Rezultati midterm izbora su dali predviđene rezultate, ali to nije bio tsunami koji se očekivao. Demokrati su pobijedili u Predstavničkom domu, ali su se republikanci konsolidirali u Senatu. Dakle, pobjeda za demokrate, ali Trump i trumpizam nisu poraženi kako se jedan dio Amerike, a i dobar dio svijeta nadao. [Read more…]
Jesu li se izdajnici namnožili?
Revolucije jedu svoju djecu. Ta političko-gurmanska parola potvrđuje se iz dana u dan, štoviše, proizvodnja izdajnika se zahuktala, a revolucije su sve gladnije. Ili su pali kriteriji o tome tko je izdajnik ili su se izdajnici namnožili. [Read more…]
Tražili ste? Dobili ste!
Kako prenosi tportal, pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i dalje je aktualna tema austrijskih medija koji objavljuju prilično kritične analize o prvim izjavama izabrane predsjednice. Liberalni Der Standard piše o ”grubim tonovima”, a konzervativni Die Presse konstatira ”duboke podjele u Hrvatskoj”.
”HDZ je pobijedio na ideološki opterećenim izborima, a SDP je ostao bez argumenata”, piše Der Standard u analizi prvih poteza izabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, kojoj se zamjeraju grubi tonovi u izjavama. ”Hrvatska ima predsjednicu. Kolinda Grabar Kitarović prva je žena izabrana na tu dužnost. Time su ispričane sve važne novosti oko predsjedničkih izbora. Jer ni izborna kampanja ni stavovi predsjedničkih kandidata nisu nikoga uvjerili svojom originalnošću”, piše Der Standard i retoriku Grabar Kitarović opisuje kao ”okrenutu prošlosti”.
Nova se predsjednica u kampanji pozicionirala kao ”domoljubna, vrijednosno konzervativna i Zapadu orijentirana kandidatkinja” koja ”želi oživjeti duh Franje Tuđmana”, te je već u prvim istupima nakon pobjede ”pokazala da se od nje ne mogu čuti umjerene izjave kao od njezina prethodnika”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz intervjua. To su otprilike izjave ravne onoj famoznoj Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Die Presse pak da je ”Hrvatska duboko podijeljena” te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”.
Predizborna kampanja bila je ”iznimno prljava”, a Hrvatska se opisuje kao država u kojoj se ”politički sukobi iznimno agresivno provode”, te je društvo ”podijeljeno po sredini”. Činjenica da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u izbornoj noći održao govor prije Grabar Kitarović ”pokazuje odnose moći u toj stranci”.
Ako uskoro ne dođe do pozitivnih razvoja, Die Presse predviđa da će Hrvatska ”gledanjem unatrag još više potonuti u krizu”.
Hvala kolegama s tportala.
Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ima jedan fundamentalni problem, a to je strahovito pomanjkanje političke pameti. Usto, bilo bi nužno da svoj jezik priključio na mozak, ma štogod se u njemu nalazilo. Izjavila je, naime, u intervjuu koji će emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1 kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer ”sve smatra Hrvatima”.
”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”, kazala je Grabar Kitarović u jednom od izvadaka iz rečena intervjua.
Die Presse piše da je ”Hrvatska duboko podijeljena”, te u ovoj godini s novom predsjednicom ”ide u pravcu još veće podjele”. Grabar Kitarović pobjedu može zahvaliti ”velikoj mobilizaciji nacionalno-konzervativnog lagera”, te joj ”nije na čast kada se poziva na to da želi ići stopama Franje Tuđmana”, opisanog kao ”autoritarni vladar iz 1990-ih koji je Hrvatsku krajem svojeg vladanja gurnuo u međunarodnu izolaciju”
Njene riječi su izazvale opću konsternaciju. I ravne su otprilike onoj famoznoj izjavi Franje Tuđmana da je sretan što mu supruga nije ni Židovka ni Srpkinja!
Izjava novoizabrane hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da su za nju Srbi u Hrvatskoj Hrvati u smislu hrvatskog državljanstva koje imaju izazvala je oštra reagiranja u Srbiji uz ocjene da je “skandalozna i sramotna” te “opasna”.
Predsjednik parlamentarnog odbora za dijasporu i Srbe u regiji Janko Veselinović “duboko je iznenađen izjavom” da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, priopćeno je iz Skupštine Srbije. “Ukoliko se ne radi o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija”, navodi se u priopćenju za medije.
Grabar Kitarović “ovom izjavom oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz 19. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba”, navodi se. Veselinović je rekao da će se osobno i u ime odbora koji vodi “zauzimati za puna prava Srba u Hrvatskoj i za poštovanje njihova identiteta, vjerskih osećaja, prava na uporabu jezika, ćiriličnog pisma i ostvarivanje drugih manjinskih i statusnih prava”. Jednako će se boriti i za poštovanje prava nacionalnih manjina u Srbiji, a “time i građana hrvatske nacionalnosti koji žive u Srbiji”.
Potpredsjednik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) Nebojša Stefanović izjavu novoizabrane predsjednice RS ocijenio je “potpuno skandaloznom i sramotnom”. Rekao je kako “se ne smije ni zamisliti” kakva bi reagiranja bila da je tako nešto netko u Srbiji rekao o bilo kojoj nacionalnoj manjini. “Želim vjerovati da se radi samo o skandaloznoj izjavi i nadam se da će se ona (Grabar Kitarović) prestati baviti skandalima i početi nešto drugo raditi. Nadam se da je riječ samo o skandaloznoj izjavi, a ne o politici Starčevića i Pavelića”, rekao je Stefanović.
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi!
Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica u Srbiji i zastupnik u srbijanskom Parlamentu Miodrag Linta izjavu Grabar Kitarović naziva “provokativnom, šovinističkom i za svaku osudu”. Ona je “poruka Srbima da je najbolje da se isele ili asimiliraju”, rekao je Linta i zapitao “za koja će se to prava Grabar Kitarović boriti” jer su, ako se uzmu ista mjerila, “Hrvati koji žive u Srbiji Srbi, a Hrvati koji žive u BiH Bosanci”, navedeno je u priopćenju. Linta je pozvao predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Srbiji da “javno kažu podržavaju li stajalište hrvatske predsjednice da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, što podrazumijeva da su i Hrvati u Srbiji Srbi” ili pak osuđuju takvo stajalište.
Usto, nevladina organizacija Napredni klub iz Srbije zatražila je od predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Srbije da odlučno i oštro reagiraju povodom njene izjave kojom je Vojvodinu nazvala ”susjednom zemljom”.
Mediji u Srbiji s velikom pozornošću pratili su izbore u Hrvatskoj, a posebno im je za uho zapela izjava u govoru nove predsjednice koja je kazala: ”Borit ću se za prava manjina u Hrvatskoj i tražiti da ona budu što veća, ali ništa manje neću tražiti ni za Hrvate u Srbiji i Vojvodini i u drugim susjednim zemljama”.
”Ovakva skandalozna izjava, pa sve i da je nenamjeran politički gaf, svakako ne smije ostati bez reakcije nadležnih u Srbiji”, upozorio je u priopćenju Napredni klub, na čijem čelu je povjesničar Čedomir Antić.
Izjava izabrane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović kako joj je prihvatljiva uspostava trećeg entiteta u BiH ”ako je to rješenje koji želi hrvatski narod koji u njoj živi”, izaziva niz negativnih reakcija u BiH, pa ju se moli da se ne ”petlja” u unutarnje stvari te zemlje. ”Pitanje organizacije BiH i ustavnih reformi nije pitanje naših susjeda već isključivo unutarnja stvar BiH”, stoji u priopćenju koje se poslao iz centrale SDA koju vodi član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
Prof. Petar Vuković, Filozofski fakultet: ”Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu”
Drugi će par rukava biti taj što je novoizabrana predsjednica, kako sam upozoravao, temeljito needucirana (usuđujem se reći da je, ono, barbikanski tupa) i nekompenetnta osoba za poziciju šefa države. To vidimo i iz njene, blago rečeno, uvrnute dosjetke da bi riječi ”građanke i građani” mogle vrijeđati seljake. Bože dragi! Naime, kaj, u istraživanju u povodu prve godišnjice eksperimentalnog uvođenja građanskog odgoja u manji broj osnovnih škola, učenicima četvrtih razreda postavljeno je 2013. i pitanje ”Što znači da je netko građanin?” U testu kojem su pristupila 104 učenika, njih čak 54 posto zaokružilo je odgovor da je to – osoba koja živi u gradu.
Mediji su se, kad su krajem te godine objavljeni rezultati istraživanja, zgražali zbog iskazanog elementarnog neznanja osmoškolaca, a zagovornici uvođenja predmeta građanski odgoj u redovitu nastavu dobili su na ovaj način dodatne argumente. Godinu dana kasnije, građanskog odgoja još nema u hrvatskim školama, a novoizabrana predsjednica, žena s diplomom Filozofskog fakulteta i magisterijem Fakulteta političkih znanosti iz međunarodnih odnosa, također misli da građani žive samo u gradovima.
Kazala je, naime, za BHT 1 i kako je osobno smeta oslovljavanje s građanke i građani, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu. ”Ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu”, opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila.
Dakle, jedva da je prošlo tjedan dana od njena izbora i već nas je posvađala sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Posvađat će ona i naše ljude međusobno. I na to ju upozorava Petar Vuković, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rodom iz Subotice i član uredništva Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koji joj je napisao otvoreno pismo u kojemu sa jezikoslovnog, ali i iskustvenog aspekta upozorava na štetnost njezine izjave date u razgovoru za BHT: ”Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”.
Pismo prenosim u cjelini:
Poštovana gđo Grabar-Kitarović,
obraćam Vam se potaknut Vašom izjavom da su Srbi u Hrvatskoj za Vas Hrvati te da Vam oslovljavanje “građanke i građani” smeta jer je, navodno, diskriminatorno prema ljudima sa sela.
Podrijetlom sam Hrvat iz Vojvodine i iako u Zagrebu živim već dvadesetak godina, cijela je moja obitelj i dalje u Vojvodini, u okolici Subotice, koju ste nadavno i sami posjetili. Ako se iz Vaše izjave izvuku analogije, članovi su moje obitelji zapravo Srbi. Svi oni bili bi zgranuti da im se takvo što kaže i nikad to ne bi mogli prihvatiti. Svi oni smatraju se, naime, Hrvatima koji su građani Srbije, iako mnogi od njih žive na selu.
Budući da ste bivša studentica Fakulteta na kojem radim, a uz to ste završili filološki studij, rado bih Vas podsjetio na razliku između rječotvornog i leksičkog značenja riječi: u prvom građanin zaista znači “čovjek koji živi u gradu”, ali u drugom (a ono se, zapravo, računa) ta riječ ima i druga značenja, koja su zabilježena u rječniku. Ako Vam je engleski kojim slučajem bliži od hrvatskoga, ta su značenja manje-više usporedna značenjima riječi “citizen”, koja također ne označuje samo čovjeka koji živi u “cityju”.
S obzirom na to da ste ozbiljna političarka, zacijelo Vam je poznata i činjenica da se etnonim Hrvat u pravilu rabi u etničkom smislu (kao i Nijemac, Mađar, Srbin), a ne u političkom smislu (kao Amerikanac, Britanac, Francuz). Posrijedi su, jednostavno, dvije tradicije nacija, etnička srednjoeuropska i politička atlantska. Iskrivljujući ta značenja i te tradicije, u najboljem slučaju ispadate smiješni. Bojim se da se Vaša izjava i implikacije koje ima ne mogu svrstati u “najbolji slučaj” i da ostavljaju gorak okus totalitarnoga.
Do 1994. živio sam u Srbiji i na vlastitoj koži osjetio režim Slobodana Miloševića. Imam živa sjećanja o tom kako je živjeti u represivnoj državi i kako je u takvoj državi biti pripadnik neželjene manjine. Za mene, za kojega je život u Hrvatskoj bio izbor, nema gore stvari nego kad u svojoj hrvatskoj domovini prepoznam elemente koji me podsjete na Srbiju iz vremena Slobodana Miloševića. Nažalost, Vaša stranka, a eto, vidite, i Vi, često mi dajete prilike za takav deja vu.
U nadi da ćete se u svojem predsjedničkom mandatu ipak pokazati kao političarka koja razumije vrijednosti liberalne demokracije zapadnoga tipa, a da će Vaša stranka iz polutotalitarnoga pokreta iz kojega se neistomišljenike optužuje za veleizdaju prerasti u modernu demokršćansku stranku srednjoeuropskoga tipa koja zna što znači pluralnost i tolerantnost, srdačno Vas pozdravljam.
Petar Vuković
izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Što da vam kažem? Tražili ste? Dobili ste! Htjeli ste promjene? Eto vam ih!
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca: strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom
Upozoravao sam i na to da će Kolinda Grabar Kitarović, jer se nije distancirala od govora mržnje Tomislava Karamarka i tzv. Stožera za obranu tzv. hrvatskog Vukovara i šatoraša iz Savske, dovesti zemlju na rub građanskoga rata, a ne samo u teške konflikte sa susjedima.
Žena koja ne poznaje Ustav niti predsjedničke ovlasti, koja bi kadrovirala na način da se okruži ekstremnim desničarima i negacionistima holokausta tipa Josipa Jurčevića i koja ne posjeduje intelektualni, a ni profesionalni kredibilitet ni autoritet predstavlja veliku opasnost za sigurnost zemlje i za skladnost odnosa njenih građana.
Da zaključim uz riječi kolege Borisa Pavelića iz Novoga lista: ”Mržnja ili snošljivost – to, a ne izvanredni izbori, pravo je pitanje za novoizabranu predsjednicu. Zašto da vjerujemo tom licu vedre otvorenosti dok ne odbaci žuč vlastite stranke? Zašto da premijer surađuje s eksponenticom partije koja ga optužuje maltene za veleizdaju? Ne izjasni li se Grabar-Kitarović o iracionalnim, neprihvatljivim Karamarkovim uvredama Milanoviću, Josipoviću, SDP-u i Kukuriku – a posredno i njihovim biračima – obostrano bi inaćenje zemlju moglo podijeliti do valjanja nasilja, čemu smo već dugo na samome rubu.”
Izgleda da već djeluju molitve biskupa koji su Kolindin mandat stavili pod protektorat ”svetog” Alojzija Stepinca (koji, kako sam u više navrata pokazao, nije volio ni pravoslavce ni Srbe kao takve): strah kod Srba u Hrvatskoj opet raste. Kolindina se pobjeda proslavila rafalima iz kalašnjikova u dugoj mračnoj noći 11. siječnja. Njeni fanovi demoniziraju organizacije za ljudska prava, a ona sama je tijekom televizijskog sučeljavanja objavila tjeralicu za Vesnom Teršelič i Documentom (prethodno se konzultirajući s Klemmom i Glogoškim koji su joj rekla da su Teršelička i njena organizacija, kao i sam Ivo Josipović, ”100% protiv Hrvatske”).
Ja još jednom čestitam svima onima koji su nam darovali tako fino klizanje u ponor.
Evo i Karamarko luduje jer najavljuje ”novi Domovinski rat”. Iracionalnost se na velika vrata vraća u politički život. Neka ratne igre počnu.
Odnos morala i politike
Predavanje predsjednika Josipovića na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj” održan 10. listopada 2013. na Papinskoj akademiji u Vatikanu.
”Odnos politike i morala jedna je od najstarijih i najsveobuhvatnijih društvenih tema. Sigurno, uvijek je bila i jedna od najkontroverznijih, naročito nakon što je Machiavelli napisao svoju knjigu Vladar, 1513. godine. Ove je godine 500-godišnjica prvog pojavljivanja rukopisa, a knjiga je objavljena tek nakon autorove smrti, 1532. godine. Predmet je praktički neprekidne rasprave u području prava, politike, političke filozofije te analize međunarodnih odnosa.
Centralno pitanje koje Machiavelli postavlja je pitanje odnosa morala i politike. Je li politika uspješna samo kad je ”očišćena” od morala? Jesu li moral i politika dvije – ako ne već suprotstavljene – a onda sasvim odvojene pojave, međusobno nespojive? Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ”zaboraviti” na moralne norme, i usmjeriti se na tehnologiju vladanja?
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Svrha političkog djelovanja
Osobno, spadam u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. Znam da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć. Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne.
Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici? U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg” cilja zaboraviti na etiku?
Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Problemi s kojima se suočavamo u suvremenim okolnostima – kao što su npr. demokratski deficit, osjećaj da političari predstavljaju samo sebe i čine neku klasu po sebi, da su iznevjerili građane koji su ih izabrali i zajednicu kojoj su na čelu – često proizlaze upravo iz zaborava jednostavnog pravila: politika jest i mora biti svrhovito djelovanje kako bismo ovaj svijet učinili boljim, poštenijim, pravednijim, ljudskijim.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala.
Važnost načela u političkom djelovanju
Stoga mislim da nije moguće – nije dobro, a ni korisno – isključiti moralne aspekte kad se donose političke odluke. Jasno je da u javnom odlučivanju nije moguće uvijek poštovati sva načela morala koja bismo poštivali kao privatne osobe. Ponekad moramo donijeti odluke, za koje znamo da su tek izbor između dva zla, pa biramo manje zlo. No, to ne znači da bismo trebali unaprijed isključiti elemente moralnosti iz odlučivanja. Uvijek kad je moguće, trebali bismo voditi računa da djelujemo moralno, da se ponašamo tako da naše djelovanje ne oštećuje druge.
Kad djelujemo u politici, moramo se zapitati: bismo li i mi sami, da nismo u poziciji odlučivati nego da smo podložni odlukama koje se donose, bili zadovoljni tom odlukom? Pritom ne mislim na to, bismo li bili zadovoljni ishodom koju neka odluka ima na nas osobno, nego – jesmo li uvjereni da je ona donijeta na pošten i pravedan način. Jesmo li uvjereni da je ona legitimna – a ne samo legalna. Ivan Pavao II. isticao je da državna vlast bez načela ne vodi dobru:
”Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra.”
Također, moramo voditi računa o tome da svaki put kad djelujemo tako da oštećujemo druge protivno moralnim načelima, kada smo pogriješili, ali i kada smo donijeli neku odluku iz nužde – kao manje zlo, izrazimo žaljenje i ponudimo kompenzaciju. Ponekad je isprika i jasno izraženo žaljenje, zapravo, već vrlo mnogo. U svijetu u kojem je politika samo tehnologija, isprike se teško upućuju, žaljenje se ne artikulira, a kompenzacije nema.
Prava mjera u odnosu morala i politike
Postavlja se pitanje: Kako naći pravu mjeru u odnosu morala i politike? U odgovoru na to pitanje, svatko se mora osloniti na vlastiti osjećaj pravednosti i moralnosti. Postoje, pritom, i određene univerzalne vrijednosti – određeni Duh vremena, da se izrazim na način blizak filozofima. No, na osobi je da taj Duh vremena artikulira u vlastitom iskazu i ”prevede” u konkretno političko djelovanje.
Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala
Osobe ostaju subjekti politike. Bez njih se ni pravednost ni moralnost neće dogoditi. Pravednost i moralnost događaju se samo ako djelujemo pravedno i moralno. Zato je ključno da u našoj javnoj djelatnosti nikada ne zaboravimo na ta načela. Isto tako, važno je da očekujemo od drugih – nama poznatih ili nama nepoznatih – da stvore moralnu politiku, da gradimo kriterije koje ćemo primijeniti i na druge, i na sebe.
Ipak, konačno, u javnom djelovanju svatko je stvaratelj vlastita lika, i svatko pred sobom i pred drugima odgovara za učinjeno ili propušteno.
Što znači moralno djelovati? Primjerice, djelovati iz uvjerenja. Djelovati s više transparentnosti, više poštivanja drugih, više suzdržavanja od pohlepe ili privilegija koje sa sobom donosi vlast. Djelovati moralno, znači i samoograničiti moć koja proizlazi iz političke pozicije. Znači djelovati u korist zajednice, a naročito u korist onih koji se sami ne mogu izboriti za pravednost. Korupcijski slučajevi nas često podsjećaju na pitanja morala. Nasilništvo moćnih nad nemoćnima, zanemarivanje slabijih i manjina, invalida, onih koji žive u okolnostima koje su im nametnute i na koje ne mogu utjecati. Slučajevi zloupotrebe položaja… pojave klijentelizma od kojih je najopasniji onaj politički, a svaki klijentelizam krši načelo pravednosti.
Pravda i pravednost
I doista, treba nam više osjećaja za druge, više oslonca na pravdu i pravednost. Pravednost je bio glavni zahtjev i program na kojem su mi građani dali povjerenje i izabrali me za Predsjednika Hrvatske prije gotovo četiri godine.
Pravednost nije samo stvar pravosuđa, odnosno institucionalne strukture kojom se ona može ”osigurati”. Pravda ovisi i tome imamo li ili ne – kao pojedinci, ali i kao društvo – razvijen osjećaj za pravdu. Da učinimo i ono na što nismo obvezani zakonom, ako držimo da je moralno i pravedno. Da ne čekamo naputak ili odluku ”odozgo”, nego da djelujemo na poticaj vlastitog osjećaja morala. Da ne okrenemo glavu na drugu stranu kad vidimo nepravdu, naročito kad se radi o slabijoj i time nepravdi izloženijoj strani.
Neke odluke koje donosi većina, imaju potencijal da naštete pojedincima ili manjim grupama. Pravedno je da se pri odlučivanju ne vodi računa samo o interesima onih koji odlučuju – nego, koliko je to moguće, o općoj volji, o duhu vremena i osjećaju morala.
Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra (Ivan Pavao II.)
To oslanjanje na osjećaj za pravdu naročito je važno u društvima koja su iz povijesnih razloga često doživljavala ”prekid” pravnog i političkog kontinuiteta. U stabilnim društvima, osjećaj pravde i pravednosti se ugrađuje u institucije, i to kroz duže vremensko razdoblje, dakle, u kontinuitetu. Institucionalna pravda se time postupno prilagođava duhu vremena. Pojedinac se može osloniti na postojeću institucionalnu infrastrukturu, kao i na činjenicu da su koordinate koje određuju što je pravedno a što nepravedno manje-više stabilne. Nema improvizacija, nema lomova, nema iznenađenja. Postoji, također, i mogućnost stalnog ”popravljanja” sustava, bez lomova i nasilja.
Ali, osjećaj pravde ili nepravde, u ”normalnim vremenima”, u uređenom i demokratskom društvu, bez obzira na slabosti koje postoje i u demokracijama, nisu i ne mogu biti izgovor za voluntarizam, nepoštivanje institucija, načela pravne države. Zato je posebno umijeće i velik izazov osjećaj za pravdu i pravednost uskladiti s demokratskim sustavom i obvezama koje za svakog od nositelja državnih i političkih funkcija proizlaze iz Ustava i zakona.
Specifičnost (tranzicijskih) zemalja s ”prekidom” pravnog i političkog kontinuiteta
Međutim, povijest Hrvatske i susjednih zemalja nam nije ostavila takav stabilan poredak, niti stabilan sustav vrednota. To se odnosi i na većinu zemalja u Europi, jer smo svi imali tragično 20. stoljeće, puno revolucija, ratova, okupacija, pa i autoritarnih i totalitarnih režima. Trebalo je preživjeti u tim lomovima. Trebalo je sačuvati osjećaj za pravdu i moralnost. To, naravno, nije bilo ni jednostavno ni lako. Naslijedili smo mnoge nepravde, koje su počinjene u prošlosti. Nismo mogli tek tako okrenuti stranicu, i reći da nas se te prethodne nepravde ne tiču.
U stabilnim društvima, osjećaj za moralnost i pravednost može se u velikoj mjeri prepustiti institucijama, te se možemo osloniti na njih. Iako, nikad bez kritičnosti i nikad do one mjere koja bi dala neki ”carte blanche” pojedinim segmentima vlasti. Međutim, u društvima kao što je naše, od posebne je važnosti da razvijemo osjećaj za pravednost kod građana, te da taj osjećaj pravednosti dodatno naglašavamo kroz političko i javno djelovanje.
Primjer tranzicijske Hrvatske
Hrvatska je nova država na mapi Europe. Nastala je nakon raspada politički bipolarne Europe, proizašla iz specifičnog konteksta bivše jugoslavenske države. Neću govoriti o povijesti, jer sam zagovornik onih koji iz povijesti puno uče i ugrađuju naučeno u budućnost, ali onih koji ne žive prošlost. Zato ću samo spomenuti da je Hrvatska ušla početkom devedesetih na put tranzicije koju su prolazile sve ostale države nakon promjena u devedesetim.
Postkomunističke tranzicije bile su složene: one su uključivale i političke i ekonomske aspekte. Politički, ti su se sustavi transformirali iz autoritarnog sustava u demokracije. Ekonomski, prešli smo iz centralno planske ekonomije na gospodarstvo utemeljeno na slobodnom tržištu. Hrvatska je međutim imala i treću i četvrtu tranziciju. Treća se odnosi na raspad jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, a četvrta – na prijelaz iz rata u mir.
Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost
Možemo reći kako se u tranziciji hrvatsko društvo gradilo na pluralizmu političkih i moralnih zasada, od kojih je gotovo svaka imala određene povijesne zasluge, ali i povijesni teret. Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma. S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost.
Naravno, slika nije crno-bijela. Mnogi su ljudi, i s desna i s lijeva željeli biti pravedni, tražeći često i dobro u političkim zasadama druge strane političkog spektra. Danas s punim pravom možemo reći da u Hrvatskoj imamo i ljevicu, i desnicu, i centar s punom demokratskom legitimacijom, uz zaista marginalne političke snage koje tendiraju lijevom ili desnom ekstremizmu. Ali, moramo znati, umjerenost, tolerantnost i demokratičnost političke scene nije zauvijek dana i za nju se stalno moramo boriti!
Katolička crkva o politici i demokraciji – značenje 2. vatikanskog koncila
S obzirom da sam danas ovdje, u Vatikanu, ne mogu ne istaći pozitivne ideje Katoličke crkve prema politici i demokraciji, posebice u zaključcima II. vatikanskog koncila. U njima se priznaje i prihvaća politički i religijski pluralizam u društvu, afirmiraju vjerske slobode i laičnost izražena u autonomiji različitih pozitivnih društvenih vrijednosti.
Teza o neophodnosti političkoga angažmana katolika je integralan dio socijalnog nauka Crkve, sadržan kako u koncilskoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, tako i na poseban način u enciklikama Ivana XXIII. Pacem in terris i Pavla VI. Octogesima adveniens. Naš istaknuti katolički sociolog Željko Mardešić je u potpunosti na tragu II. vatikanskog sabora kad kaže:
”Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću.”
Ili, kako se ne sjetiti recentnih riječi Pape Franje, koji, također na tragu II. vatikanskog koncila, u jednom od novijih intervjua za La Republicu kaže:
“Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje.”
Moralni aspekt politike u tranzicijskoj Hrvatskoj
Kad se danas osvrnemo na to dugo razdoblje hrvatske tranzicije, koje počinje prvim demokratskim izborima i osamostaljenjem Hrvatske, a u glavnim crtama završava ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja ove godine, možemo vidjeti da je uspjeh pojedinih faza ove složene tranzicije ovisio u velikoj mjeri o pitanjima koja sam ranije spomenuo. Prije svega, ovisio je o tome jesmo li se u svojim postupcima vodili načelima moralnog djelovanja, ili razumijevanjem politike kao puke tehnologije vladanja. Ili još gore, kao instrumenta ostvarivanja nekih partikularnih, ponekad i nemoralnih ciljeva.
Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću (Željko Mardešić)
Ulaskom u tranziciju, napustili smo dotadašnji društveni i ekonomski poredak, uvelike i moral koji je prevladavao. Ratno je vrijeme i agresija koje je Hrvatska bila žrtva, donijelo i pretjerani nacionalizam, netrpeljivost prema manjinskim zajednicama, a iza njega, često se krio nemoral grabeži: otimanje do tada zajedničkog, društvenog vlasništva s pogubnim posljedicama za mnoge pojedince.
Pobjeda u oslobodilačkom ratu omogućila je i transformaciju društva prema tolerantnom i liberalnom, prema mogućnosti da se artikulira zahtjev da društvo bude demokratsko, da bude pravedno i otvoreno za različitosti. Ali, posebice u sferi ekonomije i rada, kao i drugdje u svijetu, posumnjali smo u načela ekonomskog liberalizma i morala povezanog s njim. Ekonomska kriza donijela je nepravde za koje uvelike možemo ustvrditi da su rezultat divlje, devijantne verzije kapitalizma. Hrvatsko društvo, kao i mnoga europska i svjetska društva, traži model koji bi na pravedan način zadovoljio legitimna očekivanja građana: ona o slobodama, uključivši i ekonomske slobode, kao i ona o solidarnosti i jednakosti šansi za sve.
Pogreške koje smo učinili, bile su rezultat zanemarivanja moralnog aspekta politike. Često smo griješili prema onima koji su u političkim i ekonomskim promjenama ostajali bez posla i socijalne sigurnosti. Griješilo se i prema onima koji su raspadom jedne države i stvaranjem druge ostali nezaštićeni i osjećali snažan osjećaj nesigurnosti i straha.
Rat je stvorio mnogo nesreće: mnogi su ostali bez svojih najbližih, bez zdravlja, bez doma, bez posla, bez budućnosti. Kako smo se odnosili prema tim ljudima? Jesmo li učinili sve što smo mogli?
Vizija Hrvatske kao pravednog društva
Pravedno društvo ne može ignorirati ova pitanja. Moramo pomagati onima koji su – ne svojom krivicom – postali žrtve ratnog sukoba ili tranzicije iz jednog ekonomskog sustava u drugi. Posebice, ne smijemo ignorirati one koji su došli u društveno inferiornu poziciju direktnom ili indirektnom krivnjom politike, kao što je to slučaj s ljudima koji su izgubili posao i socijalnu sigurnost zbog nemoralne, nekad i nezakonite pretvorbe i privatizacije.
Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti
Ponekad se, iz nekog drugog konteksta, čini da su naši izdaci za socijalnu skrb i druge vrste pomoći najugroženijima previsoki. Ali, pritom se često zaboravlja na ovaj kontekst koji implicira obvezu moralnog djelovanja. Hrvatska je sebe u Ustavu definirala kao socijalnu državu. Velik je izazov za Hrvatsku poštivati to načelo, kroz socijalna davanja pomoći najslabijima, da bi se svima osigurao život dostojan čovjeka, a u isto vrijeme, zbog krize, ne imati dovoljno sredstava za to. U sadašnjoj situaciji, pravednost našega društva i solidarnost koju trebamo pokazati na velikim su iskušenjima.
Istodobno, obaveza nam je da upozorimo, a gdje treba i da sankcioniramo u pravnom smislu, djelovanje koje je na tuđoj nesreći gradilo vlastiti prosperitet.
Ukinuli smo zastaru za kaznena djela koja najviše vrijeđaju pravo, ali i moral. Ratne zločine, teške ekonomske zločine iz pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo ne možemo zaboraviti i oprostiti. Ne treba zaboraviti ni oprostiti ni zločine motivirane politikom, bili ti zločini lijevih ili desnih korijena.
Na žalost, u II. svjetskom ratu, nakon njega, te tijekom prošlog rata na području bivše Jugoslavije, takvih je neoprostivih zločina, koji su udarili na same temelje čovječnosti, koji su zatrli život i dostojanstvo pojedinaca, bilo na pretek.
U svom djelovanju, kao Predsjednik Republike, naročito sam naglašavao važnost izražavanja pijeteta i žaljenja svim žrtvama rata – bez obzira na nacionalnost, političku pripadnost i okolnosti u kojima su poginuli. Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti.
Rizici moralnog djelovanja
Ponekad, moralno djelovanje u javnoj sferi nosi sa sobom određene rizike za pojedinca koji se odluči na takvo djelovanje. Često se događalo da bi ljudi bez svoje krivice, zato što su slijedili vlastiti osjećaj pravde i pravednosti, stradali, umjesto da ih se tretira kao uzorne građane.
Imali smo više slučajeva ”zviždača” – ljudi koji su iz moralnih razloga, koji su, kao što se pokazalo, bili usklađeni s javnim interesom – riskirali da izgube radno mjesto. Prekršili su određena interna pravila kako bi široj javnosti izložili nemoralno i nezakonito ponašanje.
U širem kontekstu, slično je i s građanskom neposlušnošću (civil disobedience) kao i s prigovorom savjesti (conscientious objection) kao specifičnim vrstama prosvjeda protiv onoga što građanin iz svojih moralnih načela drži neprihvatljivim.
Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje (Papa Franjo)
U demokratskom društvu, ti oblici prosvjeda su dopustivi, i trebali bi poslužiti za jednu širu raspravu o samim zakonima. I jedan i drugi oblik prosvjeda je miran i nenasilan. Prigovor savjesti je pritom i individualan (za razliku od građanske neposlušnosti, u kojoj se poziva druge na prosvjed), te ukazuje na važnost poštivanja individualne autonomije svakog pojedinca.
Ali, od ovih, visoko moralnih građana, valja razlikovati ljude koji pod krinkom moralnosti postupaju nemoralno. Lažne optužbe radi vlastitog probitka, ne radi općeg interesa, optužbe kojima se neosnovano zadire u moralni integritet ljudi, jednako su neprihvatljive, i s pravnog i s moralnog aspekta. Razlikovati moralni prosvjed, ”zviždanje” i građanski neposluh od nemoralnog lažnog optuživanja, nije uvijek lako.
Temeljitost provjere optužbi od strane nadležnih tijela i suzdržanost medija u njihovu prenošenju, sve do konačnog zaključka o osnovanosti optužbe, dio su etičnog postupanja. Moralna je obveza politike da osigura temeljitu provjeru optužbi i nesmetano funkcioniranje pravnog/pravosudnog sustava u ocjeni nepravilnosti koje se navode.
”Manje politike u moralu”
Kad sam ranije rekao da ljudi obično kažu da nam treba ”više morala u politici”, spomenuo sam i da potom kažu – ”ali, treba nam i manje politike u moralu”. Na što se odnosi ovaj drugi dio rečenice? Odnosi se, po mom mišljenju, na ono što bismo mogli nazvati moraliziranje.
Moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja nečijeg osobnog stava ili osjećaja za pravednost drugima, govorom s visoka. Ono ukazuje na odnos nejednakosti između onoga tko moralizira i drugih, tj. onih kojima se poruka upućuje.
Onaj tko moralizira i druge podučava kako se trebaju ponašati, što je zabranjeno a što dopušteno, preuzima funkciju ”učitelja” ili ”oca” naroda ili domovine, a to je pozicija povezana s autoritarnim sistemima, a ne s demokracijama. Političari su predstavnici naroda, a u demokraciji su izabrani na izborima. Oni nisu ni viši, ni vrjedniji od drugih. Podložni su istim kriterijima pravde i pravednosti, u mnogim aspektima i znatno strožim nego ”obični” građani.
No, kad se radi o političkom djelovanju, upravo vrijednosti javnog morala čine naše društvo boljim. Dovode do suzbijanja pohlepe i svih pokušaja zloupotrebe moći, do više osjećaja za one koji se sami ne mogu štititi, više poštovanja za druge, više solidarnosti i transparentnosti u društvu. To su vrijednosti koje imaju svoje duboko moralno značenje, a istodobno su i ciljevi koje želim promovirati u javnom djelovanju.
Značenje pluralizma u suvremenim društvima
Moram podsjetiti da u današnjem složenom društvu, pa i u Hrvatskoj, koegzistiraju različite, nekada i oprečne vrijednosti. Ne mogu se ne složiti s Johnom Rawlsom koji ističe kako je u suvremenim društvima život određen činjenicom pluralizma.
Unutar istoga društva različita vjerska, filozofska i moralna učenja razilaze se a često i sukobljavaju oko vizije dobroga života. Jedan od najvažnijih izazova za političku filozofiju, dodao bih, i za praktičnu politiku, predstavlja pronaći način kako uspostaviti trajan i stabilan obrazac suradnje između ljudi različitih uvjerenja poštujući posebnost i dostojanstvo svakoga od njih.
U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Osnove javnog i političkog života moraju stoga biti postavljene na zajedničkom presjecištu koje dijele sva ta učenja. Mogućnost pronalaženja te zajedničke točke ovisi u prvome redu o spremnosti svakoga od nas da toleriramo i uvažavamo mišljenja i stavove drugačije od naših.
Odnos građana, pa i političara, prema raznim društvenim vrijednostima, prema određenim postupcima i ponašanjima, različit je. Podsjetimo se samo razlika koje građani imaju u odnosu na istospolne brakove, preljub, abortus, poslovne poteze koji koriste jednima a jako štete drugima, međusobna prava i obveze poslodavaca i radnika, iznošenje privatnosti, pa čak i razlike koje postoje u odnosu na ratni zločin.
Jednaki moralni kriteriji i spremnost da se sukob moralnih načela riješi primjenom ”višeg” moralnog načela, pa i da se u određenim slučajevima prihvati koegzistencija različitosti, temelj su politike koja želi djelovati moralno. Naravno, pitanje granice iza koje kompromis postaje nemoralan, uvijek je otvoreno.
Zaključak
Dopustite mi da privedem kraju ovo predavanje pozivom na stalno podsjećanje na vrijednosti i načela. U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na uspjeh, pa smo sve počeli mjeriti uspjehom, a ne svrhom nekog djelovanja. Ali, zapitajmo se i: što je to uspjeh? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije?
Uvjeren sam da će nas ta pitanja dovesti nazad k temi morala i principima ljudskog djelovanja. Uostalom, nije slučajno da se Machiavelli u svom djelu poigrao naslovom: Il Principe, zapravo, nije miljama udaljeno od riječi princip. Nemojmo ta dva pojma nasilno, nepotrebno i štetno razdvajati!
Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti” prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast.”
Hvala!”