Završio je summit Europske unije i zemalja Istočnog partnerstva u litavskom glavnom gradu Vilniusu. Gruzija i Moldavija potpisale su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU-u, dok je Ukrajina, čini se pod pritiskom Rusije, u posljednji trenutak odustala od potpisivanja tog sporazuma.
Zbog toga u Kijevu već danima prosvjeduju proeuropski aktivisti i traže od vlade da promijeni tu odluku i započne proces pridruživanja Ukrajine Europskoj uniji. Međutim, male su šanse da se to uskoro dogodi, iako ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i takvo što smatra mogućim jednoga dana.
Rusija s velikim nepovjerenjem gleda na svaki korak približavanja zemalja bivšega Sovjetskog Saveza NATO-u ili Europskoj uniji (dakako, osim baltičkih republika, koje su otišle još 1991.). Te zemlje Rusija, naime, smatra “svojim prednjim dvorištem” pa se žestoko protivi svakom uplitanju neke treće strane.
Shvatio je to i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso te je zadnjega dana summita poslao poruku Moskvi da Bruxelles ne prihvaća ruski veto kojim se blokiraju integracijske veze s bivših sovjetskim republikama. Barroso je kazao kako je “vrijeme ograničenog suvereniteta u Europi završilo” te da države imaju pravo same odlučivati o tome s kim će i na koji način surađivati.
Države ograničenoga suvereniteta jesu one države koje su formalno neovisne, ali za svaki korak u međunarodnoj politici moraju dobiti odobrenje “starijeg brata”, odnosno snažnije države. To pravilo vrijedilo je u nekadašnjem Varšavskom paktu, a sada ga primjenjuje ruski predsjednik Vladimir Putin, i to prema mnogim bivšim sovjetskim republikama.
Ta politika bila je ključni razlog što je Ukrajina odustala od procesa pridruživanja Europskoj uniji. Moskva, naime, na puno načina može naštetiti Ukrajini ako ona u taj proces odluči krenuti bez njezina dopuštenja – od cijene plina do manevara koje bi ruska flota izvela u Sevastopolju na ukrajinskomu Krimu, inače naseljenom Rusima. Budući da je ekonomski slaba, Ukrajina je primjer zemlje “ograničenog suvereniteta”.
No nije usamljena. Kirgistan je također u tom društvu, ondje su na vlasti proruski kadrovi. Kada je Putin to odlučio, tamošnje vlasti zatvorile su i američku vojnu bazu koja je bila u kirgistanskome glavnom gradu Biškeku. Ta baza bila je logističko središte za dopremanje ratnog materijala u Afganistan.
U boljoj poziciji nisu ni Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. Šefovi tih država vode opreznu politiku. Svi naftovodi i plinovodi s toga područja idu preko Rusije do Europe. Još nije napravljen ni jedan koji bi zaobilazio Rusiju, iako je Turkmenistan kanio sagraditi plinovod preko Kaspijskog jezera do Kavkaza. Slično je i s Kazahstanom, koji je Rusiji još važniji. Tamo živi mnogo Rusa, čine otprilike trećinu stanovništva, a u toj je zemlje i ruski svemirski centar Bajkonur.
Netko će reći da bivše sovjetske države mogu unatoč ruskom protivljenju graditi svoje međunarodne veze ako to doista žele i pritom će vjerojatno istaknuti kao primjer Gruziju i Moldaviju, koje su u Vilniusu potpisale sporazume o početku procesa pridruživanja EU-u. To je istina, ali te su zemlje to skupo platile, bilo da su izgubile dio svog teritorija ili na koji drugi, jednako bolan način. Gruzija je tijekom procesa osamostaljivanja izgubila dvije autonomne pokrajine, Abhaziju i Južnu Osetiju. Poslije ih je pokušala vratiti, ali je taj rat s Rusijom izgubila. Europa i SAD ne priznaju rusku okupaciju, ali Moskvu to puno ne zabrinjava.
Slična situacija je i s Moldavijom. I ta država je u sukobu sa snagama koje je podupirala Moskva izgubila dio svoga teritorija, Pridnjestrovlje (područje s lijeve strane rijeke Dnjestar).
Ukrajina je zasad izbjegla takav scenarij. Više je vjerovala Putinovim tajnim prijetnjama iz Moskve nego javnim obećanjima Europske unije. Barroso je bio i jasan i glasan, no u slučaju većih nesporazuma Bruxelles je predaleko od Kijeva da bi imao snage i moći pomoći Ukrajini dođe li u sukob s Rusijom. Doduše, sadašnja ekipa u Kijevu i došla je na vlast uz pomoć Moskve.
Janukovič je stari kadar sovjetske Partije. Bio je odabranik Leonida Kučme, bivšega ukrajinskog čelnika, zbacila ga je “Narančasta revolucija”, a na vlast opet vratila nesposobnost bivših čelnika Viktora Juščenka i Julije Timošenko da Ukrajinu povedu naprijed. Tada su na valu narodnog oduševljenja možda i mogli što napraviti, no sada je ruski veto previsoka prepreka da bi se tako lako mogla preskočiti.
