novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Upravo čitate meni najdraži tekst koji sam napisala posljednjih godinu dana!
U vremenu kada su vijesti o opasnom virusu zasjenile kriminal i nepodopštine hrvatskih političara, kada su iz medija potpuno iščezle vijesti o izbjeglicama koje s istoka ”nadiru” preko hrvatskih granica, a iznad svega nas je potpuno prenerazio potres što je pogodio Zagreb i okolicu, dakle u takvom vremenu pisati o uspjehu i nagradama – pravi je privilegij. [Read more…]
U utorak me, vrativši se s posla oko 23 sata, dočekala poruka da sam viđena na pozornici riječkoga HNK na celulitnoj guzici mlade glumice koja je svoju karijeru započela u Maloj sceni.
Otvorila sam stranice toga kazališta ne bih li nešto više saznala o produkciji u kojoj sam se neočekivano našla, ali nisam uspjela otkriti poveznice sadržaja predstave i svog mjesta na već spomenutoj guzici.
Smatram da sve što je na pozornici spada u slobodu autorskog izraza.
Kako se radi o nacionalnom kazalištu, program je morao proći zakonom propisane instance da bi se pojavio na sceni pa sam zaključila da je sve potvrdilo Kazališno vijeće te se ovom temom nisam više bavila.
Okrenula sam se području svog interesa: odnos zakonske regulative s postojećom praksom u jednom od pet nacionalnih kazališta u Hrvatskoj.
I tako je nastala Slamka koja je pred vama.
Kao i uvijek kad želim saznati više o nekom subjektu koji obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost u RH, odem na stranice Ministarstva kulture i kliknem na Očevidnik kazališta.
I upitah ga prošlog tjedna: ”Očevidniče, Očevidniče, kako stoje stvari u HNK-u u Rijeci?”
A Očevidnik mi odgovori: ”Draga Vita, što te zanima?”
”Tko je intendant?” upitah.
”Ah, to? Pa intendantica je Nada Matošević, a zadnju je promjenu prijavila u Očevidnik 10. travnja (Ajme meni, rekoh sebi, kud baš Taj Datum, to im je namjerno napravila!) 2014. godine kada je usvojen novi Statut, odgovori mi Očevidnik.”
”Pa kako, dragi Očevidniče?!” začudih se ja. ”Zar nisu tamo došli neki novi klinci koji će nam donijeti novo, odgovorno, različito kazalište prepuno tolerancije?”
Odgovara meni Očevidnik: ”Ne, draga Vita, da je tako kako ti kažeš, oni bi se, pravedni i na putu istine, kakvi već jesu, sasvim sigurno uočevidili u zakonskome roku.”
Šalu na stranu.
Pravilnik o očevidniku kazališta jasno propisuje proceduru i rokove u kojima intendant treba dostaviti nove podatke Ministarstvu kulture. Novi intendant HNK-a Ivana pl. Zajca ove je jeseni očito bio jako zauzet pak nije obavio ono što mu Zakon nalaže.
Prvo je Dušanu Ljuštini režirao Jazavca, polemizirao je sa Slobodanom Šnajderom, pisao biltene iz povijesti, a onda se bavio razmještanjem fotografija po guzicama i nekim drugim (većim ili manjim) dijelovima tijela svojih glumaca i glumica.
Pa kako bi se stigao baviti formalnim stvarima?
Pozdravih se s Očevidnikom i vratih se na stranicu Kazališta.
U potrazi za javnim nabavama dočekale su me upute kako doći do poveznice na koju mi valja upisati ime subjekta pa onda, nakon traženja, stići do popisa koji me zanima. (Uh.)
No, kad sam došla do tražene stranice, dočekala me zanimljiva situacija: zadnja javna nabava za riječko kazalište objavljena je davnog 4. srpnja 2013. godine.
Za ovu godinu nema ni jednog dokumenta.
Možemo reći da je bivša intendantica propustila obaviti dio zakonom previđenog posla, ali kako je moguće da novi šefovi kazališta, koji u knjižici sezone na osmoj stranici kažu da će se odgovornost manifestirati u odgovornijem i racionalnijem poslovanju, nisu objavili ni jednu javnu nabavu?
Znaju li uopće ti novi klinci što je javna nabava?
I da kućica koju su od velikog dečka s naslovnice ovog posta dobili na četverogodišnje upravljanje, podliježe Zakonu o javnoj nabavi?
Morali bi znati.
Ako pak ne znaju, valjalo im je naučiti koje su im dužnosti i obveze.
Ne samo prava.
Kliknete li na profil javnog naručitelja na stranici Kazališta – nećete pronaći ništa.
Prazna stranica.
Nema profila javnog naručitelja.
Kliknete li na Obavijest o sklopljenim ugovorima, ponovno ćete se naći na 2013. godini.
Željela sam uputiti pitanje poslovnoj ravnatejici glede tih nepostojećih javnih nabava, ali mailbox joj je bio pun.
Pa nema odgovora.
Mislim, logično je da je u kvalitetno ustrojenoj organizaciji poslovnom ravnateljumailbox – pun.
Otvaram stranicu Kazališnog vijeća.
U ovom mandatu nailazim na zapisnik (samo) dviju sjednica: one redovite od 1. rujna ove godine te one izvanredne od 17. rujna, kada se i javno objavilo da su dugovi kazališta iznenadili ne samo novu upravu, nego i Kazališno vijeće koje je trebalo imati sve relevantne podatke.
Gdje su novi zapisnici?
Je li moguće da – u kriznoj situaciji kakva je nastala u Kazalištu zbog iznenada pronađenog manjka u blagajni – više nije bilo sjednica?
Je li moguće da u kriznoj situaciji – kada se drastično promijenio najavljeni program Kazališta – nije bilo tematske sjednice?
Znači li to da Kazališno vijeće nije odobrilo promjene u programu koje su nastale?
Ne mogu vam odgovoriti jer podataka na stranici transparentnog kazališta – nema.
Usporedno s analizom stranica, čitam program s kojim su novi dečki dobili mandat te knjižicu prve sezone.
Dakle, pobjednički program ne sadrži ni osnovne u Natječaju tražene elemente: nema četverogodišnjeg kadrovskog, a ni financijskog plana.
Može se čak reći da i sam program ne možemo nazvati četverogodišnjim programom.
Osobito kada znamo da je već u prvoj sezoni doživio značajne promjene.
U životu još nisam vidjela Financijski plan u kojem nema ni jedne jedine brojke.
Također u dugogodišnjoj praksi nisam vidjela Kadrovski plan u kojem nije naveden čak ni broj zaposlenika.
Očito veliki dečko s naslovnice ovoga posta smatra nepotrebnim da se baš sve što se u Natječaju traži – i napiše.
Naime, veliki dečko zajedno s novim klincima koji tako jako ljube gaćice, ne znaju da postoji nešto što se zove pravila produkcije.
Koja su vrlo egzaktna.
A koja nova uprava kazališta u Rijeci naprosto ne zna.
Nema tih kompetencija.
Da ima, ne bi im se dogodilo da s autorom Slobodanom Šnajderom, čiji je ”Hrvatski Faust” trebao biti stožernom produkcijom ne samo ove sezone nego i četverogodišnjeg programa, ne potpišu autorski ugovor prije objave na internetskim stranicama.
Da novi klinci išta znaju o kazališnoj produkciji, na obljetnicu smrti Ivana pl. Zajca, oca hrvatske opere, čije ime nosi kazalište koje vode, a ta će se značajna obljetnica obilježiti 16. prosinca ove godine, ne bi na programu Velike scene imali ”Pčelicu Maju” nego neko Zajčevo djelo.
Zajc će se te večeri u Rijeci naći u predvorju.
Ah, da, s bivšom upravom riječkoga HNK-a postigla sam dogovor da produkcija operete ”Momci na brod”, koju radim u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu, gostuje u Zajcu.
S novom upravom dogovor nije postignut, a ni potpisan ugovor.
Da novi mendažment loše stoji i s komunikacijskim vještinama, ne samo sa znanjima o produkciji, jasno je i iz toga što nisu odgovorili na mail u kojem ih pitam hoćemo li pristupiti potpisivanju ugovora prema detaljno razrađenim stavkama koje sam im poslala ili nećemo.
A mailbox poslovne ravnateljice, kao što znate, već je poslovično bio pun pa mi ni ona nije odgovorila.
O specifičnim komunikacijskim vještinama novih klinaca koji vole guzice i gaće, svjedoči i poruka koju su mi napisali (naime, potpisuju se obojica u svakome mailu), a koja glasi kako slijedi.
(Inače ne objavljujem interne prepiske, ali nakon što je poruka Slobodana Šnajdera upućena intendantu Frljiću postala glavnim sadržajem najnovije premijere u Zajcu, smatrala sam važnim objaviti pismo. Da javnost vidi način promišljanja produkcije novog menadžmenta HNK-a u Rijeci.)
Poštovane kolegice Banović i Lončar,
Vidimo da posljednjih tjedana naše aktivnosti u Rijeci zaokupljaju vašu maštu te vas inspiriraju na različite oblike diskurzivnog aktivizma, što putem javnih, a kako čujemo i ponešto putem privatnih medija i kanala. No, ostavimo na trenutak po strani to što vi mislite da mi ne znamo što radimo, kao i to što mi mislimo o tome što vi mislite i ne mislite da radite.
Naime, u našem programu za 12. mjesec, kao i u pretplatama Zajc 1 i 2, još uvijek stoji gostovanje Male scene s opernom predstavom Momci na brod Ivana Zajca, u režiji upravo one od vas dvije koja je evo danas objavila u sklopu umjetničkog projekta Teatar.hr da u našem programu NEMA projekta kojim obilježavamo godišnjicu Ivana Zajca, premda vrlo dobro zna da smo otkazali izvedbe opere NŠZ u režiji Dolenčića ili Prohića, svejedno, kako bismo oslobodili termin za Momke na brod (istina, dogovorene s prethodnom upravom, ali nama nespretno ubačene u termin koji smo planirali za drugi projekt).
Javljamo se dakle da provjerimo – želite li vi još uopće gostovati u Rijeci, spustiti se iz svojeg redateljsko-glumačkog Olimpa do prizemlja naših “pubertetskih performansa”, pojaviti naime uopće na sceni zagađenoj našim hormonima i upropaštenoj našom nekompetencijom, ili ste odustale, ili možda – zaboravile?
Kako bilo – javite nam hitro, jer evo ponuda baš juče stiže iz lutkarskog kazališta u Zagrebu, za lutkarsku “poslasticu” na kojoj je navodno predano radio još Slobodan Šnajder, dok je ondje stolovao kao kućni dramaturg. Ili ste i to zaboravile? Tko je gdje i kada bio, što i kako radio?
Vrata kazališta u Rijeci su vam dakle otvorena, ili ste i u to sumnjale?
Srdačno pozdravljamo,
Oliver i Marin
Dio o pubertetskim performansima i hormonima zagađenoj pozornici prepuštam na analizu čitateljstvu, a ja ću se osvrnuti na produkcijski posao.
Iz pisma vidimo da su u opciji za obilježavanje smrti Ivana pl. Zajca bile produkcije Zrinskog u režiji Dolenčića i Prohića, redatelja koji su također svoje mjesto našli na gaćama pozornice nacionalnog kazališta.
Zanimljivo je da se nekog obilježi gaćama, a onda se režija Zrinskog (ni manje ni više!) nekog od gaćastih, uzima kao mogućnost za popunjavanje obljetničkog programa.
Ne vidim ja tu neke konzekventnosti.
(Dio s Lutkarskim kazalištem nisam shvatila.)
Ovo sam pismo sačuvala kako bih studentima kroz studiju slučaja objasnila kako se ne rade suradnje i kako se ne komunicira s potencijalnim partnerima.
Usput, obavještavam pretplatnike Zajc 1 i 2, premda obavijesti nema na stranicama HNK-a u Rijeci, da opereta ”Momci na brodu” neće gostovati u Rijeci premda je donedavno, a bez potpisanog ugovora s partnerom (Malom scenom), bila objavljena na stranicama Kazališta. Želite li doći na izvedbu ove poznate Zajčeve operete (ne opere) u Malu scenu, ulaznice možete rezervirati već danas.
Idemo dalje.
U predstavi ”Hrvatsko glumište” sudjeluje i maloljetna osoba. Kako sam prošla kroz kompliciranu proceduru dobivanja dozvole kada je naša malodobna kći igrala u predstavi u našem privatnom kazalištu, i to na sceni s vlastitim roditeljima, znam ponešto o problematici dobivanja dozvole za rad djece u kazalištu.
Inspekcija rada utvrđivala je čitanjem dostavljenog teksta predstave šteti li ćudoređu našeg djeteta sadržaj predstave. Zanima me, kako je inspekcija rada u Rijeci procijenila opasnost na ćudoređe djeteta u predstavi ”Hrvatsko glumište”? I kakav su tekst autori odnijeli na Inspektorat pa je dijete dobilo dozvolu igrati u ovoj produkciji?
Ili možda novi menadžment nije ni izvršio svoju zakonsku obvezu rješavanja pitanja noćnog rada djeteta u kazalištu? I time prekršio Zakon o radu?
Je li moguće da su spasitelji hrvatskog kazališta radili mimo procedure?
Ili je riječka inspekcija rada toliko tolerantnija od zagrebačke pa je moguće jednostavnije dobiti dopusnicu?
Moguće.
I da skratim ionako predugačak post:
Nova uprava HNK-a Ivana pl. Zajca sustavno krši više pozitivnih Zakona RH te smatram da bi odgovorni u Gradu (na čelu s gradonačelnikom Obersnelom) trebali poduzeti radnje da se kazalište s preko dvjesto zaposlenika stavi u okvire hrvatskog zakonodavstva.
Samo letimičnim pregledom rada organizacije može se ustanoviti da su prekršeni sljedeći zakoni:
Zakon o kazalištima (više dijelova)
Pravilnik o očevidniku kazališta
Zakon o fiskalnoj odgovornosti (u više dijelova)
Zakon o javnoj nabavi
Zakon o zaštiti potrošača (u više dijelova)
Zakon o radu (moguće).
Poštovanje zakonskog okvira prvi je preduvjet demokracije.
Kada ga uspostavimo, možemo krenuti i u lov na ustaše i fašiste, partizane i četnike u našim redovima.
Nemam ništa protiv.
S gaćama.
Ili bez njih.
A valja se za kraj sjetiti i narodne mudrosti: odnijeti gaće na štapu.
P. S. O tome da se o objavi imena Tonka Lonze, Neve Rošić i ostalih kolega koji su sudjelovali u ozloglašenoj predstavi ”Ognjište” koja je bila temom 1. Biltena Marina ili Olivera (ili obrnuto) nije oglasila naša udruga, HDDU, nemam riječi.
Pozivam Udrugu da se napokon oglasi. Ne zbog sadržaja koji se izvodi na pozornici. Protivnica sam svake cenzure. Pozivam da se oglase zbog Biltena koji su ništa drugo doli – lov na vještice.
(Blog Vitomire Lončar prenosimo s portala Večernjeg lista).
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci u srijedu navečer premijerno je izvedena predstava “Hrvatsko glumište”, autorski projekt redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića kojim oni, po Frljićevim riječima, žele “stvoriti distancu prema govoru mržnje koji je obilježio hrvatsko kazalište 90-tih”.
Tristotinjak gledatelja, koji su popunili sva mjesta na montažnoj tribini smještenoj na pozornici tako da gledaju u kazališno gledalište, svoj doživljaj izrazili su na kraju predstave burnim, dugotrajnim pljeskom i uzvicima odobravanja.
Na početku predstave pred publikom stoji platno s prizorom “Posljednje večere”. Nakon podizanja, na sceni ostaje osmero glumaca odjevenih u ogrtače poput apostola na slici. Ubrzo ih skidaju i ostaju u ustaškim crnim odorama dok se čuje snimka proglašenja NDH Slavka Kvaternika. Slijedi niz prizora kojima se dočaravaju orgije, a akteri na sceni postaju nalik zvijerima, što se prekida kad pokraj njih prolazi kip Gospe, a oni skrušeno kleče.
Glumci potom skidaju hlače te se na njihovom donjem rublju vide portreti Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, čijim se imenima i predstavljaju. Izgovaraju citate nekih od njih iz 90-tih godina prošloga stoljeća, dok se nad njih spušta natpis “Narodno kazalište Jasenovac”. Na stražnjoj strani donjeg riblja su pak portreti Snježane Banović, Vitomire Lončar i Slobodana Šnajdera.
Predstava se nastavlja scenom u kojoj se glumci svlače i ostaju posve goli, a nad njih se spuštaju glave tuševa dočaravajući plinske komore u nacističkim logorima te glumci liježu na hrpu poput žrtava.
U završnom dijelu scenu prema gledalištu zatvara replika svečanog zastora zagrebačkoga HNK s Bukovčevim “Hrvatskim preporodom”. Glumci se simbolično peru vlažnim maramicama a jedan od njih govori o tome kako se izjasnio javno kao Srbin, na što ga ostali napadnu vrijeđajući i mučeći ga.
To prekida djevojčica s kalašnjikovim u rukama uperenim u glumce. Svojim kostimom podsjeća na djevojčice iz prethodne predstave Frljića i Blaževića “Aleksandra Zec”.
U predstavi su glumili Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Dražen Mikulić, Nika Mišković i drugi. Kostimografkinja je Sandra Dekanić a scenografkinja Petra Veber.
“Hrvatsko glumište” je treći dio “Trilogije o hrvatskom fašizmu” Frljića i Blaževića, nakon “Bakhi” i “Aleksandre Zec”.
Na tribini o “upotrebi činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih”, održanoj u srijedu i najavljenoj kao uvod u predstavu, Oliver Frljić je kazao da on uvijek govori o temama koje službena politika zaboravlja i koje “ispadaju iz službene historiografije”. “Za oporavak društva je važno da se suoči s onime što je radilo”, kazao je Frljić objašjavajući namjere autora.
Na premijeri “Hrvatskog glumišta” viđeni su među ostalima gradonačelnik Vojko Obersnel te zamjenik ministrice kulture Vladimir Stojisavljević.
