U ovoj rubrici neće uvijek biti riječ o novitetima. Za to su zaduženi, između ostalog, naši književni i ini kritičari. Naravno, i ja ću predstaviti naslov koji stigne u moju biblioteku, a koji me osokoli u potrebi da pronađem valjane argumente za vjeru ili nužan oslonac u ovim ružnim vremenima. Zašto ružnima? Jer su to vremena nesolidarnog življenja! [Read more…]
Desakralizacija struktura
Da je papa Franjo zauzevši Petrovu stolicu mnogima poremetio planove, to je postalo više nego očigledno. A to se dotiče čak i teme petog i ujedno posljednjeg broja Međunarodnog teološkog časopisa ‘‘Concilium“ za 2013. godinu koji smo na hrvatskom jeziku dobili netom pred božićne i novogodišnje blagdane.
Naime, umjesto planiranog broja o ‘‘Pravovjerju“ papa Franjo je uredničko vijeće ‘‘Conciliuma“ najavom ozbiljne reforme Rimske kurije nedugo poslije stupanja na službu nagnao na izvanrednu promjenu teme i užurbano spremanje broja posvećenog upravo toj reformi.
O čemu je zapravo riječ i koje se sve konzekvence kriju za Crkvu na svim njezinim razinama iza najave ozbiljne reforme Rimske kurije, dakle onkraj dekorativnih mijena koje u biti sve ostavljaju po starom, a toliko dugo očekivane da trenutno čak i sama najava izgleda revolucionarnom, i to unatoč silnom broju otvorenih pitanja i ogromnoj dozi neizvjesnosti.?
Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja
Nutarnja organizacija Crkve nije nevažna. Naprotiv, upravo vlastitim strukturama na temelju njihove simboličke moći Crkva prije bilo koje izgovorene riječi ili poduzetog čina društvu navješćuje poruku i osnažuje s tom porukom sukladna društveno-politička gibanja. Dakle, ono što zbilja jest njezin stav o bilo kojem pitanju s onu stranu puke deklarativnosti to Crkva raskriva ne toliko u svom nauku koliko svojim strukturama, odnosno svojim životom kao institucija.
No, prisjetimo li se da su strukture i institucionalni život Crkve već stoljećima obilježeni nedostatnim dijalogom, nezamislivošću da se vjernike poziva na savjetovanja, odsutnošću ustanova koje bi pozivale na izmjenu ideja, isključivanjem žena s vodećih pozicija, ravnodušnošću prema kolegijalnom sudjelovanju i – kao izvor i zbroj svega toga – monokratskim vršenjem autoriteta nužno povezanim s nasilnim ušutkavanjem neistomišljenika, onda uopće nije niti blasfemično niti neutemeljeno ispostaviti tvrdnju da u Crkvi više susrećemo grešne strukture u funkciji očuvanja autoritarne moći, a manje (ili jedva još?) strukture kroz koje prosijava evanđeoska milost.
Dakako, to bi konkretno značilo da te strukture – s onu strane bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi. A upravo je to, prisjetimo li se Drugog vatikanskog koncila, ne samo fundamentalna zadaća nego i fundamentalni kriterij svega u Crkvi – od sakramenata preko službi do struktura – pa na koncu konca i same Crkve. A tomu je tako naprosto zato što je put efektivne solidarnosti sa suvremenim ljudima jedini način da Crkva bude Crkva Isusa iz Nazareta, konkretno ‘‘obuhvatni sakrament spasenja“, ‘‘koji objavljuje i ozbiljuje tajnu Božje ljubavi prema ljudima“.
Iz rečenog se nameće koliko gorak toliko i neumoljiv zaključak! Upravo strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja.
To bi konkretno značilo da te strukture – s onu stranu bilo kakve metafizičke sakralizacije i mitizacije – budu isključivo sredstvo efektivne solidarnosti Crkve s nadama, patnjama i strahovima suvremenih ljudi
Dapače, sakralizirane i mitizirane crkvene strukture, sablažnjivo oprečne ne samo ljudskim pravima nego i Radosnoj vijesti, i jesu temeljni uzrok gubitka vjerodostojnosti Crkve posvuda u svijetu posljednjih desetljeća.
Posve je jasno da su upravo postojeće strukture Crkve i s njima skopčani mentalitet – a ne općenita i posvuda nazočna ljudska slabost – omogućile ne samo financijske i seksualne skandale, koji su obilježili povijest Crkve posljednjih godina, nego i njihovo zataškavanje i ravnodušnost spram žrtava, što je beskrajno gore od samih skandala.
Usmrtivši proročki zahtjev Drugog vatikanskog koncila glede preobrazbe struktura i vršenja vlasti u Crkvi dopustili smo da nas sustigne u svoj oštrini i gorčini opomena koju je isusovac, žrtva nacističkog režima, A. Delp izrekao prije više od šezdeset godina, opomena koja – da stvar bude gora – nije niti usamljena niti po oštrini vodeća: ‘‘Crkva samoj sebi predstavlja prepreku stilom svog povijesno nastalog načina postojanja. Vjerujem da će nas na svim mjestima na kojima se zarad života dobrovoljno ne rastanemo od tog načina postojanja suvremena povijest pogoditi poput sudačke i razorne munje.“
Dakako, nije nepoznanica da u naznačenom problemskom sklopu odnosa između crkvenih struktura i vjerodostojnosti Crkve središnje mjesto zauzima Rimska kurija kao sredstvo upravljanja i usmjeravanja opće Crkve, što će oštroumno uvidjeti jedan od autora pažnje vrlo vrijednog priloga u ovom broju ‘‘Conciliuma“: ‘‘Budući da predstavljaju institucionalnu repliku Petrove službe Rimskoga biskupa, strukture Rimske kurije ne uvjetuju samo razumijevanje i vjerodostojnost te službe, nego i razumijevanje i vjerodostojnost cjelokupne vjerničke zajednice, Crkve.“ (P. Hünermann)
Strukture i institucionalni život Crkve prije i s onu stranu svih gesta i poduhvata već stoljećima objelodanjuju sablažnjivo proturječje, konkretno ne samo jaz između Crkve i evanđeoske poruke nego i jaz između Crkve i napredovanja ljudskog društva na putu humanizacije, pa i kad je riječ o vršenju vlasti i strukturama vladanja
A što onda svijet da misli o cjelokupnoj vjerničkoj zajednici, odnosno Crkvi, ako je očigledno da je Rimska kurija, kako će se to više puta ponoviti u ovom broju ‘‘Conciliuma“, birokracija koje je ostala ukopana u 17. stoljeću, dakle uznica mentaliteta vremena prije moderne i prosvjetiteljstva, hijerarhija koja ne poznaje, pa time i ne može priznavati i poštivati ljudska prava.
Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!
Postoje naznake da je toga u biti svjestan i novi papa Franjo, a papa Benedikt XVI. je, napustivši Petrovu službu, upravo tom gestom otvorio neslućene ili, bolje rečeno, zaboravljene mogućnosti promišljanja i strukturiranja crkvenih struktura i službi onkraj ontološkog identiteta osobe i službe, što omogućuje tako nasušno potrebno postavljanje kompetentnih laikinja i laika čak i na vodeće pozicije unutar Rimske kurije, a zašto ne i na pozicije nuncija, a na što bi istodobno trebalo nadovezati konkretno i učinkovito osnaživanje biskupskih konferencija i kontinentalnih biskupskih konfederacija.
Drugim riječima, iznova se neočekivano otvorila šansa za pokretanje procesa demokratizacije Crkve, pri čemu nije riječ o pukom oponašanju demokratskih procesa u društvu, nego više i u prvom redu o kreativnom odgovoru na zaboravljene i potisnute ‘‘demokratske“ elemente u samom Evanđelju i povijesti Crkve, nadasve onoj prvih stoljeća i Drugog vatikanskog koncila.
Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta.
Uzme li se to trezveno k znanju, u mah postaje jasno zašto je upravo Rimska kurija, ta po starini i dugovječnosti prva birokracija u svijetu, bila grčeviti protivnik Drugog vatikanskog koncila još za njegova odvijanja i autor njegovog sustavnog sabotiranja – sve do danas!
Dvije bi se stvari mogle ustvrditi s popriličnom sigurnošću. Kao prvo, ohrabrujuća vizija Crkve pape Franje, koja kako vrijeme odmiče poprima sve jasnije obrise kako na temelju gesti tako i spisa ovog Pape ‘‘s kraja svijeta“, ovisit će u prvom redu ili čak isključivo o tome kako će proteći i kakav će biti konačni rezultat reforme Kurije.
A to iz vrlo prostog razloga: bez institucionaliziranja onoga što papa Franjo predstavlja kao vlastitu viziju Crkve, koliko god to bilo vrijedno ili čak ravno onom proročko-subverzivnom, to će nakon njega vrlo lako i brzo potonuti u zaborav ili, poštenije kazano, biti vrlo pažljivo, ali neumoljivo i sustavno prvo razblaženo, a potom i dekonstruirano. Dosadašnji usud baštine pape Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog koncila krunski je dokaz za to.
Kao drugo, institucionaliziranje vizije Crkve pape Franje, koja logikom same stvari mora krenuti od Rimske kurije, predstavljat će ne samo dug proces nego i bespoštednu političku borbu za moć kakva se možda čak ne odigrava ni u Bijeloj kući ili Kremlju. Pitanje je to koje se uvijek iznova nadvija nad Crkvu kao njezin usud.
Crkva bez moći ne samo da bi bila beskorisna nego je i nezamisliva. No – a jedino je o tome riječ – hoće li to biti moć po uzoru na moć ovozemaljskih moćnika, koja nemoćnike gura i izručuje bezdanima političko-socijalnog i duševno-duhovnog zla, ili moć po uzoru na moć nemoćnog Galilejca raspetog na križu, koja je u stanju nemoćnima podijeliti snagu i povratiti ljudsko dostojanstvo čak i na samom dnu koje može dosegnuti ljudska egzistencija.
Pokazatelj ozbiljnosti pape Franje nadasve je to što je točno mjesec dana nakon preuzimanja službe, pobliže 13. travnja 2013., najavio ozbiljnu namjeru reformiranja Rimske kurije, a o toj ozbiljnosti svjedoči i osnivanje Vijeća od osam kardinala iz različitih dijelova svijeta
Pojavom pape Franje to se pitanje iznova postavilo pred Crkvom u punoj oštrini i hitnosti, i to nadasve što se tiče same Crkve, odnosa i struktura u njezinom vlastitom dvorištu.
A koliko je čežnje u svijetu, ne samo među kršćanima, da Crkva konačno krene putem moći nemoćnog Galilejca govori oduševljenje koje cijeli svijet gotovo jednodušno osjeća spram pape Franje, možda upravo zato što taj svijet, koji neki tako uporno diskvalificiraju kao nesposobnog za vjeru i nepovratno pokvarenog, sluti više-manje nesvjesno, ali unatoč tome dublje i životnije od mnogih unutar bedema Crkva, da samo ta moć nemoćnog Galilejca opunomoćuje i osposobljuje za poduhvate humanizacije, što bi morala biti fundamentalna zadaća Crkve, koja ne naviješta da je Bog postao kršćanin, bijelac ili muškarac nego čovjek, i to ne u apstraktnom smislu, nego onaj s margine isključeni i bespomoćni.
U svijesti o toj gotovo neusporedivoj važnosti reforme Kurije, kako za samu Crkvu tako i za pontifikat pape Franje, koju sam na ovom mjestu prikazao na posve osoban način, ali u dosluhu s urednicima ovog broja ‘‘Conciliuma“ – L. C. Susin, S. Ross i S. Scatena – ‘‘Concilium“ se latio oblikovanja ovog broja, izvanrednog ne samo po tome što je stvoren u rekordnom roku nego i zato što konkretnim zapažanjima, sugestijama i idejama, više ili manje podrobno razvijenim, hoće i sam pomoći u procesu reforme Rimske kurije i podsjetiti da je to zadaća svih kršćana, na naročit način teologinja i teologa, ali i da se tiče, makar posredno, i svih drugih pozitivnih procesa u suvremenom svijetu globalizacije.
Dakako, netom predstavljen u Rimu, ovaj nas broj ‘‘Conciliuma“ poziva ne samo na promišljanje o reformama struktura i službi unutar Rimske kurije nego i na bespoštedno pošten odgovor na pitanje o tome kakve su strukture i službe unutar naše mjesne Crkve – od njezinog vrha do posljednje seoske župe – konkretno, prosijava li kroz njih makar malo evanđeoske radosti i blagosti do sve većeg broja ljudi izručenih i pregaženih tranzicijsko-postratnim traumama ili svjedoče o nečemu posve drugom, o arogantnosti i bešćutnosti, tim strašnijoj jer je zaogrnuta sakralno-moralizatorskim plaštem.
Na koncu ostaje reći par riječi o strukturi i sadržaju ovog, po mnogo čemu specifičnog broja ‘‘Conciliuma“.
Opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije
U prvom dijelu pod naslovom ‘‘Poruke iz prošlosti“ N. Tanner govori o ‘‘Reformama Rimske kurije tijekom povijesti“, a M. Faggiolli o ‘‘Reformama Rimske kurije na Drugom vatikanskom koncilu i nakon njega“.
Drugi dio je posvećen ‘‘Kanonskoj i institucionalnoj razini“ reforme Rimske kurije. A. Melloni govori o ‘‘Senatus communionis“, odnosno o ulozi Vijeća osmorice kardinala i mogućim transformacijama tog Vijeća u skoroj budućnosti. Vrlo važno pitanje tematizira G. Mannion u prilogu pod naslovom ‘‘Priča o kognitivnom neskladu? Promišljanje jaza između Koncila i Kurije“. U kontekstu zajedništva crkava i zajedništva među biskupima o problematici rimskog primata govori G. Mannion.
O šansi, ali i potrebi da Rimska kurija postane predvodnica i uzor partnerskog zajedništva žena i muškaraca, što bi polučilo pozitivne učinke za društvo i mjesne crkve, govori S. Demel u prilogu ‘‘Žene ulaze u vodstvo – sada čak i u Rimskoj kuriji!“ O preobrazbi Kurije od dvorske strukture i mentaliteta iz 17. stoljeća u suvremenu službu govori T. J. Reese, a biskup C. Queiroz na temelju vlastitog iskustva o hitnosti obnove i transparentnosti u upravljanju Crkvom.
U trećem dijelu naslovljenom ‘‘Duhovne, pastoralne i ekumenske dimenzije“ W. Altmann govori o ‘‘Ekumenskim implikacijama reforme Kurije“, a P. Hünermann o ‘‘Duhovnim i pastoralnim smjernicama za reformu Rimske kurije“, pri čemu se – možda i kao poruka samog broja, a ne samo njegovog priloga – izdvaja kao prvi i ključan korak u reformi Rimske kurije nužnost funkcionalnog razdvajanja zakonodavne, izvršne, odnosno administrativne i sudske vlasti, što i jest ključni znak grešnosti crkvenih struktura, kako iz perspektive ljudskih prava tako i iz perspektive naravi same Crkve kakva se nazire i iz Evanđelja.
Drugim riječima, opomena pape Franje o Crkvi koja se straši bezuvjetnog i solidarnog (čitaj: moralizatorsko-paternalističkog diskursa lišenog) izlaska na egzistencijalne rubove pojedinaca i skupina, pa se umjesto toga zatvara u sebe i postaje žrtvom nacističko-neurotičnog demoniziranja svijeta u kojem posvuda zamjećuje sotonske zavjere, važi prije svega i nadasve za crkvene strukture i službe, počevši od same Rimske kurije i to naprosto zato jer će samo u horizontu solidarnosti s patnjama, nadama i strahovima suvremenih ljudi dosegnuti duhovnu i pastoralnu snagu koja je potencijalno položena u njima, baš onako kako to izvršuje sam papa Franjo prakticirajući u horizontu solidarnosti i služenja službu sv. Petra.
(Reforma Rimske kurije, ‘‘Concilium“, 2013., broj 5)
Toneća Argentina
Papa Franjo je najpopularniji “politički” čelnik na tražilicama poput Googlea promatrano od ožujka do prosinca 2013., po anketi objavljenoj na katoličkoj informativnoj mrežnoj stranici Aleteia. Papa iz Argentine vodi po broju mjesečnih upita na Googleu (oko 1,7 milijuna) i po broju citata na svjetskoj internetskoj mreži (njegovo ime se pojavljuje više od 49 milijuna puta), po toj anketi. Među političkim čelnicima, Papa je čak ispred američkog predsjednika Baracka Obame (1,5 milijuna mjesečnih upita i 38 milijuna citata) i ruskog predsjednika Vladimira Putina (246 000 upita i 8 milijuna citata). Izbor Jorgea Maria Bergoglija, prvog pape s južne polutke, potaknuo je veliku radoznalost koja ne jenjava ni deset mjeseci nakon njegova izbora u ožujku.
Papa Franjo postao je prvi poglavar Rimokatoličke crkve koji se našao na naslovnici poznatoga američkog časopisa Rolling Stone. Na naslovnici se našla tipična fotografija Pape koji se smije i maše. U poznatom časopisu, u članku koji je vatikanski glasnogovornik o. Federico Lombardi ocijenio kao loše novinarstvo, naveli su da je papa Franjo ”popularan papa” i da se prije samo mjesec dana smiješio i s naslovne strane Timea kao osoba godine po izboru tog magazina.
Vatikanolozi bez izuzetka ističu veliki doprinos koji je papa Franjo dao saniranju slike Crkve, ponajprije udarajući na koruptivne vatikanske financijske strukture i ne pokazujući milost prema biskupima koji skandaliziraju javnost financijskim makinacijama i pretjerivanjima
Ugledni britanski list The Guardian smatra zanimljivim to što jedan glazbeni časopis na naslovnoj stranici objavljuje fotografiju Pape. Urednik časopisa Mark Binelli napisao je da je ”za manje od godinu dana otkad je počeo njegov mandat, papa Franjo napravio dosta toga čime se odvojio od svojih prethodnika” i postao ”narodni papa”. Rolling Stone prenosi i Binellijev komentar da je papa Franjo otišao još mnogo dalje kada je riječ o promjeni pogleda na svijet navodeći, između ostalog, njegove stavove o gay brakovima, kontroli rađanja i abortusu.
Očekujući najavljene i vrlo važne unutarcrkvene poteze u vezi potrebne reorganizacije kurije, vatikanolozi bez izuzetka ističu veliki doprinos koji je papa Franjo dao saniranju slike Crkve, ponajprije udarajući na koruptivne vatikanske financijske strukture i ne pokazujući milost prema biskupima koji skandaliziraju javnost financijskim makinacijama i pretjerivanjima. No, dok papa Franjo polako i mukotrpno izvlači Crkvu, njegova rodna Argentina tone sve više i više.
U Buenos Airesu, glavnom argentinskom gradu, kojeg upravo ubijaju najvrućiji dani od glasovitoga ljeta 1906. (sada je registrirano čak 47 Celzijevih stupnjeva), veći dijelovi grada su bez struje, barikade na ulicama se množe, a zemlja se tek oporavlja od silnoga policijskoga štrajka koji je zemlju doveo u kaos jer su policajci digli ruke od svega, krenula je opća pljačka marketa i dućana s elektroničkom robom, bilo je 14 mrtvih, a kriminalitet se razmahao posvuda.
Dok argentinski Ured za statistiku Indec za 2013. godinu navodi kako je inflacija iznosila 10,8 posto, neovisni instituti objavljuju kako je riječ o 25,6 posto. Od 2007. godine vlada je na ključne pozicije u Uredu za statistiku postavila osobe od njezina ”povjerenja” i frizirala prave podatke. Cristina Kirchner ovakvu politiku očigledno toliko ozbiljno sprovodi da je u međuvremenu objavljivanje podataka vezanih za inflaciju postalo kazneno djelo zbog kojeg ne prijeti samo novčana kazna već i ona zatvorska
Majka ovoga izvjestitelja, koja živi u predgrađu Buenos Airesa i u prilično solidnom kvartu, više ne može sama i bez pratnje prijeći 400 metara od kuće do dućana s mješovitom robom jer je već opljačkana tri puta, a jednom su je zaskočili vatrenim oružjem u rebra dok se taksijem vraćala kući nakon što je vozilo zaustavljeno a napadači se ugurali u nj.
Predsjednica Cristina Fernández de Kirchner (udovica predsjednika Néstora Kirchnera Ostojić) ne uspijeva uvjeriti građane da zemlja ide u dobrom smjeru jer joj malo tko više vjeruje. Ona je bila odsutna 36 dana nakon operacije u glavi (sumnja se na tumor ali to se drži najstrožom nacionalnom tajnom) i po povratku na posao je odredila odblokadu dolara koja je trajala dvije godine. Argentina je poznata kao zemlja špekulanata i zemlja u kojoj građani ne vjeruju u domaću valutu pa štede u dolarima.
Ali je to bilo nemoguće pa se dolar na crnom (tzv. dolar blue ili dolar Messi) plaćao neko vrijeme i 70% više nego što je bio službeni tečaj ma da ga se jako teško nabavljao. Mjesečna je inflacija opet u galopirajućem rastu i sada iznosi oko 25% (Vlada priznaje da je 10,8%). Naime, kada je riječ o službenim podacima vezanim za postotak inflacije, argentinska vlada ove brojke već godinama ”uljepšava”.
Dok Ured za statistiku Indec za 2013. godinu navodi kako je inflacija iznosila 10,8 posto, neovisni instituti objavljuju kako je riječ o 25,6 posto. Od 2007. godine vlada je na ključne pozicije u Uredu za statistiku postavila osobe od njezina ”povjerenja” i frizirala prave podatke. Cristina Kirchner ovakvu politiku očigledno toliko ozbiljno sprovodi da je u međuvremenu objavljivanje podataka vezanih za inflaciju postalo kazneno djelo zbog kojeg ne prijeti samo novčana kazna već i ona zatvorska.
Počele su i nestašice. U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. No, to nije jedina namirnica koju više nije moguće samo tako dobiti – slično je i sa šećerom i brašnom. Neke trgovine primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima
Privatni instituti i banke te kazne mogu zaobići jedino tako što podatke koje normalnim putem ne smiju objaviti na raspolaganje stavljaju zastupnicima u parlamentu. Oni, naime, uživaju pravo na imunitet i svoje informacije smiju iznijeti u javnost a da za to pred zakonom moraju odgovarati.
Državne rezerve su sve tanje i tanje, sada su procijenjene na svega 30 milijardi dolara, i sve je više glasova, naročito iz zemalja u okruženju (Čile, Urugvaj i Brazil) koji strahuju od novog kolapsa kakav je bio 2002. kada se srušio argentinski bankarski sustav. Već samo zamrzavanje cijena predstavlja priznanje argentinske vlade da se zemlja doista nalazi u škripcu. Da inflacija nije ekstremno visoka, ne bi bilo nikakvog razloga za ovakvo ponašanje. I Međunarodni monetarni fond već duže vrijeme kritizira ovu praksu.
Počele su i nestašice. U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak ovog tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. No, to nije jedina namirnica koju više nije moguće samo tako dobiti – slično je i sa šećerom i brašnom. Neke trgovine primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima. Osim toga, po osobi je moguće kupiti samo jedan paketić. Supermarketi koji nisu uveli ovakvu praksu već duže vrijeme zjape prazni. U njima više nema ničega.
Registrirani su i slučajevi smrti glađu, što je nepojmljivo u zemlji koja obiluje mesom, sojom i žitom. No, zašto argentinska vlada jednostavno ne pokuša nekim djelotvornim sredstvima djelovati protiv inflacije? Ona već godinama sprovodi jednu ekspanzivnu novčanu politiku. To se ne može samo tako promijeniti. Cristina Kirchner ne pokazuje dovoljno interesa u savladavanju inflacije uopće. Vlada sprovodi jednu populističku politiku s mnogim subvencijama i državnim transferima. Malo važnosti daje stabilnosti cijena. I zemlja tone, i tone, i tone…
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)
Smijali su se kao hijene
Tiskovni ured Svete Stolice u subotu je otkrio da je za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., nakon brojnih dojava o seksualnom zlostavljanju djece, iz svećeničke službe bilo otpušteno oko 400 svećenika. “Tijekom 2011. otpušteno ih je oko 300, a tijekom 2012. stotinjak”, rekao je vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi.
Podsjetimo se: početkom 2000. na vidjelo su u Irskoj i SAD-u postupno počele izlaziti pedofilske afere svećenika počinjene nad djecom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Vrh Katoličke crkve optužen je da ih je štitio, nastojeći očuvati dobru reputaciju te institucije. Vatikan u međuvremenu priznaje da su lokalne biskupije tijekom godina primile na tisuće izvještaja o zlostavljanjima, no interni postupci protiv zlostavljača bili su u nadležnosti Kongregacije za doktrinu vjere (tu je kao odgovoran za zataškavanje osumnjičen i šef te kongregacije za pontifikata Ivana Pavla II. Joseph Ratzinger) čije odluke i presude nisu išle u javnost.
Želim vam postaviti jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Sveta Stolica u četvrtak je prvi put pozvana da pred UN-ovim Odborom za prava djeteta u Ženevi objasni kakve je mjere poduzimala u borbi protiv pedofilije u vlastitim redovima, no odlučno je zanijekala ometanje sudske istrage o pedofilskim zločinima svećenika diljem svijeta. Udruge za zaštitu žrtava smatraju da Vatikan ne pokazuje dovoljno transparentnosti niti čini dovoljno da bi se zlostavljači doveli pred građanske sudove. Misle da bi Crkva trebala zajamčiti da svećenici počinitelji seksualnog nasilje budu i kazneno gonjeni.
Zašto počinjem ovu kolumnu s važnim priznanjem o protjeranim svećenicima? Da bih vam postavio jedno vrlo važno pitanje: je li vama, ili, recimo, katoličkim biskupima, važnije silovano dijete ili mrtav Srbin, pardon, zaboravio sam, ili izrešetani Bošnjak ili zaklani Hrvat?!
Čini li vam se da je ovo pitanje šokantno? Nepristojno? Brutalno? Baš mi je žao što vam kvarim raspoloženje, ali ja pitanje smatram potpuno relevantnim, umjesnim i, dapače, potrebnim, da ne kažem urgentnim. Naime, ima među nama, ne samo kod katolika, već i kod pravoslavaca, možda i kod drugih kršćana, ima i kod muslimana, onih koji misle ili se ponašaju kao da je tako, da je silovano dijete strašna stvar, strašnija od ubijena čovjeka. Jest, strašno je silovati mališana.
Nisam siguran, da se nađem u takvoj situaciji i da vidim silovatelja svojeg djeteta, bih li se uspio suzdržati ako bih imao kod sebe napunjeni pištolj ili bih mu prišarafio nekoliko metaka u tintaru. Kažem, strašno je uništiti na takav način život nekog malog. Onima koji se time bave Isus je poručio da bi im bilo bolje da si sami oduzmu život (kaže im Isus da si zavežu mlinski kamen o vrat i da se bace u more).
Zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, izbacivanjem istih iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
Ali zašto kazniti samo svećenike koji su se bavili pedofilijom, njihovim izbacivanjem iz redova klerika, a praviti se blesavima pred očitim prizorima, svima nama dobro poznatima, kada su svećenička lica ne samo okretali glave od ratnih zločina već i poticali te iste ratne zločine, stvarajući klimu, dizali zločince u nebesa, pa i sami u nekim slučajevima u zločinačkim pohodima sudjelovali, makar agitacijom?
S, ne odveć velikim iznenađenjem (ovaj ćemo tjedan prenijeti reakciju kolege Tihomira Ponoša u Novome listu na tu temu), prošlo je priznanje ”heroja” Mladena Markača koji reče da je iz ”Vlaka slobode” primijetio da se iznad sela Grubori (gdje su njegovi policajci počinili ratni zločin, a za što nije kažnjen isključivo zbog lošeg rada haške tužiteljice Carle del Ponte, pa sada general skuplja priznanja počasnog građanina brže nego lovačke trofeje) diže ”neki dim”. A to ga je razljutilo ”jer nije smjelo biti nikakvih aktivnosti”. Bojao se, kaže, da ga predsjednik Tuđman ”ne prozove zbog toga”, svjedočio je prošlog tjedna na sudu Markač.
A ja sam jedno pedeset puta već napisao i govorio o tomu kako su čelnici tzv. ”Crkve u Hrvata” znali za surovo ubijanje Srba nakon ”Oluje”, ali su se pravili idiotima. Štoviše, u Glasu Koncila je Živko Kustić, informiran o tim zločinima, ne samo od strane pripadnika HHO-a (među kojima sam bio i ja) već i od nekih vojnih osoba kao što je bio pokojni general Červenko, napisao prestrašan uvodnik naslovljen ”Neviđena humanost ratovanja”. Ali tako je to ”u Hrvata”, novinara koji to prokaže izbacuju iz redova tzv. katoličkih novinara, a tzv. novinara koji veliča ratne zločine Crkva odlikuje, tako da bude ”model” mladim novinarima te ga ”kanonizira”.
No, ovo sam želio kazati, u tom istom ”Vlaku slobode” su se s uplašenim Markačem vozili i uzbuđeni biskupi pozdravljajući govor mržnje Franje Tuđmana na svakom koraku. Tako je bilo, a i meni je ostalo u pamćenju; kao da sam jedan od tih Srba koji je, srećom, izmaknuo Markačevim momcima, kada se Tuđmanov ”Vlak sramote” zaustavio u Karlovcu. Govori tako on o Srbima i kaže: ”I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!” (Boris Dežulović i Predrag Lucić, ur., ”Greatest shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti”, Feral Tribune, Split, 1998., str. 69). Iza njega stoji pokojni zadarski nadbiskup Marijan Oblak i smije se. Da, bilo mu je jako smiješno.
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca
Smijali su se biskupi cijelim putem. I kada je u Kninu Tuđman izdeklamirao slavnu odu etničkom čišćenju: ”Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije bilo!” (Isto, str. 70). I kesili su se, kao hijene, kada je poglavar rekao još i ovo: ”Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.”
Stoga, ponavljam, ako ćemo se zgroziti kada svećenik navali na curicu ili na dječaka i ako ćemo pozdraviti kada ih se zbog toga kažnjava, barem izgonom, nismo li i sami hijene, kao oni biskupi koju su se cerekali nad mrtvim i odbjeglim, zapravo potjeranim Srbima, ako svećeniku koji je odgovoran za ratni zločin jer ga je mogao spriječiti, a nije (Ante Gotovina se također nalazi u tom statusu zbog zločina njegovih trupa počinjenih u listopadu 1995. kod Mrkonjić-Grada) ili svećeniku koji je saznao za ratni zločin i odšutio ga (kao što je učinio Mladen Markač, koji se budalasto pravda da ga se, eto, do 2001. ništa nije pitalo) gleda se kroz prste ili, što Hrvati više vole, tapše po ramenima?
Nismo li u tom slučaju isto nesretno i zločinačko stvorenje kao Franjo Tuđman koji je u srpnju 1996. na III. Konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brijunima opravdavao zločine nad Srbima ustvrdivši da su ”svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili naoružani” (Isto, str. 67) ili kada je u svibnju 1995., prigodom dodjele odlikovanja za junački čin u ratu merčepovcu Siniši Rimcu, jednom od ubojica Aleksandre Zec i njezine majke, kazao: ”Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar dodijelio?” (Isto, str. 291)
Ne, neću vam se ispričati. Jer mi je namjera bila vas suočiti s našim sramotnim ponašanjem. Namjera mi je da vas uznemirim, oneraspoložim i šokiram, kao što je dijete koje svećenik siluje ili Srbin koji iz šume čuje urlike i zapomaganja žrtava masakra Markačevih specijalaca. Namjera mi je da iz vas izvučem gram suosjećanja i da vas šutnem u dupe ako ste, kao i većina, komforna, malograđanska, kukavična i nezainteresirana hrvatska, bošnjačka ili srpska sitnež i marva.
O novoj evangelizaciji
Pojam ‘‘nove evangelizacije“ uveo je u javni diskurs Crkve papa Ivan Pavao II. za apostolskoga putovanja u Poljsku 1979. (9. lipnja govoreći radnicima iz Nowe Hute). Potom ga je sve češće koristio – obraćajući se Crkvi u Latinskoj Americi i pozvavši katolike da ‘‘ponovno potvrde svoju vjeru u Krista“, pa govoreći katolicima u Europi protiv ‘‘progresivne sekularizacije društva“ – sve dok nova evangelizacija nije postala svojevrsnim programom Katoličke crkve i njezinom prvom brigom upisanom u njezin misionarski elan.
Papa Ivan Pavao II. bio je nadahnut apostolskom pobudnicom Evangelii Nuntiandi (1975) u kojoj Pavao VI., smatrajući lom između vjere i kulture ‘‘dramom našega vremena“, piše o nužnoj evangelizaciji kultura. U mnogim svojim nastupima papa Ivan Pavao II. pokazao je jasno htijenje i veliku hrabrost da ustraje na smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. Detalji, međutim, upozoravaju na doktrinarni oprez.
Uza sve proturječne disciplinarne mjere u pastoralnom praćenju složena procesa obnove, Papa je mnogo toga započetoga i otvorenoga Drugim vatikanskim koncilom na kraju ipak jednostavno prikočio. Objavivši ‘‘nemilosrdnu borbu“ protiv sekularizacije zapravo je ponovno otvorio jaz između Crkve i svijeta što ga je Drugi vatikanski koncil htio prevladati. Stari rat protiv ‘‘modernizma“, čini se, samo je zadobio nov jezik.
U počecima svoje artikulacije ‘‘nova evangelizacija“ nije ponajprije značila vraćanje Evanđelju, nego prije – restauraciji Crkve. Međutim, činjenica da je uopće potrebna nova evangelizacija kazuje da ona prva, ‘‘tradicionalna“, nije više kadra prenositi vjeru iz naraštaja u naraštaj te da će nova evangelizacija nužno biti nova i u metodi i u izrazu
Kardinal Joseph Ratzinger, kojeg je Ivan Pavao II. 1981. stavio na čelo Kongregacije za nauk vjere, izjavio je u intervjuu talijanskim novinama Gesu (Isus): “Nakon pretjerane otvorenosti svijetu, nakon pretjerano pozitivnih tumačenja agnostičkoga i ateističkoga svijeta, rehabilitacija je i više nego poželjna. Uostalom, već je na djelu”. Njegova misija kao pape bila je doktrinarno, moralno i institucionalno obnoviti Crkvu nakon prekreta izazvana Drugim Vatikanskim koncilom te konkretizirati njezinu prisutnost u društvu sa svrhom “nove evangelizacije”.
U počecima svoje artikulacije ‘‘nova evangelizacija“ nije ponajprije značila vraćanje Evanđelju, nego prije – restauraciji Crkve. Međutim, činjenica da je uopće potrebna nova evangelizacija kazuje da ona prva, ‘‘tradicionalna“, nije više kadra prenositi vjeru iz naraštaja u naraštaj te da će nova evangelizacija nužno biti nova i u metodi i u izrazu. Razumijevanje samoga pojma i naravi nove evangelizacije postupno doživljuje svoju evoluciju.
Govoreći o ‘‘diktaturi relativizma“, u kojoj čovjek pojedinac samom sebi postaje jedinim mjerilom, papa Benedikt XVI. kao da je bio mnijenja kako postoji stanovita urota navodnih autora relativizma koji hoće svima nametnuti svoj način mišljenja i stoga posve diskreditirati Crkvu.
Međutim, relativizam jamačno nije urota i dva su mu uzroka: ‘‘raščaravanje“ koje je naprosto jedna etapa u evoluciji čovječanstva i nesposobnost Crkve da ‘‘raščaranim“ ljudima predloži nove razloge da vjeruju. Ako li je ‘‘raščaravanje svijeta“ prirodna i neizbježna etapa u evoluciji svijeta – koja je, poradi znanstvenog i ekonomskoga razvoja, prvo nastupila u tzv. zapadnim zemljama, ali će neminovno u nju ući i drugi krajevi svijeta – ako ona nije ni zabluda, ni nevjernost, Crkva će morati prihvatiti tu činjenicu.
Riječi i geste pape Franje upisane su u to novo razumijevanje evangelizacije. Ništa neobično u tome da je za inauguracije tražio da narod moli za njega prije nego što mu je dao svoj blagoslov, ništa čudno što je za obreda Posljednje večere oprao noge djevojci, ništa šokantno što je u središtu Vatikana krstio dijete nevjenčanih roditelja, ništa iznenađujućega što kritizira svećenstvo za klerikalizaciju vjere za bavljenje vlastitim prestižem…
Morat će prestati žaliti se na nju te odustati od mobiliziranja energije da ju potuče – ova je borba uzaludna i beskorisna. Ukratko: suočena sa sekularizacijom i famoznom diktaturom relativizma Crkva je sve do nedavna nastojala restaurirati praksu i navike prije krize smatrajući da je gubitak takve prakse i doveo do krize. Taj se projekt urušio zbog krize u samoj Crkvi. S papom Franjom Crkva nastoji iznaći nove načine kako biti prisutna u svijetu kakvi neće biti ni napuštanje ni nevjernost njezinu prvotnom poslanju.
Po svom modi operandi nova evangelizacija se, dakle, bitno razlikuje od one ‘‘tradicionalne“. Ponajprije naglasak je stavljen na svjedočenje ‘‘autentičnosti proklamirana i življena Evanđelja“. Dakle, nije više riječi o poduci nego o naviještanju svjedočanstvom osobnoga iskustva. Nije više ponajprije riječi o upoznavanju ljudi s dogmama, moralom i učenjima Crkve, nego o življenju onoga što je Isus pripovijedao i živio.
U motu proprio Ubicumque et semper (2010) papa Benedikt XVI. piše, među ostalim, o nužnosti ‘‘novoga govora o Radosnoj vijesti zbog fenomena akulturacije u zemljama duge kršćanske tradicije“ te kaže kako nova evangelizacija nije samo pitanje ispovijedanja vjere nego i obnovljenog odnosa između vjernika i Boga.
Kao što na Biskupskoj sinodi o novoj evangelizaciji u prenošenju kršćanske vjere održanoj u Rimu od 7. do 28. listopada 2012. reče nadbiskup José Ruiz Arenas, tajnik Pontifikalnoga vijeća za novu evangelizaciju: ‘‘nova evangelizacija mora biti usmjerene prema tomu da sekulariziranim muškarcima i ženama naših sekulariziranih društava vrati radost življenja u prisutnosti i blizini ljubavi Božje u njihovim životima“.
Riječi i geste pape Franje upisane su u to novo razumijevanje evangelizacije. Ništa neobično u tome da je za inauguracije tražio da narod moli za njega prije nego što mu je dao svoj blagoslov, ništa čudno što je za obreda Posljednje večere oprao noge djevojci, ništa šokantno što je u središtu Vatikana krstio dijete nevjenčanih roditelja, ništa iznenađujućega što kritizira svećenstvo za klerikalizaciju vjere, za bavljenje vlastitim prestižem…, pa čak, premda nedovoljno, i za marginalizaciju žena.
Riječi i geste pape Franje upravo jer su iskrene dobivaju i simboličko značenje, a nadati se, pripravljaju Crkvu i za novu etapu u njezinu razvoju kada će se morati prerazmisliti cjelokupna teologija, teološke koncepte osloboditi biblijskom porukom a biblijsku poruku razumijevati na nove načine, ponovno povezati teologiju i učiteljstvo te iznaći nov govor o Bogu i Isusu
Ne bi bilo čudno ni da jednoga dana ponudi pričest osobama koje nerazvedene u jednom, crkvenom, žive u drugom, civilnom braku. Sve to samo potvrđuje da živi svoje kršćanstvo na temelju Evanđelja, da Boga razumije kao milosrdnoga Boga punog praštanja te da smjernice Drugoga vatikanskoga koncila ozbiljno uzima u obzir, iako su ih mnogi pripadnici crkvenoga klera zaboravili i zanemarili. Posebice u sredinama gdje se Crkva još hrva s globalizirajućim, pluralističkim svijetom te se skriva u svoju kulu bjelokosnu ne primjećujući da ju je srušio već Drugi vatikanski koncil.
Temeljna poruka Crkve, ona na kojoj je bila utemeljena i koja je svrha njezina postojanja, s papom Franjom ponovno biva čuvena: Bog ne nameće svijetu svoj autoritet, nego ga ljubi i pokazuje mu svoju ljubav u Isusu Kristu.
Obraćati se svijetu s nepovjerenjem, čak osuđivanjem te ne pokazati vlastite slabosti, rane i nevjernosti sprječava iscjeljenje otpočeto s nizom traženja oprosta što ga je bio pokrenuo papa Ivan Pavao II. Svijet je doživio toliko trauma od strane Crkve, da više ne uspijeva čuti njezinu temeljnu poruku sve dok se ne obrati svijetu s poštovanjem. Što papa Franjo čini. Kako daleko je pripravan ići, tek ćemo vidjeti. S otporom se već susreće.
Riječi i geste pape Franje upravo jer su iskrene dobivaju i simboličko značenje, a nadati se, pripravljaju Crkvu i za novu etapu u njezinu razvoju kada će se morati prerazmisliti cjelokupna teologija, teološke koncepte osloboditi biblijskom porukom a biblijsku poruku razumijevati na nove načine, ponovno povezati teologiju i učiteljstvo te iznaći nov govor o Bogu i Isusu, govor kakav suvremeni čovjek može čuti a da ne mora biti u šizofrenu odnosu ni s vlastitom kulturom niti s vlastitom vjerom.
A nikada, zapravo, i nije trebalo biti riječi o broju kršćana, nego o njihovoj kvaliteti. Poziv na novu evangelizaciju možda je providonosna prigoda za Crkvu da ponovno otkrije svoje temeljno poslanje, da postane ono što su prve kršćanske zajednice bile društvu svojega vremena: subverzija i alternativa.
Papa Franjo je komunjara!
Sovjetski savez davno se raspao, Chávez je umro, a ni Fidel se ne osjeća najbolje, i pogodite tko je sad najveći neprijatelj Amerike i američkog načina života? Papa Frano. Katolički poglavar postaje komunističko čudovište samo zato jer je zabrinut za siromašne. Rimski biskup, koji se drznuo glavnim zlom današnjice imenovati besramnu pohlepu kapitalističkih elita, neviđeno je uznemirio bogate bijele muškarce koji vladaju “zemljom slobodnih i domom hrabrih”.
Gotovo biste očekivali da CIA iz arhive izvuče pljesnive kartonske fascikle iz doba Hladnog rata, nacrte pušaka sakrivenih u kišobranima, eksplozivne cigare, nalivpera punjena nervnim plinom i druge domišljate planove za atentate na Staljina, Kim Il Sunga i Castra, a čija je efikasnost za sada, nažalost, dokazana samo u crtanim filmovima Loonie Tunesa.
Što bi od toga rafiniranog oružja danas mogao upotrijebiti vrhunski obučen i motiviran tajni agent, ubačen u neprijateljski osinjak Vatikana, da likvidira odvratnog commie punka na Petrovoj stolici? Sastanak obavještajnih autoriteta zacijelo bi završio zaključkom kako valja vrbovati mladog kapelana iz ugledne bostonske katoličke obitelji da Papi na jutarnjoj misi u Domu svete Marte podmetne otrovanu hostiju.
Što bi od rafiniranog oružja danas mogao upotrijebiti vrhunski obučen i motiviran tajni agent, ubačen u neprijateljski osinjak Vatikana, da likvidira odvratnog commie punka na Petrovoj stolici? (…) Podmetnuta otrovanu hostija Papi na jutarnjoj misi u Domu svete Marte?
Ovo vam zvuči ludo? Kad je CIA na stvari, ništa, bojim se, nije pretjerano ludo. Imbecilnost američkih desničara, pa i svih drugih desničara, kad smo kod toga, jednostavno ne možete dovoljno precijeniti.
Utjecajni je konzervativni radijski voditelj Rush Limbaugh nedavno tako bubnuo kako su Papini stavovi “čisti marksizam”, kao da su Karl Marx i Friedrich Engels lično izmislili i siromaštvo i borbu protiv njega. Kao da se nitko prije njih toga nije sjetio. Američkom je desničaru prosto neshvatljivo da možeš ne biti marksist, kao što Jorge Mario Bergoglio zaista nije, a svejedno se, kao kršćanin i kao ljudsko biće, osjećati obeshrabreno i posramljeno i žalosno pred neimaštinom i nepravdom koju mnogi na svijetu trpe.
Zaboga, pa to je u Bibliji, u ime koje i metodist Limbaugh navodno govori. Matejevo Evanđelje i rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” objavljeni su stoljećima prije “Komunističkog manifesta”.
Kenneth Langone, vlasnik Home Depota, kompanije s godišnjom neto dobiti od četiri i po milijarde dolara, nije ipak bio oštar poput Rusha Limbaugha, već je kao praktični katolik papi Frani samo poslao pismo u kojemu zabrinuto primjećuje kako Njegova svetost ne razumije bogate, koji nipošto nisu bez srca za nezaposlene bijednike i musavu djecu koju ovi neodgovorno kote. “Amerikanci najviše od svih ljudi na svijetu daju u dobrotvorne svrhe. Nema takvog naroda na svijetu kao što smo mi”, napominje Langone skromno.
Ulaznice za onaj svijet, ako njega pitate, američki milijarderi dobivaju zajedno s dobrotvornom večerom od tisuću dolara. I svi su na dobitku od takvih društvenih događaja. Bogati spase svoju grešnu dušu, njihove druge, četrdeset godina mlađe supruge, prošetaju dijamantnu ogrlicu, a i ubogima, jebi ga, na kraju dobace neku kintu.
Okej, nešto je omalovažavajuće ovako nešto kazati. Mnogo je, ne poričem, onih koji se iskreno i nesebično posvećuju dobrotvornom radu i spašavaju živote nesretnika. No, humanitarni rad, ako mene pitate, ima i ružnu stranu.
Pravednije društvo, kojemu teže i marksisti i kršćani, i vjernici i nevjernici, košta mnogo više. Ne možete ga dobiti na dobrotvornim večerama za tisuću dolara. Da bi spasili duše svih nas potrebna je mnogo veća, mnogo korjenitija promjena
Kada čujete kako su prema podacima fondacije Charities Aid Sjedinjene Države na prvome mjestu globalne ljestvice donacija, neizbježno se morate se upitati, ali zašto su onda Sjedinjene Države u takvom ekonomskom dreku? Ako već Bill Gates i Matt Damon tako sjajno obavljaju stvar, zbog čega je u Americi još uvijek takva stravična socijalna nejednakost da jedan posto stanovništva posjeduje čitavih četrdeset posto nacionalnih dobara, zašto predsjednici uprava velikih kompanija zarađuju tristo osamdeset prosječnih plaća, zbog čega ljudi gube kuće, zašto detroitska predgrađa danas izgledaju kao postapokaliptični krajolici…?
Čujem li kako se netko hvali dobrim djelima, organizira humanitarne koncerte i leti u Afriku da bi plakao sa crnom siročadi, sjetim se jedne stare pjesme Randyja Newmana:
‘Oh, mama’
Nekad sam brinuo za gladnu djecu Indije.
Znate što ja sada kažem za gladnu djecu Indije?
Ja kažem:
Oh, mama.
Čitav humanitarni rad, svi šleperi hrane i lijekova i odjeće i svi nula-šest-nula telefoni za gluhe, slijepe i nepokretne, sve je to naposljetku samo cinično “oh, mama”, koje zapravo ne može sakriti koliko je svijet okrutno i bezdušno mjesto.
Napraviti fondaciju za nezaposlene ili unesrećene poplavom, ulagati milijarde u borbu protiv žeđi ili malarije, ništa od toga jednostavno nije dovoljno dobro. Učinak je cijelog toga truda žalostan, kao kad bi požar htjeli ugasiti čašom vode.
Onaj Kenneth Langone, ne bih htio griješiti dušu, možda je iskrena i dobra osoba, pobožan katolik koji stvarno pati gledajući kako stradavaju najmanja od njegove braće, ali njegov rad za dobro zajednice neće zaista promijeniti tu zajednicu. Spas duše neće dobiti tutne li beznačajan postotak svoje zarade Caritasu.
Pravednije društvo, kojemu teže i marksisti i kršćani, i vjernici i nevjernici, košta mnogo više. Ne možete ga dobiti na dobrotvornim večerama za tisuću dolara. Da bi spasili duše svih nas potrebna je mnogo veća, mnogo korjenitija promjena.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Civilizacijski iskorak
A što ako je Papa ipak pročitao pismo koje su mu 15. studenoga poslale udruge i u kojem je pisalo: ”Hrvatskim biskupima i cijelom društvu treba Vaš poticaj na mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem.”? Što ako je do Pape stigla molba da se zauzme jer, kako samo napisali ”posebno nas zabrinjava stav episkopata u Hrvatskoj, naročito kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, kojim su javno iskazali protivljenje dvojezičnosti u Vukovaru. Pritom su u javnim obraćanjima korištene sintagme koje nimalo ne doprinose miru i pomirenju, već vode produbljivanju sukoba”?
Jer, naglo, ratoborna je retorika za Božić izostala, posvemašnja politizacija i militarizacija Katoličke crkve u RH, koja je zagovarala čak i nasilno rušenje legalno izabrane vlasti, kao ”komunjarske” i ”protunarodne”, dapače, ”zločinačke” (biskup Valentin Pozaić) odstupila je, pa se s više strana čuo pomirbeni diskurs. Tako, ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi” (nadbiskup Ivan Devčić u Rijeci), odnosno da ”društveni model podjela, sukobljavanja, međusobnih stranačkih i ljudskih omalovažavanja ne vodi boljoj budućnosti”, to jest, da se ”valja opredijeliti za Isusov put blizine, poštovanja, povezanosti i suradnje među ljudima” (biskup Antun Škvorčević u Požegi).
Jesu li iz Vatikana, preko nuncija D’Errica, biskupi ”prišarafljeni” ili su neki među njima, šutljivi inače, a nešto mudriji od ovih koji proizvode govor mržnje i netolerancije, sugerirali kolegama da ”smanje doživljaj” i da se posvete naviještanju Evanđelja, imali smo nešto uljuđeniji Božić bez, kako će kazati premijer Zoran Milanović za subotnji broj Jutarnjeg lista, odvalivši pak šamar, ja pak mislim pregrubo i nepotrebno, zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, ”jeftinih političkih ispada”, za što ”ima vremena svaki dan, ali nam za Božić tako nešto nije potrebno”
Ili pak ovo: ”Papa Franjo naglašava kako je bratstvo i otvorenost prema drugima temelj i put mira. U srcu svakog muškarca i žene, veli on, prebiva želja za puninom života, koja uključuje nezatomljivu čežnju za bratstvom kao bitnom dimenzijom čovjeka. I zaključuje kako je bez bratstva nemoguće graditi pravedno društvo i postojan i trajan mir (…) Papa nas, dakle, vraća korijenima, našim obiteljima i našem zajedništvu. Zbog toga u kriznom vremenu brojnih nemira, rezigniranosti i pomanjkanja vedrine poželio bih neka u srcima naših ljudi odjekuje božićna pjesma i poruka o miru i veselju” (predsjednik HBK, nadbiskup Želimir Puljić koji se, recimo usput i to, u intervjuu za božićni broj Slobodne Dalmacije ogradio od sisačkoga biskupa Vlade Košića i od pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića, kazavši još i ovo: ”Svećenicima sam zabranio politiku za oltarom!”).
Bilo kako bilo, jesu li iz Vatikana preko nuncija D’Errica, biskupi ”prišarafljeni” ili su neki među njima, šutljivi inače, a nešto mudriji od ovih koji proizvode govor mržnje i netolerancije, sugerirali kolegama da ”smanje doživljaj” i da se posvete naviještanju Evanđelja, imali smo nešto uljuđeniji Božić bez, kako će kazati premijer Zoran Milanović za subotnji broj Jutarnjeg lista, odvalivši pak šamar, ja pak mislim pregrubo i nepotrebno, zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, ”jeftinih političkih ispada”, za što ”ima vremena svaki dan, ali nam za Božić tako nešto nije potrebno” (na pitanje novinara Nikole Jelića zašto je otišao slušati nadbiskupa Devčića u Rijeku, a izbjegao susret s kardinalom u Zagrebu).
Pustimo sad ”analize stručnjaka” raznih medija kojima je Božić ”najvažniji katolički blagdan” (dakle, Božić nije samo blagdan za katolike, a nije ni najvažniji, dakle, analize im drže vodu koliko im je solidna opća religijska kultura), da je ovo što se dogodilo za Božić, možda, ”zatišje pred buru”, ili kratko primirje, (kao kada su se zaraćene strane 1914., za Božić, na jedan dan prestale međusobno ubijati), učinjen je važan pomak i, bilo bi važno sada čuti dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Tončija Matulića u vezi s tezom da se Papi sa željama da bude mira i sloge obraćaju ”đavolski prevrtljivci”. Jer, tvrdim, počelo se događati ono što smo od Pape i tražili.
Novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi katolički biskupi u RH trebali odustati, ako Boga poznaju, u svojoj biti je ateizam i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski. On na mjesto potisnutog Boga postavlja vlastitu naciju, čiji ”sveti” interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom. Ono što se traži i ono fundamentalno pitanje na koje treba odgovoriti jest ovo: što bi u RH i u crkvenom slučaju bio istinski civilizacijski iskorak?
Napisali smo mu: ”Mi želimo da se Vaše poruke, u kojima iskazujete suosjećanje i bliskost sa svima koji pate, sa svima kojima je uskraćeno bilo koje pravo, bez obzira na to kojoj vjeri ili naciji pripadaju, kolikogod drugačiji i slabiji u odnosu na većinu bili, Vaše poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost, glasno i nedvosmisleno prenose u našim crkvama i budu prisutne u svim javnim obraćanjima velikodostojnika Katoličke crkve u RH”.
Što smo tražili, to smo i dobili. Početak promjene diskursa ratobornog episkopata vrlo je važan i ohrabrujuć znak.
Bit će tu još vatrometa jer Milanović nastavlja prkositi (ne odgovara na poštu iz HBK, ne čestita Božić predsjedniku HBK), a sad i otvoreno izaziva biskupe (Milanović, naime, misli da je popio svu pamet svijeta i da mu nije potreban savjetnik za odnose s vjerskim zajednicama), i to kada kaže: ”Poštovanje ugovora (sa Svetom Stolicom) je dobra vjera. Bilo bi dobro da i druga strana pokaže barem minimum dobre vjere i pristojnosti. Kao predsjednik Vlade, dakle izvršne vlasti koja dogovara i sklapa međunarodne ugovore, nikad ne smijem u potpunosti i za vijeke vjekova obvezati hrvatsku državu na neki ugovor. Po Bečkoj konvenciji, Hrvatska kao suverena država ima pravo u svakom trenutku razmotriti svaki međunarodni ugovor, osim onoga o granici. Svaka suverena država, procjenjujući vlastite nacionalne interese, u svakom trenutku ima pravo razmotriti svaki drugi međunarodni ugovor. Postoje puno važniji ugovori od ugovora sa Svetom Stolicom”.
Na eksplicitno pitanje: ”Znači li to da ostavljate mogućnost revizije ugovora sa Svetom Stolicom?”, premijer je kazao: ”Nismo se bavili tom temom, nismo to dosad razmatrali. Ali, ponavljam da ga hrvatska država ima pravo otkazati u svakom trenutku” (u navedenom razgovoru za Jutarnji list).
Postavljam si često ovo pitanje: što održava ovu zajednicu, ovu državu na okupu? Temeljem čega ona opstaje kad uvijek iznova biramo upropastitelje/-ljice vlastite budućnosti? Jer, postavlja se pitanje: ako su drugi uvijek gnjide i ako je ”osveta”, krvna ili beskrvna, hrvatska konstanta, čemu onda kršćanstvo koje se temelji na ljubavi ne samo prema bližnjemu nego i prema neprijateljima? Čemu se mi onda možemo zvati pripadnicima, odnosno sljedbenicima te religije?
Neće ni (nad)biskupi tako lako odustati od tema koje se tiču katekizma Katoličke crkve (mada će sada malo analizirati što im se dogodlilo i zašto je na referendum o braku izašla tek četvrtina katolika), ali će se pokušati izgraditi atmosfera dijaloga. Tomu bi, možda, mogao pridonijeti i izbor najmanje četvorice novih članova episkopata (u mirovinu tijekom 2014. odlaze, abecednih redom: Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, Ante Ivas, biskup šibenski, Juraj Jezerinac, vojni biskup, dok je Valter Župan, biskup krčki, po sili zakona već trebao biti umirovljen), odnosno pet, ukoliko nam se Bog nasmiješi i Josip Bozanić, koji je iznevjerio obećanja koja je dao 1997., kada je, kao novi zagrebački nadbiskup, naslijedio pok. Franju Kuharića, nastavi karijeru u Vatikanu, gdje bi bio, vrlo lako tako može ispasti, korisniji nego u Hrvatskoj.
Novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi katolički biskupi u RH trebali odustati, ako Boga poznaju, u svojoj biti je ateizam i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski stav. On na mjesto potisnutog Boga postavlja vlastitu naciju, čiji ”sveti” interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom. Ono što se traži i ono fundamentalno pitanje na koje treba odgovoriti jest ovo: što bi u RH i crkvenom slučaju bio istinski civilizacijski iskorak? Taj duh Božića? To bi u prvom redu bila sposobnost za dijalog, za prestankom sukobljavanja, ponižavanja, cenzuriranja, omalovažavanja, pak sposobnost stvaranja atmosfere da se dogodi to što zaziva nadbiskup Devčić – jedinstvo u različitosti.
Postavljam si često ovo pitanje: što održava ovu zajednicu, ovu državu na okupu? Temeljem čega ona opstaje kad uvijek iznova biramo upropastitelje/-ljice vlastite budućnosti? Jer, postavlja se pitanje: ako su drugi uvijek gnjide i ako je ”osveta”, krvna ili beskrvna, hrvatska konstanta, čemu onda kršćanstvo koje se temelji na ljubavi ne samo prema bližnjemu nego i prema neprijateljima? Čemu se mi onda možemo zvati pripadnicima, odnosno sljedbenicima te religije?
Opsjednutost ekonomskim rastom i napretkom ima za posljedicu kulturu koja se odriče svojih vlastitih humanističkih principa, kulturu koja doživljava duhovni pad. Nama trebaju pastiri s umjetničkim duhom. Umjetnost je oduvijek bila simbol slobode i mira
Upoznavajući druge ljude, sagledavajući logiku drugačijih pogleda na stvari, razumijevajući drugačije vrednovanje stvarnosti od našeg svakidašnjeg, postajemo bogatiji, ne samo zato što time bolje razumijemo ona druga do tada nam strana ponašanja, već i zbog toga što ovo znanje doprinosi da bolje razumijemo sami sebe.
Da, znam to jako dobro, izuzetno je teško ovo vrijeme, ali opsjednutost ekonomskim rastom i napretkom ima za posljedicu kulturu koja se odriče svojih vlastitih humanističkih principa, kulturu koja doživljava duhovni pad. Nama trebaju pastiri s umjetničkim duhom. Umjetnost je oduvijek bila simbol slobode i mira. Ona je ta koja i danas sa svoje točke gledišta u sve socijalne diskusije još uvijek unosi elemente kulture mira i tolerancije.
A treba nam i držati se Božje metode. A ta je Božja metoda poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
A u tome moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturi nemira i sukoba, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovore do kojih dolazimo. U dijalogu. Tu je zatim radost: komunikacija mora uvijek biti u radosnom tonu koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi nade.
Što si želim u Novoj godini? Što i Vama, mir i radost.
Svjetski dan mira 2014.
U ovoj svojoj prvoj poruci za Svjetski dan mira želim uputiti svima, pojedincima i narodima želju za životom ispunjenim radošću i nadom. U srcu svakog muškarca i svake žene prebiva želja za puninom života, koji uključuje onu nezatomljivu čežnju za bratstvom, koja nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, već kao braću koju treba primiti i prihvatiti.
Bratstvo je bitna dimenzija čovjeka, koji je biće odnosâ. Živa svijest o toj relacionalnosti (povezanosti) potiče nas promatrati i postupati sa svakom osobom kao s pravom sestrom i pravim bratom; bez bratstva je nemoguće graditi pravedno društvo i postojan i trajni mir. Treba odmah podsjetiti da se bratstvo najprije uči u krilu obitelji, prije svega zahvaljujući nadasve odgovornim i komplementarnim ulogama svih njezinih članova, osobito oca i majke. Obitelj je izvor svakoga bratstva te samim tim i temelj i prvi put mira, jer bi, po svojem pozivu, trebala na svijet prenositi svoju ljubav.
Zbog sve većeg broja međupovezanostî i komunikacijâ kojim je ovaj svijet prožet sve smo snažnije svjesni jedinstva i zajedničkog određenja narodâ na zemlji. U povijesnoj dinamici, u različitosti narodâ, društava i kulturâ, vidimo sjeme poziva na oblikovanje jedne zajednice koju čine braća koja se uzajamno prihvaćaju i jedni se za druge brinu. Taj se poziv međutim danas često niječe i ignorira u svijetu koji karakterizira “globalizacija ravnodušnosti”, čija je posljedica ta da se polako “navikavamo” na patnju drugoga, zatvarajući se u same sebe.
Bratstvo je bitna dimenzija čovjeka, koji je biće odnosâ. Živa svijest o toj relacionalnosti (povezanosti) potiče nas promatrati i postupati sa svakom osobom kao s pravom sestrom i pravim bratom; bez bratstva je nemoguće graditi pravedno društvo i postojan i trajni mir
U mnogim dijelovima svijeta kao da nema kraja teškim kršenjima temeljnih ljudskih prava, poglavito prava na život i prava na vjersku slobodu. Tragična pojava trgovine ljudima, u kojoj beskrupulozni pojedinci u životu i očaju drugih ljudi vide priliku za zaradu, samo je jedan uznemirujući primjer toga kršenja. Oružanim se sukobima pridodaju manje vidljivi, ali zato ništa manje okrutni ratovi koji se vode na ekonomskom i financijskom polju s jednako razornim učincima na život, obitelj i poduzeća.
Globalizacija, kao što je istaknuo Benedikt XVI., približava nas jedne drugima, ali nas ne čini braćom (1). Usto, mnoge situacije nejednakosti, siromaštva i nepravde znak su ne samo dubokog pomanjkanja bratstva, već također odsutnosti jedne kulture solidarnosti. Nove ideologije, koje karakterizira raširen individualizam, egocentrizam i materijalistički konzumerizam, slabe društvene veze, jačaju onaj mentalitet “odbacivanja” koji dovodi do prezira i napuštanja najslabijih, onih koje se smatra “beskorisnima”. Tako je ljudski suživot sve više nalik nekom pragmatičnom i egoističnom do ut des (ja tebi, ti meni).
Istodobno, sasvim je jasno da suvremene etike ne mogu iznjedriti istinske veze bratstva, jer bratstvo koje se ne poziva na zajedničkog Oca kao svoj posljednji temelj, ne može opstati (2). Pravo bratstvo među ljudima pretpostavlja i zahtijeva transcendentno očinstvo. Priznavanjem tog očinstva učvršćuje se bratstvo među ljudima: svaka osoba tada postaje “bližnjim” koji se brine za drugoga.
“Gdje ti je brat” (Post 4, 9)
Da bismo bolje shvatili taj čovjekov poziv na bratstvo i bolje prepoznali prepreke koje stoje na putu njegova ostvarenja te otkrili putove za njihovo prevladavanje, od temeljne je važnosti pustiti da nas vodi Božji naum, koji je na izvrstan način predstavljen u Svetom pismu.
Prema biblijskom izvješću o postanku svijeta, svi ljudi potječu od zajedničkih roditelja, Adama i Eve, para kojeg je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1, 26), kojima su se rodili Kajin i Abel. U povijesti te prve obitelji vidimo postanak društva, razvoj odnosâ između pojedinaca i narodâ.
Povijest Kajina i Abela uči da ljudski rod nosi u sebi upisan poziv na bratstvo, ali također dramatičnu mogućnost izdaje toga poziva. Potvrđuju to svakodnevna djela sebičnosti, koja je u pozadini tolikih ratova i mnogih nepravdi: mnogi muškarci i žene umiru od ruku braće i sestara koja ih nisu promatrali kao takve, to jest kao bića stvorena za uzajamnost, za zajedništvo i za dar
Abel je pastir, Kajin zemljoradnik. Njihov duboki identitet i ujedno njihov poziv jest da su braća, premda se razlikuju po djelatnosti i kulturi, da su povezani s Bogom i sa stvorenim svijetom. Ali Kajinovo ubojstvo Abela tragična je potvrda radikalnog odbacivanja poziva na bratstvo. Njihova povijest (usp. Post 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani, da žive u jedinstvu, da se brinu jedni za druge. Ne mogavši prihvatiti Božju naklonost Abelu, koji mu je ponudio prvine svoga stada – “Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati” (Post 4, 4-5) – Kajin iz zavisti ubija Abela.
Na taj način odbija smatrati Abela bratom, imati ispravan odnos prema njemu, živjeti u Božjoj prisutnosti preuzimajući na sebe odgovornost da se brine i čuva drugoga. Na pitanje: “Gdje ti je brat?”, kojim Bog od Kajina traži objašnjenje za ono što je učinio, ovaj uzvraća: “Ne znam… Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4, 9). Zatim, kaže nam Knjiga Postanka, “Kajin ode ispred lica Jahvina” (4, 16).
Trebamo se zapitati o dubokim razlozima koji su naveli Kajina da zanemari bratsku vezu i, ujedno, vezu uzajamnosti i zajedništva koja ga je povezivala s njegovim bratom Abelom. Sâm Bog prokazuje i spočitava Kajinu da je potpao pod utjecaj zla: “Grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba” (Post 4, 7), prezrevši Božji naum. Na taj je način osujetio svoj prvobitni poziv da bude dijete Božje i da živi bratstvo.
Povijest Kajina i Abela uči da ljudski rod nosi u sebi upisan poziv na bratstvo, ali također dramatičnu mogućnost izdaje tog poziva. Potvrđuju to svakodnevna djela sebičnosti, koja je u pozadini tolikih ratova i mnogih nepravdi: mnogi muškarci i žene umiru od ruku braće i sestara koja ih nisu promatrali kao takve, to jest kao bića stvorena za uzajamnost, za zajedništvo i za dar.
“A svi ste vi braća” (Mt 23,8)
Sámo se od sebe javlja pitanje: hoće li muškarci i žene ovoga svijeta moći ikada potpuno odgovoriti na čežnju za bratstvom, koju je u njih utisnuo Bog Otac? Hoće li isključivo svojim silama uspjeti pobijediti ravnodušnost, sebičnost i mržnju, prihvatiti legitimne razlike koje karakteriziraju braću i sestre?
Križ je definitivno “mjesto” ustanovljenja bratstva, koje ljudi nisu kadri iznjedriti sami. Isus Krist, koji je preuzeo na sebe ljudsku narav da je otkupi, ljubeći Oca sve do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8), uskrsnućem nas je učinio novim čovjekom, u punom zajedništvu s Očevom voljom, s njegovim naumom, koji obuhvaća puno ostvarenje poziva na bratstvo
Prafrazirajući riječi Gospodina Isusa možemo ovako sažeti odgovor koji nam on daje: budući da imate samo jednog Oca, koji je Bog, vi ste svi braća (usp. Mt 23, 8-9). Korijen bratstva je sadržan u Božjem očinstvu. Nije riječ o općenitom, neodređenom i povijesno nedjelotvornom očinstvu, već o osobnoj, točno određenoj i izvanrednoj konkretnoj Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku (usp. Mt 6, 25-30).
To je, dakle, očinstvo koje stvarno rađa bratstvom, jer Božja ljubav, kada je prihvaćena, postaje najvrsnije sredstvo preobrazbe života i odnosâ s drugim, otvarajući ljude solidarnosti i istinskom dijeljenju s drugima.
Na osobit način, ljudsko je bratstvo dobilo novi zamah u i od Isusa Krista njegovom smrću i uskrsnućem.
Križ je definitivno “mjesto” ustanovljenja bratstva, koje ljudi nisu kadri iznjedriti sami. Isus Krist, koji je preuzeo na sebe ljudsku narav da je otkupi, ljubeći Oca sve do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2,8), uskrsnućem nas je učinio novim čovjekom, u punom zajedništvu s Očevom voljom, s njegovim naumom, koji obuhvaća puno ostvarenje poziva na bratstvo.
Isus od samog početka prihvaća Očev naum, priznajući mu primat nad svim drugim. Ali Krist, svojim predanjem smrti iz ljubavi prema Ocu, postaje novo i konačno počelo svih nas; mi smo pozvani uzajamno se prepoznavati u njemu kao braća i sestre jer smo djeca istoga Oca. On je sâm Savez, osobni prostor pomirenja čovjeka s Bogom i jednih s drugima poput braće i sestara.
U Isusovoj smrti na križu je jednom zauvijek dokončana podjela među narodima, između naroda Saveza i naroda poganâ, lišenog nade jer sve do tada nisu bili dionici obećanjâ saveza. Kao što se može pročitati u Poslanici Efežanima, Isus Krist u sebi pomiruje sve ljude. On je mir, jer je od dva naroda sazdao jednog, srušivši pregradu razdvojnicu, odnosno neprijateljstvo. On je stvorio u sebi jedan narod, jednog čovjeka, jedan ljudski rod (usp. 2, 14-16).
Svaki koji prihvaća Kristov život i živi u njemu, priznaje Boga Ocem i potpuno se predaje njemu, ljubeći ga iznad svega. Pomireni čovjek vidi u Bogu Oca sviju i, kao posljedica toga, potaknut je živjeti bratstvo otvoreno svima. U Kristu, drugog se prihvaća i ljubi kao Božjeg sina ili kćer, kao brata ili sestru, a ne kao tuđinca, a još manje kao suparnika ili čak neprijatelja.
U Božjoj obitelji, gdje su svi sinovi istoga oca, i budući da su nacijepljeni na Krista, sinovi u Sinu, ne postoje životi s kojima se postupa kao s “otpadom”. Svi uživaju jednako i nepovredivo dostojanstvo. Svi su ljubljeni od Boga, svi su otkupljeni krvlju Krista, umrlog na križu i uskrslog za svakog od nas. To je razlog zbog kojeg nitko ne smije ostati ravnodušan prema sudbini braće.
Bratstvo – temelj i put za mir
Nakon svega do sada rečenog, lako je shvatiti da je bratstvo temelj i put za mir. Socijalne enciklike mojih prethodnikâ pružaju vrijedan doprinos u tome smislu. Bilo bi dovoljno spomenuti definicije mira iz enciklike Populorum progressio Pavla VI. ili pak enciklike Sollicitudo rei socialis Ivana Pavla II. Iz prve doznajemo da je cjeloviti razvoj narodâ novo ime za mir (3), iz druge pak da je mir opus solidaritatis (4).
Ako se, dakle, mir promatra kao opus solidaritatis, ne možemo ne priznati da je bratstvo njegov osnovni temelj. Mir, kaže Ivan Pavao II., je nedjeljivo dobro. Ili je dobro koje pripada svima ili je ničije dobro. Ono se može stvarno postići i uživati, kao najviša kvaliteta života i kao humaniji i održiviji razvoj, jedino ako su svi vođeni solidarnošću kao “čvrstom i postojanom odlučnošću zauzeti se za opće dobro”
Pavao VI. kaže da se ne samo osobe, nego i narodi moraju susretati u jednom duhu bratstva. I objašnjava: “U tom uzajamnom razumijevanju i prijateljstvu, u tom svetom zajedništvu moramo se […] prihvatiti posla oko izgradnje zajedničke budućnosti čovječanstva” (5).
To je u prvom redu obaveza onih sretnijih i privilegiranijih. Njihove su dužnosti ukorijenjene u ljudskom i nadnaravnom bratstvu i očituju se pod tri aspekta: dužnost solidarnosti, koja zahtijeva da bogati narodi pomažu manje napredne; dužnost društvene pravednosti, koja zahtijeva preuređivanje odnosâ između snažnijih i slabijih naroda tako da budu pravedniji; dužnost univerzalne ljubavi, koja uključuje promicanje jednog humanijeg svijeta za sve, svijeta u kojem svako ima nešto dati i primiti, a da napredak jednih ne bude prepreka razvoju drugih (6).
Ako se, dakle, mir promatra kao opus solidaritatis, ne možemo ne priznati da je bratstvo njegov osnovni temelj. Mir, kaže Ivan Pavao II., je nedjeljivo dobro. Ili je dobro koje pripada svima ili je ničije dobro. Ono se može stvarno postići i uživati, kao najviša kvaliteta života i kao humaniji i održiviji razvoj, jedino ako su svi vođeni solidarnošću kao “čvrstom i postojanom odlučnošću zauzeti se za opće dobro” (7).
To znači da se ljudi ne smiju voditi “željom za zaradom” ili “žeđi za moći”. Treba imati raspoloživost “da ‘izgubimo sebe’ radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo […] ‘drugoga’ – osobu, narod ili naciju – [ne smije se promatrati] kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama ‘sličnoga’, kao našu ‘pomoć'” (8).
Kršćanska solidarnost pretpostavlja da se bližnjega ljubi ne samo kao “ljudsko biće sa svim svojim pravima, biće koje je u svojoj srži jednako svima drugima, već on postaje živa slika Boga Oca, otkupljena krvlju Isusa Krista i podvrgnuta trajnom djelovanju Duha Svetoga” (9), kao još jednog brata ili sestru. Kao što je primijetio Ivan Pavao II. “tada će svijest o zajedničkom Božjem očinstvu, o bratstvu svih ljudi u Kristu, ‘sinova u Sinu’, o nazočnosti i životvornom djelovanju Duha Svetoga dati našem pogledu na svijet novi kriterij prosuđivanja” (10) i stubokom ga promijeniti.
Bratstvo – preduvjet za iskorjenjivanje siromaštva
U Caritas in veritate moj prethodnik je podsjetio svijet da je pomanjkanje bratstva među narodima i ljudima važan uzrok siromaštva (11). U mnogim društvima proživljavamo duboko siromaštvo odnosâ što je posljedica pomanjkanja čvrstih odnosâ u obitelji i zajednici. Sa zabrinutošću promatramo razne vrste nevoljâ, marginalizaciju, samoću i razne oblike patološke ovisnosti koji bilježe sve veći rast.
Ta se vrsta siromaštva može pobijediti samo ponovnim otkrivanjem i vrednovanjem bratskih odnosâ u krilu obitelji i zajednica, kroz dijeljenje radostî i žalostî, teškoćâ i uspjehâ koji su sastavni dio ljudskog života.
Povrh toga, ako s jedne strane uočavamo opadanje apsolutnog siromaštva, s druge ne možemo ne prepoznati ozbiljan porast relativnog siromaštva, to jest nejednakosti između osobâ i skupinâ koje zajedno žive na određenom području ili u određenom povijesno-kulturnom kontekstu.
U tome smislu, potrebne su također djelotvorne politike koje će promicati načelo bratstva, jamčeći osobama – koje su jednake u svojem dostojanstvu i temeljnim pravima – pristup kapitalu, uslugama, odgojnim, zdravstvenim i tehnološkim resursima kako bi svaka osoba imala mogućnost izraziti i ostvariti svoj životni plan i mogla se razviti u punini kao osoba.
Potrebne su također djelotvorne politike koje će promicati načelo bratstva, jamčeći osobama – koje su jednake u svojem dostojanstvu i temeljnim pravima – pristup kapitalu, uslugama, odgojnim, zdravstvenim i tehnološkim resursima kako bi svaka osoba imala mogućnost izraziti i ostvariti svoj životni plan i mogla se razviti u punini kao osoba
Uočava se također potreba za politikama koje će služiti ublažavanju prevelike neravnoteže u raspodjeli dohotka. Ne smijemo zaboraviti crkveno učenje o takozvanoj socijalnoj hipoteci, na temelju koje je dopušteno, kao što kaže sveti Toma Akvinski, i štoviše nužno “da čovjek posjeduje dobra” (12), a kada je riječ o njihovu korištenju da ih “posjeduje ne samo kao svoje vlasništvo nego i kao zajednička, u tom smislu što ona mogu koristiti ne samo njemu nego i drugima” (13).
Postoji, konačno, posljednji način promicanja bratstva – i samim tim pobjeđivanja siromaštva – koji mora biti u temelju svih ostalih. To je odvajanje od dobara onoga koji odlučuje živjeti umjerenim i bitnim načinom života, koji, dijeleći vlastita bogatstva, uspijeva na taj način iskusiti bratsko zajedništvo s drugima. To je od temeljne važnosti za nasljedovanje Isusa Krista i da bismo bili istinski Kristovi vjernici. To nije samo slučaj s posvećenim osobama koje zavjetuju siromaštvo, već također s mnogim obiteljima i mnogim odgovornim građanima, koji čvrsto vjeruju da bratski odnos s bližnjima predstavlja najdragocjenije dobro.
Ponovno otkrivanje bratstva u ekonomiji
Teške financijske i ekonomske krize – koje svoj uzrok imaju u sve većem udaljavanju čovjeka od Boga i svoga bližnjega, u pohlepnoj težnji za materijalnim dobrima, s jedne strane, i osiromašenju odnosa među ljudima i u zajednici, s druge – mnoge su potaknuli da potraže zadovoljstvo, sreću i sigurnost u trošenju i zarađivanju izvan svih logika zdrave ekonomije.
Već je 1979. Ivan Pavao II. postojanje “stvarne i osjetne opasnosti da, dok se u čovjekovoj vladavini nad svijetom čine ogromni napreci, on izgubi bitne konce iz ruku te vladavine i da na razne načine njegovo čovještvo bude podčinjeno ovome svijetu te da on sâm postane predmetom – često neprimjetnih – raznih oblika manipulacije kroz čitavu organizaciju zajedničkog života, kroz sistem proizvodnje i kroz pritisak sredstava društvene komunikacije” (14).
Da bi sve to potpomogla, politička zajednica mora djelovati transparentno i odgovorno. Građani se moraju osjećati predstavljenima od javnih vlasti u poštivanju njihove slobode. Međutim, često se između građana i institucija uvlače jednostrani interesi koji izobličuju taj odnos, pridonoseći stvaranju trajnog ozračja sukoba
Niz ekonomskih kriza koje su zaredale jedna za drugom mora dovesti do preispitivanja modela ekonomskog razvoja i promjene u načinima života. Današnja kriza, usprkos tome što ima teške posljedice za ljudske živote, može nam biti također dragocjena prigoda za ponovno otkrivanje vrijednostî mudrosti, umjerenosti, pravednosti i jakosti.
Te nam kreposti mogu pomoći prevladati teške trenutke i ponovno otkriti bratske veze koje nas povezuju jedne s drugima, u dubokom uvjerenju da čovjek treba i da je sposoban za nešto više od maksimalizacije vlastitog pojedinačnog interesa. Te su kreposti osobito nužne za izgrađivanje i očuvanje društva u skladu s ljudskim dostojanstvom.
Bratstvo gasi rat
U godini koja je za nama mnoga su naša braća i sestre nastavila trpjeti iskustvo rata, koji predstavlja ozbiljnu i duboku ranu nanesenu bratstvu. Mnogi se sukobi vode usred opće ravnodušnosti. Svima koji žive u krajevima u kojima oružja siju užas i razaranje, jamčim svoju osobnu i blizinu cijele Crkve.
Ova potonja ima zadaću nositi Kristovu ljubav također bespomoćnim žrtvama zaboravljenih ratova molitvom za mir, služenjem ranjenima, gladnima, izbjeglicama, prognanicima i svima onima koji žive u strahu. Crkva isto tako diže svoj glas da do odgovornih osoba dopre vapaj boli napaćenih ljudi i da, zajedno s neprijateljstvom, prestanu sva zlostavljanja i kršenje temeljnih ljudskih prava (15).
Zbog toga želim uputiti snažni apel onima koji oružjem siju nasilje i smrt: u onima koje sada smatrate tek neprijateljem kojeg treba poraziti ponovno otkrijte svoga brata i zaustavite svoju ruku! Odrecite se puta oružja i idite ususret drugome s dijalogom, oproštenjem i pomirenjem da biste oko sebe gradili pravdu, povjerenje i nadu!
“U vezi s tim, jasno je da u životu narodâ oružani sukobi uvijek predstavljaju namjerno nijekanje svake moguće međunarodne sloge, stvarajući duboke podjele i otvorene rane koje ne zacjeljuju tako lako. Ratovi predstavljaju praktično odbacivanje zalaganja oko postizanje onih velikih ekonomskih i društvenih ciljeva koje si je postavila međunarodna zajednica” (16).
Ipak, sve dok je tako velika količina oružja u optjecaju kao što je to sada, moći će se uvijek naći nove izlike za otpočinjanje neprijateljstava. Zbog toga ponavljam svima apel mojih prethodnika za neširenje naoružanja i razoružanje, počevši od nuklearnog i kemijskog razoružanja.
U godini koja je za nama mnoga su naša braća i sestre nastavila trpjeti iskustvo rata, koji predstavlja ozbiljnu i duboku ranu nanesenu bratstvu. Mnogi se sukobi vode usred opće ravnodušnosti. Svima koji žive u krajevima u kojima oružja siju užas i razaranje, jamčim svoju osobnu i blizinu cijele Crkve
Ne možemo ipak ne konstatirati da međunarodni sporazumi i nacionalni zakoni, premda su nužni i vrlo poželjni, nisu sami po sebi dovoljni da čovječanstvo zaštite od opasnosti oružanih sukobâ. Nužno je obraćenje srcâ koje će omogućiti svima da prepoznaju u drugome brata za kojeg se treba brinuti i s kojim treba zajedno raditi na izgradnji kvalitetnijeg života za sve.
To je duh kojim su nadahnute mnogobrojne inicijative civilnog društva, uključujući vjerske organizacije, u promicanju mira. Izražavam svoju nadu da će svakodnevno zauzimanje svih nastaviti donositi ploda i da će u međunarodnom pravu doći do stvarne primjene prava na mir, kao temeljnog ljudskog prava i nužnog preduvjeta za ostvarivanje svih ostalih prava.
Korupcija i organizirani kriminal su prijetnja bratstvu
Obzor bratstva povezan je također s potrebom svakog brata i sestre da žive punim životom. Legitimne težnje ljudi, osobito kada je riječ o mladima, ne smiju se osujetiti ili povrijediti, niti se smije ljudima ukrasti nadu da će ih moći ostvariti. Ipak, tu se težnju ne smije miješati sa zloupotrebom moći. Naprotiv, ljudi se trebaju jedni s drugima natjecati u uzajamnom poštivanju (usp. Rim 12, 10).
I u raspravama, koje predstavljaju nezaobilazan aspekt života, moramo uvijek imati na umu da smo braća i sestre i stoga učiti i sebe i druge da se bližnjega ne smije smatrati neprijateljem ili protivnikom kojeg treba ukloniti.
Bratstvo rađa socijalni mir jer stvara ravnotežu između slobode i pravednosti, između osobne odgovornosti i solidarnosti, između pojedinačnog i općeg dobra.
Da bi sve to potpomogla, politička zajednica mora djelovati transparentno i odgovorno. Građani se moraju osjećati predstavljenima od javnih vlasti u poštivanju njihove slobode. Međutim, često se između građana i institucija uvlače jednostrani interesi koji izobličuju taj odnos, pridonoseći stvaranju trajnog ozračja sukoba.
Istinskim se duhom bratstva pobjeđuje individualnu sebičnost koja oduzima ljudima mogućnost da žive u slobodi i uzajamnom skladu. Ta se sebičnost u društvu razvija bilo u mnogim oblicima korupcije, koji su danas silno razgranati, bilo u obliku kriminalnih organizacija, od malih skupina pa do onih raširenih po čitavom svijetu. Te skupine ruše zakonitost i pravdu, pogađajući u samo srce dostojanstvo osobe. One teško vrijeđaju Boga, povrjeđuju braću i nanose štetu stvorenom svijetu, to više ako imaju religijske konotacije.
Pozivam i potičem sve da učine još više, u nadi da će napore koje na tome području poduzimaju mnogi hrabri muškarci i žene sve više, pravedno i pošteno, podupirati i građanske vlasti
Tu mislim na bolnu ranu droge, koja ubire profit prezirući ćudoredne i građanske zakone; na uništavane prirodnih dobara i trenutno zagađenje; na tragediju iskorištavanja rada drugih osoba. Tu mislim također na nedopušteno trgovanjem novcem i na financijsku spekulaciju, koji često poprimaju obilježja grabeža i nanose štetu čitavim ekonomskim i društvenim sistemima, gurajući u siromaštvo milijune muškaraca i žena.
Tu mislim na prostituciju koja svakoga dana kosi nevine žrtve, osobito među najmlađima kradući im budućnost; tu mislim na gnusnu trgovinu ljudima, na zločine i zlostavljanja usmjerene protiv maloljetnika, na užas ropstva koje još uvijek postoji u mnogim dijelovima svijeta, na često prešućenu tragediju migranata koji su često žrtve sramotne i protuzakonite manipulacije.
Ivan XXIII. je u vezi s tim pisao: “Suživot koji se temelji samo na odnosima moći nije human. Daleko od toga da potiče, kao što bi to trebao, osobe da rastu i usavršavaju se, u takvom se suživotu vrši prisila nad njima i ograničava im se sloboda” (17).
Čovjek se, međutim, može obratiti i ne treba nikada izgubiti nadu u mogućnost promijene svog života. Želim da to bude poruka nade i pouzdanja za sve, pa i za one koji su počinili okrutne zločine, jer Bog ne želi smrt grešnika, već da se obrati i živi (usp. Ez 18,23).
U širem kontekstu ljudskog društva, imajući pred očima zločin i kaznu, ne možemo se ne sjetiti neljudskih uvjeta koji vladaju u mnogim zatvorima, gdje je zatvorenik često sveden na subhuman položaj, gdje se krši njegovo ljudsko dostojanstvo i guši svaka volja i želja za rehabilitacijom. Crkva, najčešće u tišini, mnogo čini u tim sredinama.
Pozivam i potičem sve da učine još više, u nadi da će napore koje na tome području poduzimaju mnogi hrabri muškarci i žene sve više, pravedno i pošteno, podupirati i građanske vlasti.
Bratstvo pomaže čuvati i njegovati prirodu
Ljudska je obitelj primila od Stvoritelja zajednički dar: prirodu. Kršćansko shvaćanje stvorenog svijeta uključuje pozitivan sud o dopustivosti zahvata na prirodi ako su oni korisni, uz uvjet da se djeluje odgovorno, što znači da se mora priznati onu “gramatiku” upisanu u prirodu i mudro koristiti dobra na korist sviju, poštujući ljepotu, svrhovitost i korisnost pojedinih živih bića i njihovu ulogu u ekosustavu.
Današnja društva moraju razmišljati o hijerarhiji prioritetâ na koje je usmjerena proizvodnja. Naime, urgentna je dužnost da se prirodna dobra koriste tako da nitko ne gladuje. Postoje mnoge inicijative i moguća rješenja i ne ograničavaju se samo na povećanje proizvodnje
Ukratko, priroda je na našem raspolaganju i mi smo pozvani odgovorno njome upravljati. Međutim, često smo vođeni pohlepom i bahatošću vladanja, posjedovanja, manipuliranja i izrabljivanja; ne čuvamo prirodu, ne poštujemo je, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje.
Poljoprivredni sektor, na poseban način, je primarni sektor proizvodnje s ključnim pozivom obrađivanja i čuvanja prirodnih dobara radi prehranjivanja čovječanstva. U vezi s tim, kontinuirana sramota gladi u svijetu potiče me da podijelim s vama pitanje: na koji način koristimo Zemljina prirodna dobra?
Današnja društva moraju razmišljati o hijerarhiji prioritetâ na koje je usmjerena proizvodnja. Naime, urgentna je dužnost da se prirodna dobra koriste tako da nitko ne gladuje. Postoje mnoge inicijative i moguća rješenja i ne ograničavaju se samo na povećanje proizvodnje. Poznato je da je trenutna proizvodnja dovoljna, a ipak milijuni ljudi trpe i umiru od gladi, i to predstavlja pravu sablazan.
Nužno je dakle iznaći načine da svi mogu uživati plodove zemlje, ne samo zato da bi se izbjeglo širenje jaza između onih koji imaju i više no što trebaju i onih koji se moraju zadovoljiti mrvicama, već prije svega zato što to zahtijevaju pravednost, jednakost i poštivanje prema svakom ljudskom biću. U tome smislu, želim svima dozvati u svijest ono nužno univerzalno određenje dobara koje je jedno od stožernih načela socijalnog učenja Crkve. Poštivanje tog načela je bitni uvjet za olakšavanje stvarnog i jednakog pristupa onim bitnim dobrima koja svaki čovjek treba i na koje svi imaju pravo.
Zaključak
Bratstvo treba otkriti, ljubiti, iskusiti, naviještati i svjedočiti. Ali jedino ljubav koju daje Bog omogućuje nam prihvatiti i u punini živjeti bratstvo.
Nužni realizam politike i ekonomije ne smije se svesti na puke tehničke vještine i znanja lišena ideala gdje se ignorira čovjekovu vrhunaravnu dimenziju. Kada nedostaje te otvorenosti Bogu, svaka ljudska djelatnost postaje siromašnija i osobe se svodi na predmete koji se mogu izrabljivati.
Mi kršćani vjerujemo da smo svi u Crkvi udovi jednoga tijela, svi jedni drugima potrebni, jer je svakome od nas dana milost po mjeri Kristova dara, za zajedničko dobro (usp. Ef 4, 7.25; 1 Kor 12, 7). Krist je došao na svijet da nam donese Božju milost, to jest mogućnost dioništva u njegovu životu
Tek kada prihvate kretati se u širokom prostoru koji toj otvorenosti omogućuje Onaj koji ljubi svakog muškarca i svaku ženu, politika i ekonomija će uspjeti postići onaj poredak i ustroj koji se temelji na istinskom duhu bratske ljubavi i moći će biti djelatna sredstva cjelovitog ljudskog razvoja i mira.
Mi kršćani vjerujemo da smo svi u Crkvi udovi jednoga tijela, svi jedni drugima potrebni, jer je svakome od nas dana milost po mjeri Kristova dara, za zajedničko dobro (usp. Ef 4, 7.25; 1 Kor 12, 7). Krist je došao na svijet da nam donese Božju milost, to jest mogućnost dioništva u njegovu životu.
To podrazumijeva uspostavu bratskih odnosâ prožetih uzajamnošću, opraštanjem, potpunim sebedarjem, prema punini i dubini Božje ljubavi koju pruža ljudskom rodu Onaj koji, kao Raspeti i Uskrsli, sve privlači sebi: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 34-35).
To je radosna vijest koja traži od svakog od nas da učinimo korak naprijed, koja nas potiče na neprolazno vršenje empatije, da slušamo drugoga dok govori o svojim trpljenjima i nadi, također onoga koji mi je najdalje, i da kročimo zahtjevnim putom one ljubavi koja se zna darivati i besplatno trošiti za dobro svakog brata i sestre.
Krist zahvaća čitavog čovjeka i ne želi da se itko izgubi: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3, 17). On pritom ne prisiljava nikoga da mu otvori vrata svoga srca i svog uma: “Najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj”, kaže Isus Krist, “ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje” (Lk 22, 26-27).
Svako djelovanje mora dakle biti označeno stavom služenja osobama, osobito onima koje su najdalje i nepoznate. Služenje je duša onoga bratstva koje gradi mir.
Neka nam Marija, Isusova Majka, pomogne shvatiti i živjeti svakoga dana bratstvo koje izvire iz srca njezina Sina, da bismo donijeli mir svim ljudima na ovoj našoj voljenoj zemlji.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2013.
________________________________________
Bilješke
(1) Usp. enc. Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 19: AAS 101 (2009), 654-655.
(2) Usp. Franjo, Enc. Lumen fidei (29. lipnja 2013.), 54: AAS 105 (2013), 591-592.
(3) Usp. Pavao VI., Enc. Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 87: AAS 59 (1967), 299.
(4) Usp. Ivan Pavao II., Enc. Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 39: AAS 80 (1988), 566-568.
(5) Enc. Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 43: AAS 59 (1967), 278-279).
(6) Usp. isto, 44: AAS 59 (1967), 279.
(7) Enc. Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 38: AAS 80 (1988), 566.
(8) Isto, 38-39: AAS 80 (1988), 566-567.
(9) Isto, 40: AAS 80 (1988), 569.
(10) Isto.
(11) Usp. Enc. Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 19: AAS 101 (2009), 654-655.
(12) Summa Theologiae II-II, q. 66, art. 2.
(13) Drugi vat. konc., Past. konst. o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 69. Usp. Leon XIII., Enc. Rerum novarum (15. svibnja 1891.), 19: ASS 23 (1890-1891), 651; Ivan Pavao II., Enc. Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 42: AAS 80 (1988), 573-574; Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 178.
(14) Enc. Redemptor hominis (4. ožujka 1979.), 16: AAS 61 (1979), 290.
(15) Usp. Papinsko vijeće “Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 159.
(16) Franjo, Pismo predsjedniku Putinu, 4, rujna 2013.: L’Osservatore Romano, 6. rujna 2013., str. 1.
(17) Enc. Pacem in terris (11. travnja 1963.), 17: AAS 55 (1963), 265.
Blagdan à la Kuzmič
Kraj godine koincidira s Božićem, razdobljem u kojem nas radost Isusova rođenja navodi da se pitamo o grešnosti, ne samo tuđoj nego i o vlastitoj. Temelj katoličkog nauka je istočni grijeh, a analiza toga pojma sugerira da iz njega ISTJEČU svi drugi grijesi. Po kršćanskom tumačenju, ljudski stvor postaje grešnim u času dolaska na svijet jer nasljeduje Adamov prijestup, unatoč tomu što za njega nije odgovoran.
Osim istočnog grijeha, koji je u temelju katoličkog nauka, sedam glavnih grijeha su oholost, škrtost, zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću i lijenost. Učenjem o grijehu svećenstvo je steklo efikasnu mogućnost da utječe na svoju pastvu, ali i da tom pastvom isto tako manipulira. Skala grešnosti varirala je od prilike do prilike, pa danas prevladava vjerovanje da korporativni kapitalizam sa svim svojim izazovima pogoduje, katkad čak i podržava (po)grešnu praksu.
U 11. stoljeću, mogućnost pokajanja ozakonjena je u formi indulgencija, a u kasnijim razdobljima trgovanje oprostom postalo je jednim od glavnih izvora sve većeg i izvornom kršćanstvu neprimjerenoga bogaćenja Crkve. Štoviše, godine 1478. objavljen je cjenik Praxis et Taxae Officinae Poenitentiariae Papalis (Poslovanje i pristojbe papinskog ureda za pokoru), u kojem su potanko navedeni grijesi, ali i iznos koji valja podmiriti da se dobije oprost.
U uglednog protestantskog pastora Petera Kuzmiča sve se čini blisko i poznato, iako je drukčije od onog na što su navikli vjerski konzervativci. Kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, pledira za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik
Slaveći dan Isusova rođenja, mnogi vjernici – i ne samo oni – demonstrirali su opet jednom lepezu svih mogućih grijeha, od neumjerenosti do lijenosti, bludnosti i tako dalje. Suvremena Hrvatska drastično je podijeljena, ne samo zbog svjetonazorskih nego isto tako i zbog materijalnih razlika. Uzmemo li novac kao spasonosnu formulu, danas bi jako malo građana uspjelo otkupiti svoje grijehe. Većina bi završila u paklu, u ”ognjenom jezeru”, kako su ga zamislili tvorci Apokalipse, ili u njegovih devet krugova koje je najuvjerljivije prikazao Dante.
Kako god bilo, trgovina oprostima bila je jedan od glavnih razloga za rađanje protestantizma u različitim oblicima (luteranizam, kalvinizam, anglikanizam, anabaptizam i tako dalje). Dva dana prije Badnjaka, u nedjelju, 22. prosinca, gost emisije ”Nedjeljom u 2” bio je pastor, gostujući profesor postdiplomskih studija Gordon-Conwell u Bostonu u Sjedinjenim Državama i utemeljitelj Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič.
Nije slučajno da se voditelj emisije Aleksandar Stanković odlučio upravo za takva gosta. U uglednoga protestantskog pastora sve se čini bliskim i poznatim, iako je drukčije od onoga na što su navikli vjerski konzervativci. Prezime mu ne završava sufiksom -ić nego –ič, kao u Slovenaca i Rusa, kršćanin je, ali ne i katolik, ne potpada pod jurisdikciju vatikanskog primasa, ali se pohvalno izjašnjava o papi Frani, ne brani komunizam, ali tvrdi da je Tito velik državnik, godinama je predavao na američkim sveučilištima, ali radije živi u Osijeku, ukupnošću svoga djelovanja pledira za evanđeosko, a ne za institucionalno kršćanstvo, za kler koji ne djeluje institucionalno, nego transformativno, za Crkvu koja je odvojena od države, ali nije odvojena od društva i, last but not least, tvrdi da je iskreni ateist mnogo bliže Bogu nego licemjerni vjernik.
Iako bi bio korisniji od većine drugih službenika, pastor Kuzmič odbio je Tuđmanovu ponudu da se uključi u diplomaciju, bez kompleksa objašnjava da se ljubav prema domovini i kritika vlasti uzajamno podrazumijevaju, buni se protiv političke zloupotrebe religije, grozi se nad ustaškim revivalom, sugerirajući da su tradicionalistički narodi skloni ideološkom monizmu i diktaturi te zaključujući da smo kao pojedinci i kao cjelina tolerantni manje nego prije deset godina.
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti
Zašto se u Hrvatskoj nije dogodila duhovna obnova? Kuzmičev odgovor je nedvosmislen: zato što Crkva nije izvršila svoju misiju, zato što je komunizam po nekoj mehaničkoj špranci zamijenjen katolicizmom i zato što imamo previše religioznosti, a malo ili nimalo duhovnosti.
Protestantski pastor koji se rodio 1946. u mjestu Nuskova u susjednom Prekmurju (u blizini, u Sv. Jurju, rodio se veliki slovenski pjesnik i kršćanski socijalist Edvard Kocbek), ali se legitimira kao politički Hrvat, koji je obitavao u Los Angelesu, Chicagu i Bostonu, ali se smatra istinskim Essekerom, artikulirao je to dovoljno jasno da nikoga ne ostavi u sumnji i dovoljno taktično da nikoga ne uvrijedi.
Osim onih koji misle da imaju monopol na istinu, koji su radili na rušenju mostova (ne samo u Mostaru) i koji krivnju za sve nedaće vide u drugome, zaboravljajući da je takva pozicija protivna autentičnom kršćanstvu. Poput prijatelja i istomišljenika, pokojnog Željka Mardešića, alias Jakova Jukića, koji je jednom zgodom napisao da se zaželio naći među neprijateljima Crkve kad je shvatio kakvim je neznanjem i militantnom netrpeljivošću zastupaju njeni zeloti, istu poziciju brani i Kuzmič. Brani Crkvu od anakrone sprege pretkoncilskih katolika i konvertiranih komunista, brani je od straha i mržnje prema svemu što je novo, pa i oslobodilačko, napokon, brani je od opasnosti prešućivanja koje je pogibeljno koliko i izravno počinjen grijeh.
U povampirenoj stvarnosti, u kojoj se Hobbesova tvrdnja homo homini lupus pokazala u zastrašujućoj punoći, Kuzmičev predbožićni pledoaje djelovao je kao medikament. Kao melem na rane svih onih koji su na ovaj ili onaj način postali žrtvenim jarcima religijske politike i/ili političke religije, dviju paralelnih sastavnica koje su generirale nepregledni bezdan krize, vraćajući se svojim tvorcima kao bumerang. Ne znam jesu li crkveni prelati, ministri i saborski zastupnici gledali i slušali Kuzmiča, a ako jesu, mogli su se posramiti. Naravno, pod pretpostavkom da taj neugodan osjećaj u njima uopće egzistira.
Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti
Sram je stanje koje proizlazi iz osjećaja vlastitoga grijeha, a takvo što, da su grešni, naši biskupi, jednako kao i takozvani karijerni političari, ne bi priznali ni da ih vrte na ražnju. Istina je da su beskompromisni i bespoštedni, ali jedino prema drugima. Za razliku od Isusa, koji je sa svojim učenicima bio strog, a sa svima drugima popustljiv, oni su odabrali obrnuti gard. Ali to ih ne sprečava da se u svakom času pozivaju na Bibliju ili apeliraju na dragog Boga, ne shvaćajući da sami sebi skaču u usta i ne uspijevajući objasniti kako to da poplava manifestne religioznosti ima pandan u sve većem porastu nasilja.
Milena Jesenska, spisateljica i Kafkina intimna družica, zaključila je da ne smijemo lomiti one koji su slabiji od nas. Nisam siguran koliko to razumiju duhovni i svjetovni lideri iz naše male i slabašne domovine. Zato nije slučajno da je gospodin Kuzmič citirao sedam smrtnih grijeha. Nije slučajno ni to da nije posegnuo za klasičnim grijesima, nego onima što ih je fiksirao Mahatma Gandhi. To su, redom, (1) bogatstvo bez rada, (2) užitak bez savjesti, (3) znanje bez karaktera, (4) business bez etike, (5) znanost bez humanosti, (6) vjera bez žrtve i (7) politika bez principa.
Za divno čudo, naše davno udomaćene grijehe identificirao je jedan hindu, koji je zagovarao ahimsu kao model borbe protiv kolonijalnog ropstva. Ima li Hrvatska ikakve veze s Gandhijem? Poslije Kuzmičeve seanse objelodanilo se po tko zna koji put da ova zemlja može biti bolja samo ako su bolji njeni duhovni i svjetovni prvaci. Ne stječe se dojam da je to naša omiljena praksa, a ni da će se nešto slično uskoro zbiti.
Dan nakon televizijskoga blagdana u režiji jednog kršćanina reformacijske baštine, na Trgu žrtava fašizma (ako se još tako zove) priređen je performans sa stotinama upaljenih lampiona koji su poletjeli uvis. Predstavu je zamislio Krešimir Tadija Kapulica, a svaki lampion nosio je sa sobom velike i male želje onih koji su ih lansirali. Da se Kapuličini i svi drugi snovi susretnu na nebu; nakon godina tranzicijske i koalicijske pustoši, možda je to jedino što nam je preostalo?
Bozanić prešućuje Papu
Kao što se i moglo očekivati, Božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića čvrsto je utemeljena u nekim recentnim spisima poglavara Katoličke crkve, a ove godine to je papa Frane. Kardinal Bozanić je unutar Papinih gledišta pažljivo birao ona s kojima neće riskirati ”neprikladne” interpretacije u Hrvatskoj, naime one koje bi mogle odudarati od konzervativnoga i antimanjinskog stava hrvatskoga katoličkog episkopata.
Kardinalu Bozaniću već se jednom omaknuo takav gaf: iz dokumenta tadašnjeg pape bl. Ivana Pavla II prepisao je formulaciju o ”grijehu struktura”, vjerojatno ne predviđajući da će tada, potkraj devedesetih, u Hrvatskoj to biti ”dešifrirano” kao kritika endemskog lopovluka vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Godine su prošle pune muka, dok se zagrebački kardinal nije uspio donekle oprati od potvore da je tada pokušao uskočiti na pobjednička kola koalicije Račan-Budiša, u Galbraithovoj režiji.
Sada kardinal Bozanić, i kada prepisuje, dodaje ogradu od eliptičnih formulacija koje Crkva rabi kada želi reći, ali pazi da je ne bi, po Vragu, citirali liberali, kamoli ”crveni”.
Zagrebački kardinal je logično prešutio Franino obećanje ”obraćenja papinstva”. Ali uzalud bismo tražili ikakvo obraćenje biskupstva u Bozanića. Ako papa sebi nije savršen, to je njegova stvar. Na zagrebačkoj katedri još je na snazi parola ”nemam si što predbaciti”, ”moja je savjest čista”
Uostalom, Papina poruka za Svjetski dan mira, koja insistira na bratstvu (svih ljudi) i jedinstvu (kršćana), nije ni prevedena na hrvatski, IKA ju je na svojim stranicama donijela tek u agencijskom sažetku, a i božićnu poruku kardinala Bozanića je dala tek u izvodima, dok je kao cjelovit dokument objavila božićnu poruku nadbiskupa Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da se netko ne bi zabunio i pomislio da kardinal Bozanić diktira liniju.
Zagrebački nadbiskup konfiniran je u tom pogledu u svoju arhidijecezu, a mnogi bi se obradovali – pa to stalno uzalud najavljuju – kada bi bio promaknut na neku vatikansku dužnost, u velikoj časti i podalje od konkretne vlasti. Jer ni otvaranje vrata Katedrale potpisnicima referenduma protiv ćirilice (a još više protiv talijanskoga, češkoga i drugih jezika manjina, koji ni u jednoj općini ne dosižu do 50 posto) nije još opralo Bozanića od sumnje: a što ako je ipak shvatio kako će se protumačiti njegovo pronošenja Papine kritike grijeha struktura?
Bozanić se ograničio na termin susreta s Bogom, koji je papa Frane stavio u početak svoga apostolskog nagovora, pače pobudnice, Evangelii gaudium. Dok Frane sav Božić vidi kao radost susreta s Bogom, o čemu je potanko govorio u intervjuu torinskoj Stampi, Bozanić kao ključno mjesto susreta vidi župu, ”istinsko susretište svih koji traže Boga”, i na nju usredotočuje (ili čak ograničuje) Franinu pouku: ”istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina je neodvojiva od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima”. Uostalom, i Papa ondje govori da i ”župe moraju biti bliže ljudima”, ali Bozanić ne ”lovi” tu nijansu, on poziva da ljudi budu bliži župi. A to nije posve isto.
Zagrebački kardinal je logično prešutio Franino obećanje ”obraćenja papinstva”. Ali uzalud bismo tražili ikakvo obraćenje biskupstva u Bozanića. Ako papa sebi nije savršen, to je njegova stvar. Na zagrebačkoj katedri još je na snazi parola ”nemam si što predbaciti”, ”moja je savjest čista”.
U poruci za Svjetski dan mira Bergoglio govori o bratstvu kao ”temelju mira i putu do mira”. Ne, Bozanić bratstvo nije ni natuknuo, čak ni ono imanentno kršćanstvu, u zajedničkom Ocu koji jest na nebesima. A ni jedinstvo, poglavito ekumensko, makar i bez ćirilice, makar i bez Ćirila
Papa ondje hoće Crkvu koja će izići iz kancelarija, bilo vatikanskih kurijalnih, bilo biskupskih, iz sjajnih palača, i koja će se kao misionar zaputiti na periferiju društva, među potrebite, one kojima treba i vode i kruha i utješne Božje riječi. Hoće Crkvu kao ”očinsku kuću, u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim napornim životom”, a poglavito ”za sirote i nemoćne, one koji su često prezreni i zaboravljeni”.
Ne i Bozanić, barem u ovoj poruci.
U pobudnici, na koju se poziva Bozanić, Papa se izrijekom okomio na ”gospodarstvo isključivanja i nejednakosti”, jer to je ”gospodarstvo koje ubija”. Okomio se na ”idolatriju novca”, na ”novac koji vlada umjesto da služi”, na ”nejednakost koja urađa nasiljem”.
Ne i Bozanić.
U tom dokumentu Papa opetuje da se ”Bog nikada ne umara opraštajući”. U Bozanića ni riječi o opraštanju, ni za Božić.
U poruci za Svjetski dan mira Bergoglio govori o bratstvu kao ”temelju mira i putu do mira”. Ne, Bozanić bratstvo nije ni natuknuo, čak ni ono imanentno kršćanstvu, u zajedničkom Ocu koji jest na nebesima. A ni jedinstvo, poglavito ekumensko, makar i bez ćirilice, makar i bez Ćirila.
Ako se iz Vatikana vidi sav svijet, a u njemu i nemoćni i potrebiti, počam od onih skutrenih uz njegove zidove, koje Papa postavlja i za svoj rođendanski stol kao sustolnike, s Kaptola se vide samo župe.
U Hrvatskoj, pod mitrom, ni ne naziru Franina Boga koji nas ”stalno ponovo tovari na svoja pleća”, koji nam ”omogućuje ponovo uzdignuti glavu i početi ispočetka, s nježnošću koja nas nikada ne razočarava i koja nam vazda može vratiti radost”, pa se kršćanin mora ”baciti u tu rijeku radosti”.
Ta radost Hrvatskom ne teče ni o Božiću.
(Prenosimo iz tiskanog izdanja Jutarnjeg lista s dozvolom autora).