autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Prijetnje političkih vampira

Autor: / Leave a Comment

Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.

 

Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.

 

Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.

Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća

 

U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.

 

Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.

 

U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.

 

Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.

 

Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.

Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan

 

Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.

 

Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.

 

Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.

 

Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.

 

Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.

Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma

 

Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?

 

Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.

 

Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.

 

Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.

 

Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.

Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina

 

Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.

 

Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.

 

Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.

 

Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.

 

Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Vampir je itekako živ

Autor: / Leave a Comment

Borislav Pekić Kako upokojiti vampiraBorislav Pekić, ”Kako upokojiti vampira”, Prosvjeta, Zagreb, 2014.

 

Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih.

 

Vanjski okvir romana Pekić je postavio u obliku tzv. pronađenog rukopisa: radi se o 26 pisama hajdelberškog profesora srednjovjekovne povijesti i bivšeg esesovca Konrada Rutkowskog.

 

Anonimni priređivač prema tim pismima postupa kao prema znanstvenom tekstu, što znači da dodaje fusnote, popis literature itd., a to je smisleno jer su pisma zamišljena kao polemički izazov filozofskoj tradiciji teške kategorije (Nietzsche, Heidegger, Leibnitz,Erazmo, Husserl, Descartes, Schopenhauer; Hegel, Spengler, Platon, Sartre, Camus, Kant, Wittgenstein i Marx). Pekić odmah dodaje i intrigantnu žanrovsku etiketu (sotija), kako bi upozorio na fantazmagorične i satirične elemente u svom romanu.

”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Narativni pasaži su izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta

 

Koncepti se, kao što vidimo, ovdje vrpolje kao lutkice u ruskoj babuški: ”Kako upokojiti vampira” ipak je roman a ne filozofska rasprava, jer glavni lik Konrad Rutkowski pati od kojekakvih neuroza i halucinacija, on je vjerojatno luđak kojem se stanje pogoršava nakon povratka u dalmatinski gradić D. (nije Dubrovnik) 1965. godine.

 

Kao turist odsjeda u hotelu Miramare, gdje je za vrijeme rata kao esesovac isljeđivao ratne zarobljenike, što je odličan početak za žanrovski roman, no tada je Pekić još daleko od svog romana ”Besnilo” i uopće od ideje pisanja žanrovskog romana.

 

U ”Vampiru” je dakle tako namjestio središnju situaciju da na licu mjesta može propitati moralni stav jednog tipično kolebljivog zapadnog intelektualca: Rutkowski nije baš pravi esesovac, unovačen je protiv svoje volje, a njegov demonski alter ego, nadređeni Steinbrecher, lako mrvi njegov otpor koji je ionako slab – za Rutkowskog je totalitarizam otprilike pitanje ukusa, što je Pekiću dovoljno da ga satjera u kaznenu ulogu isljednika i ubojice. Kao turist i profesor na godišnjem odmoru, Rutkowski, naravno, ne može riješiti svoju policijsku i isljedničku ulogu u ratu, pa krivnju, uglavnom neuspješno, pokušava prebaciti na totalitarne aspekte zapadne intelektualne tradicije u kojoj se nacizam i okotio.

 

Pekić je tekst protkao fantastičnim literarnim vlaknima snoviđenja i ukazanjima, pa je roman ispao žanrovska travestija, s tajanstvenom, slučajnom i zapravo potpuno nevinom žrtvom u središtu: Adam Trpković (!) je pomalo kafkijanski lik s pokojim folklornim motivom i demonskim kišobranom u ruci.

Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ

 

Romani koji se bave totalitarnim sustavima rado se i često bave nevinim žrtvama totalitarnih sustava – no Pekić svom Adamu u ruke gura demonski kišobran kako bi izbjegao stereotipe. Pekić je taj kišobran zamislio kao alegorijski ključ, kišobran, zbog kojeg je Adam i uhapšen, možda i glogov kolac koji vodi neku svoju demonsku ubilačku karijeru.

 

”Kako upokojiti vampira” nije fantastični roman jer Pekića suviše zanimaju stvarna ljudska izopačenja, isljeđivanja i tortura koji su sami po sebi dovoljno iracionalni i fantastični da ih treba istraživati ”strukturalistički”, iznutra. Pekić je sigurno namjeravao napisati roman o torturi i policijskoj državi, no je li baš epistolarna forma pravi izbor ako se želi proniknuti u tajne i fantastične mehanizme policijske države? Doista, što bi bilo kad bi bilo da je ovaj roman Pekić promislio žanrovski, poput ”Besnila”?

 

”Vampir” je epistolarni roman, što je alibi za mnoštvo digresija i retardacija, za mnogobrojne introspekcije i reminiscencije, daleko od svake dramske brzine, što znači da je i sotija, kao žanrovska odrednica, pomalo proizvoljna. Miješanje narativnih i nenarativnih diskursa dovelo je do hibridne proze, što je iz nekog razloga danas opet moderno. S druge strane, ideja da prozni tekst preuzima alate znanstvenog danas izgleda kao jeftin postmodernistički trik.

 

Za sve što je smislio u ovom romanu Pekić ima odličan alibi. ”Vampir” je roman s predumišljajem i premda je Pekić izvanredan i ambiciozan pisac, ta ambicija, svakako pretenciozna, pomalo je pojela realizaciju. Likovi su ostali ponešto izvan fokusa, a i priča stenje pod teretom erudicije. Dojma smo kako su narativni pasaži izvanredni, no dijelovi filozofski nisu dokraja ugođeni prema očekivanim gabaritima proznog teksta.

Nacizam kao ideologija i praksa jedva da je bio nešto više od lešine kad je Borislav Pekić 1971. i 1972. pisao roman ”Kako upokojiti vampira”, no danas je stvarna subpolitička i subkulturna sila spremna da uskoči u mainstream i nastavi po starim navikama. Ni smrt očito nije vječna kad se radi o nacizmu, pa se i Pekićev roman danas čita drukčije nego početkom sedamdesetih

 

Ostaje čak utisak da je nacizam u ovom romanu pomalo prinudan izbor. Pekić je vjerojatno bio puno spremniji pisati o komunizmu, s kojim je od rana bio u sukobu zbog članstva u tada ilegalnoj organizaciji Savez demokratske omladine Jugoslavije.

 

Komunisti su ga kao osamnaestogodišnjaka strpali u KPD na izdržavanje petogodišnje zatvorske kazne, što ga je obilježilo za čitav život. Početkom sedamdesetih, kao persona non grata u komunističkoj Jugoslaviji, Pekiću je više bilo stalo do neke općenite kritike ideologije i totalitarne svijesti, a ni prema nacizmu nije imao baš neki jednoznačan odnos.

 

Lako je pronaći čak i jednu malu laudu nacizmu: ”U Trećem Reichu nije baš bilo rđavo. Ne može se poreći da se na telesno vaspitanje obraćala pažnja (…) pa onda autostrade, socijalna skrb, razvitak industrijske tehnologije, osećanja za zajednicu kroz organizacije, kolektivna svest nacije, javni nužnici, napredak vojne muzike, porast nataliteta.” Svakako ironična i podsmješljiva lauda, tipično postmodernistička, ali ipak lauda.

 

Novo, Prosvjetino izdanje romana ”Kako upokojiti vampira” ujedno je Pekićev izdavački comeback na hrvatsku izdavačku scenu, i to promišljen i vrlo lijepo priređen (urednik Rade Dragojević). Treba li podsjećati kako je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Pekić neke od svojih najslavnijih naslova, poput ”Besnila”, ”Atlantide”, ”1999” ili ”Pisma iz tuđine”, premijerno objavio baš u Zagrebu? Prosvjetino izdanje u svakom slučaju pokazuje kako je Vampir, nažalost, itekako živ.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Gem, set, meč… Tesla

Autor: / Leave a Comment

Ima u novom filmu Jima Jarmuscha ‘‘Only Lovers Left Alive“, posvećenom viševekovnoj ljubavnoj vezi dvoje vampira s umetničkim naklonostima (to jest, u savršeno napravljenom filmu ni o čemu) eksplicitnih referenci na Nikolu Teslu, uvrnutog genija i jednog od dežurnih junaka intelektualno pretencioznijih subkulturnih freakova. Uostalom, Jarmuschov film je, između ostalog, i posveta Jacku Whiteu, oličenju onoga najboljeg što je još preostalo od duha i zvuka rock’n’rolla, a Nikola je Tesla jedan od životnih junaka Jacka Whitea, o čemu White rado priča, a kada su The White Stripes gostovali u Srbiji, ovaj dakako nije propustio da obiđe Muzej Nikole Tesle u Krunskoj ulici u Beogradu.

 

E pa, kad i ako se White ponovo vrati u Srbiju, možda uopšte neće zateći Teslin muzej (jer je zgrada u kojoj je smešten pod pretnjom restitucije), a sve je izvesnije da ako muzej i nađe, u njemu neće naći Teslinu urnu. Mada je ona tu već decenijama. Da, malo je to neobično, mora se priznati: obično se čovekovi posmrtni ostaci, bilo da su sahranjeni ili kremirani, ne čuvaju u muzeju, kao nekakav eksponat, nego leže na groblju. Obično je tako, ali tako ne mora biti, jer ima izuzetnih ljudskih sudbina koje su i u smrti izuzetne, pa su izuzetne i u svom posthumnom životu.

Iz te se matrice oni suštinski niti žele niti mogu izvući, samo što im sada – u skladu s tobože novom ideološkom košuljicom tih prekaljenih miloševićevaca i šešeljevaca – više nisu potrebni kraljevi, popovi i sveci, nego će im mnogo bolje poslužiti globalno prepoznatljiva figura genija-osobenjaka, kojemu će simbolički poništiti osobenost, a ‘‘genijalnost“ zadržati…

 

Po svakom zamislivom parametru Teslina je jedna od takvih. I njegov je život bio daleko od svih konvencija epohe – što ga, između ostalog, i čini toliko zanimljivim i ljudima koji o struji znaju samo toliko da se svetlo pojavi kad pritisneš prekidač na zidu – pa ni njegov afterlife ne može, a svakako i ne mora, biti bitno drugačiji.

 

Nije valjda neophodno da navodim brojne i znamenite primere te vrste. Otuda ne da nije čudno, nego je nekako sasvim normalno i u skladu s jednom ekstraordinarnom životnom pričom, da urna s prahom njegovog tela bude ‘‘eksponat“ u njemu posvećenom muzeju. Nema u tome ničega blasfemičnog, naprotiv; to se čini kao posve prirodna stvar.

 

Srpska pravoslavna crkva već godinama insistira da se Teslina urna prebaci iz muzeja u portu crkve svetog Save u Beogradu (tj. da se kremirani Tesla ‘‘dostojno sahrani“); ‘‘privremena uprava“ grada Beograda, pod kontrolom Aleksandra Vučića, u tome želi da joj izađe u susret; nedavno su se našli ne bi li utanačili detalje svog dogovora.

 

Upućeniji deo javnosti se pobunio protiv besmislenog uznemiravanja genijalnog pokojnika; stvar sračunata za pridobijanje predizbornih poena za aktuelnu vlast preti da se izvrgne u nešto kontraproduktivno po nju i izgleda da će sve biti odloženo za vreme nakon izbora. Odloženo da, ali ne i izmenjeno: znajući ih, teško da će akteri ove priče tako lako odustati od svojeg nauma; elementarni ljudski obziri ih svakako neće sprečiti, kao što ih ni do sada nikada nisu sprečavali ni u čemu.

 

Zašto se sve ovo uopšte radi? Nemoguće je dokučiti bilo koji racionalan razlog za to, a da ne spada u područje moralno nedostojnih razloga, tj. zloupotrebe jedne ‘‘mitske“ ljudske aure za niske ciljeve. Crkva, reklo bi se, naprosto želi da svede Teslinu ljudsku sudbinu na sebi prihvatljiv nivo.

Tako rasteslisani Tesla, sveden na nivo pameti i ukusa prosečnih popova i ćata, postaje svojevrsni Novak Đoković nauke, plemenski kumir značajan po tome ‘‘ko je i odakle je“, a ne po tome što je bio – Tesla. I po tome što su tipovi kao Jack White ili Jim Jarmusch opsednuti njime. Takvog se Teslu onda dade ‘‘dostojno hrišćanski sahraniti“, ritualno ga primiti nazad pod okrilje Plemena i napraviti od svega toga spektakluk za radost niščih

 

A to je nivo ‘‘dobrog Srbina“ i pravoslavnog vernika (iako to nije bio, osim ako taj pojam raširimo toliko da postane sveobuhvatan, otuda i neprimenjiv i bez realnog značenja), mada pomalo ekscentričnog, ali će mu to poigravanje munjama i gromovima i ostale prometejštine Sveta Matera posthumno ipak oprostiti, a sve što je potrebno jeste da joj Tesla, pa makar i u obličju praha u zlatnoj urni, učini malu uslugu: da postane centralni deo jednog njoj tako omiljenog rituala simboličkog svođenja pojedinca – pa još tako izuzetnog – na meru krotke (i prigodno glupave) ovčice u stadu Božjem. A ovčica kao ovčica: niti ona odlučuje o svojoj sudbini, niti pak daleki Bog o tome može neposredno da odluči, nego će se o svemu postarati dobri i brižni pastiri, a vi se samo prepustite…

 

Vlast je, pak, takođe dosledna svojoj naravi: radi se o onoj istoj političko-kulturno-vrednosnoj matrici koja je krajem osamdesetih organizovala ‘‘turneje moštiju svetaca“ po Srbiji i ‘‘srpskim zemljama“, a što je bio indoktrinirajuće-emocionalizujući uvod u ratnu propagandu.

 

Iz te se matrice oni suštinski niti žele niti mogu izvući, samo što im sada – u skladu s tobože novom ideološkom košuljicom tih prekaljenih miloševićevaca i šešeljevaca – više nisu potrebni kraljevi, popovi i sveci, nego će im mnogo bolje poslužiti globalno prepoznatljiva figura genija-osobenjaka, kojemu će simbolički poništiti osobenost, a ‘‘genijalnost“ zadržati ne kao lično dostignuće, nego kao sastavni deo nekakve mistične, kolektivne nacionalne supstance.

 

Tako rasteslisani Tesla, sveden na nivo pameti i ukusa prosečnih popova i ćata, postaje svojevrsni Novak Đoković nauke, plemenski kumir značajan po tome ‘‘ko je i odakle je“, a ne po tome što je bio – Tesla. I po tome što su tipovi kao Jack White ili Jim Jarmusch opsednuti njime. Takvog se Teslu onda dade ‘‘dostojno hrišćanski sahraniti“, ritualno ga primiti nazad pod okrilje Plemena i napraviti od svega toga spektakluk za radost niščih.

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt