Ima tome dvadesetak godina kako je zastupnik Vice Vukojević Saboru predložio donošenje nekakva zakona o obaveznoj uporabi hrvatskog jezika i silovitim kaznama u slučaju nepoštovanja istog. Sin mojih prijatelja, tada trećaš u osnovnoj školi, čuo je to s televizora (tata je bio pasioniran pratitelj TV prijenosa iz Sabora, svima nam je to još u to vrijeme bilo novo i zanimljivo) pa zapitao: ”A zašto onda on govori dvacet i tricet i četres?”.

 

I u tome je sva priča o hrvatskom jeziku. Za devet desetina onih koji tvrde da ga znaju govoriti i pisati, baš kao i za devet desetina domaćih lingvista, hrvatski jezik postoji samo zato da bi se što više razlikovao od srpskog. Za njih, po svemu sudeći, hrvatski jezik nema nijedne druge svrhe. (Ispričavam se svima kojima je zasmetalo što sam prethodne tri rečenice napisao i na čistom srpskom.)

Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ?

 

Učinilo se u neko vrijeme da je ta njihova mahnitost malo malaksala, ali evo, neki dan je na jednom portalu osvanula vijest o tome kako je Matica hrvatska, mirno i dostojanstveno, te ničim izazvana, oživila ideju spomenutog umirovljenog zastupnika, suca Vrhovnog suda i nikada dokazanog ratnog zločinca. Link vodi na Matičinu web-stranicu, a ondje piše:

 

”Upravna tijela Matice hrvatske pripremila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Tekst objavljujemo i upućujemo ga zainteresiranim ustanovama da bi se izjasnile o tom prijedlogu i eventualno podržale njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.”

 

Ispod toga je cijeli nacrt zakona, napisan velikim dijelom – srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. A i kako bi drugačije?

 

Da ne bi bilo zabune: ja beskrajno volim hrvatski jezik, baš hrvatski, i beskrajno sam mu zahvalan! On je moj najvjerniji pomagač kroz cijeli život, on je jedini alat kojim se znadem služiti da bih preživio, on je jedina igračka kojom se znadem igrati. Jednako volim i novoštokavski standard i svaki dijalekt i sve njihove subvarijante, pače podinačice. Volim ih i slušati i razumijevati i pokušavati da njima progovorim i propišem. Jednu sam takvu čak i izmislio, samo za svoj gušt, ali baš iz te ljubavi i iz fasciniranosti raznolikošću dijalekata na tako malom prostoru, među tako malo ljudi.

 

Moj materinski hrvatski je bednjanski dijalekt, zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro RH, dijelom zato i što ga čak ni drugi kajkavci ne razumiju, a izvorni govornici izumiru. Moj faterinski hrvatski je zagrebački urbani sleng s mnoštvom agramerskih arhaizama. Moj aktualni hrvatski je standard s jakim splitskim utjecajem, jer ipak ovdje živim već 20 godina. Pišem na čistom standardu s promjenjivom razinom pogrešaka, koja varira od lektora do lektora. Sve da ih nitko i ne ispravi – opet bi me svi Hrvati razumjeli. A i šire. Ukratko: hrvatski su jezici moj dom, kaput, kišobran, košulja i potkošulja, hlače i cipele.

 

Također, jasno mi je da se Matica hrvatska mora skrbiti o hrvatskom jeziku, njegovanju i čuvanju njegove izvornosti i posebnosti. Čak mi je, u jednu ruku, i drago što je pokrenuta ta inicijativa oko nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, jer javni su nam govor i pisanje doista kontaminirani svim i svačim, a i sam nacrt prilično je suvislo sročen. Ali, s druge strane, ima jedan detalj koji me smjesta pretvorio u žestokog protivnika te iste inicijative. To je članak 20., smješten u poglavlje ”Kaznene odredbe”.

 

Da ne širim priču (ako koga zanimaju detalji, neka pođe na Matičinu web-stranicu i pritom se, a što ćemo, malo potrudi ukucati slova koja ne postoje u hrvatskoj abecedi), ondje se za prekršitelje zakona propisuju novčane kazne u rasponu od tisuće do sto tisuća kuna!

 

Zašto bih ja platio dvacet, tricet ili četres tišća kuna ako otvorim kafić i nazovem ga, recimo, ”London bar”? Koja je hrvatska riječ za ”London”? Za ”bar” znam, hrvatski se kaže ”barem” (čuo sam to od nekoliko lektora), ali London… Kako njega prevesti? Što će odlučiti Vijeće za javnu uporabu hrvatskog jezika (a i njegov rad prijedlog zakona uredno propisuje), je li London hrvatska riječ? Koliko ću dugo čekati da se Vijeće od 21 uglednog člana usuglasi o tom krucijalnom problemu, da bi tek onda prešlo na sljedeću točku dnevnog reda, pa da dobijem dozvolu za otvaranje tog noćnog barema? A ta je točka, heh, tu je stanoviti poduzetnik očito dosta razmišljao kako izbjeći kaznu, pa vješto izbjegao potencijalno pogubni ”wellnes-centar” i otvorio – središnjicu ljepote i dobrog osjećanja za dame ”Harem”…

 

E, jebiga sad!, uglas će reći članovi Vijeća na čistom srpskom, pa se međusobno odmah naispričavati na hrvatskom. Dobro mu je ovo sa središnjicom, zaključit će, ali taj harem… Harem… Hm… Ženstvenik? Damnjak? Ženoskup?

Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite

 

Dalo bi se tu sprdati još satima i recima, ali ne da mi se više. Htio sam samo reći da mi se čini neizrecivo glupim, a potencijalno i zlim, uopće razmišljati o kažnjavanju ”krive” uporabe jezika. Hrvatske javne ustanove ionako odavna bez iznimke rabe novoštokavski standard, ozbiljni mediji također, pa kome to onda treba?

 

Klinci nam se ionako već više od desetljeća dopisuju piktogramima i angloameričkim skraćenicama (volio bih vidjeti hrvatsku inačicu onoga ”WTF”, zbilja), neozbiljni mediji hrvatski jezik nikad nisu ni svladali (premda ih vode punoljetni ljudi, navodno školovani) i nikakva zakonodavnog problema ili rješenja legislativne naravi tu zapravo nema, ni za koga: ni za one kojima je svejedno kako hrvatski govore i pišu, ni za one koji su užasnuti tim nehajem, ni za nas kojima se, iskreno govoreći, podjednako gade i jedni i drugi.

 

Ako na ovom svijetu, osim glazbe, postoji išta slobodno, vedro i zaigrano, to je jezik. Svaki, čak i hrvatski. Naučite dobro elementarna pravila i nemojte ga dalje zauzdavati, snaći će se on i sam, puno bolje nego što mislite.