”Što vi s tim nenasiljem možete konkretno učiniti? Jeste li slijepi, zar ne vidite zločine u Ukrajini, opasnost svirepog nasilja u Siriji koje nam prijeti? Zar nije jasno k’o dan da nam je jedini spas u obrani vojnom silom?”

Takva nas pitanja susreću kada zagovaramo odricanje od nasilja. I dobro je dok nas susreću, dok u direktnoj komunikaciji razgovaramo. Iz tih dobronamjernih pitanja osjeća se nemoć, koju i sami osjećamo, zbog nasilja u svijetu koji nas okružuje.

Na slična pitanja o nasilju odgovorila je njemačka bibličarka Louise Schottroff, preminula prije dva mjeseca: ”Pa ipak, čula sam da je Isus uskrsnuo”. U njezinu IPAK čitamo trag nenasilne poruke Uskrsloga. Na ovom IPAK Uskrsa temelji se kršćanska nenasilna tradicija.

Točno je: vidimo zlo i osjećamo strah da nas nasilje ne savlada. Na pitanje što ćemo s tim nasiljem držimo se čvrsto vijesti da se IPAK zbio jedan događaj, sasvim drugačiji od nasilja koje nam prijeti, a taj događaj zovemo uskrsnuće.

Upravo taj događaj trebamo uzeti kao polazište u otporu prema nasilju, jer nam on omogućuje da ne oponašamo nasilje, nego da – koliko god to izgledalo neobično, nesvakidašnje i čudno – djelujemo IPAK iz jedne druge snage: iz snage znanja da je jedan ispred nas prošao ispit nasilja na nenasilan način.

Kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća? Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći? Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?

Nije posegnuo ni za oružjem, ni za bogatstvom, ni za privilegijima.

Ako nije on, zašto mi posežemo za oružjem, zašto mislimo da ćemo zgrnutim kapitalom učiniti nešto dobro za ljude i zašto ne nastavimo kresati privilegije kako je počeo papa Franjo simboličnom zamjenom zlatnih za željezne križeve?

Možda jedan od razloga leži u riziku, riziku uskrsnuća koje povezujemo s rizikom nenasilja.

Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu.

Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno.

Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke. Ako je itko bio pravedan i mogao odgovoriti pravednim na nepravedno nasilje, onda je to mogao Isus Krist, ali on to IPAK nije učinio, nego je dopustio da ga objese na križ.

U Velikom tjednu proaktivno obnavljamo sjećanje na Kristovu muku i smrt. Proaktivno znači da ne komemoriramo prošlost, nego da proučavamo Isusovu muku i smrt kao svoju sadašnjost: sjećamo se danas da bismo nasljedovali Krista u kojeg smo povjerovali.

Koliko smo kao kršćani svjesni da smo time pristali da i mi budemo obješeni na križ, a sve uz rizik uskrsnuća, dakle uz nesigurnost, premda vjerujući da ćemo i mi uskrsnuti?

Nismo mi proganjani kršćani kojima će odsjeći glave – toga se u ovim krajevima zacijelo ne bojimo – ali jesmo pozvani ljubiti neprijatelje, a time umire naš svijet pravednih žrtava rata. Jer, IPAK se nadamo u pravdu uskrsnuća.

Tko je od nas radije ušao u rizik ljubavi prema neprijatelju i odupro se utjecaju okoline koja kaže da neprijatelja treba uništiti?

Tko je to u svojoj svakodnevnici spreman trpjeti smrt svojih svjetonazorskih očekivanja i odreći se privilegija većine?

Iako smo u Hrvatskoj većinom katolici, u BiH većinom vjernici, tko od nas zbog dijaloga pristaje na ravnopravnost odustajući od prilike da snagom većine dominira?

Tko od nas kao vjernik/ca trpi jer mu je muž, brat ili prijatelj gay te samim time što je prijatelj i sam ulazi u gladijatorsku arenu javnosti u kojoj svjetina viče: ”Ubij pedera!”? A ta je svjetina pokrštena.

Bezuvjetno odricanje od nasilja prvi je korak ka nenasilnom djelovanju. Ono ne računa s batinom u pričuvi (ako nenasilna sredstva zakažu) i odriče se prava na nasilnu obranu. Nenasilje ne priznaje nasilju pravo da bude pravedno. Ako igdje imamo primjer takva nenasilja, onda je to za kršćane Isusov put muke

Tko se od nas srami što pokrštena svjetina viče: ”Ubij!”? Nije li tomu slično: ”Razapni!”?

Tko pristaje mučiti se prihvaćajući raspad svoje slike svijeta zato što netko odudara od te slike?

Tko prihvaća rastavljene kao sebi ravnopravne?

Tko vjeruje da u očima drugoga svijetli ono nešto Božje i da ga zato ne može osuditi?

To su naša pitanja nenasilja. Tu je naša Ukrajina i naša Sirija.

Nenasilna tradicija Uskrsloga plod je muke koja nema tržišnu vrijednost. Ona je zabadava. Ludost, piše sv. Pavao. A nije li upravo ta situacija prilika za rizik uskrsnuća?

Zato, kada nas pitaju što mislimo o Ukrajini, kako konkretno riješiti Siriju i što s terorizmom Islamske države, mi pitamo: Gdje su u našoj Crkvi prostori pristajanja na rizik uskrsnuća?

Gdje smo to mi kršćani spremni radije umrijeti nego nanositi zlo, radije pretrpjeti križ nego osuditi iz pozicije moći?

Gdje smo spremni izložiti se krećući putem Golgote, za koji vjerujemo da nas vodi u uskrsno jutro?

(Tekst je prvotno objavljen u broju za travanj 2015. u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, ali ga po želji autora ovdje donosimo u necenzuriranom obliku).