novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
U kultnom filmu ”Casablanca”, čija je radnja smještena u dane Drugoga svjetskog rata, postoji scena napisana i odigrana po šabloni postupanja svih policija ovoga svijeta. U toj sjevernoafričkoj luci, u ono vrijeme pod vlašću ”višijevske Francuske”, dakle kolaboracionista, djeluje i pokret otpora. U trenutku kada šefu policije dojave da se u gradu dogodio incident, on naređuje ne pitajući ni za kakve pojedinosti: ”Privedite uobičajene sumnjivce!” [Read more…]
Cristina Fernández de Kirchner
Smjena na čelu Argentine 10. prosinca nije nažalost prošla bez skandala svjetskih razmjera, jer je odlazeća predsjednica Cristina Fernández de Kirchner odlučila ne sudjelovati u primopredaji vlasti novoizabranom predsjedniku, dosadašnjem gradonačelniku Buenos Airesa Mauriciju Macriju (desni centar), kojem je vlast predao (druge nije bilo) šef parlamenta. [Read more…]
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele.
Hugo Chávez, za jedne omiljeni vođa nacije i borac protiv imperijalizma, a za druge diktator, silno se volio praviti važan s El Sistemom. Na svoja najvažnija državnička putovanja Chávez je često vodio i najbolji od tih omladinskih orkestara, onaj koji nosi dično ime Simóna Bolívara.
Vojskovođa i političar Simón Bolívar bio je u prvoj polovici 19. stoljeća ključna figura i predvodnik borbe za nezavisnost Venezuele i Latinske Amerike od španjolskih kolonizatora. Zemlja u kojoj je rođen po njegovom se političkom i socijalnom naslijeđu danas službeno zove Bolivarska Republika Venezuela, a Simfonijski orkestar Simón Bolívar njezina je glazbenička reprezentacija bez konkurencije u svijetu. Na čelu joj je maestro Gustavo Dudamel, dirigent koji je i sam dijete El Sisteme i njezin najistaknutiji promicatelj u svijetu.
O Dudamelovoj glazbeničkoj karizmi, ugledu i svjetskoj popularnosti dovoljno govori podatak da je 2009., kada je imao samo 28 godina, postao šef-dirigent Losanđeleske filharmonije, jednog od najvećih, najbogatiji i najboljih američkih i svjetskih orkestara. Jedini dirigent izabran na to mjesto u još mlađoj dobi bio je Zubin Mehta koji je muzički direktor u Los Angelesu postao s 26 godina.
Treba se sjetiti i da politika Sjedinjenih Američkih Država ne ljubi Venezuelu. Između Kube i Venezuele State Department bi se vjerojatno teško odlučio tko im je trn u oku, a tko u peti. No, budući da su u SAD-u sve najveće kulturne ustanove privatne, državu nitko i ne pita za mišljenje u takvim stvarima. Dudamelu je ugovor u Los Angelesu produljen sve do 2019., kada će slavni orkestar slaviti svoj stoti rođendan.
Kad je lani umro Hugo Chávez, Dudamelu su u LA-u pristojno izrazili sućut i bili puni razumijevanja kad je otkazao svoj redoviti nastup u Disney Hallu da bi stigao u Caracas na pogreb svog predsjednika. Onaj orkestar koji ga je znao pratiti po svijetu, ispratio je komandanta Cháveza i na vječni počinak. Dudamel je dirigirao. Imao je i zašto: pored svih velikih svjetskih sponzora, El Sistema i dalje najviše novca dobiva od države Venezuele.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke.
Taj čovjek koji je već odavno zaslužio Nobelovu nagradu za mir zove se José Antonio Abreu. U borbi protiv nasilja, siromaštva, neznanja i isključenosti čitavih slojeva iz društva, Abreuovim se iskustvima i metodama već godinama koriste gradovi u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu.
El Sistema je prije nekoliko godina stigla i u Hrvatsku preko udruge SO DO koja je prvu ćeliju mreže orkestara za djecu i mlade osnovala u SOS Dječjem selu Lekenik, da bi se potom proširila na još uvijek premali broj đaka muzičkih škola sa svih strana naše zemlje. Prošla je subota za sve njih, kao i za sve nas koji smo taj dan došli u Lisinski, bila praznik.
Simón Bolívar nije jedini orkestar iz Venezuele koji kruži svijetom. U Londonu, Beču, Berlinu, Sankt Peterburgu, Pekingu, Tokiju i mnogim drugim metropolama nastupao je i Simfonijski orkestar mladih iz Caracasa prije nego je stigao i u Zagreb. A prvi čovjek koji je na kraju njihovog koncerta u ciklusu Lisinski subotom ustao na noge, odajući im tako poštovanje i priznanje, bio je upravo 75-godišnji José Antonio Abreu.
Dugo je stajao i pljeskao, premda se od bolesti toliko teško drži na nogama da ga je njegov asistent morao pridržavati. Njegov je primjer prvi slijedio Ivo Josipović koji je te večeri imao čast sjediti do velikog Venezuelanca. Ipak, koliko god su navikli na srdačne dočeke na najvišoj razini, mladi glazbenici i njihov dirigent Dietrich Paredes bili su uistinu razdragani što je njihov prvi nastup u Hrvatskoj došao čuti i sam predsjednik te države.
Pozornica s orkestrom od oko 150 glazbenika te je večeri izgledala i zvučala poput velike košnice s nevjerojatno uvježbanim, skladnim, oduševljenim i nadahnutim zujanjem. Skladbe latinoameričkih skladatelja Revueltasa, Estéveza i Castellanosa, kao i veličanstvena Simfonija s orguljama Francuza Saint-Saënsa, zračile su čistoćom i blistale ljepotom, baš kao i lica djevojaka i mladića stopljena s njihovim glazbalima i združena u vulkanske erupcije najplemenitijeg mogućeg zvuka.
A onda su u dvorani ugašena sva svjetla, da bi nakon minute mraka pod ponovno upaljenim reflektorima eksplodirale boje: žuta, plava i crvena. Mladi su Venezuelanci preko svojih decentnih koncertnih odijela i haljina obukli trenerke u bojama zastave svoje zemlje.
Mi ih nismo zavoljeli, niti smo im pljeskali, niti su nam bili toliko simpatični zato što su iz Venezuele. Ukrali su nam srca svojom nadarenošću i marljivošću, blistavim licima i očima punima glazbe koja ovaj svijet oplemenjuje i spaja. Riječima Joséa Antonija Abreua, glazba je umjetnost koja hrani, ohrabruje, jača, obogaćuje i oplemenjuje duh mladih ljudi, potiče njihovu znatiželju i kreativnost, otvara im svu širinu svijetu i svu dubinu svemira. Ne, nisu oni tako dobri i lijepi zato što su iz Venezuele.
Ali, bojama svoje zastave podsjetili su nas da je s njima i zbog njih Venezuela mnogo ljepša i bolja zemlja nego što bi inače bila sa svim svojim velikim i teškim problemima. Ljudi ginu kao muhe na njenim ulicama, a vlast je prečesto korumpirana i povezana s kriminalom.
Ali, kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša.
Bilo je to nešto predivno i potpuno različito od onog navijačkog “patriotizma”, jeftinijeg od kokica, koji urla na stadionima i laži s političkih govornica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Više je od dva mjeseca prošlo otkako sam iselio iz Hrvatske. Trenutačno živim na Martiniku, malenom kamenčiću Europske unije daleko u Atlantskom oceanu kojih tisuću kilometara ispred obale Venezuele. Otišao sam jer mi je bilo dosta svega.
I Vlade koja ne zna što bi napravila, i oporbe koja je još gora solucija za budućnost. Ostale su političke stranke tek sporedni akteri političkog života. Male krvopije koje skupo naplaćuju svojih pet i nešto malo više posto vaših glasova. Dosta mi je bilo katoličkih i drugih radikalnih udruga koje malo po malo uzimaju prava manjinama, što su samo pripreme da krenu na sve vas. Uvijek se krene sa slabima, a završi patnjom za sve dok oni peru ruke od odgovornosti i pritom broje nagomilane kune, eure, dolare.
Nikada nisam razumio zašto bismo svi morali misliti isto.
Čim netko ne misli kao vladajuća većina, proglašava se izdajnikom. Za čovjeka koji ne voli Hrvatsku, koji želi graditi neku novu Jugoslaviju. Pod parolom ”Volim Hrvatsku” i ”Kupujmo Hrvatsko” građani su dovedeni ne na rub gladi, nego na korak do tučnjave za kontejner. Samo čekam da osvane natpis na jednom smetlarniku – ”H(o)rvat zauzeto”. Bit ću potpuno iskren, nimalo mi ne nedostajete svi vi tamo, kao ni Hrvatska.
Fali mi jedino moj mali nećak. Dođu mi suze na oči kada pričamo Skypeom, a on me pita: ”Striko. zakaj si otišao? Pa nećeš valjda stvarno živjeti tamo? Dođi doma!” Nakon tih nekoliko rečenica ljutito se odmakne od kamere i više ne želi razgovarati sa mnom. Kako objasniti jednom petogodišnjaku zašto nisam blizu njega i zašto se više ne igramo svake subote i nedjelje po cio dan. Kako mu objasnit da mi je bilo mučno i sve nepodnošljivije gledati svoje prijatelje bez posla kako se muče i ponižavaju iz dana u dan sakupljajući dovoljno kuna za plaćanje rate kredita kako im ne bi banke uzele krov nad glavom.
Gledati ih dok (ras)prodaju ostatke imovine koju su brojne njihove prethodne generacije mukotrpno stvarale i gradile. A onda što ne uzmu banke, ostane za ručak. Večera je već upitna.
Pogledajte danas redove u nekom od superdućana.
Nekada su gužve bile na svim blagajnama, a danas su najveće na tzv. brzim kasama za pet i manje kupljenih proizvoda. Poslije 20 godina neovisnosti postali smo država u kojoj su stup društva umirovljenici. Od mirovina žive čitave radnosposobne obitelji.
Naši očevi i majke, bake i djedovi, koji su (od)radili cijeli životni vijek, danas umjesto uživanja u danima što su im preostali, brinu se o svojim potomcima i boje se smrti, ali ne zato što ih više neće biti, nego što će biti s njihovom djecom i unucima, ostavljenima na milost i nemilost tranzicijskih poduzetnika i korumpiranih političara koji odrađuju prljav posao za njih.
Kad umru, sudbina njihovih potomaka bit će u rukama članova Tuđmanovih nesposobnih i lopovskih 200 obitelji koji skupocjene slike i preparirane bijele medvjede skrivaju u podrumima svojih brojnih viletina. Elita koja od prvih dana doživljava Hrvatsku kao bankomat karticu bez limita potrošnje.
Kakvo je to društvo kad bivši premijer kaže da se obogatio tako što više od 20 godina nije platio ručak. A svi znamo da nema besplatnog ručka, što znači da smo sve to platili – mi. I zato danas mi nemamo. Naplaćali smo se janjetina i jastoga tim ”velikim Hrvatima”.
Samo da znate, u mojem društvu, a vjerojatno i u vašem, takva besprizorna osoba ne bi opstala više od mjeseca. Protjerali bi ga i još etiketirali kao guzonju, smeće i škrticu. Tko bi se želio s takvom osobom družiti! A ispada da je to željeno ponašanje. Više nije pohvalno biti pošten i najbolji radnik, jednom riječju biti udarnik.
Odlikaš danas znači biti gad, smrad, beskičmenjak koji kad i stigne na položaj, postane još gori od svojeg mentora. Spirala negativne selekcije dovela nas je ovdje gdje jesmo. Najbitnije je imati barbu koji će te uhljebiti u nekoj od državnih službi ili poduzeća. Dobar dio svojih godina u novinarstvu bavio sam se gospodarstvom pa znam (po)nešto o ekonomiji i stoga nikako mi nije jasno da javno objavljen podatak Narodne banke kako se štednja građana u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. lipnja 2012., dakle od početka krize do njezina vrhunca, povećala za više od 30 milijardi kuna, nije doveo barem do male pobune, ili građanskoga neposluha.
Pa to bi trebalo biti više nego dovoljno za raspisivanje referenduma da se ukine bankarska tajna. Zar nije to bitnije od toga tko se s kime smije ženiti i(li) kojim će pismom pisati? Meni jest.
Zato vam za 2014. želim da ukinete bankarsku tajnu, pa da se vidi tko što ima i odakle mu.
Želim vam da sljedeću godinu obilježi Crkva, ali ne tako što radikalizira društvo i dijeli ga, nego da se počne baviti onime čime bi se trebala – ugroženima i socijalno obespravljenima. Neka napokon (na)hrane gladne, neka bekućnicima daju krov nad glavom, neka se počnu brinuti za svoje izgladnjelo stado, a ne da paktiraju s vukovima koji im dozvoljavaju da budu izvan sustava, živeći pritom u palači obloženoj oniksom.
Želim vam da napokon dignete glave i kažete dosta je bilo.
Da se udružite i stvorite zemlju kakvu sanjate. Nisam rođen u Hrvatskoj, nego u Švedskoj, ali čitav svoj život, osim prvih godinu i pol dana te zadnja dva mjeseca, živio sam zajedno s vama. Bio u istim govnima kao i vi. Proživjeli smo iste nevolje. Rat, uzbune, zamračivanja, pljačku, broncu u Francuskoj…
I čitavo sam to vrijeme sanjao kako će Hrvatska biti zemlja sretnih ljudi koji imaju ne dovoljno nego (pre)više. Da će svijet biti ljubomoran na to kakvu smo lijepu i idilično uređenu državu stvorili. Da budemo ideal svim malim podjarmljenim narodima koji sanjaju svoju vlastitu državu.
Sumnjam da je itko išao u rat poginuti da Sanader ne bi platio ručak, a Vidošević išao u lov na polarne medvjede. Dok sam sanjao, nisam mislio da ću na kraju živjeti u zemlji gdje je više branitelja poginulo od vlastite ruke u poraću nego u ratu za slobodu. Nisam sanjao da će bavljenje politikom biti zabijanje noževa u leđa svojim partijskim suborcima, već izgradnja poštenijega društva u kojem ima mjesta i posla za sve.
Želim vam stoga u 2014. da se napokon zbrojite i oduzmete vlast onima koji je ne zaslužuju.
Želim vam da se pogledate u ogledalo i da budete zadovoljni time kakav ste čovjek postali. Želim vam zaposlenje i plaću na vrijeme. Želim vam puno sreće i zdravlja, a ne da čekate mjesecima na preglede. I da se doktori maknu iz politike i vrate tamo gdje im je mjesto – u bolnice. Želim da premijer prestane pričati latinski i počne govoriti hrvatski. I da već jednom shvatite da nema ”unutrašnjih neprijatelja”, da je Drugi svjetski rat odavno završio. Kako je život u vašim rukama i da će biti ono što želite ako ćete se (iz)boriti za njega.
I za kraj, želim da živite svoj san kao što sam ja oživio svoj!
(Prenosimo s portala forum.tm)
Venezuelski predsjednik Nicolas Maduro zapovjedio je vojsci da okupira lanac trgovina tehničkom robom zato što su, kako je tvrdio, imali previsoke cijene, a nakon što je uhitio nekoliko njihovih vodećih menadžera, naredio je da svoju robu prodaju po “poštenim cijenama”.
Vojska je u subotu provela njegovu naredbu, zaposjela je ulaze u trgovine i organizirala redove pa sada kupci čekaju u dugačkim kolonama ne bi li se domogli kojeg komada tehničke robe po osjetno sniženim cijenama. Maduro je najavio da će njegovi inspektori idućih dana pročešljati cijelu državu i tamo gdje im se učini da su cijene previsoke, vlasnici će ih morati sniziti. “Potkradanje naroda mora prestati”, kazao je Maduro.
U Venezueli već mjesecima vlada velika nestašica osnovnih životnih potrepština. Da bi se kupio komad piletine, u redovima se mora stajati i po nekoliko sati. Nema kave, brašna, ulja, šećera, higijenskih potrepština, a posebno nedostaje toaletnog papira. Vlada je prije mjesec dana preuzela nadzor nad jedinom tvornicom tog artikla u državi te kontrolira njegovu proizvodnju, distribuciju i prodaju.
Venezuela je zemlja bogata naftom, no većina novca koji se dobije njezinom prodajom odlazi na otplatu duga. Inflacija je ove godine dosegnula razinu od 54 posto, povećana je državna potrošnja, usporen je i rast BDP-a. Analitičari procjenjuju da se Venezuela približava recesiji.
U vrijeme četrnaestogodišnje vladavine Huga Cháveza dogodile su se brojne nacionalizacije u naftnom i energetskom sektoru, vlada je stalno optuživala vanjske neprijatelje za rušenje njihova gospodarstva. Na meti je bila i oporba. Maduro, koji je Cháveza naslijedio u travnju ove godine, kreće njegovim stopama. “Naši neprijatelji isplanirali su ovu agresiju, to su ljudi koji već 14 godina pokušavaju srušiti našu bolivarsku revoluciju”, rekao je.
U zemlji su zbog loše ekonomske situacije donesene pojačane represivne mjere. Vojni i civilni inspektori obilaze trgovine i tvornice. Preko državnih medija traje borba protiv tzv. špekulanata. Maduro zasad nije poduzeo novu nacionalizaciju privatnoga vlasništva, iako ni to nije isključeno.
Venezuela je po veličini peto gospodarstvo Latinske Amerike. Jedan od najvećih problema te zemlje jest to što se previše oslanja na naftu. Prihodi od prodaje nafte čine 50 posto proračuna i čak 90 posto zarade u čvrstoj valuti. Problem je i centralizacija svih investicija u zemlji. Sada se pokazuje da je puno novca uzaludno potrošeno u ulaganja koja zemlji nisu donijela nikakvu korist.
Posljedice sada plaćaju stanovnici Venezuele, koji satima moraju čekati u redovima da bi se domogli osnovnih životnih potrepština. Istodobno vlada šalje vojsku u pojedine tvornice i trgovačke lance, što na dulji rok ne može dati rezultate. Posljedice takvih mjera su i pljačke pojedinih trgovina koje se proglašavaju “državnim neprijateljima”.
Usto, u zemlji vlada poslovna nesigurnost, kapital bježi iz takva okružja, a stanovnici su pod stalnim pritiskom socijalističke propagande, koja uvijek ima neke nove neprijatelje, krivce odgovorne za gospodarske poteškoće.
