Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.

 

Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.

 

Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.

Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje

 

Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.

 

Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.

 

Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.

 

Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).

 

Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.

Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)

 

Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!

 

To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.

 

Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.

 

Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.

 

Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.

 

Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.

Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!

 

Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).

 

Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.

 

Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.

 

Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.

Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima

 

Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.

 

Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.

 

Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.

 

Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).

 

Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.

Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”

 

Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).

 

Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.

 

I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.

 

Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.

 

Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.

 

(IKA)