Članovi Komisije ”Justitia et pax” Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) okupili su se 6. svibnja 2017. u središtu Banjolučke biskupije na obilježavanju 20. obljetnice osnutka Komisije. Njima su se pridružili i članovi istih komisija Hrvatske i Slovenske biskupske konferencije (HBK i SŠK). Na jubilarnoj sjednici sudjelovao je i poseban gost kardinal Peter Turkson, dugogodišnji predsjednik Papinskog Vijeća ”Justitia et pax”, a sad predsjednik Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj, novoimenovanog tijela Svete Stolice. [Read more…]
Arapske majke, u Tovarniku, sve kao bogorodice
Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34). [Read more…]
Pružimo pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Justitia et pax o važnosti međunarodne zaštite izbjeglica i kršćanskoj solidarnosti u njihovom zbrinjavanju
1.Posljednjih mjeseci svjedoci smo kretanja velikog broja izbjeglica s područja Bliskoga istoka, posebno iz ratom i nemirima zahvaćenih Sirije, Iraka i Afganistana. Dio njih, kroz tzv. europsku jugoistočnu rutu, ovih je dana stigao i dalje pristiže i u Republiku Hrvatsku. Stanje u Republici Hrvatskoj, osobito na državnim granicama i mjestima uz granicu, ocjenjujemo ozbiljnim, a sasvim je izvjesno da će, zbog razmjera izbjegličke krize kao i zbog odnosa nekih susjednih država prema ovome problemu, u razmjerno kratkome vremenu i naša zemlja biti u još većoj mjeri izravno pogođena ovom humanitarnom krizom.
Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi, koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica, zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom
Nažalost, strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i načinima rješavanja ove krize dosad su uglavnom izostala, kako na državnoj tako i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u prvome redu odgovornost država i Vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela.
Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi, koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica, zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom.
2.Pomoć i zaštita osoba s izbjegličkim statusom nije samo iskaz dobre volje država, već i njihova pozitivna međunarodna obveza sukladno Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine (i Protokolu iz 1967. godine). Prema tom međunarodnom ugovoru, izbjeglicom se ima smatrati svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje koje je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja i nemoguće joj je da se koristi, ili se zbog straha ne želi koristiti, zaštitom zemlje iz koje dolazi.
Pomoć i zaštita koju države moraju osigurati izbjeglicama ne ograničava se tek na nužni smještaj već mora obuhvatiti svu potrebnu zdravstvenu, psihološku, pravnu i inu pomoć. S obzirom da, zbog nestabilnosti područja iz kojeg dolaze, za većinu izbjeglica nije moguć njihov dragovoljni povratak u države podrijetla, nužno je razraditi modele njihove lokalne integracije ili preseljenja u treće države. Pritom je potrebno posebno voditi računa o potrebama spajanja obitelji.
Neprihvatljive su politike i prakse koje su u suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja stranaca (collective expulsions of aliens)
3.U tom vidu neprihvatljive su politike i prakse koje su u suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja stranaca (collective expulsions of aliens).
Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj mjeri uključuje u krijumčarenje osoba, na što ukazuje i papa Franjo u enciklici „Hvaljen budi” (Laudato si, 197), a što dovodi do patnje i strašnih tragedija pa i pogibije izbjeglica, čemu smo nažalost svjedoci posljednjih mjeseci i godina.
4.Države, dakako, imaju pravo na zaštitu svojih granica, kao i dužnost zajamčiti sigurnost i poštivanje prava svim osobama koje se nalaze na području pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, to ne smije doći u koliziju s pozitivnim obvezama pomoći i zaštite osobama s izbjegličkim statusom.
S obzirom da izbjeglice kao posebno osjetljiva kategorija ljudi (zbog nepoznavanja jezika, lokalnih običaja i kulture, neimaštine i financijske nužde i sl.) lako mogu postati žrtvama trgovanja ljudima radi iskorištavanja (za prisilni rad, prosjačenje, prostituciju i sl.), potrebno je poboljšati sustav identifikacije kada je riječ o izbjeglicama koje prelaze državnu granicu, tražiteljima azila ili azilantima i osobama kojima je zajamčena supsidijarna zaštita. Propusti i manjkavosti sustava u tom smislu neće značiti samo povredu pozitivne obveze države na zaštitu od ropstva već i nijekanje temeljnih postulata humanosti i kršćanskog čovjekoljublja koji osuđuju svako podjarmljivanje i porobljavanje čovjeka.
Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj mjeri uključuje u krijumčarenje osoba
5.Na ratovima i nemirima ugroženim i opustošenim područjima Bliskog istoka stradali su i još uvijek stradavaju milijuni ljudi, među kojima je i veliki broj pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina. Među njima je i veliki broj kršćana koji su izloženi ubijanjima i masovnim progonima.
Podsjećamo na trajnu opredijeljenost Katoličke crkve i Svetog Oca za uspostavu pravde i mira kao i na zaštitu kršćana te očuvanje kršćanskih civilizacijskih vrijednosti, kako na području Bliskog istoka koje se s pravom smatra ”kolijevkom kršćanstva”, tako i na područjima u koja su naša braća i sestre izbjegli. No, uvjetovanje pomoći i pružanja zaštite izbjeglicama na temelju njihove vjerske pripadnosti bilo bi u suprotnosti ne samo s načelom nediskriminacije izbjeglica po međunarodnom pravu, već i s temeljnim postulatima kršćanstva.
6.Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: ”Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34).
I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40).
I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40)
U tome duhu, kao i u duhu višekratnih javnih poziva Svetoga Oca i nedavnoga Apela vjerskih predstavnika u Republici Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, i mi pozivamo i vjernike i druge ljude dobre volje da, u okviru svojih mogućnosti, riječju i djelom, pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe. Istodobno potičemo i međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi se u ratom opustošenim krajevima Azije i Afrike, ali i drugdje u svijetu, uspostavio pravedan mir i poboljšali životni uvjeti te tako uklonili uzroci izbjegličke krize.
Apeliramo i na vodstvo Europske unije i europskih zemalja da u humanitarnoj krizi kojoj smo svjedoci pokažu toliko potrebnu djelotvornu solidarnost kako s izbjeglicama, tako i sa zemljama koje podnose teret aktualne izbjegličke krize.
U Zagrebu, 18. rujna 2015.
mons. Vjekoslav Huzjak,
biskup bjelovarsko-križevački,
predsjednik Komisije HBK Justitia et pax
Ne dati primjer protivnicima pravde i mira
Izjava Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije ”O potrebi poštivanja međunarodnog prava u razgraničenju Republike Hrvatske i Republike Slovenije”:
Ova Komisija HBK već je u dva navrata, najprije u listopadu 2009., a zatim ponovno, u listopadu 2012. godine upozorila hrvatsku i međunarodnu javnost na dvostruku opasnost za pravdu i za mir koja se može pojaviti kod određivanja granica između novonastalih demokratskih država: [Read more…]
Ud-baš biskupa Bogovića
Tko o čemu, biskup o udbašima. I to ne o penzioniranim udbašima jer ćemo o Josipu Perkoviću kasnije, u satiričkom prilogu ove kolumne, već o današnjim, aktivnim i žilavim udbašima koji, kaže biskup Mile Bogović, drmaju u hrvatskoj Vladi. Pa da vidimo jer sam očito bio krivo informiran pa sam stekao dojam da je jedini ud-baš samo u gaćama biskupa gospićko-senjskog.
U Tupalama kraj Sinca (Otočac) 30. prosinca je otkriven spomenik žrtvama komunističkog terora. Uz ostale, prisutni su bili predsjednik Hrvatskog Sabora Josip Leko, ministar branitelja Predrag Matić i otočki gradonačelnik Stjepan Kostelac.
Dana 12. rujna 1946., više od godinu dana nakon završetka rata, dvadesetak je civila ubijeno i zakopano na tom lokalitetu. Pravi razlozi naredbodavaca nisu do danas rasvijetljeni jer su mještani još uvijek nepovjerljivi prema svakome tko ih o tome zapita. Otočki gradonačelnik iznio je neke detalje tog zločina, ali je mnogo toga ostalo nepoznato. Zbog dugotrajnog nametnutog zaborava i šutnje, neke pojedinosti ostat će i dalje tajna. Nije sigurno ni koliko je ljudi pogubljeno. Svakako da nije riječ o petnaest osoba, kako piše na spomeniku, tvrde crkveni izvori, nego o više njih.
Gospićki ordinarijat izvještava da je Sinački župnik Drago Banić izradio poslije stradanja neupadljive križeve, a ljudi koji su nekoga imali u tom grobištu kriomice su ga posjećivali. Osim što je među ubijenima bilo više njegovih župljana, u jami je završila i župnikova sestra. Tek nakon uspostave samostalne hrvatske države smjelo se slobodno obići grobište. Postavljeni su dva križa s imenima žrtava, ali točnost popisa je upitna. Otkako je za župnika došao Stanko Smiljanić, svake godine se na Tupalama slavi misa na obljetnicu stradanja. Godine 2012. misu je predvodio gospićko-senjski biskup. Tako je taj lokalitet postalo mjesto okupljanja i posebnog pijeteta.
Biskup Bogović: ”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Povjerenstvo Ministarstva branitelja za istraživanje, uređenje i održavanje takvih groblja 24. listopada 2013. godine je počelo s iskopavanjem žrtava u Tupalama. Iz ordinarijata tvrde da je način kako je sve to izvedeno izazvalo nezadovoljstvo i protivljenje. Posao je već idući dan u Tupalama navodno već ”bio dovršen”. Ljudi su s distance mogli vidjeti samo bagere i kamione pa im se ta brzina nije nimalo sviđala.
Bilo je to pred blagdan Svih svetih kada ljudi nose cvijeće na grobove svojih pokojnika i pale na njima svijeće. Odjednom su, bez znanja i ikakvog dogovora, kosti stradalih na Tupalama prenesene na drugo mjesto – u iskopanu raku na otočkom groblju a na križ stavljen natpis: NN. Župnik je naknadno obaviješten da je Državno tužiteljstvo iz Karlovca naredilo Sudu u Gospiću da se pristupi iskapanju.
U župnoj dvorani u Sincu održana je 7. studenoga javna tribina na kojoj je izraženo nezadovoljstvo s načinom provođenja akcije. Predstavnik Grada Otočca korektno je iznio na koji način je Grad bio uključen, a gdje je samo trebao poslužiti kao logistika. Iz Ministarstva je odgovarano da je sve po zakonu. Rodbini mještanima to nije bilo dovoljno pa su na razne načine prosvjedovali i na koncu skupljali potpise za peticiju protiv takva načina odnosa prema njihovim ubijenima. Peticiju je potpisalo 896 osoba, što uvelike prelazi broj stanovnika Sinca – potpisali su i neki raseljeni i neki iz okolice.
Sasvim nedvojbeno, akcija Ministarstva branitelja ne bi izazvala takvu reakciju mještana da ubijeni 1946. nisu bili njihovi susjedi i rodbina. No, da to i nije bio slučaj, u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću smatraju da kod ovakvih iskapanja treba primjerenije pristupiti poslu. Ako se ne izvuku pouke, slika Sinca i Tupala ponavljat će se negdje drugdje što može svima samo štetiti. Biskup Mile Bogović najavljuje oštar rat i kaže (u Večernjem listu, 3 sijećnja): ”Izrazio sam nevjericu koja je danas na ustima mnogih, ali ih nitko ne pita niti vodi računa o tome što misle. Ako je ovo model po kojemu će se otkrivati i ostale žrtve komunizma, onda treba očekivati sličnu reakciju naroda. Sa svoje strane obećavam da ću kao predsjednik Komisije za hrvatski martirologij reagirati nimalo blaže!”
I čini se da bi se rat mogao izbjeći i da bi Bogović mogao dočekati skori odlazak u mirovinu bez povišena tlaka, da se to dade riješiti dogovorom ali, avaj, kako ćeš se dogovarati s Udbom? Jer, naravno, Udba je sve to organizirala. Udba! Evo kako.
U navedenom članku iz Večernjaka, ”Grujić može biti bolji čovjek od mene, ali bio je član Udbe”, biskup gospićko-senjski Mile Bogović, na pitanje novinara Darka Pavičića zašto je Ivana Grujića prozvao kao bivšeg pukovnika Udbe, odgovara da ”on to i jest!”
”Može Grujić kao čovjek biti bolji i od mene i od mnogih drugih, ali zar vam ne smeta da akciju iskapanja žrtava vodi čovjek koji je bio pripadnik iste organizacije koja je odgovorna za te zločine? Kad bi sve išlo kako treba, možda se to pitanje ne bi postavljalo. Ali ako je narod nezadovoljan, a treba li još neki dokaz da je bio nezadovoljan, onda je razumljivo da se ljudi pitaju tko stoji iza toga.”
Pukovnik Grujić: ”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”
Je li Bogović zna o čemu priča? Ja sam odavno izgubio tu nadu. Slušao sam ga 1989., 1990, i 1991. dok mi je predavao povijest na riječkoj bogosloviji i tada sam mislio da taj čovjek stvarno poznaje teme s kojima se bavi ali otkako je postao biskup Mile Bogović stvarno lupeta bez veze. Pošto je po struci povjesničar, zna, kao i mi novinari, da ima obavezu provjeravati svoje tvrdnje, pogotovo ako će njima izmlatiti nekoga čovjeka, svjedno je li gazi po mrtvima ili batinja žive. Ali, što ćemo kada je biskup Bogović u duši jedan neostvareni batinaš?
Pretjerujem? Hajte vi dokažite da pretjerujem a ja ću vam iznijeti dovoljne činjenice da potkrijepim tvrdnje da je monsinjor Bogović jedan isfrustrirani i loš povijesničar, jedan grub čovjek, osoba koja ne umije praštati, i koja vreba osvetničim porivom zloupotrebljavajući i oltar i tribinu, kada se god toga sjeti i kada mu god prokljuva mozak.
U istom danu na portalu Večernjega lista, jer te novine ipak nisu zaboravile zakonitost naše profesije, čitamo Grujićev odgovor Bogoviću: ”Biskupe Bogoviću, nisam udbaš već dragovoljac iz ‘91.”, odnosno da Bogovićevi napadi mogu ugroziti njegov status svjedoka u Haagu.
Grujić je naime, ušao u Oružane snage RH na samom početku Domovinskog rata 1991. kao dragovoljac, kasnije i kao pukovnik Hrvatske vojske. Međutim to Bogović ne uvažava nego brutalno udara na njega i njegov rad, čije posljedice osjećaju i njegova obitelj i prijatelji.
”Nije tajna da sam godinama bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova i da sam dio radnog vijeka proveo u odjelu koji se bavio državnom sigurnošću i zaštitom ustavnog poretka, u vrijeme kad je Udba već odavno prestala s djelovanjem. Ništa dodirno s time nemam. Logikom sljednosti, radio sam i u sigurnosnim službama RH za vrijeme Domovinskog rata pa ako se to može povezati s Udbom, onda su to apsurdi”, kaže pukovnik Grujić.
Potom ističe da je još uoči Domovinskog rata radio na protuobavještajnim poslovima suprotstavljajući se agresiji na Hrvatsku, na razoružanju neprijateljskih formacija te na razvoju sigurnosnog sustava na području Osijeka, kasnije i kao djelatnik Sigurnosno-informativne službe. Njegov posao podrazumijevao je i odlaske na okupirano područje kao i na ratišta Podunavlja i Posavine.
U jeku ratnih operacija, iz zatočeništva je oslobodio na stotine hrvatskih branitelja i civila. Premda nerado ističe svoje zasluge, u procesu traganja za nestalima prešao je više od milijun kilometara automobilom. Rukovodio je složenim operacijama koje za rezultat imaju 4936 ekshumiranih i 3956 identificiranih osoba iz Domovinskog rata te oko 500 ekshumiranih iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Osmislio je hrvatski model traženja nestalih osoba koji je ocijenjen kao jedan od najuspješnijih u svijetu.
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.” Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”Ante Ivas: ”Što si rekao?!” Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.” Josip Bozanić: ”Oko čega?” Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu…”
Smatra važnim naglasiti i svoju ulogu stručnog svjedoka Tužiteljstva na Haaškom sudu u suđenjima Miloševiću, Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. – Ovakvim se optužbama može ugroziti pa i urušiti dignitet rezultata na utvrđivanju ratnih zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku, što smatra opasnim. Upravo stoga, iskoristit će mogućnost zakonske zaštite i uzvratiti na optužbe biskupa Bogovića tražeći zadovoljštinu na sudu.
Bravo, tako i treba, neka olinjali biksup dokaže da je Grujić udbaš a da ud nije baš ili samo u biskupovim gaćama.
Pošto ovom posljednjom rečenicom najavljujjem satiru i pošto me jedan nervozni čitatelj proziva da nisam ništa napisao o slučaju Perković, a jesam, samo što ne čita pažljivo objave na portalu, evo vam i satirični bonus napisan za News Bar:
”Zbog izvanrednih okolnosti u Republici Hrvatskoj u petak navečer je održana hitna sjednica Komisije Hrvatske biskupke konferencije za odnose s državom pod predsjedanjem kardinala Josipa Bozanića a na kojoj je došlo do verbalnog obračuna koji je vidljiv u transkirptu zapisnika sačinjen pomoću prislušnih uređaja koji i dalje perfektno funkcioniraju u svim prostorijama sjedišta HBK na zagrebačkom Ksaveru a kojih je postavila Sigurnosna obavještajna agencija.
Agent S.P., od milja zvani ”Saša”, nije bio dovoljno pažljiv – znamo da se to događalo i britanskim kolegama -, pa je kopiju transkripta koju je nosio Draganu Lozančiću, šefu SOA-e, ostavio u dučanu za kućne ljubimce u Heinzelovoj što je ovdje potpisani novinar slučajno otkrio dok je tražio pijesak za mačke.
Ne sumnjajući da su djelatnici SOA-e točni u prepisivanju (neki prepisuju cijele diplomske radnje), odlučio sam teška srca objaviti najvažnije djelove dokumenta a ono ne baca baš najbolje svjetlo na članove episkopata koji su se okupili u povodu ”Slučaja Perković”. Činim to jer postoji opravdan interes javnosti ispričavajući se katolicima ukoliko dođe do narušavanja ugleda pojedinih biskupa. Sami su si krivi.
Ante Ivas: ”Dobro, što se čeka? Hoćemo li više početi?”
Želimir Puljić: ”Strpi se još malo. Znamo da si zbog ove sjednice propustio kartanje s Thompsonom ali vremena su ozbiljna. Kolega Devčić samo što nije stigao…”
Ante Ivas: ”Pa, imamo kvorum: ti, ja, Bozanić, Uzinić, Huzjak, Šaško… šestero nas je. Nedostaje samo Devčić. To je jedan. A nas je šest. Koliko mi pamet još služi, znači, imamo kvorum.”
Josip Bozanić: ”Ja predsjedam i kažem da ćemo ispoštovati akademsku četvrt.”
Ante Ivas: ”Hajde, hajde, ne pravi se važan. Znamo da imaš dva magisterija i počasni doktorat. Ali Ivan kasni petnaest minuta, ne četiri.”
Ivan Šaško: ”Akademska četvrt je sinonim za petnaest minuta…”
Ante Ivas: ”Ti, mali, šuti!”
Ivan Šaško: ”Zašto se vrijeđate? Samo pojašnjavam…”
Ante Ivas: ”Sve je meni jasno: otkako ga Milanović preferira, Devčić je digao nos, pa ga svi moraju čekati.”
Mate Uzinić: ”Polako, Ante, ne srdi se, evo, čini se da je Devčić stigao.”
Ante Ivas: ”No, dobro. Vjeko, inače, što ima kod tebe?… Vjeko?… Vjeko?! Spavaš?!”
Vjekoslav Huzjak: ”Molim?”
Ante Ivas: ”Spavaš li?”
Vjekoslav Huzjak: ”Ma, ne, imao sam slušalice, Miroslav Škoro, dobra stvar.”
Ante Ivas: ”Škoro? OK. Može. Naš je.”
Ivan Devčić: ”Bog s Vama. Dobra večer, ispričavam se… Bio mi je episkop u gostima. Malo kasnim, znam.”
Mate Uzinić: ”Družiš li se s episkopom? Hajd’ bravo. Fala ti Bože. Nisam jedini. Ha, ha… Pardon.”
Ante Ivas: ”Nego, Ivane jesi li dezinficirao ruke nakon što si se rukovao s Milanovićem?!”
Ivan Devčić: ”Što kažeš? Aha, da, nemoj tako, fin je to čovjek.”
Ante Ivas: ”Uzmi si ga doma ako ti je tako dobar.”
Želimir Puljić: ”Daj, Josipe, kreni.”
Josip Bozanić: ”Braćo… otvaram ovu… mmmm… Koja je ovo po redu sjednica?”
Želimir Puljić: ”Ma, nema veze, hajde, šibaj.”
Josip Bozanić: ”Imamo samo jednu točku dnevnog reda a to je ova novonastala situacija kada je naša Styrija nasrnula na nas. To je izdaja. Mene prozivaju da sam nekorektan prema Udbi. Biti ću vrlo kratak: neću dopustiti Perkovićevu kanonizaciju!”
Ivan Devčić: ”A tko tebe pita? Nisi uopće shvatio što je Perković rekao. On je tražio nekakvu našu zahvalnost što je spasio dnevnik blaženog kardinala Stepinca i njegov kalež…”
Josip Bozanić: ”Ne, ti ne shvaćaš! Veli Perković: ‘Nekidan sam ostao šokiran kada je kardinal Bozanić u svojoj poruci aludirao na mene i moj slučaj, jer je osudio vlast koja pravi zakone po mjeri jednog čovjeka. Meni je to bilo grozno jer svi su znali tko je taj jedan čovjek. Htio sam se obratiti gospodinu Bozaniću pismom…’, i tako dalje, čekaj, da, tu je to: ‘Htio sam mu reći i što sam ja kao dječak, ministrant, učio od svog svećenika. A učio me da ni jednom čovjeku, živom stvoru, iz crkve neće biti naneseno zlo bilo koje vrste.’ Dakle, to je naš problem: na mala vrata se Udba gura u ministrante pa u svece. Čuo si Bogovića neki dan. Kaže da Udba postavlja spomenike žrtvama komunizma, da izokreće činjenice, da je vrlo aktivna i živa ta hrvatska Udba. I sada Perkovića naše novine glorificiraju, skidaju svaku krivnju sa njega, a mene razapinju. Eto, to je naš problem!”
Ivan Devčić: ”Čuj, Josipe, ti si studirao pravo i znaš da, u načelu, svaki je čovjek nedužan dok mu se ne dokaže da je udbaš, oprosti, mislio sam kazati dok mu se ne dokazuje da je likvidator, tc, joj, no, mislim, kriv.”
Želimir Puljić: ”Bojim se da ovako nećemo nikuda stići. Hajmo staviti na glasanje…”
Ante Ivas: ”Da, glasajmo! Tko je za to da kolega Devčić pređe u neku drugu komisiju, recimo u onu za komunizam i dijalog?”
Želimir Puljić: ”Ante, daj, budi ozbiljan. Predlažem da glasamo da li smo za to da jedna radna grupa, neka to budu Uzinić, Huzjak i Šaško, prouči predmet i da, nakon što bude donešena pravomočna presuda, vidimo kako stoji Perković sa sakramentima i može li mu se, mislim, čisto privatno, poslati zahvalno pismo što nije osobno dao otrovati kardinala Bozanića? Šalim se, kolege, moramo se malo opustiti. Dakle da mu zahvalimo što su nam ljudi iz službe vratili Stepinčeve stvari?”
Ante Ivas: ”Ne može. Tko će čekati presudu? Ja ove godine idem u mirovinu. Mene više ovdje neće biti.”
Ivan Devčić: ”Hvala Bogu!”
Ante Ivas: ”Što si rekao?!”
Ivan Devčić: ”Da je dobro što smo se usuglasili.”
Josip Bozanić: ”Oko čega?”
Želimir Puljić: ”Da ne treba Perkovića baciti lavovima ako će ga ionako pojesti crvi. Psiholog sam po struci. Dopustite da se malo osvrnem na našu ljudsku prirodu. A možda da u međuvremenu predmet prebacimo u resor biskupa Nikole Kekića?”
Josip Bozanić: ”Što će nam pak on?”
Želimir Puljić: ”Pa vodi Odbor HBK za pastoral osoba lišenih slobode.”
Ivan Šaško: ”Nema potrebe. Perković je ušao i odmah izašao iz Remetinca. Na slobodi je.”
Želimir Puljić: ”Majke ti mila!”
Mate Uzinić: ”Jesmo li gotovi? Hvatam let za Dubrovnik.”
Ante Ivas: ”Naravno da smo gotovi. Udba vuće konce, u njenim smo rukama, nema nam spasa. Jel’ tako Vjeko?… Vjekoslave?… Huzo!!!
Vjekoslav Huzjak: ”Sorry, Škoro, odlična stvar.”