pogleda. Razjedinjenost je pomogla protureformaciji. Žalosna i sramotna je epizoda Tridesetogodišnji rat, koji je donio mnogo tuge i razorio Europu. Nakon što je okončan (1648.), donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i snošljivost, a protestantizam (luteranizam i kalvinizam) postao rasprostranjena konfesija Europe.

 

Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove, naglasak na svakom pojedincu te odgovornosti za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a poticaje nalaze i u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na stvaranje i razvoj mnogi narodnih jezika, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom te razvijati nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovnije opismenjivanje jer su svi trebali razumjeti i čitati Sv. pismo. Indirektno je potaknula razvoj kapitalističkog društva zbog naglaska na pobožnosti i predanom radu te umjerenom životu.

Ustav Republike Hrvatske i zakoni zabranjuju vjersku netoleranciju, segregaciju i proganjanje, ali je svijest i praksa pojedinaca daleko od onoga što je napisano. Hrvatska država pak potiče i brine za Crkve reformacije (ne za sve!) te na taj način ispravlja grijehe prošlosti. Vrijeme je i za drugačiju politiku: jer, što znači tolerancija ako, na primjer, za tajnika Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama imate lika (Franju Dubrovića) koji prezire protestantizam odnosno neke kršćanske zajednice?

 

Promatrajući učinke reformacije 16. st. može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao protestantski. Taj je reformatorski pokret donio velike promjene i napredak u teološkoj, sociološkoj, ekonomskoj i duhovnoj misli te dao poticaje za mnoge pozitivne promjene. Nažalost, u Hrvatskoj je reformacija bila branjena, a vjernici proganjani, segregirani te njihova imovina pljačkana. Ti grijesi prošlosti ostavili su loš utjecaj na duhovni ambijent naše domovine i naših društava.

 

Ustav Republike Hrvatske i zakoni zabranjuju vjersku netoleranciju, segregaciju i proganjanje, ali je svijest i praksa pojedinaca daleko od onoga što je napisano. Hrvatska država pak potiče i brine za Crkve reformacije (ne za sve!) te na taj način ispravlja grijehe prošlosti. Vrijeme je i za drugačiju politiku: jer, što znači tolerancija ako, na primjer, za tajnika Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama imate lika (Franju Dubrovića) koji prezire protestantizam odnosno neke kršćanske zajednice? Dakle deklarativna tolerancija nije dovoljna, vrijeme je za ne samo simboličnu već i stvarnu ispriku Martinu Lutheru i braći i sestrama protestantima, a za što se založio prof. Kuzmič. Treba početi od toga da Dan reformacije, kao i u Sloveniji, i u RH bude svečano obilježen (da bude barem spomendan, ako ne i blagdan) i to ne smije imati veze sa činjenicom da protestanata u Hrvatskoj ima manje od pola posto stanovništva, već se treba ticati naše prošlosti i naše kulture.

 

Navodim riječi dr. Kuzmiča kojoj baki Ruži ne treba, dakle, pojašnjavati, ali Hrvatima, Srbima i drugima valja stalno iznova ponavljati: “Iz perspektive Evanđelja smatramo da nam je potrebno kršćanstvo koje je manje nacionalno, a više osobno; manje tradicionalno, a više doživljeno; manje sektaško, a više ekumensko; manje otuđeno i otuđujuće, a više spasiteljsko i oslobađajuće ‒ jednom riječju manje religiozno, a više evanđeosko (…) Nema dobrih i zlih naroda, pa ne možemo dopustiti da se etničko stavi iznad etičkog. U vremenima opasnog prekopavanja po prošlosti, prebrojavanja grijehova, više drugog, a manje svojih, sakralizacije nekih elemenata prošlosti, mi kao evanđeoski kršćani pozivamo sve društvene i crkvene skupine naše domovine na razumnost i dijalog.”

 

Za kraj, želio bih svjedočiti i zahvaliti mojim prijateljima i uzorima protestantima za veliki doprinos u opismenjivanju, evangelizaciji, širenju ekumenskoga i mirotvornoga duha, te obrani demokratskih vrijednosti. Ankete pokazuju popriličnu vjersku nepismenost naših ljudi i veliku neobaviještenost, pa treba uvijek i iznova naglašavati tko su protestanti, pogotovo jer nismo ni svjesni koliko su važni u našoj povijesti i kulturi. Zajednička nam je odgovornost za čovjeka i za boljitak društava. Svjesni smo da nam u svim ovim nalaženjima izlaska iz krize, i s time povezanim promjenama, ponajprije trebaju novi ljudi. Ja takve vidim u protestantskim redovima koji su kvasac boljeg svijeta.