Film “Jakob lažljivac” pojavio se krajem devedesetih, kad i žanrovski i sadržajno vrlo sličan “Život je lijep”, i pod dugom sjenom genijalnog djela Roberta Benignija je propao i kod kritike i kod publike. Premda nije mnogo lošiji. Dapače, u glavnoj mu je ulozi Robin Williams, možda i bolji komičar i glumac od Benignija, ali svijetu su jednostavno dvije gorke komedije o holokaustu u kratkom vremenu bile previše. [Read more…]
Dirljiva Márquezova knjiga
Prošlu 2014. godinu, svakako je obilježila smrt markantnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcíje Márqueza. Bio je to jedan od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća, cijenjen i kod najšire publike, ali i najstrožih kritičara.
Njegovi romani kao što su to “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše”, “Kronika najavljene smrti” ili pak zbirke pripovijedaka “Dvanaest hodočasnika” i “Ljubav u doba kolere”, među najčitanijim su i najutjecajnijim knjigama cijele epohe. Márquez je prije dvanaest godina objavio i prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a 2010. godine na španjolskom je jeziku objavljena knjiga “Nisam došao držati govor”.
U toj su nevelikoj knjizi prikupljeni autorovi govori koje je održao u rasponu od 17. studenoga 1944. godine, pa sve do 26. ožujka 2007. godine. Knjigu je ove jeseni objavio VBZ u prijevodu Gordane Tintor.
Márquez je dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života
Posebnost hrvatskog izdanja ovog iznimno zanimljivog štiva je intervju koji je baš Gordani Tintor kolumbijski nobelovac dao za svog boravka u Dubrovniku kojem je bio u posjetu kao član komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što slobodnijeg informiranja u svijetu.
Márquez je inzistirao da s autoricom intervjua prijeđe na ti jer da nikome ne može reći vi budući da to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji. I inače je knjiga piščevih govora prepuna elegantnih indiskrecija i biografskih podataka koji Márqueza prikazuju ne kao literarnu ikonu nego kao čovjeka od krvi i mesa koji je prijateljevao s predsjednicima država, ali se znao i životinjski opijati i snalaziti se u totalnoj neimaštini.
Među intimističkim govorima, posebno mjesto zavređuje više nego živopisni govor koji je Márquez održao u čast sedamdesetog rođendana prijatelja i pjesnika Álvara Mutisa.
U tom je govoru Márquez dokazao da zna biti duhovit, patetičan, ali i autoironičan. Ali i da je živio život punim plućima, da je znao uživati u prijateljskim manguparijama i da je ostao dijete do kraja života. U većem dijelu govora, pa i govoru koji je održao povodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine, Márquez se bavi Latinskom Amerikom, njenom sudbinom i položajem u svijetu.
Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”
Ne krije ni svoju političku angažiranost, afirmirajući političare koji su se po njegovom mišljenju borili protiv diktatora kojima je najsuvremenija povijest Latinske Amerike obilovala. Među diktatore Márquez nikako ne ubraja Fidela Castra, svog velikog prijatelja kojem je ostao vjeran do smrti. Uostalom, Márquez je u Kubi obnašao i pojedine kulturne dužnosti, pa je tako bio i na čelu kubanske Zaklade novog latinskoameričkog filma.
Treba reći i da je Márquez imao veze s filmom, jer je u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća studirao na Eksperimentalnom centru za kinematografiju (kada ga je upoznao i Veljko Bulajić), a bio je i filmski kritičar te pisac filmskih scenarija. Među svoje govore Márquez je virtuozno upleo i neke kratke priče. Tako je u govoru održanom u Caracasu 1970. godine pročitao potresnu biblijsku priču koja se kasnije pretvorila u filmski scenarij za film “Predskazanje”.
Dirljiva je i njegova posveta Juliju Cortázaru, ali i govor o bijedi u kojoj je živio kada je izdavaču slao rukopis romana “Sto godina samoće”, a nije imao niti osamdeset i dva pesosa za poštarinu!? Roman je kasnije dosegao nakladu od milijun primjeraka, a govor o nježnom siromaštvu slušao je i španjolski kraljevski par. Jer Márquezu malo tko može odoljeti.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Zašto Liga antifašista RH?
POVELJA ANTIFAŠISTIČKE LIGE REPUBLIKE HRVATSKE
Više od dva desetljeća svjedoci smo sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Napori za njegovo reafirmiranje, koji su poduzimani u razdoblju od 2000. do 2010., unatoč uloženoj energiji, donijeli su ograničene učinke.
Djelovanja kojima se poriču tekovine i vrijednosti antifašizma suprotna su temeljima ujedinjenje Europe i ustavnim temeljima Republike Hrvatske. Unatoč tome takva se djelovanja kod nas toleriraju, a nerijetko javno zagovaraju i institucionalno podržavaju.
Više od dva desetljeća svjedoci smo sustavnog poricanja, pa i demoniziranja antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. Napori za njegovo reafirmiranje, koji su poduzimani u razdoblju od 2000. do 2010., unatoč uloženoj energiji, donijeli su ograničene učinke
Antifašistički spomenici, spomen-obilježja i dokumenti vezani uz antifašizam najprije su sustavno uništavani, a potom prepušteni propadanju. U školskim udžbenicima i u nastavi povijesti vidljivo je kontinuirano i zabrinjavajuće odsustvo prezentacije sadržaja o historijskoj i o aktualnoj relevantnosti antifašizma za ujedinjenu Europu i samostalnu Hrvatsku.
Na žalost, slična se konstatacija može reći i za javne medije i njihov odnos prema antifašizmu.
Antifašizam se na razini države danas svodi na prigodničarsko obilježavanje obljetnica nekih datuma i događaja koje se ne može prešutjeti, ni zaobići, mada je i to praćeno sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti. Pri tome se zaboravlja da je antifašizam sustav vrijednosti nastao u obrani osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti, kao takav se prometnuo u programsku osnovu historijskih pokreta otpora nacifašizmu, te spasio Europu i njezine narode poput hrvatskoga.
Antifašizam se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu, izraslom na netoleranciji i mržnji, na veličanju nasilja i militarizma, na kultu vođe, kultu nacije i dubokom preziru prema modernim političkim idejama i njihovim demokratskim sistemima. Posebno je zabrinjavajuće što se pokušava gurnuti u zaborav, negirati ili relativizirati užasne zločine počinjene od strane nacifašističkih pokreta i državnih tvorevina, te ideologija koje su te zločine osmislile i legitimirale.
Antifašizam se na razini države danas svodi na prigodničarsko obilježavanje obljetnica nekih datuma i događaja koje se ne može prešutjeti, ni zaobići, mada je i to praćeno sve agresivnijim poricanjem i postepenim relativiziranjem njihove važnosti
I dalje se nastoji osporiti notorna povijesna činjenica da su temelji današnje Republike Hrvatske položeni na III. zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a) i u vrijeme II svjetskog rata, kada je većina građana i građanki Hrvatske iz redova svih njezinih naroda, uz cijenu golemih ljudskih žrtava i razaranja, aktivno sudjelovala u borbi protiv nacifašističke okupacije i domaćih kvislinga.
Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, dakle: antifašistički. No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna antifašistička snaga koja nam je toliko potrebna.
Stoga mi ovdje potpisani želimo stvoriti pretpostavke da se ta snaga razvije i pretvori u promotora antifašističkih vrijednosti, kritičara politika i ideologija koje ugrožavaju antifašističke vrijednosti. Pri tom smo svjesni da antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.
Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, dakle: antifašistički. No, oni nisu na adekvatan način organizirani, a to ima za posljedicu da na društvenoj sceni Hrvatske ne postoji dovoljno snažna i aktivna antifašistička snaga koja nam je toliko potrebna
Stvaranjem zajedničke platforme i dijalogom različitih aktera i njihovih svjetonazora, antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.
U svrhu takvoga pozicioniranja i definiranja antifašizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Antifašističku ligu Republike Hrvatske koja će:
– integrirati antifašizam u temelje hrvatskoga društva
– sustavno se suprotstavljati svim manifestacijama nacifašizma te javno zahtijevati da Republika Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi uz uvažavanje dostojanstva radnika/ca i ljudskog rada općenito
– širiti svijest građana i institucija države i lokalnih zajednica, u obrazovnim ustanovama i medijima, da vlast proizlazi iz naroda i da mu pripada, da je zagarantirano pravo svakog čovjeka na slobodan i dostojanstven život i rad, te da su ljudi ravnopravni bez obzira na rasne, vjerske, nacionalne, ideološke, spolne, seksualne i druge razlike;
Mi ovdje potpisani želimo stvoriti pretpostavke da se ta snaga razvije i pretvori u promotora antifašističkih vrijednosti, kritičara politika i ideologija koje ugrožavaju antifašističke vrijednosti (…) U svrhu takvoga pozicioniranja i definiranja antifašizma u suvremenoj Hrvatskoj, osnivamo Antifašističku ligu Republike Hrvatske
– zalagati se za znanstveno i stručno istraživanje povijesnih događaja, zločina rata i poraća utemeljeno na činjenicama, a protiv njihova falsificiranja i povijesnog revizionizma u svim njegovim oblicima posebice u javnim nastupima i školskim udžbenicima, otvarajući vrata dijalogu svjetonazora u stvaranju tolerantnijega društva
– zahtijevati od tijela državne i lokalne vlasti da u svojoj svakodnevnoj politici prakticiraju ostvarivanje antifašističkih vrijednosti i štite tekovine antifašizma;
– širiti i jačati suradnju Antifašističke lige Republike Hrvatske sa srodnim organizacijama u Hrvatskoj, regiji i svijetu.
B.a.b.e.
Centar za mirovne studije
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Građanski odbor za ljudska prava
Kuća ljudskih prava Zagreb
Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba
Romsko nacionalno vijeće
Savez antifašističkih boraca i antifašista RH
Savez društava Josip Broz Tito
Savez ratnih i vojnih invalida RH (2. svjetskog rata)
Srpski demokratski forum
Srpsko narodno vijeće
Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba
Židovska općina Zagreb / Šoah Akademija
Židovska vjerska zajednica “Bet Israel”
Te pojedinke i pojedinci:
Zlatko Bourek
Veljko Bulajić
Branko Čačuga
Slavko Goldstein
Tatjana Holjevac
Juraj Hrženjak
Danijel Ivin
Damir Jašarević
Hrvoje Klasić
Siniša Maričić
Vili Matula
Predrag Matvejević
Drago Pilsel
Slobodanka Poštić
Urša Raukar
Božo Rudež
Petar Strčić
Marko Šarić
Ivo Šlaus
Jagoda Milidrag Šmid
Ivo Štivičić
Mira Šuvar
Antun Tus
Vjera Zemljar
U Zagrebu, 9. svibnja 2014.
