Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske nedavno je raspisalo nagradu od sto tisuća kuna za onoga tko donese informaciju ”koja će rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara“.

 

Milan Levar, nekadašnji pripadnik vojne policije koji je javno svjedočio o likvidacijama srpskih civila u Gospiću, ubijen je eksplozivnom napravom u dvorištu svoje kuće u kolovozu 2000., dakle prije više od četrnaest godina.

 

Zbog čega je hrvatskoj policiji trebalo više od četrnaest godina da raspiše nagradu za informaciju o političkome atentatu, može se samo nagađati, jer je službeno obrazloženje birokratski šturo. Tu se tek veli kako do sada, ”usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju“, nadležni organi ”nisu došli do saznanja i dokaza temeljem kojih mogu nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela“, te je odlučeno uložiti novčana sredstva u daljnji tok istrage.

Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih

 

Taj se manjak ”saznanja i dokaza“, dakako, mogao ustanoviti mnogo ranije – prije četrnaest godina, recimo, od kada se potraga za ubojicama Milana Levara ne miče s mrtve točke – ali je ipak trebalo proći skoro desetljeće i pol da ”kriminalistički postupak“ zakorači u novu fazu i da policija na karakterističan način upozori javnost kako je u svom radu na neriješenom slučaja i dalje agilna.

 

Zašto baš sada? I zašto uopće? U nedostatku zdravome razumu dostupnih objašnjenja, jedina suvisla pomisao tiče se blizine političkih izbora – najprije onih predsjedničkih, ovoga mjeseca, a zatim i parlamentarnih, sljedeće godine.

 

Slow motion hrvatske pravne države – proces koji se može pratiti jedino ako je čovjek strpljiv, zdrav i dugovječan – pokazuje se savršeno usklađenim s potrebama političke klase: u osvit predsjedničkih izbora bit će reanimirana zamrla i potpuno zaboravljena istraga, a dogodine, tko zna, možda će se u jeku parlamentarnog izbornog natjecanja licitirati imenima osumnjičenih.

 

Teško da je u ovoj zemlji zabilježena odurnija provala sistemskog cinizma, a tek ćemo vidjeti kakva nas još iznenađenja čekaju. Nitko ne može pouzdano predvidjeti do kojih će granica ići politička eksploatacija najpoznatijeg političkog atentata otkad je samostalne i suverene Hrvatske.

 

Barem tri sloja takve aktivnosti uočljiva su poput boja na hrvatskoj zastavi: a) – političkom odlukom Levar je ubijen, jer se taj neugodni svjedok ratnih zločina, podnijevši sve prijetnje i pritiske, nije dao ušutkati drugim sredstvima; b) – političkom odlukom Levarov ubojica nije otkriven, jer bi njegovo hapšenje dovelo do nalogodavaca, a oni su boravili na samome vrhu političke piramide; naposljetku – c) – političkom odlukom, četrnaest godina kasnije, fingira se angažman policijsko-pravnog aparata i obavlja javno simuliranje kriminalističke istrage, ne bi li se naglasila distanca države od zločina, jer istome sustavu koji je Milana Levara odveo u smrt treba osigurati kakav-takav demokratski legitimitet, a usput će i poneka politička figura steći kredit ”pravdoljubivosti“ pred nailazeće izbore.

U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima

 

U zadnjoj fazi, dakle, svjedočimo autentičnome primjeru moralne dekadencije na državnoj razini: pokušaju političkog kapitaliziranja čak i samoizabrane nemoći. Uz takve aspiracije, protok godina nije nikakav problem, naprotiv. Vrijeme liječi sve rane, i to tako što će se u pogodnim momentima one držati otvorenima.

 

Vesna Levar, udovica Milana Levara, veli da poznaje ubojicu svoga supruga i da ga u gradu sreće skoro svaki dan. S njegovim imenom odavno je upoznala i državnoga tužioca i policiju.

 

Pitanje ”tko je ubio Milana Levara“ za mnoge Gospićane nije nikakva enigma. Kada je čula da policija, četrnaest godina nakon atentata, raspisuje nagradu za informaciju o tom zločinu, Vesna Levar je, kaže, ”prasnula u smijeh“. ”Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža.“ Ogorčeno priča kako je Ivo Josipović pred prošle izbore tražio da se zajedno slikaju u Gospiću. ”Baš sam pripremila ‘Pravdu’ i sve one materijale koje mi je tada dao, da mu ih pošaljem natrag u Zagreb.“

 

Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“.

 

Usprkos tome – i usprkos praktički svakodnevnim prijetnjama i fizičkim napadima – Levarov život nije bio vrijedan državne zaštite. ”U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi“, svjedoči Vesna Levar. ”Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti u juhi za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli.“

Milan Levar ubijen je u vrijeme kada je u Hrvatskoj na vlasti bio SDP. Feral je svojedobno objavio dokumente iz kojih se vidjelo kako je policija još 1999. imala detaljna saznanja o režiji atentata, uključujući iskaz Ivice Rožića, poznatog pod nadimkom ”Bijeli Vuk“, koji je tada priznao da je osobno pripremao ubojstvo i ”čekao zeleno svjetlo“

 

Mirko Norac, glavni terenski organizator masovnih ubojstava u Gospiću, uhapšen je i osuđen par godina nakon Levarova smaknuća. Na teret mu se nije stavljala zapovjedna odgovornost, već ponajprije činjenica da je jednoj starici osobno ispalio metak u glavu. Nakon što je odležao ionako malu zatvorsku kaznu, k tome još skraćenu zbog ”dobrog vladanja“, danas je slobodan čovjek, kao i njegov partner u gospićkim zlodjelima, Tihomir Orešković.

 

No vrijeme provedeno u zatvoru ovaj je konobar s činom generala itekako korisno utrošio: završio je nekakvu školu, za čestih slobodnih vikenda upoznao je ljubav svog života, oženio se i dobio sina, a u istom je statusu – statusu osobe na izdržavanju zatvorske kazne – uspio čak i sagraditi obiteljsku kuću. Danas, kao i ranije, uživa slavu nacionalnog heroja, pa mu čak i predsjednička kandidatkinja nudi mjesto vojnog savjetnika ukoliko pobijedi na izborima.

 

Godine dakle prolaze, cinizam trijumfira, ubojice se konsolidiraju u profesionalnom, obiteljskom i društvenom smislu, a ”istraga je i dalje u tijeku“.

 

Svima je jasno da bi samo likvidacija sustava koji je planski usmrtio svjedoka zločina nespremnog na šutnju – sustava koji danas u malo drugačijoj ambalaži suvereno vlada – mogla ”rezultirati ili doprinijeti razrješenju kaznenog djela ubojstva Milana Levara“, no nikome, dakako, ne pada na pamet latiti se oružja.

 

Jedina dugoročna svrha predizbornog oživljavanja ”slučaja Levar“ – desetljeće i pol nakon kolektivno izvedenog atentata – jeste da osnaži nacional-kapitalistički kredo hrvatske države: Vrijeme je Norac!

 

(Prenosimo s portala peščanik.net).