novinarstvo s potpisom
Peter Kuzmić
Osobno u Vladimira Putina, njegovu ličnost i politički profil nikada nisam imao povjerenja.
Kada sam na dan vjenčanja svoje kćeri Kristine u lipnju 2001. godine u kalifornijskom Fresnu uz pomoć sveprisutnog CNN-a pratio prvi susret Putina i Busha, bio sam primoran američkog predsjednika javno optužiti za naivnost. [Read more…]
Završio je summit Europske unije i zemalja Istočnog partnerstva u litavskom glavnom gradu Vilniusu. Gruzija i Moldavija potpisale su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU-u, dok je Ukrajina, čini se pod pritiskom Rusije, u posljednji trenutak odustala od potpisivanja tog sporazuma.
Zbog toga u Kijevu već danima prosvjeduju proeuropski aktivisti i traže od vlade da promijeni tu odluku i započne proces pridruživanja Ukrajine Europskoj uniji. Međutim, male su šanse da se to uskoro dogodi, iako ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i takvo što smatra mogućim jednoga dana.
Rusija s velikim nepovjerenjem gleda na svaki korak približavanja zemalja bivšega Sovjetskog Saveza NATO-u ili Europskoj uniji (dakako, osim baltičkih republika, koje su otišle još 1991.). Te zemlje Rusija, naime, smatra “svojim prednjim dvorištem” pa se žestoko protivi svakom uplitanju neke treće strane.
Shvatio je to i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso te je zadnjega dana summita poslao poruku Moskvi da Bruxelles ne prihvaća ruski veto kojim se blokiraju integracijske veze s bivših sovjetskim republikama. Barroso je kazao kako je “vrijeme ograničenog suvereniteta u Europi završilo” te da države imaju pravo same odlučivati o tome s kim će i na koji način surađivati.
Države ograničenoga suvereniteta jesu one države koje su formalno neovisne, ali za svaki korak u međunarodnoj politici moraju dobiti odobrenje “starijeg brata”, odnosno snažnije države. To pravilo vrijedilo je u nekadašnjem Varšavskom paktu, a sada ga primjenjuje ruski predsjednik Vladimir Putin, i to prema mnogim bivšim sovjetskim republikama.
Ta politika bila je ključni razlog što je Ukrajina odustala od procesa pridruživanja Europskoj uniji. Moskva, naime, na puno načina može naštetiti Ukrajini ako ona u taj proces odluči krenuti bez njezina dopuštenja – od cijene plina do manevara koje bi ruska flota izvela u Sevastopolju na ukrajinskomu Krimu, inače naseljenom Rusima. Budući da je ekonomski slaba, Ukrajina je primjer zemlje “ograničenog suvereniteta”.
No nije usamljena. Kirgistan je također u tom društvu, ondje su na vlasti proruski kadrovi. Kada je Putin to odlučio, tamošnje vlasti zatvorile su i američku vojnu bazu koja je bila u kirgistanskome glavnom gradu Biškeku. Ta baza bila je logističko središte za dopremanje ratnog materijala u Afganistan.
U boljoj poziciji nisu ni Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. Šefovi tih država vode opreznu politiku. Svi naftovodi i plinovodi s toga područja idu preko Rusije do Europe. Još nije napravljen ni jedan koji bi zaobilazio Rusiju, iako je Turkmenistan kanio sagraditi plinovod preko Kaspijskog jezera do Kavkaza. Slično je i s Kazahstanom, koji je Rusiji još važniji. Tamo živi mnogo Rusa, čine otprilike trećinu stanovništva, a u toj je zemlje i ruski svemirski centar Bajkonur.
Netko će reći da bivše sovjetske države mogu unatoč ruskom protivljenju graditi svoje međunarodne veze ako to doista žele i pritom će vjerojatno istaknuti kao primjer Gruziju i Moldaviju, koje su u Vilniusu potpisale sporazume o početku procesa pridruživanja EU-u. To je istina, ali te su zemlje to skupo platile, bilo da su izgubile dio svog teritorija ili na koji drugi, jednako bolan način. Gruzija je tijekom procesa osamostaljivanja izgubila dvije autonomne pokrajine, Abhaziju i Južnu Osetiju. Poslije ih je pokušala vratiti, ali je taj rat s Rusijom izgubila. Europa i SAD ne priznaju rusku okupaciju, ali Moskvu to puno ne zabrinjava.
Slična situacija je i s Moldavijom. I ta država je u sukobu sa snagama koje je podupirala Moskva izgubila dio svoga teritorija, Pridnjestrovlje (područje s lijeve strane rijeke Dnjestar).
Ukrajina je zasad izbjegla takav scenarij. Više je vjerovala Putinovim tajnim prijetnjama iz Moskve nego javnim obećanjima Europske unije. Barroso je bio i jasan i glasan, no u slučaju većih nesporazuma Bruxelles je predaleko od Kijeva da bi imao snage i moći pomoći Ukrajini dođe li u sukob s Rusijom. Doduše, sadašnja ekipa u Kijevu i došla je na vlast uz pomoć Moskve.
Janukovič je stari kadar sovjetske Partije. Bio je odabranik Leonida Kučme, bivšega ukrajinskog čelnika, zbacila ga je “Narančasta revolucija”, a na vlast opet vratila nesposobnost bivših čelnika Viktora Juščenka i Julije Timošenko da Ukrajinu povedu naprijed. Tada su na valu narodnog oduševljenja možda i mogli što napraviti, no sada je ruski veto previsoka prepreka da bi se tako lako mogla preskočiti.
Središnji trg u ukrajinskome glavnom gradu Kijevu bio je u ponedjeljak mjesto na kojem su se sukobili specijalna policija i prosvjednici koji već drugi dan od vlade traže da povuče odluku o odustajanju od potpisivanje sporazuma o pridruživanju zemlje Europskoj uniji.
Policija je u obračunu s prosvjednicima koji su željeli ući u vladine zgrade upotrijebila suzavac, a u sukobima su ozlijeđena dvojica policajaca. BBC izvještava da su se na Europskom trgu okupile na tisuće prosvjednika ustrajnih u zahtjevu da zemlja nastavi svoj put prema EU-u, a ne da se vrati pod rusku kabanicu.
Prosvjednici traže ostavku predsjednika vlade Mikole Azarova, koji je prije nekoliko dana iznenada suspendirao najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine EU-u, što se trebalo dogoditi na summitu u Vilniusu potkraj ovog mjeseca. Azarov je tada rekao da se zemlja zbog ekonomskih razloga okreće Rusiji te da će se pridružiti carinskoj uniji bivših sovjetskih država koju predvodi Moskva.
Prosvjede su organizirale oporbene stranke, a među prosvjednicima su i Vitalij Kličko, bivši boksač, te Jevgenija Carr, kći nekadašnje ukrajinske premijerke Julije Timošenko U nedjelju je u središtu Kijeva bilo gotovo sto tisuća prosvjednika, što je bio najveći skup održan u ukrajinskome glavnom gradu nakon Narančaste revolucije 2004., kada su se Ukrajinci pobunili protiv krađe izbornih rezultata. Prosvjednici su poručili da neće otići iz središta Kijeva dok vlada ne ispuni njihove zahtjeve. Prosvjedi se održavaju i u drugim ukrajinskim gradovima.
Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada promijenila odluku o pristupanju EU-u zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Azarov je objasnio da je do zaokreta došlo zbog pragmatičnih razloga, no pritom nije isključio mogućnost obnove pregovora o stvaranju čvršćih veza s EU, ali ne prije predsjedničkih izbora 2015. godine. Usto, najavio je da će Rusija preispitati i mogućnost pojeftinjenja plina za Ukrajinu, no iz Gazproma su ubrzo priopćili kako o takvu aranžmanu ne znaju ništa.
Iz Bruxellesa su prilično ljuti na sadašnje ukrajinske političare. Optužuju ih da su cijelo vrijeme pregovarali s EU-om i obećavali potpisivanje sporazuma iako su se zapravo samo htjeli “bolje prodati” Rusiji. Dio aranžmana s EU-om bio je i odlazak bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko, koja je sada u zatvoru, na liječenje u Njemačku. Europska unija tražila je da je njezin politički rival, sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, oslobodi kako bi se nakon povratka s liječenja mogla i politički angažirati na sljedećim predsjedničkim izborima. Sada je sve to palo u vodu.
Glavni pobjednik u ovoj priči zasad je Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Rusija neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena.
Istočni dio Ukrajine je uglavnom rusofon, a poluotok Krim, gdje je ruska crnomorska vojna baza Sevastopolj, naseljen je ruskim stanovništvom. Krim je, podsjetimo, stoljećima bio dio Rusije, ali ga je u vrijeme bivšega SSSR-a 1954. Nikita Hruščov darovao Ukrajini u znak “vječnoga prijateljstva bratskih sovjetskih naroda”.
Putin to ne može zaboraviti i čim Ukrajina zaigra na kartu izlaska iz ruske interesne sfere, Krim s tamošnjim ruskim vojnim bazama postane središnje pitanje. Ukrajina je inače ugovorom produljila pravo boravka ruskoj floti na Krimu do 2042. godine.
To je politički kontekst i trenutačnih sukoba u Kijevu. Zapad zemlje je na zadnjim predsjedničkim izborima glasovao za Juliju Timošenko, a istok za Viktora Janukoviča. Janukovič je nakraju pobijedio s malom prednošću. Ta podjela ogleda se i danas. Pristaše prozapadnoga puta te zemlje vrlo su snažni, ali je i proruski tabor vrlo jak.
Teško je reći tko će pobijediti. Azarov je prosvjednicima poručio kako ih se ne boji te da će provjeriti je li održavanje prosvjeda i njegovo financiranje u skladu sa zakonom. Ukrajina je u teškoj gospodarskoj situaciji, u velikim je dugovima, a u zemlji je raširena korupcija. Neki analitičari tvrde kako nakon ovog odbijanja i EU zapravo može odahnuti.
Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan trebali bi uskoro stupiti u carinsku uniju s Rusijom, a ta unija bi 2015. prerasla u Euroazijsku ekonomsku uniju. Od toga bi najviše dakako mogao profitirati sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, kojega će Rusija zasigurno podržati na izborima 2015. godine.
Što se tiče budućnosti Ukrajine, jedan je analitičar rekao kako zapravo ta zemlja trenutačno ne ide ni na zapad ni na istok, već prema – dolje.
Europska unija zadnjih dana pojačava pritisak na ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča da oslobodi bivšu premijerku i oporbenu čelnicu Juliju Timošenko iz zatvora u kojemu se nalazi od 2011. godine.
Njezin izlazak na slobodu postavili su kao uvjet za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji bi Ukrajina trebala potpisati s EU-om na summitu u Vilniusu krajem studenoga ove godine.
Janukovič je spreman pustiti Juliju Timošenko na liječenje u Njemačku, ali i dalje odbija potpisati njezino pomilovanje. Ako bi napustila zemlju pod tim uvjetima, to znači da bi se nakon oporavka u Njemačkoj morala vratiti na izdržavanje ostatka zatvorske kazne. Uz to, time bi se onemogućio njezin eventualni ponovni politički angažman.
Janukovič je na predsjedničkim izborima u veljači 2010. tijesno pobijedio Juliju Timošenko. Dobio je 46,95, a njoj je pripalo 45,47 posto glasova. Žalila se da je pokradena, ali sudovi to nisu prihvatili. Zemlja je tada bila podijeljena. Istok je glasovao za proruskog Janukoviča, a zapad te države bio je za prozapadno usmjerenu Juliju Timošenko.
Nedugo nakon izbornog poraza ukrajinska istražna tijela podnijela su optužnicu protiv nje zbog zlouporabe ovlasti u vrijeme dok je bila premijerka. Pritvorili su je i osudili na 7 godina zatvora zbog plinskih ugovora s Rusijom. U pripremi su i druge optužnice.
Zapad je od početka tvrdio kako je riječ o političkom progonu čelnice najjače oporbene stranke u ukrajinskom parlamentu. Europski sud za ljudska prava također je ocijenio kako je njezino pritvaranje bilo ”proizvoljno i nezakonito”. Sama Julija Timošenko kazala je da je sudski proces protiv nje Janukovičev manevar kako bi ju se uklonilo s političke scene.
Viktor Janukovič i Julija Timošenko već su dugo u političkom ringu. Krajem devedesetih bili su zajedno dio vladajućih struktura u vrijeme Leonida Kučme, ukrajinskog čelnika još iz sovjetskog razdoblja. Julija Timošenko je, međutim, istupila iz vlasti i s Viktorom Juščenkom, kojemu je bila zamjenica u ministarstvu energetike, postala glavna oporbena snaga tadašnjim strukturama. Janukovič je pak određen za Kučmina nasljednika.
Nakon izbora 2004., na kojima je Janukovič dobio nešto više glasova od Juščenka, zbog sumnje u izbornu prijevaru izbila je ”narančasta revolucija”, koja je zbacila stare strukture. Na vlast su tada došli Juščenko i Julija Timošenko, a Janukovič je sa svojom Strankom regija otišao u oporbu. Međutim, ubrzo su slijedile svađe, a na kraju i politički razlaz nekad bliskih suradnika Juščenka i Julije Timošenko. Potom se dogodilo i političko zbližavanje nekadašnjih rivala Juščenka i Janukoviča.
Julija Timošenko ostala je na brisanom prostoru, potom izgubila izbore, i na kraju završila u zatvoru. Reklo bi se da je riječ u uhodanom mehanizmu u dijelu tranzicijskih zemalja s bivših sovjetskih prostora u kojima se demokratski uzusi tek trebaju razviti, a neovisno sudstvo profunkcionirati.
Zanimljivo, Janukovič je kao mladić dva puta bio u zatvoru. Tijekom srednje škole 1967. zbog krađe su ga osudili na tri godine, ali je izašao ranije. Nakon nekoliko godina, 1970., zbog teškog tjelesnog ozljeđivanja ponovno je otišao u zatvor, tada na dvije godine. Bio je elektrozavarivač u metalurškom kombinatu. Školovao se uz rad i napredovao u strukturama Komunističke partije. Završio je Politehnički fakultet u Donjecku, 1997. postao je gubernator te oblasti.
Julija Timošenko je pak svoju prvu veću količinu novca zaradila krajem osamdesetih u vrijeme perestrojke, kada je s pozajmljenih 5 tisuća rubalja otvorila lanac videoteka. Potom je poljoprivrednike iz rodnoga grada Dnjepropetrovska opskrbljivala naftom tijekom raspada SSSR-a. Poslije se prebacila na trgovinu plinom. Već sredinom devedesetih bila je jedna od najbogatijih poslovnih žena u Ukrajini. Zvali su je ”plinska princeza”.
Janukovič će u sljedećim tjednima morati donijeti odluku. Ako želi posebno partnerstvo s EU-om, dio kojega je i Sporazum o slobodnoj trgovini, morat će pomilovati Juliju Timošenko. Briselski su mu izaslanici prije nekoliko dana jasno poručili kako se nikakvi sporazumi neće potpisati ako se prvo ne riješi njezin slučaj. A oni očekuju i puštanje na liječenje u Njemačku i pomilovanje.
