U povodu nedavno održane izvanredne Biskupske sinode u Vatikanu na kojoj se na mala vrata otvorila dugo očekivana rasprava o pastoralu rastavljenih i ponovno oženjenih, ali i o statusu homoseksualaca vjernika, novinar Jutarnjeg lista Vlado Vurušić je potaknuo don Antona Šuljića, svećenika i urednika u Kršćanskoj sadašnjosti, književnika i likovnoga kritičara (uz to i dobar poeta) da progovori o sadašnjem trenutnu Katoličke crkve i vjerujem da je, opremajući taj intervju, znao da ”u rukama” ima vrijednu ”robu” ali sam siguran da kolega Vurušić nije slutio da je možda pokrenuo pravu malu crkvenu Perestrojku.

 

Pretjerujem? Možda. I treba pretjerivati! Jer je Katolička crkva u Republici Hrvatskoj toliko opterećena fundamentalizmom i nacionalizmom, željom da bude moćna i toliko je antireformistička da je to postalo zaista nepodnošljivo i razlogom da sve više mladih ljudi i onih koji su školovani zaziru od nje, od sakramentalnog života i od religioznosti uopće.

Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari

 

Naslov intervjua don Antona Šuljića nije pak pretjeran i sasvim točno odgovara onomu što je rekao: ”Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima”. Dapače, u intervjuu je don Anton kazao i puno važnije stvari.

 

Ovdje ću ih nabrojati, onako kako se redom pojavljuju u tekstu:

 

Najprije je konstatirao da je Crkva, ona univerzalna, ”polarizirana” te da hrvatski episkopat spada u onu grupaciju koja ne podržava papu Franju, što bi mogao biti razlogom da se don Antona optuži da generalizira (ili da, koristeći jezik glavnog urednika Glasa Koncila, ”kleveće” ovdašnju Crkvu) iako bi ti koji bi ga optužili teško mogli dokazati da don Anton ne govori istinu.

 

Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije, čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća.

 

Pošto papa Franjo dolazi iz crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, onda je moguće da poruka Katoličke crkve o tome da se trebamo okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena, onoliko jasna i nepatvorena koliko je ponašanje hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno.

Indirektno, don Anton govori o ovima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebitim procesom sekularizacije čime se još jednom suprotstavio svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je, za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice XX. stoljeća

 

Licemjerne kolege i širu javnost don Anton podsjeća da mjera ne smije biti tradicija nego Isus te da je pravo pitanje poimanje vjere: Je li Crkva radi same sebe ili je tu za čovjeka?

 

Prof. Šuljić zagovara pastoral rastavljenih tako da rastavljeni i ponovno oženjeni ne budu sakramentalno kažnjeni u stalnosti. Osim toga podsjeća na dužnost proučavanja specifičnosti homoseksualaca jer Crkva mora dati neke odgovore kojima bi konačno mogla biti od pomoći toj grupaciji ljudi i vjernika. Uostalom, don Anton progovara o jednom velikom tabuu a to je prisutnost homoseksualaca u hijerarhijskome dijelu Crkve.

 

Izražava žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i da dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama.

 

Tu se onda spominje i opozicija Papi: ”U Hrvatskoj će se mnogi crkveni ljudi zaklinjati u Papu i citirati ga do iznemoglosti, a neće baš uvijek slijediti njegov primjer ili podržati njegove stavove. Postoje neki svećenici koji imaju latentni otpor prema papinim stavovima.”

 

Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Ovoga svećenika smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaže iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara.

 

Konačno, kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.

Dotaknuo se don Anton i teme s kojom se bavim puna dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. ”Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…) čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju.” Don Antona smetaju i riječi ”mržnje” koje izlaze iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara

 

Zašto pak smatram da su ove riječi don Antona Šuljića revolucionarne? Zar time želim umanjiti vlastiti kolumnistički rad, ili publicističke doprinose fra Bone Zvonimira Šagija, don Ivana Grubišića, o. Frana Prcele i drugih, te nekih vrlo vrijednih bosanskih franjevaca? Omalovažavam li pak kolegicu Jadranku Brnčić ili prof. Petera Kuzmiča koji s katoličke i protestantske pozicije govore to isto što i prof. Šuljić? Nipošto!

 

Ali svi smo mi, otprilike, disidenti, na crnim smo listama, osobito Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije, i naš se glas ne smatra poželjnim. Mi smo heretici, otpadnici, krivovjernici i izdajnici tzv. Crkve u Hrvata, antikoncilske tvorevine koja je osuđena na propast jer je protuevanđeoska i necivilizacijska. I neka propadne!

 

Ali don Anton Šuljić nije disident. On je čovjek koji je čvrsto usađen u Katoličkoj crkvi. On ne dovodi u pitanje dogme (ja pak da, neke). Ako ga se pak od sada prokaže u crkvenim kuloarima ili crkvenim forumima, to će biti samo dokaz da je u svemu što je rekao bio u pravo.

 

Pita me jedan kolega hoće li Glas Koncila ili IKA (koju je don Anton i vodio) imati petlje prenijeti što je prof. Šuljić rekao ili hoće li ga Ivan Miklenić napasti u svom komentaru? Ne vjerujem. Tako bi priznali da opozicija postoji a njihova je strategija – šutnja, naime, prešućivati sve ono što nije po okusu glavnog urednika katoličkog tjednika ili generalnog tajnika HBK i ravnatelja IKA-e, Enca Rodinisa (s kim sam dijelio klupe na riječkoj bogosloviji), kojeg zanima samo jedno – ne uprskati stvar kako bi si umanjio šanse da postane biskupom pa će se ponašati kao da je don Anton u Jutarnjem listu govorio o lijepoti njegova rodnoga otoka Paga.

 

U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći.

U neku ruku, kolega Vlado Vurušić je donoseći intervju s prof. Šuljićem izvrsno obilježio pad Berlinskoga zida jer škrgut zubi (sada se pak prisjećam kako je na Trgu Žrtava fašizma, dok smo tražiti da se vrati ime tome trgu, dominikanac Vjekoslav Lasić dovikivao don Luki Vincetiću: ”Vincetiću pederu!”) onih koje don Anton proziva je sličan buci onih koji su poput Ericha Honeckera govorili da su vječni, kao i zid, te da nikakve promjene neće doći

 

Oh, da, hoće. Don Anton Šuljić je samo navjestitelj onoga što je neminovno.

 

Teologija, kako tumači prof. Hans Küng, mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu. Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena. Teologija mora biti kritična a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata. Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako ad extra, u susretu s drugim religijama.

 

Iz Manifesta Kršćanskog akademskog kruga (nažalost, zamrlog) izdvajam neke zadaće koje mi se čine da proizlaze iz nove zrelosti koju promiče prof. Šuljić:

 

• sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge;

 

• jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima;

 

• surađivati sa segmentima civilnog društva koja jednako ili slično teže temeljnim;

 

• baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine;

 

• raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebitijima i najzapostavljenijima;

 

• pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.

Izlaz, to nam poručuje don Anton Šuljić, je u traženju nove zrelosti. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

 

Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici. Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve s modernim društvom.

 

Zbog toga, ovaj je intervju (kanimo ga u proširenoj verziji donijeti iduće subote) od izuzetne važnosti. Hvala Vladi Vurušiću i hvala don Antonu Šuljiću.