U govoru u Varšavi na sastanku Inicijative triju mora predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je: “Oni od nas koji su rođeni s pogrešne strane Željezne zavjese…” Kako nije posve jasno je li time, protivno povijesnim činjenicama, svrstala i Hrvatsku odnosno tadašnju Jugoslaviju među zemlje Istočnoga bloka, povjesničar dr. Tvrtko Jakovina podsjeća što je bila Željezna zavjesa i zašto nikako nije moguće da se Kolinda Grabar, koja je došla na svijet u Rijeci, a odrastala u Grobniku, rodila “iza Zavjese”, u zoni sovjetske prevlasti. [Read more…]
Sjećanje na vodećeg teologa slobode i kapitalizma
Nedavno preminuli Michael Novak bez sumnje zaslužuje titulu javnog intelektualca: teolog, filozof, politolog, novinar, komentator društvenih zbivanja, novelist i pjesnik. Višestruko nagrađivani pisac značajnih djela. [Read more…]
Marija Antoaneta s Pantovčaka nam se cereka iz SAD-a
Već drugu godinu za redom predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Novu godinu dočekuje u SAD-u, okreće leđa građanima, osobito onima koji su je birali, i u maniri Marije Antoanete se cereka siromašnima u lice jer, vidi nju, ona si može priuštiti, pitaj Boga na čiji račun, da joj rit vidi puta. [Read more…]
Zar nismo zaslužili da nas predstavljaju bolji, pametniji i pošteniji?
Nema nikakve sumnje – novi Ustavni sud je rezultat prljave političke trgovine dviju najjačih stranaka. Kada se HDZ i SDP dogovore kako uhljebiti ili od progona zaštititi neke od svojih miljenika i podobnika, svi moralni principi i etička načela padaju u vodu. Politika postaje lakrdija, licemjerno ismijavanje demokratskih načela i proceduralnosti te ruganje istini i pravdi. [Read more…]
Drago Bojić: ”Religijske ideologije su najopasnije”
Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. Vjerski fanatici ”ne padaju s neba”, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima [Read more…]
Ne želim biti i neću biti uhljeb
U subotu sam, dijeleći na Trgu bana Josipa Jelačića letke naše koalicije, odnosno stranke ”Naprijed, Hrvatska – Progresivni savez Ive Josipovića” imao prilike osjetiti bilo građana. Mnogi su izražavali simpatije, drugi sam nam govorili da nismo njihova opcija, neki su nas ignorirali, što govori o nedostatku interesa većeg broja sugrađana za politiku, možda i o njihovoj političkoj nepismenosti, vjerojatno i o zagađenju političarima. [Read more…]
I ja kažem: Naprijed, Hrvatska!
Ivo Josipović je bio gost u jučerašnjem terminu emisije ”Nedjeljom u 2” na HTV1 i ne mogu reći da sam oduševljen izvedbom niti bivšega predsjednika, niti voditelja i urednika Aleksandra Stankovića (emisija ne ispadne bolja ako voditelj prekine sugovornika i to nekoliko puta usred važne rečenice). Počnimo od nepotrebnoga ponavljana stvari iz kampanje, na što se potrošilo puno vremena. Koga to više zanima, odnosno, koliko je puta to već apsolvirana stvar? Zar kolega Stanković zaista misli da je potrebno po enti put ponavljati Josipovićevo priznanje kako je griješio u predizbornoj kampanji? I da to priznanje životno zanima gledatelje emisije kada su ga već čuli ili pročitali jedno deset puta?
Bilo je zaista smiješno na kraju emisije slušati teme koje urednik i voditelj ”nije stigao, a imao je namjeru otvoriti”. Pa, kume, što nisi bolje koncipirao emisiju? [Read more…]
Lustrirati ‘Za dom’ spremne
Zamislimo na trenutak da je nekim čudom 1990. ili 1991. u Hrvatskoj provedena lustracija. Zamislimo da slijedom toga prvi hrvatski predsjednik nije mogao postati bivši general JNA, da nismo u proteklih četvrt stoljeća morali u novinama čitati tekstove Josipa Pavičića, da perjanice socijalističke mladeži nisu postali predsjednici liberalnih stranaka, da u Saboru nisu ordinirale razne sove i slične ptičurine, da socijalistički direktori nisu postali tajkuni, da novinarke koje su pisale gorljiva pisma za primanje u Partiju nisu vodile informativni program javne televizije, da gradonačelnik Zagreba nikad nije bio Milan Bandić i da smo se iz javnog života jednom zauvijek oslobodili Zdravka Tomca!
Tko zna, možda bi Hrvatska doista bila uspješnija i normalnija država i društvo, što bi doduše ovisilo o tome tko bi zauzeo pozicije na kojima su bili svi ti bivši članovi i članice SKH koji su se jednog jutra, iz čista mira i prljavog oportunizma, probudili ne kao gigantski kukci, nego kao gorljivi Hrvatine i još gorljiviji katolici.
Neka se Karamarko s lustracijom koju bi provodio najranije u 2016. spotaknuo na dobru ideju, o čemu vrijedi promisliti, ali prvi je problem s tom pričom to što je priča Tomislav Karamarko
Da se nekim metafizičko-političkim čudom lustracija tada provela u Hrvatskoj, sigurno danas njezin najveći zagovornik u javnosti ne bi bio čovjek koji je bivši šef kabineta Josipa Manolića, odnosno kasnije zamjenik Ivana Penića, pa voditelj predsjedničke kampanje Stipe Mesića, onda Sanaderov šef tajnih službi i konačno ministar policije Jadranke Kosor.
Da, taj čovjek je aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je na vijest o tome da je vlada Zorana Milanovića oborila europski rekord sa 11 kvartala gospodarskog pada reagirao vičući ”Tito fuj, lustracija kul!”
To što glavna opozicijska stranka u državi i dalje nema gospodarski program Karamarka nimalo ne uzrujava te će nerazgovjetno promrmljati da će ga objaviti kad im dođe, ali kad je riječ o Titu i lustraciji, poslovično neartikulirani oporbeni čelnik postaje kristalno jasan.
U redu, neka se Karamarko s lustracijom koju bi provodio najranije u 2016. spotaknuo na dobru ideju, o čemu vrijedi promisliti, ali prvi je problem s tom pričom to što je priča Tomislav Karamarko.
Lustracija je pitanje morala u politici, signal osude totalitarnog režima u kojemu ljudi nisu imali osnovne slobode te ima smisla ako je provode Vaclav Havel ili Lech Walesa, jer je riječ o ljudima koji su doista imali moralni autoritet, zaslužen hrabrim dugogodišnjim otporom komunističkom režimu. Lustraciju u Hrvatskoj su s odgovarajućim moralnim autoritetom mogli provesti, recimo, Vlado Gotovac ili Vladimir Primorac, a nikako Miro Barešić ili Ivo Rojnica. Ili Franjo Tuđman, naravno
Lustracija je pitanje morala u politici, signal osude totalitarnog režima u kojemu ljudi nisu imali osnovne slobode te ima smisla ako je provode Vaclav Havel ili Lech Walesa, jer je riječ o ljudima koji su doista imali moralni autoritet, zaslužen hrabrim dugogodišnjim otporom komunističkom režimu. Lustraciju u Hrvatskoj su s odgovarajućim moralnim autoritetom mogli provesti, recimo, Vlado Gotovac ili Vladimir Primorac, a nikako Miro Barešić ili Ivo Rojnica. Ili Franjo Tuđman, naravno.
Kakav to moralni autoritet u hrvatskom društvu može imati Tomislav Karamarko? To jest, koji točno Tomislav Karamarko? Onaj koji je bio najbliži suradnik najpoznatijeg hrvatskog udbaša Josipa Manolića ili onaj koji je spavao na mjestu šefa SOA-e dok je Sanader masovno pljačkao državu? Ili možda onaj Tomislav Karamarko koji se istaknuo u operaciji ”locirati, identificirati, uhititi, transferirati”?
Ili onaj koji je mirno slušao Mesićeve viceve o Tuđmanu, na kojeg se sada stalno poziva? Jedan od tih Tomislava ili možda svi zajedno bi sada trebali figurirati kao moralno-politička instanca koja će konačno razriješiti hrvatsko naslijeđe življenja u komunizmu? Presmiješno. Ah da, konačno sam se sjetio!
Riječ je najvjerojatnije o Tomislavu Karamarku koji je u HDZ vratio i na mjesto predsjednika Kluba utemeljitelja instalirao Milana Kovača, koji je devedesetih bio na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju. To je moral u politici, to je ta katarza koju je HDZ prošao! (Digresija: je li ovo možda jedan od onih novinarskih tekstova utuživih za sramoćenje iako su iznesene ispravne činjenice i istina? Nadam se da neću imati priliku saznati).
No ako već Tomislav Karamarko nema nikakav moralni i politički autoritet za provedbu lustracije, to ne znači da je ideja sama po sebi loša. Nije lustracija kriva što je najglasnije zagovara Karamarko.
Kakav to moralni autoritet u hrvatskom društvu može imati Tomislav Karamarko? To jest, koji točno Tomislav Karamarko? Onaj koji je bio najbliži suradnik najpoznatijeg hrvatskog udbaša Josipa Manolića ili onaj koji je spavao na mjestu šefa SOA-e dok je Sanader masovno pljačkao državu? Ili možda onaj Tomislav Karamarko koji se istaknuo u operaciji ”locirati, identificirati, uhititi, transferirati”?
Ali ako se 2016. želi provesti lustraciju, za početak bi godinu reza vrijedilo pomaknuti sa 1990. na 2000. Zamislimo opet to čudo – u politici i na javnim funkcijama nema onih koji su devedesetih počinili ratne zločine ili ih zataškavali, koji su sudjelovali u pljačkaškoj privatizaciji ili dopuštali da se dogodi, koji su omogućili slobodu i karijerni uspon ubojicama Aleksandre Zec, koji su sustavno špijunirali novinare, koji su rušili vrijedne spomenike, koji su deložirali ljude iz stanova, koji su objavljivali huškačke pamflete u medijima itd. Da, sve su prilike da bi Hrvatska bila uspješnija i normalnija država.
Jer, u 2016. doista nema smisla provoditi antikomunističku lustraciju ako se neće provesti i antihadezeovska. Dođe skoro pa isto. Recimo to ovako – mislite li da je Josip Perković osamdesetih radio jedan posao, a devedesetih nešto skroz drugo? Ne, radio je apsolutno isti posao i osamdesetih i devedesetih, pa ako je zločin ono što je radio osamdesetih za komuniste, kako je u redu ono što je devedesetih radio za bivše komuniste? Ili je oboje problem ili nije ništa. Što se mene tiče, problem je oboje.
No najveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj nisu ni bivši komunisti ni halucinirane mreže udbaša koji i danas iz pozadine navodno vuku konce, nego činjenica da se tijekom proteklih dvadeset godina u nemalom dijelu društva proširio filoustaški sentiment koji se najbolje manifestira i potvrđuje sustavnim odbijanjem da ga se prepozna kao takvog, pa i od većine onih koji ga ne dijele.
Meni koji sam rođen iste godine kad je umro Tito, pokojni maršal doista ništa ne znači niti mi treba za život u 21. stoljeću, osim u jednoj stvari, a to je kao simbolička obrana od (filo)ustaša. Povijest je već pokazala da obrana od tih zločinaca i koljača nažalost nije ni Vladko Maček ni sva ta fina građanština, nego jedino partizani i komunisti. Sorry, ali odbijam živjeti u državi u kojoj više nema Trga Maršala Tita, ali postoje Ulice Mile Budaka.
Najveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj nisu ni bivši komunisti ni halucinirane mreže udbaša koji i danas iz pozadine navodno vuku konce, nego činjenica da se tijekom proteklih dvadeset godina u nemalom dijelu društva proširio filoustaški sentiment koji se najbolje manifestira i potvrđuje sustavnim odbijanjem da ga se prepozna kao takvog, pa i od većine onih koji ga ne dijele
Sve dok u javnosti slušamo da je ”Za dom spremni” zapravo ”stari hrvatski pozdrav”, a ne ustaški, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kaptolski povjesničari utrkuju u nastojanjima da Jasenovac od konclogora smrti pretvore u wellness-centar Pavelićeva režima, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kao vrhunskog domoljuba predstavlja utajivača poreza i pjevača ”Jasenovca i Gradiške Stare”, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se NDH smatra ”izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda”, a ne kvislinškom i zločinačkom tvorevinom (nešto poput Republike Srpske svojeg doba) i najvećom sramotom hrvatske povijesti, neće biti ništa od lustracije.
Sve dok se Bleiburg prezentira kao mjesto na kojem su partizani – među kojima je nota bene i na naš ponos bilo najviše ljudi iz Hrvatske – došli ubijati Hrvate jer su Hrvati, a ne osvetiti se u odvratnom ratnom zločinu ustašama, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se želi otkopavati partizanske jame u koje su bačeni mnogi nedužni civili samo kako bi se zatrpalo ustaške u kojim je nevinih još više, neće biti ništa od lustracije.
Sve dok je lustracija zamišljena kao obračun filoustaša s onima koji su ih u Drugom svjetskom ratu, hvala bogu, pobijedili, neće biti ništa od lustracije.
Lustracija dolazi od latinske riječi ”lustratio”, što znači rasvjetljavanje. U današnjoj Hrvatskoj doista mnogo toga treba rasvijetliti, a u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća još više. Ali ne mogu se rasvijetliti partizanski zločini da bi se time zamračilo ustaške, i sve dok se tako igra, neće biti nikakvog rasvjetljavanja. Ne može se rasvijetliti Goli otok dok se zamračuje Jasenovac. Tako će na sve nas zajedno padati još veći mrak.
Da zaključim – ”da” za lustraciju. Ali prvo ”Za dom spremni”, a tek onda Tito. Poslije njega – Tomislav Karamarko!
(Prenosimo s tportala).
Zašto park Aleksandre Zec?
I Zagreb ima svoje tajne. Evo jedne od njih, kao stvorene da po njoj neki od zagrebačkih književnika napiše priču koja će ući u čitanke za sedme razrede osnovnih škola: kada navrše dvanaestu, sve zagrebačke frajlice na godinu dana ponesu isto ime i prezime. Ono ime s kojim su ih roditelji poslali u svijet, kao i prezime što su ga naslijedile od svojih djedova i pradjedova, rjeđe od baka i prabaka, čekat će ih sljedećih 365 dana i bit će im vraćeno tek kada navrše trinaestu.
Dok god im je dvanaest, što je doba kada zagrebačke frajlice, obično, idu u sedmi razred, dobivaju prve mjesečnice, zaljubljuju se u starije dečke i hvata ih ona rana pubertetska religioznost, pa se rastaju od Barbi i Kena i spoznaju Isusa i njegovu majku, njihovi očevi svaku noć sanjaju isti san.
Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime (…) ubili su je na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec
Svaki otac zagrebačke dvanaestogodišnje frajlice sanja kako mu na Sljemenu, u šumi blizu planinarskoga doma Adolfovac, ubijaju dijete. Ujutro se, međutim, ne sjeća svoga sna. Samo je umoran, zabrinut i nesretan, samo ne zna šta mu je. Ni župnik ni psihijatar ne znaju što mu je. Nitko ne zna što je to s očevima zagrebačkih dvanaestogodišnjakinja, zašto je tako velika i strašna njihova muka, što ih to razlikuje od očeva pulskih, riječkih, bečkih ili kijevskih frajlica.
Tajna je, kao i sve tajne, vrlo jednostavna: sve one nose isto ime. Tek ako dožive trinaestu, bit će im vraćena njihova rođena i naslijeđena imena. Tako je to kada se rodiš i odrastaš u Zagrebu. Tako je to kada ti se u Zagrebu rađaju i odrastaju ženska djeca.
”Inicijativa mladih za ljudska prava” predlaže da se jedan mali, ali vrlo vidljivi park na Trešnjevci nazove imenom Aleksandre Zec i njezine pobijene i etnički počišćene porodice. Ime Aleksandre Zec veliko je, vrlo obuhvatno ime.
Prvu zagrebačku frajlicu koja ga je ponosno nosila (kako su je zvali u školi? Saša? Zečica? Aleksandra?) ubili su na Sljemenu, na tom zagrebačkom ljupkom Adolfovcu, ljudi čija imena ne smijemo spominjati dok su živi jer bismo po hrvatskim zakonima bili kažnjeni kada bismo napisali ili javno izjavili da su oni ubili Aleksandru Zec.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu (…) Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene. Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec
A jesu je ubili, to su i priznali, i nakon priznanja su neki od njih bili odlikovani za ”junački čin u ratu”, proizvedeni u tjelesne čuvare jednoga hrvatskog predsjednika (samim tim i svih hrvatskih predsjednika), unaprijeđeni u vojne činove, umirovljeni kao junaci koji su bili na pravoj strani u jednome ratu… Može li se, međutim, jedan sasvim mali zagrebački park nazvati imenom Aleksandre Zec?
Milan Levar nije pobjegao iz Gospića kada je njegov grad napala JNA. Nije bježao ni kada su ga opsadili Srbi iz okolice, opijeni vojnom snagom svojih pokrovitelja, ali nije bježao ni kada je Gospić stao da brani general koji je generalu Petru Stipetiću u lice rekao da priznaje samo jednog hrvatskog generala, onoga koji je nosio pseudonim Drinjanin, generala Vjekoslava Maksa Luburića, dakle. I doista, taj je gospićki general, onako luburićevski, svojeručno ubijao civile.
Umjesto da bježi, Milan Levar je branio svoje pravo da živi u Gospiću, u Lici i u Hrvatskoj, ali i svoje pravo da ne bude suučesnik u zločinu. Protiv zločinaca je svjedočio u Haagu, te su ga poslije rata, za vrijeme vladavine Stipe Mesića i Ivice Račana, ubili u njegovu dvorištu, pred očima rođenog sina. Ubojice Milana Levara strateški su zatajene, navodno nisu pronađene.
Njihova imena su nacionalna tajna, kao što tajnom jesu i imena ubojica Aleksandre Zec. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Milana Levara, kao što je predložila ”Inicijativa mladih za ljudska prava”?
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat (…) Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka
Josip Reihl-Kir bio je nevjerojatno hrabar čovjek, spreman dati život da spriječi rat. Njegov ubojica htio je rat. Rat su htjeli oni koji su ubojici Reihl-Kira odbijali suditi ili su ga odbijali uhititi i tisuću i prvi put bi ga pomilovali nakon što bi bio tisuću puta osuđen. Za Josipa Reihl-Kira se, kao u nekoj antičkoj tragediji ili kao u lijepoj hrvatskoj priči, koja bi svakako trebala ući u čitanke, napisana perom nekoga od značajnih hrvatskih književnika, borila lavovski njegova žena Jadranka. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Josipa Reihl-Kira?
Slobodan Budak bio je odvjetnik. Zagreb je grad nekih velikih odvjetnika, ali Budak je i među njima bio poseban: 1972. je kao tužitelj dao ostavku, demonstrativno odbivši da sudjeluje u progonu studenata i nabijeđenih neprijatelja tekovina revolucije, bratstva i jedinstva, Jugoslavije i koječega što je u to vrijeme bilo sveto. Ako ćete koga linčovati, možete, evo, mene. Tako im je, otprilike, poručio.
Četvrt stoljeća kasnije kao da mu je želju ispunio jedan od hrvatskih heroja iz Hercegovine, duhovni pokrovitelj intelektualnog društva iz ”Petoga dana” HTV-a, koji je u hotelu Intercontinental tukao Slobodana Budaka. I zbilja ga je imao zašto tući: braneći tokom devedesetih sve ugrožene i napadnute, odvjetnik Budak je već drugoj državi nudio sebe ako joj već trebaju otkinute ljudske glave.
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident
Takav je posao advokata pred komunističkim ili fašističkim režimom. Budak ga je shvatio vrlo ozbiljno i bio je među onim vrlo rijetkim ljudima iz Hrvatske i iz cijele bivše Jugoslavije čija se imena mogu spomenuti u istoj knjizi, istom odlomku i rečenici s imenima Andreja Saharova, Vaclava Havela. Adama Michnika… Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Slobodana Budaka?
Vladimir Primorac, sudac Okružnog suda u Zagrebu, 1972. odbio je osuditi Vladu Gotovca jer je smatrao da pjesnik Gotovac nije prekršio nijedan zakon tadašnje SFRJ. Zakoni su, naime, u svakoj ili skoro svakoj državi takvi da po zakonu nevini nikako ne mogu biti krivi. Krivim ih čine režimu podložni suci, a Primorac je to odbio biti, pa je istjeran s posla i završio kao disident.
Jedan hrvatski predsjednik, a s njim i svi budući hrvatski predsjednici, dok god hrvatsko sudstvo ne prizna vlastiti krimen, mislio je da će Vladimir Primorac usklađivati za njega zle nakane s dobrim zakonima, nakon što je to 1972. odbio raditi za Tita. Primorac ga je odbio i godinama je u novinskim člancima branio Hrvatsku od loših hrvatskih sudaca i njihovih mračnih pokrovitelja. Može li se ijedna ulica u Zagrebu zvati imenom Vladimira Primorca?
Ne može, ne može, ne može, ne može i ne može. Oni koji imaju pravo imenovanja na ovaj su ili onaj način solidarni s onima protiv kojih su govorili i djelovali Vladimir Primorac, Slobodan Budak, Josip Reihl-Kir, Milan Levar. Zbog njih imena ubojica Aleksandre Zec u Hrvatskoj se ne smiju spominjati, dok god su ubojice žive. Tek kada neki od njih umre, ime mu postaje javno.
Ali to ne znači da i mi nemamo pravo na svoje snove. Negdje postoji i Zagreb u kojem Aleksandra Zec ima svoj park, grad u kojem se ulice drukčije zovu i u kojem zidovi ne viču protiv Srba i Cigana (Mamiću Srbine! Mamiću Cigane!). U tom Zagrebu može se živjeti samo ako se u svakom trenutku zna koliko se ovaj Zagreb od tog Zagreba razlikuje. U tome je smisao ovakvog imenovanja.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Odnos morala i politike
Predavanje predsjednika Josipovića na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj” održan 10. listopada 2013. na Papinskoj akademiji u Vatikanu.
”Odnos politike i morala jedna je od najstarijih i najsveobuhvatnijih društvenih tema. Sigurno, uvijek je bila i jedna od najkontroverznijih, naročito nakon što je Machiavelli napisao svoju knjigu Vladar, 1513. godine. Ove je godine 500-godišnjica prvog pojavljivanja rukopisa, a knjiga je objavljena tek nakon autorove smrti, 1532. godine. Predmet je praktički neprekidne rasprave u području prava, politike, političke filozofije te analize međunarodnih odnosa.
Centralno pitanje koje Machiavelli postavlja je pitanje odnosa morala i politike. Je li politika uspješna samo kad je ”očišćena” od morala? Jesu li moral i politika dvije – ako ne već suprotstavljene – a onda sasvim odvojene pojave, međusobno nespojive? Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ”zaboraviti” na moralne norme, i usmjeriti se na tehnologiju vladanja?
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Svrha političkog djelovanja
Osobno, spadam u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. Znam da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć. Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne.
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Problemi s kojima se suočavamo u suvremenim okolnostima – kao što su npr. demokratski deficit, osjećaj da političari predstavljaju samo sebe i čine neku klasu po sebi, da su iznevjerili građane koji su ih izabrali i zajednicu kojoj su na čelu – često proizlaze upravo iz zaborava jednostavnog pravila: politika jest i mora biti svrhovito djelovanje kako bismo ovaj svijet učinili boljim, poštenijim, pravednijim, ljudskijim.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala.
Važnost načela u političkom djelovanju
Stoga mislim da nije moguće – nije dobro, a ni korisno – isključiti moralne aspekte kad se donose političke odluke. Jasno je da u javnom odlučivanju nije moguće uvijek poštovati sva načela morala koja bismo poštivali kao privatne osobe. Ponekad moramo donijeti odluke, za koje znamo da su tek izbor između dva zla, pa biramo manje zlo. No, to ne znači da bismo trebali unaprijed isključiti elemente moralnosti iz odlučivanja. Uvijek kad je moguće, trebali bismo voditi računa da djelujemo moralno, da se ponašamo tako da naše djelovanje ne oštećuje druge.
Kad djelujemo u politici, moramo se zapitati: bismo li i mi sami, da nismo u poziciji odlučivati nego da smo podložni odlukama koje se donose, bili zadovoljni tom odlukom? Pritom ne mislim na to, bismo li bili zadovoljni ishodom koju neka odluka ima na nas osobno, nego – jesmo li uvjereni da je ona donijeta na pošten i pravedan način. Jesmo li uvjereni da je ona legitimna – a ne samo legalna. Ivan Pavao II. isticao je da državna vlast bez načela ne vodi dobru:
”Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra.”
Također, moramo voditi računa o tome da svaki put kad djelujemo tako da oštećujemo druge protivno moralnim načelima, kada smo pogriješili, ali i kada smo donijeli neku odluku iz nužde – kao manje zlo, izrazimo žaljenje i ponudimo kompenzaciju. Ponekad je isprika i jasno izraženo žaljenje, zapravo, već vrlo mnogo. U svijetu u kojem je politika samo tehnologija, isprike se teško upućuju, žaljenje se ne artikulira, a kompenzacije nema.
Prava mjera u odnosu morala i politike
Postavlja se pitanje: Kako naći pravu mjeru u odnosu morala i politike? U odgovoru na to pitanje, svatko se mora osloniti na vlastiti osjećaj pravednosti i moralnosti. Postoje, pritom, i određene univerzalne vrijednosti – određeni Duh vremena, da se izrazim na način blizak filozofima. No, na osobi je da taj Duh vremena artikulira u vlastitom iskazu i ”prevede” u konkretno političko djelovanje.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala
Osobe ostaju subjekti politike. Bez njih se ni pravednost ni moralnost neće dogoditi. Pravednost i moralnost događaju se samo ako djelujemo pravedno i moralno. Zato je ključno da u našoj javnoj djelatnosti nikada ne zaboravimo na ta načela. Isto tako, važno je da očekujemo od drugih – nama poznatih ili nama nepoznatih – da stvore moralnu politiku, da gradimo kriterije koje ćemo primijeniti i na druge, i na sebe.
Ipak, konačno, u javnom djelovanju svatko je stvaratelj vlastita lika, i svatko pred sobom i pred drugima odgovara za učinjeno ili propušteno.
Što znači moralno djelovati? Primjerice, djelovati iz uvjerenja. Djelovati s više transparentnosti, više poštivanja drugih, više suzdržavanja od pohlepe ili privilegija koje sa sobom donosi vlast. Djelovati moralno, znači i samoograničiti moć koja proizlazi iz političke pozicije. Znači djelovati u korist zajednice, a naročito u korist onih koji se sami ne mogu izboriti za pravednost. Korupcijski slučajevi nas često podsjećaju na pitanja morala. Nasilništvo moćnih nad nemoćnima, zanemarivanje slabijih i manjina, invalida, onih koji žive u okolnostima koje su im nametnute i na koje ne mogu utjecati. Slučajevi zloupotrebe položaja… pojave klijentelizma od kojih je najopasniji onaj politički, a svaki klijentelizam krši načelo pravednosti.
Pravda i pravednost
I doista, treba nam više osjećaja za druge, više oslonca na pravdu i pravednost. Pravednost je bio glavni zahtjev i program na kojem su mi građani dali povjerenje i izabrali me za Predsjednika Hrvatske prije gotovo četiri godine.
Pravednost nije samo stvar pravosuđa, odnosno institucionalne strukture kojom se ona može ”osigurati”. Pravda ovisi i tome imamo li ili ne – kao pojedinci, ali i kao društvo – razvijen osjećaj za pravdu. Da učinimo i ono na što nismo obvezani zakonom, ako držimo da je moralno i pravedno. Da ne čekamo naputak ili odluku ”odozgo”, nego da djelujemo na poticaj vlastitog osjećaja morala. Da ne okrenemo glavu na drugu stranu kad vidimo nepravdu, naročito kad se radi o slabijoj i time nepravdi izloženijoj strani.
Neke odluke koje donosi većina, imaju potencijal da naštete pojedincima ili manjim grupama. Pravedno je da se pri odlučivanju ne vodi računa samo o interesima onih koji odlučuju – nego, koliko je to moguće, o općoj volji, o duhu vremena i osjećaju morala.
Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra (Ivan Pavao II.)
To oslanjanje na osjećaj za pravdu naročito je važno u društvima koja su iz povijesnih razloga često doživljavala ”prekid” pravnog i političkog kontinuiteta. U stabilnim društvima, osjećaj pravde i pravednosti se ugrađuje u institucije, i to kroz duže vremensko razdoblje, dakle, u kontinuitetu. Institucionalna pravda se time postupno prilagođava duhu vremena. Pojedinac se može osloniti na postojeću institucionalnu infrastrukturu, kao i na činjenicu da su koordinate koje određuju što je pravedno a što nepravedno manje-više stabilne. Nema improvizacija, nema lomova, nema iznenađenja. Postoji, također, i mogućnost stalnog ”popravljanja” sustava, bez lomova i nasilja.
Ali, osjećaj pravde ili nepravde, u ”normalnim vremenima”, u uređenom i demokratskom društvu, bez obzira na slabosti koje postoje i u demokracijama, nisu i ne mogu biti izgovor za voluntarizam, nepoštivanje institucija, načela pravne države. Zato je posebno umijeće i velik izazov osjećaj za pravdu i pravednost uskladiti s demokratskim sustavom i obvezama koje za svakog od nositelja državnih i političkih funkcija proizlaze iz Ustava i zakona.
Specifičnost (tranzicijskih) zemalja s ”prekidom” pravnog i političkog kontinuiteta
Međutim, povijest Hrvatske i susjednih zemalja nam nije ostavila takav stabilan poredak, niti stabilan sustav vrednota. To se odnosi i na većinu zemalja u Europi, jer smo svi imali tragično 20. stoljeće, puno revolucija, ratova, okupacija, pa i autoritarnih i totalitarnih režima. Trebalo je preživjeti u tim lomovima. Trebalo je sačuvati osjećaj za pravdu i moralnost. To, naravno, nije bilo ni jednostavno ni lako. Naslijedili smo mnoge nepravde, koje su počinjene u prošlosti. Nismo mogli tek tako okrenuti stranicu, i reći da nas se te prethodne nepravde ne tiču.
U stabilnim društvima, osjećaj za moralnost i pravednost može se u velikoj mjeri prepustiti institucijama, te se možemo osloniti na njih. Iako, nikad bez kritičnosti i nikad do one mjere koja bi dala neki ”carte blanche” pojedinim segmentima vlasti. Međutim, u društvima kao što je naše, od posebne je važnosti da razvijemo osjećaj za pravednost kod građana, te da taj osjećaj pravednosti dodatno naglašavamo kroz političko i javno djelovanje.
Primjer tranzicijske Hrvatske
Hrvatska je nova država na mapi Europe. Nastala je nakon raspada politički bipolarne Europe, proizašla iz specifičnog konteksta bivše jugoslavenske države. Neću govoriti o povijesti, jer sam zagovornik onih koji iz povijesti puno uče i ugrađuju naučeno u budućnost, ali onih koji ne žive prošlost. Zato ću samo spomenuti da je Hrvatska ušla početkom devedesetih na put tranzicije koju su prolazile sve ostale države nakon promjena u devedesetim.
Postkomunističke tranzicije bile su složene: one su uključivale i političke i ekonomske aspekte. Politički, ti su se sustavi transformirali iz autoritarnog sustava u demokracije. Ekonomski, prešli smo iz centralno planske ekonomije na gospodarstvo utemeljeno na slobodnom tržištu. Hrvatska je međutim imala i treću i četvrtu tranziciju. Treća se odnosi na raspad jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, a četvrta – na prijelaz iz rata u mir.
Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost
Možemo reći kako se u tranziciji hrvatsko društvo gradilo na pluralizmu političkih i moralnih zasada, od kojih je gotovo svaka imala određene povijesne zasluge, ali i povijesni teret. Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost.
Naravno, slika nije crno-bijela. Mnogi su ljudi, i s desna i s lijeva željeli biti pravedni, tražeći često i dobro u političkim zasadama druge strane političkog spektra. Danas s punim pravom možemo reći da u Hrvatskoj imamo i ljevicu, i desnicu, i centar s punom demokratskom legitimacijom, uz zaista marginalne političke snage koje tendiraju lijevom ili desnom ekstremizmu. Ali, moramo znati, umjerenost, tolerantnost i demokratičnost političke scene nije zauvijek dana i za nju se stalno moramo boriti!
Katolička crkva o politici i demokraciji – značenje 2. vatikanskog koncila
S obzirom da sam danas ovdje, u Vatikanu, ne mogu ne istaći pozitivne ideje Katoličke crkve prema politici i demokraciji, posebice u zaključcima II. vatikanskog koncila. U njima se priznaje i prihvaća politički i religijski pluralizam u društvu, afirmiraju vjerske slobode i laičnost izražena u autonomiji različitih pozitivnih društvenih vrijednosti.
Teza o neophodnosti političkoga angažmana katolika je integralan dio socijalnog nauka Crkve, sadržan kako u koncilskoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, tako i na poseban način u enciklikama Ivana XXIII. Pacem in terris i Pavla VI. Octogesima adveniens. Naš istaknuti katolički sociolog Željko Mardešić je u potpunosti na tragu II. vatikanskog sabora kad kaže:
”Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću.”
Ili, kako se ne sjetiti recentnih riječi Pape Franje, koji, također na tragu II. vatikanskog koncila, u jednom od novijih intervjua za La Republicu kaže:
“Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje.”
Moralni aspekt politike u tranzicijskoj Hrvatskoj
Kad se danas osvrnemo na to dugo razdoblje hrvatske tranzicije, koje počinje prvim demokratskim izborima i osamostaljenjem Hrvatske, a u glavnim crtama završava ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja ove godine, možemo vidjeti da je uspjeh pojedinih faza ove složene tranzicije ovisio u velikoj mjeri o pitanjima koja sam ranije spomenuo. Prije svega, ovisio je o tome jesmo li se u svojim postupcima vodili načelima moralnog djelovanja, ili razumijevanjem politike kao puke tehnologije vladanja. Ili još gore, kao instrumenta ostvarivanja nekih partikularnih, ponekad i nemoralnih ciljeva.
Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću (Željko Mardešić)
Ulaskom u tranziciju, napustili smo dotadašnji društveni i ekonomski poredak, uvelike i moral koji je prevladavao. Ratno je vrijeme i agresija koje je Hrvatska bila žrtva, donijelo i pretjerani nacionalizam, netrpeljivost prema manjinskim zajednicama, a iza njega, često se krio nemoral grabeži: otimanje do tada zajedničkog, društvenog vlasništva s pogubnim posljedicama za mnoge pojedince.
Pobjeda u oslobodilačkom ratu omogućila je i transformaciju društva prema tolerantnom i liberalnom, prema mogućnosti da se artikulira zahtjev da društvo bude demokratsko, da bude pravedno i otvoreno za različitosti. Ali, posebice u sferi ekonomije i rada, kao i drugdje u svijetu, posumnjali smo u načela ekonomskog liberalizma i morala povezanog s njim. Ekonomska kriza donijela je nepravde za koje uvelike možemo ustvrditi da su rezultat divlje, devijantne verzije kapitalizma. Hrvatsko društvo, kao i mnoga europska i svjetska društva, traži model koji bi na pravedan način zadovoljio legitimna očekivanja građana: ona o slobodama, uključivši i ekonomske slobode, kao i ona o solidarnosti i jednakosti šansi za sve.
Pogreške koje smo učinili, bile su rezultat zanemarivanja moralnog aspekta politike. Često smo griješili prema onima koji su u političkim i ekonomskim promjenama ostajali bez posla i socijalne sigurnosti. Griješilo se i prema onima koji su raspadom jedne države i stvaranjem druge ostali nezaštićeni i osjećali snažan osjećaj nesigurnosti i straha.
Rat je stvorio mnogo nesreće: mnogi su ostali bez svojih najbližih, bez zdravlja, bez doma, bez posla, bez budućnosti. Kako smo se odnosili prema tim ljudima? Jesmo li učinili sve što smo mogli?
Vizija Hrvatske kao pravednog društva
Pravedno društvo ne može ignorirati ova pitanja. Moramo pomagati onima koji su – ne svojom krivicom – postali žrtve ratnog sukoba ili tranzicije iz jednog ekonomskog sustava u drugi. Posebice, ne smijemo ignorirati one koji su došli u društveno inferiornu poziciju direktnom ili indirektnom krivnjom politike, kao što je to slučaj s ljudima koji su izgubili posao i socijalnu sigurnost zbog nemoralne, nekad i nezakonite pretvorbe i privatizacije.
Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti
Ponekad se, iz nekog drugog konteksta, čini da su naši izdaci za socijalnu skrb i druge vrste pomoći najugroženijima previsoki. Ali, pritom se često zaboravlja na ovaj kontekst koji implicira obvezu moralnog djelovanja. Hrvatska je sebe u Ustavu definirala kao socijalnu državu. Velik je izazov za Hrvatsku poštivati to načelo, kroz socijalna davanja pomoći najslabijima, da bi se svima osigurao život dostojan čovjeka, a u isto vrijeme, zbog krize, ne imati dovoljno sredstava za to. U sadašnjoj situaciji, pravednost našega društva i solidarnost koju trebamo pokazati na velikim su iskušenjima.
Istodobno, obaveza nam je da upozorimo, a gdje treba i da sankcioniramo u pravnom smislu, djelovanje koje je na tuđoj nesreći gradilo vlastiti prosperitet.
Ukinuli smo zastaru za kaznena djela koja najviše vrijeđaju pravo, ali i moral. Ratne zločine, teške ekonomske zločine iz pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo ne možemo zaboraviti i oprostiti. Ne treba zaboraviti ni oprostiti ni zločine motivirane politikom, bili ti zločini lijevih ili desnih korijena.
Na žalost, u II. svjetskom ratu, nakon njega, te tijekom prošlog rata na području bivše Jugoslavije, takvih je neoprostivih zločina, koji su udarili na same temelje čovječnosti, koji su zatrli život i dostojanstvo pojedinaca, bilo na pretek.
U svom djelovanju, kao Predsjednik Republike, naročito sam naglašavao važnost izražavanja pijeteta i žaljenja svim žrtvama rata – bez obzira na nacionalnost, političku pripadnost i okolnosti u kojima su poginuli. Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti.
Rizici moralnog djelovanja
Ponekad, moralno djelovanje u javnoj sferi nosi sa sobom određene rizike za pojedinca koji se odluči na takvo djelovanje. Često se događalo da bi ljudi bez svoje krivice, zato što su slijedili vlastiti osjećaj pravde i pravednosti, stradali, umjesto da ih se tretira kao uzorne građane.
Imali smo više slučajeva ”zviždača” – ljudi koji su iz moralnih razloga, koji su, kao što se pokazalo, bili usklađeni s javnim interesom – riskirali da izgube radno mjesto. Prekršili su određena interna pravila kako bi široj javnosti izložili nemoralno i nezakonito ponašanje.
U širem kontekstu, slično je i s građanskom neposlušnošću (civil disobedience) kao i s prigovorom savjesti (conscientious objection) kao specifičnim vrstama prosvjeda protiv onoga što građanin iz svojih moralnih načela drži neprihvatljivim.
Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje (Papa Franjo)
U demokratskom društvu, ti oblici prosvjeda su dopustivi, i trebali bi poslužiti za jednu širu raspravu o samim zakonima. I jedan i drugi oblik prosvjeda je miran i nenasilan. Prigovor savjesti je pritom i individualan (za razliku od građanske neposlušnosti, u kojoj se poziva druge na prosvjed), te ukazuje na važnost poštivanja individualne autonomije svakog pojedinca.
Ali, od ovih, visoko moralnih građana, valja razlikovati ljude koji pod krinkom moralnosti postupaju nemoralno. Lažne optužbe radi vlastitog probitka, ne radi općeg interesa, optužbe kojima se neosnovano zadire u moralni integritet ljudi, jednako su neprihvatljive, i s pravnog i s moralnog aspekta. Razlikovati moralni prosvjed, ”zviždanje” i građanski neposluh od nemoralnog lažnog optuživanja, nije uvijek lako.
Temeljitost provjere optužbi od strane nadležnih tijela i suzdržanost medija u njihovu prenošenju, sve do konačnog zaključka o osnovanosti optužbe, dio su etičnog postupanja. Moralna je obveza politike da osigura temeljitu provjeru optužbi i nesmetano funkcioniranje pravnog/pravosudnog sustava u ocjeni nepravilnosti koje se navode.
”Manje politike u moralu”
Kad sam ranije rekao da ljudi obično kažu da nam treba ”više morala u politici”, spomenuo sam i da potom kažu – ”ali, treba nam i manje politike u moralu”. Na što se odnosi ovaj drugi dio rečenice? Odnosi se, po mom mišljenju, na ono što bismo mogli nazvati moraliziranje.
Moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja nečijeg osobnog stava ili osjećaja za pravednost drugima, govorom s visoka. Ono ukazuje na odnos nejednakosti između onoga tko moralizira i drugih, tj. onih kojima se poruka upućuje.
Onaj tko moralizira i druge podučava kako se trebaju ponašati, što je zabranjeno a što dopušteno, preuzima funkciju ”učitelja” ili ”oca” naroda ili domovine, a to je pozicija povezana s autoritarnim sistemima, a ne s demokracijama. Političari su predstavnici naroda, a u demokraciji su izabrani na izborima. Oni nisu ni viši, ni vrjedniji od drugih. Podložni su istim kriterijima pravde i pravednosti, u mnogim aspektima i znatno strožim nego ”obični” građani.
No, kad se radi o političkom djelovanju, upravo vrijednosti javnog morala čine naše društvo boljim. Dovode do suzbijanja pohlepe i svih pokušaja zloupotrebe moći, do više osjećaja za one koji se sami ne mogu štititi, više poštovanja za druge, više solidarnosti i transparentnosti u društvu. To su vrijednosti koje imaju svoje duboko moralno značenje, a istodobno su i ciljevi koje želim promovirati u javnom djelovanju.
Značenje pluralizma u suvremenim društvima
Moram podsjetiti da u današnjem složenom društvu, pa i u Hrvatskoj, koegzistiraju različite, nekada i oprečne vrijednosti. Ne mogu se ne složiti s Johnom Rawlsom koji ističe kako je u suvremenim društvima život određen činjenicom pluralizma.
Unutar istoga društva različita vjerska, filozofska i moralna učenja razilaze se a često i sukobljavaju oko vizije dobroga života. Jedan od najvažnijih izazova za političku filozofiju, dodao bih, i za praktičnu politiku, predstavlja pronaći način kako uspostaviti trajan i stabilan obrazac suradnje između ljudi različitih uvjerenja poštujući posebnost i dostojanstvo svakoga od njih.
U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Osnove javnog i političkog života moraju stoga biti postavljene na zajedničkom presjecištu koje dijele sva ta učenja. Mogućnost pronalaženja te zajedničke točke ovisi u prvome redu o spremnosti svakoga od nas da toleriramo i uvažavamo mišljenja i stavove drugačije od naših.
Odnos građana, pa i političara, prema raznim društvenim vrijednostima, prema određenim postupcima i ponašanjima, različit je. Podsjetimo se samo razlika koje građani imaju u odnosu na istospolne brakove, preljub, abortus, poslovne poteze koji koriste jednima a jako štete drugima, međusobna prava i obveze poslodavaca i radnika, iznošenje privatnosti, pa čak i razlike koje postoje u odnosu na ratni zločin.
Jednaki moralni kriteriji i spremnost da se sukob moralnih načela riješi primjenom ”višeg” moralnog načela, pa i da se u određenim slučajevima prihvati koegzistencija različitosti, temelj su politike koja želi djelovati moralno. Naravno, pitanje granice iza koje kompromis postaje nemoralan, uvijek je otvoreno.
Zaključak
Dopustite mi da privedem kraju ovo predavanje pozivom na stalno podsjećanje na vrijednosti i načela. U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Uvjeren sam da će nas ta pitanja dovesti nazad k temi morala i principima ljudskog djelovanja. Uostalom, nije slučajno da se Machiavelli u svom djelu poigrao naslovom: Il Principe, zapravo, nije miljama udaljeno od riječi princip. Nemojmo ta dva pojma nasilno, nepotrebno i štetno razdvajati!
Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast.”
Hvala!”