Kada je u studenome 2011. Albert Faggian preuzimao najstarije dnevne novine u Hrvatskoj, danas 114 godina star Novi list, u jednome od intervjua kazao da je 1969. označila “početak divnog prijateljstva” s Glasom Istre koji se tada odlučio na dnevno izlaženje u suradnji s riječkim kolegama. Najavio je tom prilikom i skori brak tih dvaju novina – ili, kako je to on pravnički sročio, spajanje u pravni subjekt pod kapom jednoga nakladnika – njega, naravno. Redakcije bi, kazao je tada, ostale iste, na istim lokacijama , ali bi sjedište tog novog pravnog subjekta bio grad na Rječini u kojemu je proveo studentske dane i igrao košarku.

 

Dok je dogovarao ovaj brak iz interesa između riječkog starca i jogunaste pulske dame u ranim četrdesetima, koja mu je već tada svojim kapricima radila probleme, sumnju i skepticizam tradicionalno nepovjerljivih Riječana umirivao je olakim davanjem obećanja. Tvrdio je da će sačuvati svako radno mjesto, jer su mu, eto, “ljudi uvijek bitniji od businessa“. Čuvat će i od svakojakih pritisaka Novi list, jer su po njemu novine uvijek važnije od svojih vlasnika.

 

Bio je to melem za uši novolistovaca napaćenih Ježićevim kadrovskim eksperimentiranjima na čelu redakcije koji su rezultirali neuspjelim, skupim sportskim dnevnikom. Sport plus je značajno osiromašio kasu novina čija je naklada već tada krenula padati.

Tko je mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna

 

Umjesto političkoga tjednika za koji je ta redakcija 2009. bila potpuno spremna, ekipirana ponajboljim hrvatskim perima, krenulo se sa skupim dnevnikom u gradu bez velike sportske tradicije i navike čitanja takvih tiskovina – i naravno doživjelo težak poraz i gubitke. U kući je to izazvalo međusobna optuživanja, svađe, a u redakciji malodušnost i nepovjerenje u svaki novi projekt. Ubrzo nakon toga uslijedila je prodaja Novog lista. Faustovski pakt Zagrebačke banke s istarskim poduzetnikom. Protuprirodni spoj trgovine i novinarstva.

 

Ljudima obeshrabrenim neuspjehom ta veličanstvena Faggianova otrcanost o divnom prijateljstvu, ta bogartovska melodramatičnost učinila se uvjerljivijom od ponude dijela riječkih poduzetnika da dokapitaliziraju Novi list i ožive radničko dioničarstvo umrlo ulaskom DIOKI-ja… I bi Faggian!

 

Pomislili su, usprkos upozorenjima kolega iz Glasa Istre: evo napokon vlasnika kojemu novinarstvo nije “business as usual“! Još kad im je posvetio izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojoj je izložio 130 radova hrvatskih umjetnika iz svoje bogate zbirke umjetnina, riječima da je u Novom listu izuzetno susretljivo i srdačno dočekan, pa stoga ovo zbivanje posvećuje svim njegovim radnicima, sav je oprez raspršen. Redakcija se rasprostrla pulskome poduzetniku k’o točkasti tepih ispred kamina.

 

Tko je tada mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna.

U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama, ne bi Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…

 

Brak, kojemu je kratkim rokovima prodaje itekako kumovala Zagrebačka banka, bit će vjerojatno okončan međusobnim optužbama i traženjem krivca u onome drugome, a stvar je, rekli bi naši susjedi, “prosta k’o pasulj”. I najljepša prijateljstva pucaju zbog nevraćenih dugova, a najčvršći brakovi raspadaju se zbog nedostatka novca, a gdje neće ovi sklopljeni na brzaka, iz čistog interesa…

 

Elem, znatno mlađa pulska nevjesta iscijedila je riječkog stogodišnjaka do posljednje kune i sad ga ostavila da se batrga s vjerovnicima i hipotekama na kredite koje je za sve i svašta podizao ovaj ljubitelj ”Casablance“ i slikarstva.

 

Više, međutim, ne daje intervjue, ne hvali se kako je kreditom Zagrebačke banke od Zagrebačke banke kupio najbolje dnevne novine u Hrvatskoj. Ne hvali kolumniste. Radna mjesta više nisu važna. Vlasnik se nekako ipak sebi pokazao važnijim od svih triju novina zajedno.(Glasa Istre, Zadarskog lista i Novog lista). Ups! Kriva procjena. Preračunao se. Nije lako bit Bogart.

 

Zalud sad otvorena pisma. Prekasno! Jedanaest milijuna kuna duga treba natući. Zašto se o drugima pisalo, a o sebi šutjelo?

 

Uzalud pozivanje na slavnu prošlost i Veljka Vičevića koji, uzgred budi rečeno, ne bi čekao nemogućnost isplate plaća da se obrati javnosti. Pismo bi u njegovo vrijeme osvanulo na naslovnici već s prvim zborovima radnika i nepravilnostima vlasnika i ne bi bilo kalkulacije s funkcijama i pozicijama urednika, direktora, voditelja… Sigurna sam!

A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju

 

U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po Kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama niti bi, primjerice, Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…

 

Njegov Novi list pisao je, ratu usprkos, o zločinima, o deložacijama i o privatizacijskoj pljački, suosjećao je sa svojim čitateljima. Kad bi od njih i zatražio podršku i zaštitu, dobivao ju je nevjerojatnom brzinom i u ogromnim količinama upravo zato što nije kalkulirao, što se davao čitateljima, poslu i nama – ekipi. Ne, neka se ne uvrijedi nitko, ali već dugo Novi list nije ni nalik Veljkovom. Izgubio je refleks. Spontanost i suosjećajnost koje su se u njegovo vrijeme njegovale.

 

I kako god ova priča s najavljenim štrajkom završila, ja od srca bivšim kolegama želim da uspiju, da štrajkom ili bez njega vrate mir i složnost u redakciju, jer će samo na taj način njihova profesionalnost doći do izražaja, samo tako mogu pronaći svog novog Bogarta spremnog na žrtvu za spas novina koje su institucija i o čijem izlaženju ovisi egzistencija gotovo tristo obitelji…

 

A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju.

 

Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 28. ožujka 2014.