novinarstvo s potpisom
Jasmin Klarić
Ima ta jedna usporedba koja se vuče već tjednima, pogotovo zadnjih dana. ”Oni“ otprije 20 godina, ili ”ovi“ vatreni. Sad je, nakon Engleske, jasno došla do usijanja, s tim da se mnogi naklanjaju rezultatu nove generacije. [Read more…]
Drago Pilsel
U Osijeku se na nogometnoj utakmici hrvatske i izraelske reprezentacije, a zašto bi bilo drugačije pod vladavinom HDZ-a i pravaša, skandiralo iz svega glasa ”Za dom – spremni”. Da, ne samo što se skandiralo tutta forza u slavu ustaša i Ante Pavelića već je HTV-ovski komentatorski ološ pohvalio ponašanje publike. [Read more…]
I dođe takozvana jesen, što reče jedan od nosilaca međuratne moderne Milan Ćurčin. Iznenađenja, uglavnom neprijatna. Mirnodopska dosada, po vladajućem stereotipu u ovdašnjem plebsu, suđena je nekim ”dosadnim” narodima i društvima u kojima baš i nije bitno ko je na vrhu vladajuće piramide. Dosad se u nas nije dogodilo da iz svemira doleti neidentifikovano leteće telo (UFO, prema međunarodnoj oznaci) i izazove takav metež, najpre na političkom vrhu, pošto se on ne može snaći ni sa mnogo banalnijim pojavama (kao što je npr obračun troškova države u protekloj godini, za buduću ionako niko živ ne zna kako će se odraziti na nivou pukog preživljavanja).
Spravica-igračkica koja se može u gradu kupiti u svakom bolje opremljenom supermarketu odjednom je postala kolektivna fantazma, novo zrno razdora među inače zavađenim narodima.
Reč je o dronu, koji se sa jednom teško razaznatljivom zastavom našao iznad Partizanovog stadiona, negde oko 40-og minuta fudbalske tekme Srbija – Albanija. Gledao sam TV-prenos s pola oka, preko hrpe novina, nivo fudbala već godinama srozan do nekadašnjih nižerazrednih osrednjosti, oba tima su nešto muljala levo-desno. Kao neko ko je početkom pedesetih prošlog veka ozareno gledao sve utakmice Zvezde, a pogotovu kad su gostovali Hajduk, Dinamo, Velež, Sarajevo, Željo.
Tad se imalo šta videti, milicija je bila prisutna više ritualno, nije bilo današnjih huligana, uličnih bandi sa prostačkim izlivima nacionalizma i kabadahijskih prostakluka. Pomenuti meč je svega toga imao u izobilju sem fudbalske meštrije. Ali kad se sa nebesa spustila neka zastava, TV-reporter Javnog servisa je posle male zbunjenosti već znao da je to zastava ”Velike Albanije”, da je to udar na suverenitet zemlje i odmah (kad pre doznade!) da je glavni junak ovog performansa brat predsednika albanske vlade, koji je sedeo u počasnim ložama verovatno okružen teškim domaćim obezbeđenjem.
Pošto je utakmica posle neverovatnih prizora (gušanje igrača, upad domaćih navijača koji su gostujuće igrače žestoko napali) prekinuta i otkazana, već sutradan stiže sa političkog vrha najava da će se vrlo brzo razotkriti ko stoji iza ove diverzije. Danas, dvadesetak dan kasnije, nema ni glasa o tome ko je tobož sa kupole obližnje crkve, u blizini nekoliko hiljada do zuba naoružanih specijalaca, uspeo da se popne spoljnom stranom zida, uz konopac, kako tvrdi mesni paroh, i lansirao zastavu! Možda se zvanično i ustanovilo, ali je bolje to sakriti da ne bi još više bolelo.
I kad je ovih dana stigla kazna za oba tima, u javnosti kolektivni lelek, ponovo nepravda prema nebeskom narodu. Gotovo svi novinari i fudbalski funkcioneri smatraju da je posle prekida utakmice Italija – Srbija u Đenovi pre nekoliko godina kažnjen samo Fudbalski savez Srbije, a ne i Italijanski savez.
Zaboravilo se da je tada grupa srpskih huligana demolirala tribine na omeđenom delu gledališta, ali niko nije stigao do sredine igrališta. A sada se i to dogodilo, i to je prelilo čašu, jer se dobro videlo da je prvi stigao do protivničkih igrača glavna ”zvezda” divljanja iz Đenove, neki Bogdanov. Koji je posle prvih trenutaka uspeo da stigne do albanskih igrača i da ih kažnjava, dok je neki drugi badža, uprkos kordonu do zuba naoružanih specijalaca, sa stolicom stigao do sredine igrališta i njom raspalio jednog ”omrznutog” protivnika. Posle toga smatram da je Disciplinska komisija bila blaga prema srpskoj reprezentaciji.
I onda sledi razbijanje desetak pekara i poslastičarnica čiji su vlasnici Albanci ili Goranci, nije važno, ali ”srpska pravda” je ”pravda”. Prvi čovek vlade tvrdi da su to maloletnici koji će biti kažnjeni. To su zapravo oni poslušni jurišnici Šešeljevih radikala, ”Dveri”, ”Obraza”, ”Otačestvenog fronta 1389”, gorko seme zaostalo iz onih najgorih Miloševićevih godina. Prošlost dugo traje.
Zašto ovo podsećanje na nemile događaje, koristim uobičajeni eufemizam srpskih medija, koji se valjda nežno ponašaju kao i oni mediji koji su 1938. slično reagovali posle vandalizma iz čuvene Kristalne noći? Onaj dron ovih dana lebdi kao fantazma nad Srbijom, ministar policije nije podneo ostavku, niko iz vrha ne postavlja pitanje kako je moguće tako dramatično unezveriti narod dok se kroz skupštinu provlače novi zakoni koji će polovinu zemlje staviti ispod granice siromaštva. Dron je, izgleda, dobrodošao da se narodu nanese još jedan udarac, uz obećanje da će blagostanje stići samo za tri godine.
Dron se pojavio i na 59. međunarodnom sajmu knjiga na Beogradskom sajmištu, ali o tome ćemo kasnije. Svake godine se ovaj sajam, sa neverovatnom ponudom ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima knjiga opstaje kao kulturno dobro, najavljuje krupnim, svečarskim rečima.
Valja sakriti da je reč o najvećoj knjižari u ovom delu Evrope, čiji značaj je utoliko presudan što je knjižarska mreža u ovom delu Balkana poodavno uništena: ostali su samo veliki knjižarski lanci Laguna, Vulkan, Euro-Giunti, a van toga prestonica ima samo nekoliko klasičnih knjižara u kojima se mogu naći značajnije teorijske i kulturološke knjige, van nanosa treš-izdavaštva. Ali ni one neće moći dugo da izdrže, jer su komunalni nameti zakupa isti kao za radnje fast-fooda i zapadne, tobož markirane robe (sa kineskom i indijskom oznakom).
Oko podele izlagačkog prostora uvek je poslednjih godina bilo gužve i sporenja, ali su novi ljudi (zapravo prilično stari, sa novim partijskim oznakama i prozuklim osećanjem patriotizma) bestidno uveli kao jedno od ključnih merila: broj zaposlenih u izdavačkim kućama i broj objavljenih knjiga.
Najbolji izdavači, neki iz prethodnih godina osvajači najvišeg sajamskog priznanja kao što je zvanje Izdavač godine, imaju samo jednog zaposlenog. Mislim na XX vek Ivana Čolovića, Fabriku knjige Dejana Ilića, Gradac Branka Kukića, Kov iz Vršca, Karpos iz Loznice Dejana Aničića, Fedon (ne znam ko stoji iza ove izvrsne kuće koja objavljuje samo kapitalna filozofska dela). Gotovo svi su odustali od sudelovanja na Sajmu, što je možda i obradovalo organizatore.
Zato su se razbaškarili tajkunski izdavači čiju džinovsku ponudu čine uradci TV-voditeljki, starleta sa noćnih splavova, hit-autori sa naslovima u stilu ”Poslednja ljubav u Parizu”, ”Spas”, ”Kako održati muškarcima lekciju ukoliko nisu nežni prema sponzorušama” (ovo poslednje sam izmislio jer je to zbirna oznaka većine takozvanih shit-izdanja).
Pošto kineska ambasada dobro motri (svaka im čast!) kako se organizuje beogradski sajam, Kina, koja je zvanični počasni gost ovogodišnjeg sajma, je na vreme upozorila organizatore da Kina ne pretenduje na prostor pod glavnom sajamskom kupolom. Time su izbegli da postanu slučajna i nedužna meta ogorčenih srpskih izdavača. Svaka im čast! Velika lekcija iz dobroj vaspitanja.
Kina je zauzela pokrajnu Halu 2, dovela desetine važnih pisaca i izdavača, zapremila prostor od oko hiljadu kvadratnih metara, pokazala istorijat nastanka štampe i pismenosti u jednoj od najstarijih civilizacija na svetu. Prvog dana, uz promociju jedne enciklopedije o kineskom čaju, služen je besplatno čaj radoznalim posetiocima. Sve što je tamo izloženo nudi veliki čas iz istorije kineske pismenosti i kulture.
U nedelju, 26 oktobra uveče, sajam su svečano otvorili Milosav Tešić, pesnik i akademik SANU i, potom, kineski pisac o kome ćemo tek čuti Liju Dženjun. Domaći govornik je besedio toržestveno u slavu knjige i pismenosti. Mogao je da pročita neki govor od pre dve decenije. Bilo bi isto. Kineski gost je održao nekonvencionalan govor, krajnje neuobičajen u ovakvim prilikama.
Nije naseo na neobaveznu floskulu o vekovnom prijateljstvu Sbije i Kine, kazao je da se malo međusobno znamo. Kinezi znaju našu zemlju zahvaljući Titu i Bati Živojinoviću (”Valter brani za Sarajevo protiv Želje”, žargonski naslov popularne filmske slikovnice), dok Srbi znaju o Kini nešto zahvaljujući Mao Ce Tungu. Rekao je da pravo upoznavanje tek predstoji. Uzgred, načinio je neprijatan gaf upoređujući kineske žrtve iz velike gladi 1942. sa brojkom nastradalih Jevreja u Aušvicu i holokaustu. Nije lepo porediti dve kolektivne nesreće i to će ubrzo shvatiti.
Primetio sam da su inostrani izdavači smanjili ponudu, a inače su po pravilu gurnuti u neke budžake. Većina izdavača je objavila velika sniženja cena, čitave kolekcije su ponuđene za smešne peneze. Ali neimaština je velika. Recimo, izvrsna kuća Paideia ponudila je čuveni Proustov ciklus od seddam tomova ”U potrazi za iščezlim vremenom” za manje od četiri hiljade dinara. Ali to je treće ili četvrto izdanje ovog maestralnog opusa i većina onih koji znaju šta je značaj ovog dela verovatno ga već imaju u svojim bibliotekama. Nadam se da će ga neko sada otkriti.
U posebnim prostorima za promocije novih dela i za tematske debate predviđen je gust program, iz časa u čas, ukupno nekoliko stotina programa. Obični posetioci, čija se navala očekuje krajem nedelje ako ih sirotinja nije utukla u zemlju, ne daje dve pare za ovaj vašar spisateljskih taština i profesorskih mudrosti. Oni odmah hrle ka galerijama, na kojima se prodaju lageri izvrsnih knjiga po ceni kojom se plaća jedna kafa ili čaša piva. I sam tamo uvek nađem nešto što mi godinama nedostaje. Tamo i nađem nekog da popričamo o književnim stvarima, jer u glavnom izlagačkom prostoru iza pultova su lepe devojke, hostese za ovu priliku, koje pojma nemaju šta prodaju.
I sad dolazim do onog obećanog drona na sajmu. Drugog dana prelistavam knjigu na štandu jednog odličnog izdavača, do mene isto jedan par mladih ljudi. Mladić u jednom trenu diže glavu ka stropu hale i uzviknu: ”Gle, dron!”. Dve devojke digoše glavu, kao i ja uostalom, ali mi nije promaklo da je jedna filozofska knjiga diskretno skliznula u tašnu mladićeve pratilje. Onda su se smireno udaljili. Toga je na sajmu uvek bilo, ali dron je ovoga puta ispao pogodna šifra.
Dron je nažalost postao deo naše sudbine. Fantazma, ali simbol strašnog vremena.
Nakon fantastične pobjede u finalu US Opena vedar i nasmijan Marin Čilić nove je simpatije širom svijeta osvojio nastupom na jednom od najvažnijih američkih televizijski terena. Opušteni Čilić u emisiji legendarnog voditelja Davida Lettermana ponudio je deset kratkih i silno duhovitih odgovora na pitanje koje su mu sve misli prolazile kroz glavu dok je igrao protiv Nishikorija. “Ako ovo pobijedim, moram li igrati i protiv Serene? Ako sada krenem, možda izbjegnem prometnu gužvu. A zašto ne ide 15, 30, 45? Kako da se koncentriram kad William i Kate čekaju drugo dijete? Još samo šesnaest titula do Federera.”
To su neki od šaljivih odgovora kojima je Čilić nasmijao svijet. Ali, istodobno je možda i razočarao neke svoje vječno napete i mučenički smrknute obožavatelje u Hrvatskoj poput onih koji su se oglasili na internetskom portalu Večernjeg lista uoči Čilićeva meča komentirajući vijest o tome da Hrvatska televizija pokušava kupiti prava na izravni prijenos finala iz New Yorka.
Znao sam da ima ljudi čije su izmučene duše plodno tlo za tužbalice o sveprisutnoj komunističkoj uroti i mržnji protiv svega hrvatskog i katoličkog kojima ih se obasipa s političkih govornica i oltara, ali ipak me osupnuo i letimičan pogled na bijes nagomilan ispod jedne tako obične vijesti. “Pa naravno da ne prenose Čilića kad je Hrvat i katolik! Da igra Đoković sigurno bi prenosili! Sramota! A prenosili su košarkašku utakmicu Srbija-Grčka! Bagra komunistička, sva sreća da neće još dugo…” i sve u tom stilu pjenili su se uzrujani, uvrijeđeni i povrijeđeni čitatelji i gledatelji.
Pamtim vremena kada su Hrvatska televizija, odnosno Televizija Zagreb, kao i sve ostale televizije u sklopu (trebao bih valjda dodati zloglasnog i zločinačkog jugokomunističkog) JRT-a, obavezno prenosile mečeve sva četiri najveća svjetska teniska turnira iz Australije, New Yorka, Pariza i Londona. A pogotovo finala. Tako je bilo i kada nam je Goran Ivanišević 2001., posljednji put kidao živce i bacio nas u delirij legendarnom pobjedom na Wimbledonu.
Ali, u međuvremenu smo dobili kapitalizam u kojem su vrhunski profesionalni i visoko komercijalizirani sport preuzele komercijalne medijske kuće kao dio velikog sportsko-televizijskog biznisa. Zato Hrvatska televizija, na žalost svih pravih i redovitih ljubitelja tenisa, već godinama ne prenosi nijedan veliki turnir i zbog toga nije prenosila ni Čilićevo polufinale s Federerom. U ovom izvanrednom slučaju uspjela je na kraju, sasvim sigurno ne za mali novac, kupiti prava na prijenos meča Čilić-Nishikori. I to je dobro i zbog interesa javnosti sasvim opravdano.
Svaka je velika i dobra vijest s nekim iz Hrvatske u glavnoj ulozi dobrodošla i poželjna u ovim tmurnim vremenima. Lijepo je kada se Hrvati mogu barem na kratko poistovjetiti s nekim tko je uspješan i tko pobjeđuje.
Ali, jedno je opravdano narodno nezadovoljstvo zbog neuspješne i loše državne politike, a drugo su frustracije izazvane fobijama i paranojama bez uporišta u stvarnosti. Takve ne može izliječiti ni sto hrvatskih pobjeda na teniskom terenu.
Štoviše, takvi bi Čiliću vrlo lako mogli predbaciti, ako već i nisu, što kao pobjednik na njujorškom terenu nije naglasio i istaknuo svoje hrvatstvo. Zašto nije ponio sa sobom hrvatsku zastavu da se njom ogrne? I kako to jedan dobar katolički mladić iz Međugorja hoda, igra i pobjeđuje po svijetu bez krunice oko vrata? I zar baš nijednu od tih deset misli o kojima ga ja pitao David Letterman nije mogao posvetiti obitelji, domovini, narodu, Bogu ili barem Gospi?
Pobjeda Marina Čilića je u prvom redu njegova i bilo je baš divno gledati kako on u njoj opušteno i zasluženo uživa. Svjetski su mediji veliku pažnju posvetili i trenerskom udjelu Gorana Ivaniševića u Čilićevoj pobjedi. “Goran me naučio kako da uživam u igri”, rekao je Čilić već na terenu prije nego će preuzeti pobjednički pehar.
Novinarima je, kako prenosi engleski Telegraph, prepričao i upute koje je od Ivaniševića dobio neposredno pred izlazak na teren: “Idi tamo, uživaj, zaslužio si, zabavi se. Napunit ćeš gaće, ali samo pokušaj i uživaj.”
Čitav sportski svijet sada zna za Marina Čilića i svi znaju da je Hrvat. Kod Davida Lettermana to više nije ni spomenuto. Nakon počasnog kruga po velikim televizijskim studijima i ispunjavanja obaveza koje idu uz višemilijunsku dolarsku novčanu nagradu, Marina Čilića čekaju novi treninzi, naporan i mukotrpan rad kojim si je izborio pravo na vrhunski pobjednički užitak u igri tenisa. Ako tako nastavi, sigurno ćemo se veseliti još mnogim njegovim velikim finalima i trofejima.
A uvijek će biti i onih koji će pokušati namazati s barem malo zlatne boje pobjeda poput ove Čilićeve. Kao, na primjer, Zoran Milanović. Njegova službena čestitka Čiliću bila je sasvim na mjestu, ali nipošto i ton poruke u kojoj se premijer tenisaču obraća sa ti. Sve da su i najbolji prijatelji i partneri u tenisu, predsjednik Vlade ima se svakom građaninu koji nije malo dijete obraćati po bontonu, sa vi. Ali, nepristojnost je jedno od glavnih obilježja svakog populizma.
Međutim, mene u čitavoj toj priči muči nešto drugo što nitko od zapjenjenih i frustriranih nacionalista nikada neće spočitnuti Hrvatskoj televiziji jer ih za to nije briga. Dobro plaćeni profesionalni sport uvijek će imati puno prostora na komercijalnim televizijama. Ali, javna televizija ima moralnu, profesionalnu i povrh svega zakonsku dužnost posvećivati pažnju i promicati ono što nije komercijalno, a vjerujemo da je jako važno, kao kultura.
U svim medijima će se uvijek naveliko pisati o svakom velikom trofeju svakog hrvatskog sportaša. Ali, ni privatna, ni javna glasila neće vas ni obavijestiti, a kamoli poslati novinara ove subote, 13. rujna, na samostalni recital hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić u londonskom Wigmore Hallu. A to vam je u svijetu klasične glazbe jedna od nekoliko dvorana u čitavom svijetu koja uživa ugled uzvišenih i posvećenih mjesta baš onako kao glavni teren Wimbledona u tenisu.
Ma neće nijedna redakcija više poslati novinara ne do Londona, nego ni do Korčule na primjer gdje sam prošli tjedan imao sreću pratiti i ponešto izvijestiti s 3. Korčulanskog baroknog festivala. Da samo znate koliko je tu vrhunskih glazbenika, pa i hrvatskih, uživalo u svojoj igri i oduševljavalo brojnu publiku!
Ako nam ponos, samosvijest i identitet toliko ovise o uspjesima naših sportaša, ja se samo pitam kako su Hrvati uopće preživjeli i opstali kroz duga stoljeća svoje teške povijesti bez sporta i pobjeda svojih reprezentacija i pojedinaca. Nešto se šuška da je neku ulogu u tom preživljavanju, opstajanju i razvoju navodno imala kultura.
Jesu li sada zaista druga vremena, ili mi previše pažnje pridajemo ipak sporednim stvarima, vidjet će se već za stoljeće ili dva. Ali, to nije naša briga, zar ne?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Čudesan preokret, uzvikivale su oduševljeno zagrebačke novine prije dva dana. Nemreš bilivit, ponavljali su zapanjeno gosti kafića na trešnjevačkom placu i Remizi, razdragano se grleći i zovući piće za cijeli lokal, i ne bi zapravo stigli vlahovcem i gemištom ni zaliti prethodni zgoditak zagrebačkih modrih, a već bi idući zatresao mrežu Lokomotive.
Takav se strahotni pljusak golova iznenada, iz vedrog neba spustio na stadion u Kranjčevićevoj.
Za nogometnu povijest valja zabilježiti tri nedokučiva trenutka, kad je Dinamo dobio izgubljenu utakmicu, iz pakla poraza od 1-3 u jedva nešto više od deset minuta vinuo u nebesa pobjede od 4-3.
81. minuta – nakon Brozovićeva kornera Soudani glavom spušta loptu za Djeda Mraza, koji pogađa za 3:2!
88. minuta – izjednačenje! Pjacin ubačaj s lijevog krila sletio je na glavu Zubić vile, koja precizno pogađa suprotni kut!
94. minuta – u posljednjim sekundama Uskršnji zeko je primio loptu na 18 metara od gola, prošao dvojicu obrambenih igrača i pogodio donji desni Zelenikin kut za rijetko viđeni preokret i pobjedu Dinama!
Kafići su eksplodirali. Skakali su od oduševljenja i u suzama se ljubili Dinamovi navijači koji još uvijek vjeruju u Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku.
Za sve druge, odraslije, razumnije, bila je to, međutim, jedna smiješna predstava.
Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”.
Nevjerojatna pobjeda Dinama, rođenog djeteta Zdravka Mamića, protiv Lokomotive, Mamićeva posvojčeta i sirote što nosi kopačke koje je stariji brat prerastao, bila je bijedna i sramotna točka u otrcanom cirkusu što se zove MAXtv prva liga.
Čak i meni, ravnodušnom za nogomet, bilo je mučno i uvredljivo to gledati. Epizoda me je u mislima vratila na jednu sličnu, otprije nekoliko godina, kad sam, nesmotrenošću pokojnog Milorada Bibića, prvi put, zadnji put i nikad više završio u svečanoj loži nekog našeg stadiona.
Ljuštio sam koštice okružen ozbiljnom i uglednom nogometnom gospodom, ili su mi barem oni djelovali ozbiljno i ugledno do trenutka kad je u ložu stupio Zdravko Mamić. Njegovo ukazanje izazvalo je socijalni fenomen koji mi dosta uvjerljivo objašnjava čudesnu završnicu subotnje utakmice.
Moćni muškarci našeg nogometa redom su ponizno prilazili notornom prostaku i nasilniku. Ulizivački mu se cerekali i klanjali. Mučno i uvredljivo bilo je to gledati, upravo kao i zadnjih deset minuta Dinama protiv Lokomotive.
Majke mi, svaki je krnjavi navijač koji na zidiću kod samoposluživanja pije pivo na dug imao više dostojanstva od te gospode s najboljim ulaznicama.
Taj tip naprosto može sve, shvatio sam tada.
Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi.
Na volju mu je, napokon, i uvesti s klupe Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku koji će čarobno rasplesti ogled u korist maksimirskih modrih.
Kontrolirajući nogometnu organizaciju, medije i sponzore, on čini sve nevjerojatnije ludosti, sve grublje ismijavajući sve što je u ovoj igri jednom možda bilo pametno i pošteno, a jedina su mu opozicija siromašne i neutjecajne navijačke grupe.
Cijela je čast hrvatskog nogometa završila na bijelim lancunima transparenata. Osim tih nekoliko krpa ništa ljudski vrijedno nije tu ostalo.
Nekolicina se uglednika, istina, nedavno pobunila i pozvala klubove da napuste cirkus, ali od toga, znate i sami, neće biti bogzna kakve vajde.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Znam mnogo ljudi koji ne gledaju sportske televizijske prijenose, pa ni one sa zimskih ili ljetnih olimpijskih igara. Znam također i ljude koji ne gledaju ni svjetska nogometna prvenstva. Ali znam i to da većina baš tih ljudi ne bi ni za živu glavu propustila priredbu otvorenja takvih velikih sportskih manifestacija. [Read more…]
Zanimljivo je i lijepo zadnjih nekoliko tjedana biti građankom Rijeke. Prije osam dana okončao je Međunarodni festival malih scena koji je, usprkos financijskim i organizacijskim poteškoćama, opstao više od dva desetljeća. Ovogodišnji selektor Bojan Munjin odabrao je za temu “Strahove i nade novoga vremena” ne bi li se, kako je sam napisao, kroz kazalište otvorenih očiju suočili s iskušenjima i neizvjesnostima doba pred nama. I zbilja nas je svojim odabirom suočio s našom nemoći nad zlom koje sve češće preuzima ulogu glavnog junaka.
Festivalu je prethodila i premijera “Amerike” Franca Kafke u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i zagrebačkog kazališta “Gavella”u odličnoj režiji Janusza Kice. “Amerika” je svojevrstan traktat o otuđenosti i osamljenosti, o nemogućnosti da se pronađe kutak svijeta u kojemu nećemo biti iskorišteni, suvišni i nesretni poput Kafkinoga Karla Rossmanna kojega ni opetovane nesreće nisu mogle izliječiti od prokletstva nadanja.
I dok ova dva proljetna događaja (Festival i premijera “Amerike”) pomalo bude jesen u duši gledatelja ubijajući svaku nadu da je zlo u nama i oko nas moguće pobijediti, jedan pomorski kapetan i dva sportska događaja donijeli su usnulom gradu na Rječini u utorak i srijedu pregršt radosti, zaboravljenoga zajedništva i ponosa…
Odlukom kapetana broda “Kehoe Tide”, Riječanina Željka Vukovića spašena su stotinu četrdeset i dva života. Brodica prekrcana nesretnicima iz Libije se u potrazi za kutkom sreće u Italiji prevrnula. No, zahvaljujući spomenutom kapetanu i njegovom kolegi koji je rukovodio spašavanjem, također Riječaninu Bojanu Tasiću, velika većina imigranata, među kojima je bilo i četrnaestero djece, ostalo je živo. Mora da je divan osjećaj od sigurne smrti spasiti tolike ljude.
Kapetan Vuković i časnik palube Tasić za taj izuzetan pomorski podvig zaslužuju, nema sumnje, Plavu vrpcu (tko zna tko ju sad dodjeljuje kad više nema Vjesnika?), kao što su Matjaž Kek i ekipa s jednog od najljepših stadiona na svijetu itekako zavrijedili Rabuzinovo Sunce, jer je njihovim dolaskom sunce obasjalo ne samo u dobru NK Rijeci vjernu “Armadu” već i sve iskrene ljubitelje nogometa…
Mišković i Kek parolom “Svi smo mi Rijeka” na stadion su uz Armadu vratili obične ljude, djevojke, dečke, obitelji s djecom koji sada dolaze navijati i uživati u uspjesima svog kluba bez straha da će se s utakmice vraćati krvave glave.
No, ovu dvostruku pobjedu protiv Dinama (i onu zagrebačku i ovu riječku) koju je omogućilo umijeće trenera iz Slovenije, entuzijazam, želja igrača i atmosfera podrške u čitavu gradu koji je disao s Klubom Riječani su doživjeli i kao svojevrsnu pobjedu nad zlom.
Ispravak ružne nepravde nanesene NK Rijeci još prije petnaest godina za vladavine onoga, kojeg ćemo moći kritizirati kad vlast preuzme Karamarko samo unutar svoja četiri zida. Zato sad koristim priliku. Dok nam je on krojio sudbinu, nije dolazilo u obzir da nogometni klub iz crvene Rijeke osvoji prvenstvo. Sve metode da se to spriječi bile su dozvoljene, pa i to da pomoćni sudac izrežirano podigne zastavicu i označi zaleđe kojeg nije bilo…
Svi ljubitelji nogometa prisjetit će se te očite nepravde, te sramotne zastavice koju je za potrebe politike podigao sudac Zoran Krečak u trenutku kad je napadač Rijeke Admir Hasančić u 88. minuti utakmice postigao zgoditak, a ondašnji predsjednik Hrvatske za televiziju dao izjavu:”Ima Boga, Croatija je zasluženo prva”. Dinamo se, za neupućene, voljom predsjednika Tuđmana tako zvao…Tako to biva kad se Bog miješa u nogomet.
Njegov posilni u to vrijeme Zlatko Canjuga, nesvjestan što čini, izjavio je kako ni Alfred Hitchcock, majstor trilera, ne bi bolje izrežirao nogometno prvenstvo u sezoni 1998./99. Treba li i spominjati da su sve naknadne snimke i analize pokazivale da nije bilo ni “z” od zaleđa. NK Rijeka je prvenstvo izgubila. Trofej joj nije vraćen. Beskrupulozno je pokradena.
Ni ostavka čelnog čovjeka Zbora sudaca Veselka Bebeka što je uslijedila nije do dan-danas isprala gorak okus prevare, evidentne nepravde koju su Kantridi nanijele Tuđmanove dodvorice i podrepaši koji jednostavno nisu smjeli dopustiti da pobijede bolji. Ma ne, nisu mogli dopustiti da pobijedi bilo tko do predsjednikov omiljeni klub. Ne ponovilo se!
Stoga je ova pobjeda, to što je Matjaž Kek dva puta uspio taktički nadmudriti Zorana Mamića, Riječanima još slađa. Omogućio im je na trenutak da stadion pod strmim stijenama Kantride i riječki Korzo na kojem se feštalo do zore, budu taj toliko traženi kutak svijeta u kojemu su moguće pravda, radost, sreća i zajedništvo u uspjehu.
A da je pozitivna energija i sreća zarazna, pokazalo se i dan poslije. Samo nekoliko stotina metara od stadiona veselilo se jednako razdragano na tribinama bazena vaterpolo kluba. Primorje EB osvojilo je pobjedom nad zagrebačkom Mladosti (13:7) naslov prvaka Hrvatske. Oba su, dakle, pala – i Dinamo i Mladost.
Riječki vaterpolisti zadnji put su prvaci bili pradavne 1938. godine, još dok je klub nosio stari naziv Viktorija. Razornim dvometrašima Primorja EB, predvođenim trenerom Ivanom Asićem, ovo je treća pobjeda, treća kruna u nizu. Prije naslova prvaka osvojili su Hrvatski kup i Jadransku ligu, a Riječani su uvjereni kako će ova ekipa, po mnogima najbolja u povijesti riječkoga vaterpola, odnijeti pobjedu i u završnome turniru Lige prvaka.
Na šalovima navijača Primorja EB ispisana je omiljena uzrečica građana tog kraja:”Krepat’ ma nemolat’! “Umrijeti ali ne posustati”. Sva upornost i tvrdoglavost vrijednih i skromnih Primoraca sapeta je u te tri kratke riječi kojima se u svim situacijama, sportskim, ali i onim osjetljivim političkim, rukovode.
Možda su zaboravljene vrijednosti koje njeguju riječki sportaši, kojima nerijetko zaraze i pridošlice – upornost, discipliniranost, timski rad, druženje, zajedništvo i nesebično dijeljenje uspjeha s onima koji ih vole, kao što je nakon pobjede to učinio i Matjaž Kek okarakteriziravši publiku i igrače kao najbolje s kojima je dosad radio – odgovor na strahove koje pred nas stavlja ovo stoljeće, samotno doba tehnologije, s čime nas je htio suočiti kazališni selektor Bojan Munjin. Možda, a možda je i to samo moje prokletstvo beskonačnoga nadanja o kakvom nam svjedoči i Karl Rossmann iz Kafkine Amerike…
Po cijenu da po stoti put budem izigrana, da stoti put budem u krivu, reći ću: Lijepo je ovih dana biti građankom Rijeke – imati svoj kutak sreće; svoj festival, predstavu, utakmice ili tek hrabre pomorce. Biti drugačiji od drugih, hladnih bešćutnika 21. stoljeća.
Igor Štimac danas predvečer (Maksimir, 18:00 sati) vodi utakmicu karijere. Već sutra otići će u Rusanovu sa štitom ili na njemu, ovisno o tome kako će njegov raštimani orkestar zasvirati protiv Belgijanaca. Zli jezici u internetskim komentarima već govore kako mu je propao zadnji taktički trik ‒ ono u srijedu, s pijanim vozačem autobusa ‒ za svladavanje ključnog protivnika i da sad više nema nikakvih šansi protiv Wilmotsove ekipe iz čekaonice hitnoga kirurškog prijema.
Da nevolja bude veća, kapetan (satnik?) Srna i rovokopač Šimunić upakirani su u kartonsku ambalažu, a čovjeku koji je dobio kapetansku vrpcu, Ćorluki, neki je dan javno izletjelo da atmosfera u reprezentaciji nije dobra. Pa je onda to brzo polizao, otrcanim trikom, svalivši krivnju na novinare koji su ga krivo razumjeli (ma tko je uopće selektor tih novinara, ljudi moji, otkad znam za njih ‒ uvijek sve krivo razumiju!?) i dodavši da je ozračje među igračima sjajno kao i uvijek prije.
U redu je to s igračima, nek se mladost zabavlja, bolje i to nego da ih ulica odgaja, ali bilo bi zanimljivo doznati kakvi su doista odnosi između njih i izbornika. To bi vrijedilo istražiti. No, zapravo ‒ čemu? Ionako bi to bilo samo novo poglavlje u sagi “Krivo ste razumjeli moje riječi”…
Kako god bilo, danas se igra ‒ ili bi se barem trebala igrati ‒ utakmica odluke za Igora Štimca kao izbornika osme reprezentacije na FIFA-noj ljestvici. Ponovimo: osme na svijetu. Iskreno vjerujući da je ovu noć proveo u molitvenom bdijenju uz krunicu, sa svojim uobičajenim mislima na Vukovar, Hercegovinu i svekoliku dijasporu, ali barem malo i na predstojeću utakmicu te svoj status u nogometnoj javnosti, želim mu, kao obični, banalni, navijač svih hrvatskih reprezentacija, da vjerničkim zanosom nadmudri onog sotonista Wilmotsa i sve njegove “crvene vragove”, naročito golmana. Pa da napokon priušti malo veselja nama koji u ovoj dolini suza nismo ni vjernici, ni Vukovarci, ni Hercegovci, niti dijaspora.
Uspije li ostvariti to čudo, neću imati ništa protiv ni ako se u zagrebačkom sumraku ukoči uz rub terena i zasvijetli fluorescentno zeleno, kao da je onaj, božemeprosti, kineski kipić iz Međugorja.
