novinarstvo s potpisom
Magdalena Maršavelski
Tijekom listopada, usred pandemijskog ludila, loših vijesti i uznemirujućih prognoza u Varšavi, srcu problema bremenite Europe, odvijalo se nešto posve posebno.
Sudeći po brojkama na internetskim kanalima, na stotine tisuća zainteresiranih sa svih krajeva svijeta, puna tri tjedna, iz dana u dan, pomno je pratilo izravan prijenos prestižnog, svake pete godine održavanog, Međunarodnog pijanističkog natjecanja u interpretaciji Chopinove glazbe. [Read more…]
Slobodan Šoja
Rijetki veliki ljudi malim gestima čovječnosti znali su snažno obilježiti istoriju, a brojni mali ljudi čiji tragovi smrde velikim nečovještvom neprestano zatamnjuju stranice povijesti.
Tridesetak sekundi klečanja Willyja Brandta u Poljskoj, 7. decembra 1970. godine, ispred spomenika jevrejskim žrtvama varšavskog geta, zamijenilo je skoro trideset godina rada na pomirenju između Nijemaca i Poljaka. [Read more…]
Frank-Walter Steinmeier održao je možda najvažniji, a svakako jedan od najvažnijih govora u svom životu – napisale su njemačke novine Tagesspiegel o govoru koji je njemački predsjednik 1. rujna 2019. godine održao u Poljskoj. A kada predsjednik tako velike i važne zemlje održi govor života, bit će da je to nešto važno ne samo za Njemačku i Poljsku, nego i za Europu i svijet. Pa tako i za Hrvatsku i Hrvate, barem one koji se osjećaju dijelom Europe i svijeta. [Read more…]
Vlado Vurušić
“Hrvatski narod je razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana”, rekla je na obilježavanju 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata u Varšavi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. [Read more…]
Jasmin Klarić
Fašizam je opet na ulicama Europe. Tu jednostavnu činjenicu se nakon 60 tisuća poljskih prosvjednika za “Bijelu Europu bratskih nacija”, “Čistu Poljsku”, koja poručuje “Izbjeglice van” i “Molimo se za Islamski holokaust” više ne može negirati, niti umanjivati. [Read more…]
Foto: Glas Koncila
Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni dvije decenije poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu ”nultu točku“, zapravo njemački ”nulti čas“ totalnog poraza kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj).
Ponovit ću po stoti put: samo nas se kaznena ne tiče izravno ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način da bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.
U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…
Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu ”Kordić po drugi put među Hrvatima“ – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog ”junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u ”heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika.
Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini.
Priča o Kordićevom stililiziranju u ”heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili.
U uvodu u niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu.
Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: ”Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’
Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan’.“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 4. 6. 2014.)
Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o ”Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!
Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: ”Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti’.“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 9. 6. 2014.)
Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar ”Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. Iz toga štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: ”Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.
Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“
Preskočit ću spasavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu ”Dobro nam došli, ubojice“ (prenijeto na www.autograf.hr, 11. 6. 2014). Boris Dežulović je u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: ”Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“
Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja.
Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom ”slučaja Kordić” unizila Katolička crkva ”u Hrvata”. Šutnja bi značila odobravanje i ”kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!
Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje.
Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?
Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak.
U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu ”selektivnog sjećanja“ i ”kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.
”Užas holokausta u comic-formatu”, komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. ”Comic” je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip ”Traganje” (”Die Suche”) nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili ”Kuća Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski ”Centar Anne-Frank”.
Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom ”Otkriće”, počevši od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemalja.
Dakako, Huevelov strip nije bio prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom ”Miš”, u kojem su Židovi bili miševi, a nacisti mačke, propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća Carlsen-Verlag objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.
Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.
U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holokausta, počevši od po zlu čuvene ”kristalne noći” (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u ”Mojem stoljeću”, jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za ”Nirgendwo”/”Nigdjevo”/”Nikuda”, u smrt.
Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu ”Wannsee-Konferenz”, nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan, ma koliko nacistički precizan, nije srećom u potpunosti uspio, Ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba.
Uostalom, u Berlinu točno 2711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progoriti o ”banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla …
”Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama”, kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank (koja bi danas imala 85 godina) u Berlinu, ”je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima što su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu”.
On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ ”Auschwitz”. Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama, su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom.
Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti ”ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama”. Prema provedenom istraživanju može se, naime, zaključiti da je ”emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener.
Iz svih tih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli tim experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i takve detalje kao kakve su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.
Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o ”grafičkom romanu”. Ona i već spominjani Thomas Heppener su tom prigodom najavili da će se Huevelov rad o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj.
Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se to ticalo. Kod nas te teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi ”heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su ”junaci našeg doba”. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…
Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta, masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj obitelji…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje ”Forsa” od prije nekoliko godina i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas.
No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, ”heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike ”Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu ”Sieg Heil“!
Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalsitičko iskustvo diktature i potonjeg njezina ”nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom kulture sjećanja. Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa” da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“.
Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.
Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedile su četiri decenije sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.
Zbog takvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti uostalom je jedan njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige ”Nijemci i njihov vođa”) prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog takvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu.
Procjenjuje se da danas u ”zemlji holokausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u ”zemlji počinitelja” ponovo pulsira i židovski život. I svaki drugi život. Srećom.
(Tekst je, pod drugim naslovom, izvorno objavljen u listu Oslobođenje, 14. lipnja)
U svojoj 72. godini počela je da se bavi ronjenjem, a u 97. je preživela helikopterski udes u sudanskoj pustinji izašavši iz srušene letelice sa polomljenim rebrom. Uoči stotog rođendana privela je kraju montažu svog prvog filma posle pedeset godina prinudne apstinencije, dokumentarca nastalog u dubinama Indijskog okeana naslovljenog ‘‘Podvodne impresije”. Film je prikazan na satelitskom programu Arte.
‘‘To može samo Leni Riefenstahl”, nepodeljeno je mišljenje svih, i onih koji joj se dive i onih koji je preziru. Istovetan sud je, pre sedamdesetak godina, izrekao nemački kancelar Adolf Hitler, kada je 1934. jednoj od najlepših i najslavnijih igračica i glumica onog doba, koja je s vremenom uzrasla do samostalnog filmskog autora, poverio krajnje izazovan zadatak – snimanje filma o kongresu Nacističke stranke u Nuernbergu.
Neko bi danas pomislio da je to bila nepristojna ponuda koju je nemoguće odbiti. Ne, bila je to njena želja, za koju se borila svojom upornošću i neizrecivim šarmom. Rad na tom filmu sudbinski je i tragično obeležio njenu celokupnu karijeru i život, sve do ulaska u treći milenijum.
Helena Bertha Amaia – Leni Rifenštal (rođena u Berlinu 22. avgusta 1902. – umrla 8. septembra 2003. u seocetu Poeking blizu Muenchena) školovala se za profesionalnu balerinu, ali je povreda stopala usmerila njeno interesovanje ka filmskoj glumi.
Ranih dvadesetih igrala je u grupi čuvenog Maxa Reinhardta, dok je od sredine decenije nastupala kao filmska zvezda u nekoliko ‘‘planinskih filmova“ (žanr koji je u to vreme bio nemački pandan američkom vesternu) u režiji Arnolda Fanka. Njen prvi samostalni autorski rad – film ‘‘Plava svetlost” (Die Blaue Licht, 1931.), koji je režirala, producirala i u kojem je igrala glavnu žensku ulogu, doneo joj je ogromnu popularnost. Naredne godine ovaj film je na prvom izdanju i danas čuvenog Venecijanskog festivala dobio srebrnu medalju.
Kad su već minule strahote Drugog svetskog rata, Leni je neprekidno bila zasipana pitanjima o Hitleru i Nemačkoj toga doba. Uvek je odgovarala da je u početku bila fascinirana Hitlerom kao i devedeset odsto Nemaca.
Pored dva kraća dokumentarca snimila je dva dugometražna dokumentarna filma, koji su i danas u najbiranijim antologijama svetskog filma – ‘‘Trijumf volje” (Die Triumph zum Willen,1935.) i ‘‘Olimpija” (1938.). Posle rata jedva je uspela da završi romantičnu filmsku bajku ‘‘Nizija” (Tiefland, 1954.), čija premijera je prošla potpuno nezapaženo.
Vreme nemačkog romantizma te vrste zauvek je prohujalo. Posle rata nije mogla više da se bavi snimanjem u Nemačkoj, premda su neki filmski autori, koji su svojim filmovima pogubnije podržavali nacističku doktrinu, doživeli da im bude oprošteno i da dobiju nove prilike za rad. No Leni nije bila spremna da kleči i da se suviše posipa pepelom.
Retki su umetnici i ljudi od duha koji dožive obeležavanje stote godišnjice svoga života. Još su ređi oni čije je delo tako dramatično obeležilo svoju epohu kao što se to dogodilo Leni Riefenstahl. U izvanrednom dokumentarnom filmu od stotinak minuta ‘‘Lepi, čudovišni svet Leni Riefenstahl” (1993.), koji je svojevremeno prikazan i na našem Festu i više puta na televiziji, još vitalna gospođa koja je ušla u desetu deceniju života navlači pred kamerama ronilačko odelo, masku, stavlja na leđa bocu sa kiseonikom i, mahnuvši nam, spušta se u dubine okeana.
Kamera reditelja Raya Müllera je prati, ona ugleda džinovsku ražu (upravo onakvu kakva je ovih dana ubila čuvenog australijskog istraživača raznih nemani Stieva Irwina). Prilazi joj, gledaju se iz velike blizine, i, na naše zaprepašćenje, Leni je pomiluje po leđima kao da je reč o kućnom ljubimcu.
Taj susret sa čudovištem kao da simbolizuje njenu opsednutost neobičnim i neljudskim. Nešto od te radoznalosti verovatno se nalazilo u njenoj opčinjenosti Hitlerom i njegovim doglavnicima. Oni koji su gledali zadivljujući i zastrašujući ‘‘Trijumf volje” u vreme prve premijere morali su da znaju šta taj film predskazuje. Ali još nekoliko narednih godina vođe zapadnih demokratija udvarali su se Hitleru videći u njemu čoveka koji će se suprotstaviti boljševičkoj nemani.
Paklenom ironijom sudbine Hitler, koji je bio nominalno socijalista (nacionalsocijalizam) koliko i Staljin komunista (obojica su već imali pretrpane koncentracione logore), nije najpre napao sovjetsku imperiju, već je pokorio zapadnu Evropu sve do kanala Lamanche. Pre toga mala Poljska bila je zajednički zalogaj dvojice diktatora. Dalje je sve bolno poznato.
Vratimo se ipak na početak tridesetih, kada Leni Riefenstahl dobija velika autorska ovlašćenja od samog Hitlera. Godišnji skupovi Hitlerove partije, održavani u samom svetilištu nacizma – Nuernbergu, sa grandioznom smotrom kao vrhuncem, bili su najznačajniji događaji Nemačke onog doba, planirani do savršenstva.
Vest da je Riefenstahlova počastvovana poverenjem da na filmskoj traci ovekoveči te grandiozne spektakle potkrepila je glasine koje su već dugo kolale da je Leni Fuererova ljubavnica. Ona se nije previše trudila da te priče pobija (to je moglo biti i opasno) sve do posle rata kada joj je pređašnja veza s nacistima postala tamna mrlja na savesti, zbog čega je nekoliko godina odležala u pritvoru.
Ali 1934. godine, kada je Hitlerova moć bila bezgranična i, činilo se, večna, snimanje filma o nirnberškoj priredbi nad priredbama bio je posao u kojem ništa nije bilo nemoguće, niti nedostupno. Leni je za potrebe snimanja filma imala na raspolaganju sve što je poželela i zamislila: avione, dizalice, kamione, vozove. Sve gradske komunalne službe bile su joj na usluzi, filmska ekipa je brojala ukupno 120 ljudi.
‘‘Trijumf volje” se smatra ključnim filmom nacističke filmske propagande. Tehnički savršeno izveden (bez ijedne reči komentara), uz upotrebu 30 kamera, što je za ono vreme bilo nezamislivo u svetu filma, i danas uživa slavu jednog od najvećih dokumentaraca 20. stoleća, a decenijama se filmski kritičari i teoretičari prepiru oko odnosa propagandnih ciljeva filma i njegovog vrhunskog vizuelnog jezika.
Na mnogim listama najvećih filmova svih vremena taj film se nalazi na samom vrhu. Od 1952. svakih deset godina najpoznatiji filmski časopis Sight and sound (London) objavljuje liste najboljih filmova za koje glasaju stotine kritičara sa svih strana sveta. I pre četiri godine ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpija” su bili među najboljima. Estetiku Leni Riefenstahl sa znatno manje uspeha primenjivali su reditelji staljinističkog bloka istočne Evrope menjajući samo ideološki predznak.
Posle ogromnog uspeha ‘‘Trijumfa volje” već slavna Leni je u Nemačkoj postala još više slavljena i obožavana, tako da niko nije bio iznenađen kad joj je 1936. pripala čast da kamerama ovekoveči Olimpijadu u Berlinu. ‘‘Olimpija”, film iz dva dela, od kojih je svaki bio dužine celovečernjeg filma, dospeo je do publike tek dve godine kasnije, pošto je Leni strahovito mnogo vremena i nerava potrošila na rad u montaži i postprodukciji.
Rat je već bio na vidiku, svet je osetio mnogo jasnije ko je Hitler i kakve strahote smera, tako da je i Leni, koja je sebe već videla kao holivudsku zvezdu i s tim ambicijama otputovala u Ameriku, u gradu snova (Los Angeles) doživela razočaranje naišavši na ledenu dobrodošlicu i bojkot.
O Leni Riefenstahl su napisane obimne biografske knjige i ozbiljne studije; monografije o najvećim dokumentarnim filmovima ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpija” štampane su u čuvenoj ediciji filmskih klasika, koju u poslednjih petnaestak godina objavljuje Britanski filmski institut. I upravo su ta dva dela glavni izvor svih kasnijih nevolja ove lepe i darovite žene. To su ujedno jedina dva dugometražna filma koja je Leni načinila u vreme Hitlerove vladavine. To joj mnogi nisu oprostili, a pogotovu oni koji ih nikada nisu videli.
Posle rata Leni je bila četiri godine pod zvaničnom istragom. Najoštriji su u optužbama bili Francuzi, koji se nikada nisu zapitali kako su njihovi velikani Jean Paul Sartre, Albert Camus, Marcel Carné izvodili svoje predstave i snimali u Parizu pod nemačkom upravom. Naposletku, bila je ‘‘denacifikovana”, oslobođena krivične (što ne znači i moralne) odgovornosti. Živela je u tišini i povučeno u blizini Muenchena, često boravila među nubijskim plemenima o kojima je načinila nekoliko neverovatnih zbirki fotografija.
Kako je zgodno primetila američka kritičarka Suzan Sontag u svom ogledu ‘‘Fascinantni fašizam”, odblesak mita o lepoti arijevske rase pronašla je, što bi ogorčilo sve ubeđene fašiste, u najlepšem crnačkom plemenu središne Afrike.
Posle pada fašizma uporno je odbijala svaki dodir s javnošću i novinarima. Opsežne intervjue dala je samo nekim nenemačkim sineastima. Sredinom šezdesetih već pomalo zaboravljenu rediteljku otkrili su francuski ‘‘novotalasovci” Godard, Truffaut, Rohmer i mlađi posvećujući joj čuveni tematski blok u pariskom časopisu Cahiers du Cinema i ogroman intervju koji se danas preštampava u mnogim zbornicima i antologijama.
Na njen75. rođendan do nje je nekako stigla novinarka berlinskog magazina Stern. Ledena Leni je iz njenih ruku uzela tridesetak dobro sročenih pitanja i rekla joj da dođe sutradan. Ali od intervjua nije bilo ništa, jer je Leni hladno odbrusila: ‘‘Na sva neprijatna pitanja odgovoriću u priči o svom životu, u memoarima koje ću sama napisati.” Potom je desetak godina prekopavala po ličnoj i skrivanoj dokumentaciji o strašnim vremenima i napisala obimnu knjigu ‘‘Sećanja” (Logos, Beograd, 2006.). Prvo američko izdanje objavljeno je 1987. godine, a pet godina kasnije usledilo je englesko izdanje te knjige sa naslovom ‘‘Curenje vremena”(The Sieve of Time). Reč je o jedinstvenom svedočanstvu o životu u Nemačkoj u prošlom stoleću, jednoj od najboljih knjiga te vrste koju smo pročitali.
Ništa nije sakrila, ni svoju opsednutost fašističkim režimom (sve do osvajanja Poljske i ubijanja nevinih ljudi na ulicama Varšave, posle čega je utekla nazad i povukla se u svoj filmski projekat ‘‘Nizija”, od kojeg sve do pedesetih neće biti ništa) kojoj su podlegle bar dve trećine nemačkog naroda toga vremena, ni svoje sumnje i nedoumice.
Verovatno tu ima nešto i glume političke naivnosti, no u sličnim prilikama to je gotovo nezaobilazno. Jedino nije priznala ono što je bio ‘‘šapat svih šapata”: da je bila Hitlerova ljubavnica i njegov predani propagandista. Drugih dokaza za to nije bilo, ali to je večita priča o lepim i uspešnim ženama u Holivudu i širom sveta, slatka muška osveta koja živi od neostvarenih želja i pokvarene mašte. Ako je to jedina tajna njenog života, neka bude.
Odsečno je priznala: Brzo sam uvidela ružne strane Hitlerovog režima, ali sam kao i mnogi drugi uglednici nemačke kulture (izuzimajući Thomasa Manna, Bertholdta Brechta, Adorna, Markusea i nekoliko stotina uglednih stvaralaca, koji su pobegli iz Nemačke, dodajemo mi) bila konformista, imala sam jedan život i činilo mi se da će hitlerizam trajati duže od mog života (ovo je naša slobodna interpretacija svih njenih odbrana).
Upitana po ko zna koji put o moralnoj odgovornosti zbog povezanosti sa fašističkim režimom, uz pitanje da li se kaje, Leni Riefenstahl je u jednom intervjuu 1993. rekla: ‘‘Kazati da mi je žao i nije mnogo teško, ali ne mogu da se razapnem i da uništim samu sebe. To je tako strašno. Tokom više od pola stoleća sam patila zbog toga i to se neće završiti pre moje smrti. To je takav neverovatan tekst, stoga reći ‘žao mi je’ jeste neprimereno, jer tako malo izražava.”
Desetak godina posle objavljivanja ‘‘Sećanja” poznata engleska istoričarka Audrie Salkeld objavila je 1996. dokumentovanu biografiju Leni Riefenstahl u kojoj je preorala sve arhive i dokumente proveravajući svaki navod iz prisećanja nemačke ikone. Ta studija doživela je izvanredna priznanja, nagrađena je uglednom nagradom Bordmen Tasker, a o njoj je londonski Observer napisao: ‘‘Divna knjiga… U ovoj ne samo senzitivnoj već i visokointeligentnoj biografiji Salkeldova je uspela da sa zadivljujućom pribranošću sagleda Rifenštalovu i njene psihološke konflikte nastale između politike i ličnosti toga doba.”
Svi su odmah pojurili da vide šta je od skrivenih tajni Salkeldova otkrila i da li je uhvatila Leni u lažima. I šta su utvrdili? Salkeldova je dopunila mnoge priče i objašnjenja, ali, sem malih i nebitnih činjeničnih omaški, potvrdila je sve bitne tvrdnje Leni Riefenstahl!
Da nije ostavila za sobom ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpiju”, danas ne bismo znali kako je fašizam izgledao iznutra. U tom smislu ‘‘Sećanja” Leni Riefenstahl suštinski produbljuju razumevanje jedne epohe koja, to sada sa žalošću vidimo, nije završena. Sudbina Leni neprekidno aktuelizuje sudbinu uspešnih umetnika u zločinačkim i autoritarnim režimima. Nekad i sad!
Milan Mladenović je na albumu ‘‘Katarina II“ 1984. godine otpjevao (misleći na Sarajevo) pjesmu koja nosi jednostavan naziv: ”Geto”, a u njoj govori o tome kako je biti rođen u getu. Htijući ili ne, pjesmom je anticipirao ono što će se desiti sedam ili osam godina kasnije kada je cijeli svijet koji smo do tada poznavali reorganiziran u geta. Historija post-jugoslavenskih država je historija getoizacije.
Geto, koji smo do tada doživljavali samo u poeziji, je postao stvarnost u logorima koji su još jednom sablaznili svijet. Isti onaj svijet koji sebe samoljubno voli nazivati civiliziranim, a u kojem čike u skupim odijelima svoje političke uspjehe mjere brojem mrtvih neprijatelja. Par godina kasnije ti su logori, kao svojevrstan oblik fizičkog geta, zatvoreni. Rat je prestao, a getoizacija je preživjela i počela da prevrednuje naše svjetove.
Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan. Ambivalentna je i priroda geta. Gdje god se pojavi geto, pojavi se i otpor protiv geta. U svijetu utemeljenom na principima moći svaki se otpor nastoji ugušiti. Većina, nažalost i uspijeva.
U poratnim godinama, misli se na posljednji rat koji je nastao raspadom bivše domovine Jugoslavije (a veliko je pitanje može li domovina uopće biti bivša), geta na Balkanu postoje na dva načina.
Geta u Bosni i Hercegovini ne postoje kao strogi fizički zidovi koje smo kao djeca gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu i od kojih smo zazirali s jezom nadajući se pobjedi dobrih. Geta u BiH ne postoje ni kao zidovi koji niču širom Palestine ograđujući ljude jedne od drugih.
Geta u BiH postoje na najopasniji način, na onaj način koji onemogućava otpor getu. Geta u BiH, ali i drugim post-jugoslavenskim republikama, danas postoje kao procesi neprestane getoizacije i to prije svega na nacionalnoj osnovi. Zašto je ta getoizacija neprestana? Zbog toga što je, čim se naruše granice geta, potrebno podići nove. Ispravnije bi bilo reći da se granice geta ovdje i ne ruše u pravom smislu te riječi. Umjesto toga one same dotrajavaju jer ne postoji ni jedan geto kojeg vrijeme nije demantiralo. Zbog toga je očevima ratova potrebno neprestano dizati nove zidove među ljudima.
Već je rečeno da geta na Balkanu ne postoje u formi klasičnog zida. Čime se onda grade ta geta? Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoziranje neke skupine vrše drugi. Samogetoiziranje vrši sama ta skupina kako bi se zaštitila od prodora bilo čega izvana. A i ti su procesi dvoznačni: getoiziranje je istovremeno i samogetoiziranje. Evo i kako.
Prethodna dva mjeseca je u BiH bila aktuelna priča o djeci iz Konjević-polja čiji su se roditelji pobunili protiv aparthejda koji provodi vlast u Republici Srpskoj. Naime, toj je djeci bilo uskraćeno izučavanje nacionalne grupe predmeta. Da stvar bude još gora, tu su grupu predmeta učili po “srpskom” planu i programu. A, ovo “srpskom” stoji pod navodnicima jer su svi naši planovi i programi odavno besmisleni i više usmjereni na zatvaranje i militarizaciju dječjih umova nego na otvaranje vidika. Taj ih je plan i program učio o vjekovnom stradanju srpskog naroda i o “turčenju” njihovih djedova.
Suštinsko pitanje koje se nameće je zašto europska javnost koja tobože bdije nad ljudskim pravima nije ni na koji način reagirala na očiti aparthejd u kojemu žive bošnjačka djeca u RS-u? Kako je moguće da u jednoj savremenoj i sekularnoj europskoj državi društvena institucija kakva je osnovna škola nosi ime Svetog Save ili bilo kog drugog svetog lika? A takve pojave postoje i u Federaciji BiH. Roditeljima niko nije pomogao. Bošnjački su im političari, shvatajući važnost predizborne godine, ponudili da osnuju isturena odjeljenja federalnih škola u kojima će se učiti po “bošnjačkom” planu i programu.
Roditelji i djeca iz Konjević-polja su dobili bitku, ali su izgubili rat. Umjesto jednog, republičkosrpskog geta, ponuđen im je geto njihovog vlastitog naroda. Dobili su bitku da im se djeca ne obrazuju po planu i programu koji će kao najveću vrijednost nuditi svetosavlje. Izgubili su rat protiv getoizacije kao procesa.
Vlasti RS-a su uspjele getoizirati tuđu djecu, ali su time getoizirala i vlastitu jer djeca u tom entitetu više neće ići skupa u školu. Stvorena su dva nepomirljiva dječja entiteta. Getoizacija uvijek podrazumijeva i samogetoizaciju. Zatvarajući drugog, zatvaramo sebe. Zbog toga je iskustvo slobode drugog nužno i naše iskustvo slobode.
Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske.
Ta odluka i ne čudi s obzirom na to da ju je donio Goran Mutabžija, ministar koji je na otvaranju škole u Manjači, mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, rekao da je Petar Kočić ugaoni kamen Republike Srpske! Takve tandenciozne interpretacije književnosti su mnogo puta u historiji dovele do toga da iz navodnog ugaonog kamena izraste zid. Zid geta. Uostalom, zašto bi djeca iz Republike Srpske odlazila u Pariz ili Firencu kada imaju Andrić-grad čiji je jedinstveni paradoks u tome što je ta opskurna kič-varošica sve ono što Andrić nikada nije bio?
Problem s getima u ex-yu državama je u tome što su to geta u glavama. Jednostavnije rečeno, to su mentalna geta koja se ne mogu srušiti lako kao zidovi. Iza rušenja zidova je stajala ideja oslobađanja. Sloboda je postojala u glavama i mogla je biti ostvarena u činu rušenja. Mentalni geto je najteže razbiti. Posebno ga je teško razbiti u uslovima u kojima su sada bivše jugoslavenske države. Problem nemogućnosti izlaska iz geta kao paradigme se zrcali u problemu djece iz Konjević-polja.
Iz jednog je post-jugoslavenskog geta moguće izaći samo ulaskom u drugi geto. Problem getoizacije postaje aporija kada se uvedu profesionalni aktivisti i istjerivači iz geta koji s podrugljive visine gledaju na stada oko sebe zaboravljajući da su i oni postali geto jer su izgradili najopasniju osobinu koja je pretpostavka geta. Ekskluzivnost.
Ako se već dogodine ne poduzmu određene mjere na globalnoj razini, emisija dušikova oksida mogla bi se u skorijoj budućnosti udvostručiti. Sve je jasnije da gubimo u bitki za obuzdavanje klimatskih promjena pa hitno moramo mijenjati životne navike, piše u godišnjem izvješću o stanju u okolišu i klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP).
Predstavnici više od 195 zemalja sastali su se u Varšavi na konferenciji UN-a kako bi zajedničkim naporima učinili sve da se na temelju novoga klimatskog pakta, koji se ugrađuje kao dodatak Protokolu iz Kyota i koji će se primjenjivati i nakon 2020. godine, smanji emisija stakleničkih plinova.
Poznat kao plin koji izaziva smijeh, dušikova oksida u atmosferi ima u tragovima, no uz ugljikov dioksid i metan on je treći najmoćniji staklenički plin, kojih je u atmosferi sve više upravo zbog čovjekove aktivnosti (poljoprivredni radovi, izgaranje fosilnih goriva, zbrinjavanje otpadnih voda te razni industrijski procesi).
Otpuštanje dušikova oksida u atmosferu sada je 5,3 milijuna tona na godinu, no ne učini li se nešto da se njegova emisija smanji, do 2050. godine emisija tog plina u atmosferu mogla bi se – udvostručiti, navodi se u UNEP-ovu izvještaju. Učinkovitije korištenje gnojiva, manja potrošnja mesa i bolje zbrinjavanje otpadnih voda samo su neki od načina kako se može smanjiti emisija tog opasnog plina.
Emisija bi se mogla smanjivati 1,8 milijuna tona na godinu od 2020. godine, a koristi od toga vrijedile bi 160 milijardi dolara godišnje, procjenjuje UNEP. U borbi protiv klimatskih promjena Protokol iz Kyota dušikov oksid smatra jednim od stakleničkih plinova emisiju kojega čovječanstvo mora smanjiti kako bi dobilo bitku s globalnim zatopljenjem. No UNEP upozorava da su potrebni odlučniji i veći napori od dosadašnjih da bi se u tome i uspjelo.
Izvršni direktor UNEP-a i UN-ov tajnik Achim Steiner ističe da je učinak dušikova oksida na globalno zatopljenje neproporcionalno velik zbog njegovih svojstava i činjenice da dugo ostaje u atmosferi, u prosjeku 120 godina.
“Svi se moramo udružiti u borbi protiv ozbiljne i osjetno povećane razine dušikova oksida u atmosferi”, upozorio je Steiner. Prema UNEP-ovu istraživanju, stručnjaci često zanemare opasnost od dušikova oksida te bi njegova emisija mogla ugroziti sve napore da se spriječi osiromašenje sloja ozona koji štiti Zemlju od štetna Sunčeva zračenja.
“Globalno zagrijavanje je nepobitna činjenica i istraživanja potvrđuju 95-postotnu vjerojatnost ljudskog utjecaja na globalno zatopljenje od 1950. godine do danas”, rekao je UN-ov glavni tajnik Ban Ki Moon za predstavljanja UN-ova izvješća. U izvješću je, među ostalim, istaknuto da je ljudski utjecaj na emisiju stakleničkih plinova potvrđen zbog preciznijih sustava mjerenja, boljeg razumijevanja reakcija klimatskoga sustava te naprednijih klimatskih modela.
Uz brojne akcije, kao odgovor na problem klimatskih promjena glavni tajnik UN-a naveo je i organiziranje summita o klimatskim promjenama u rujnu 2014., na koji će biti pozvani čelnici vlada i razni stručnjaci, od poslovnih ljudi, stručnjaka u područja financija i civilnoga društva do članova akademske zajednice.
“Budući da su rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja sve precizniji, i naš izazov postaje pomalo zastrašujuć. Ipak, dobra je vijest da je i rješenje problema sve očitije pa znamo da je uspjeh moguć. Imamo tehnologiju, novac i sposobnost reagiranja. Mnogi uspjesi u izgradnji domaćih, međunarodnih i privatnih sektora s niskim udjelom ugljika dobar su znak na putu prema rješavanju tog problema”, rekla je Christiana Figueres, izvršna tajnica Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC).
