autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Osveta loših đaka

Autor: Filip David / 07.12.2014. Leave a Comment

Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.

 

Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.

 

Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.

Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu

 

Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.

 

I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.

 

I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.

 

Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.

 

No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.

Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama (…) Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare (…) Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj

 

Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.

 

Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.

 

Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.

 

I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.

 

Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Amfilohij, autograf.hr, Beležnica, Beograd, đak, Filip David, Haag, kolumna, kriminal, mafija, Naprednjaci, ofanziva, politika, retorika, Slobodan Milošević, socijalizam, vlada Srbija, vladika, vlast, Vojislav Šešelj

Ruganje zdravom razumu

Autor: Filip David / 05.10.2014. Leave a Comment

Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.

 

Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.

 

Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi

 

Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.

 

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.

 

To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.

 

Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno (…) To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu

 

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.

 

Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.

 

Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.

 

Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”. To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti

 

Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.

 

Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.

 

Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.

 

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.

 

To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, bolest, brak, Crkva, Filip David, gej, homoseksualnost, kolumna, kriminal, milicija, parada, Patrijarh, pedofilija, politika, prostitucija, razum, vladika, zdravlje

Unijati ili rimopravoslavci?

Autor: Peter Kuzmič / 20.08.2014. Leave a Comment

”O nama grkokatolicima hrvatska katolička javnost, iako smo jedna Crkva, malo je znala, pa ni danas, nažalost, mnogi ne znaju i nisu nam baš uvijek skloni.” Tako se nedavno u pogrebnom slovu na Mirogoju na ispraćaju protoprezbitera stavrofora don Živka Kustića s pravom požalio Kustićev biskup, križevački vladika Nikola Kekić.

 

Pitam prijatelje i susjede kada su posljednji put (prije Kustićeve smrti) nešto pročitali ili čuli o grkokatolicima ili unijatima. Oni mi potvrđuju da se o njima tako rijetko piše i govori da se stječe dojam da ih kod nas zapravo i nema. Mediji su ih posljednji puta spominjali u vrijeme popisa stanovništva u travnju 2011. kada su neki popisivači navodno vršili pritisak na građane srpske nacionalnosti da se u vjerskom pogledu ne izjašnjavaju kao pravoslavci nego kao ”grkokatolici (unijati)”. To je nekima potvrdilo prastare sumnje kako je unijačenje agresivna metoda rimokatolika u prozelitiziranju Srba.

Pitam prijatelje i susjede kada su posljednji put (prije Kustićeve smrti) nešto pročitali ili čuli o grkokatolicima ili unijatima. Oni mi potvrđuju da se o njima tako rijetko piše i govori da se stječe dojam da ih kod nas zapravo i nema. Mediji su ih posljednji puta spominjali u vrijeme popisa stanovništva u travnju 2011. kada su neki popisivači navodno vršili pritisak na građane srpske nacionalnosti da se u vjerskom pogledu ne izjašnjavaju kao pravoslavci nego kao ”grkokatolici (unijati)”

 

Kod nekih se poznavanje grkokatolika svodi na popularnu zabunu da se ”njihovi svećenici smiju ženiti”, što nije točno jer nakon ređenja nema braka, pa je ispravnije reći da oženjeni mogu postati svećenici ali, to treba dodati, ne mogu postati biskupi/episkopi jer se oni regrutiraju samo među monasima.

 

Tako je i pokojni Kustić odustao od nakane da postane svećenik kada se kao vojnik u srpskom Nišu zaljubio u svoju Maricu i civilno vjenčao. Tek nekoliko godina kasnije mu je kao oženjenom muškarcu i ocu tada već troje djece pružena rijetka šansa da se ”pokaje” i grkokatoličkim putem krene u svećeničku službu.

 

Grkokatolici ili unijati su svojevrstan vjerski fenomen do kojeg dolazi u stoljećima poslije neuspješnog pokušaja sjedinjenja zapadnog katolicizma i istočnog pravoslavlja na poznatom saboru u Firenci potkraj 15. stoljeća. Tamo jedinstvo nije ostvareno jer je rimski zapad očekivao da se pravoslavni odreknu svojih zabluda i vrate u krilo Majke Crkve, dok su na pravoslavnom istoku držali da se radi o susretu i približavanja dviju ravnopravnih sestrinskih crkava.

 

Firenca je pokazala smjer stvaranja jedinstva bez jednoobličnosti, pa je uslijedilo nekoliko unija na području srednje i istočne Europe, iako su one nepovratno poremetile odnose dviju crkava. Najpoznatija i najveća je Brest-Litovska unija (1596.) na području današnje zapadne Ukrajine i Bjelorusije.

 

Latinski uniati znači sjedinjeni, te u ovom kontekstu označava one istočne kršćane koji su stupili u uniju s Katoličkom crkvom prihvaćajući njezin dogmatski sustav i autoritet rimskog pape kao vrhovnog poglavara, pri tome zadržavajući svoj obred, duhovnu baštinu i običaje. Unijom s Rimom te su crkve (nazvane grkokatoličkima zbog zadržavanja bizantskog obreda) izgubile liturgijsko i kanonsko zajedništvo s matičnim pravoslavljem.

Rimokatolici su povijesno držali grkokatolike ili unijate legitimnim i poželjnim izrazom približavanja dviju crkava koje bi trebalo olakšati put prema ponovnom ujedinjenju zapadnog i istočnog kršćanstva. Povijest je, nasuprot, dokazala da su unijati, umjesto da postanu veza istoka i zapada, postali glavna prepreka ekumenskim nastojanjima, izvor trajnog nepovjerenja i povremenih sukoba s dalekosežnim posljedicama

 

Pravoslavni ih smatraju izdajnicima, ”izrodom koji su priznali papu i izdali svoje pretke”. Činjenica je da je do nekih unija došlo pod političkim pritiscima, pa i nasiljem sa strane Rimokatoličke crkve koja je unijačenjem pokušavala nametnuti svoju vlast nad nekim dotle pravoslavnim područjima.

 

Rimokatolici su povijesno držali grkokatolike ili unijate legitimnim i poželjnim izrazom približavanja dviju crkava koje bi trebalo olakšati put prema ponovnom ujedinjenju zapadnog i istočnog kršćanstva. Povijest je, nasuprot, dokazala da su unijati, umjesto da postanu veza istoka i zapada, postali glavna prepreka ekumenskim nastojanjima, izvor trajnog nepovjerenja i povremenih sukoba s dalekosežnim posljedicama.

 

Nas poznati ekumenist Juraj Kolarić u svojoj monumentalnoj ”Ekumenskoj trilogiji” konstatira kako su pojedinačne unije u raznim dijelovima istoka ”još više opteretile odnose između Katoličke i Pravoslavne crkve. Katoličkim patrijarhatima stajali su nasuprot nekatolički, koji su zbog toga postajali još više protukatolički. To je, dakle bio rezultat jedne promašene unijske metode”. Zaključuje da je ”cjelokupni uspjeh tih silnih napora bio doista skroman: ostvareno je nekoliko djelomičnih unija, ali je zato ostao problem ‘unijačenja’ i duboko ukorijenjeno nepovjerenje pravoslavnih prema Rimu”.

 

Izraziti primjer je vjerski podijeljena Ukrajina, koja je danas u vijestima iz drugih i tragičnijih razloga. Osim triju pravoslavnih crkava koje se međusobno ne priznaju u toj je napaćenoj zemlji vrlo jaka Ukrajinska istočnokatolička crkva (unijati) sa 4,5 milijuna vjernika, dok je Rimokatolička crkva mnogo manja s oko pola milijuna vjernika. Grkokatolici su od 1946. godine stavljeni van zakona, brutalno progonjeni a sva njihova crkvena imovina predana ruskoj Pravoslavnoj crkvi.

Stvaranje unija za lakši prijelaz pravoslavnih u katolicizam je danas, prema Kolariću, proglašeno ”katoličkom povijesnom zabludom” i ”neuspjelim pokušajem” zbližavanja kršćana te tako i jednom od najvećih prepreka na njime opterećenom putu ekumenizma. Novih unija te vrste više neće biti

 

Kada su poslije 1988. ukinuti Staljinovi dekreti, unijati su izlaskom iz ilegale organizirali masovne propagandne kampanje protiv Pravoslavne crkve, otvorene protestne skupove, štrajkove postom, razne vrste demonstracija i bogoslužja na otvorenom, sve u pozivu na restauraciju Unije i povratak crkvene imovine.

 

Došlo je do otvorenih napada grkokatolika na pravoslavce, prekonoćne konfiskacije Katedrale preobraženja, druge najveće pravoslavne crkve u Lavovu, a nakon bezbroja manjih i većih sukoba vrhunac katastrofičnih događaja za pravoslavne je bila okupacija katedrale sv. Jurja u kolovozu 1990. te gotovo potpuni nestanak triju pravoslavnih dijeceza.

 

Protesti ogorčenog Moskovskog patrijarhata Svetoj stolici su u toj situaciji ostali bez pravodobnih i učinkovitih reakcija osim nedovoljno uvjerljivog zajedničkog zaključka da razlozi sukoba i promjena nisu religiozne nego političke naravi.

 

Posljedice tih i njima sličnih bolnih događaja na drugim mjestima postkomunističkog svijeta su i danas vidljive u vrlo napetim, a povremeno i eksplozivnim lokalnim odnosima.

 

Na globalnoj razini su posljedice dvostruke. Prvo, desetogodišnji dotad uspješan dijalog Mješovite komisije Rimokatoličke i istočnih pravoslavnih crkava je bio ozbiljno ugrožen i na duže vrijeme prekinut. ”Unijatizam” kao agresivni katolički prozelitizam je na insistiranje pravoslavnih postao glavna i najkontroverzija tema svih neslužbenih i poluslužbenih susreta i prijepora između rimskog zapada i od Moskve usmjeravanog pravoslavnog istoka.

Jesu li (neprecizno nazvani) ”grkokatolici”, a danas s pogrdnim prizvukom obilježeni ”unijati”, zapravo ”rimski pravoslavci” ili ”istočni katolici”? Pitanje njihova identiteta i smjernica za budućnost je najbolje definirao Drugi vatikanski sabor prije točno 50 godina u ”Dekretu o istočnim crkvama” Orientalium Ecclesiarum

 

Dijalog nije obnovljen sve dok Katolička crkva nije prihvatila dokument kojim se eksplicite osuđuje i odbacuje unijatizam i pristaje na sustavno razmatranje ”eklezioloških, kanonskih i pastoralnih posljedica unijačenja”. Taj bolni proces obostranog priznavanja vlastitih krivica do danas nije donio željene rezultate neopterećenog dijaloga na putu pomirenja.

 

Druga posljedica sukoba unijata (”rimskih pravoslavaca”) i istočnih pravoslavaca se tiče ekumenskih planova i putovanja pape Ivana Pavla II. Nije pomogla ni njegova ekumenski značajna i smjerodavna enciklika Ut unum sint, ”Da jedno budu” (1995.) niti se ostvarila njegova najveća ekumenska ambicija milenijskog okupljanja svih crkava godine 2000. u Jeruzalemu kako bi veličanstveno proslavili ”Isusov dvijetisućiti rođendan” i svijetu posvjedočili o jedinstvu kršćana.

 

Poljskom papi se nije ispunila ni njegova najveća destinacijska želja da posjeti Moskvu, kao ni želja da dođe u Beograd. Ruska pravoslavna crkva mu nikako nije mogla oprostiti otvorenu podršku unijatima u njihovoj povijesnoj rehabilitaciji, a Srpska pravoslavna crkva ”jednostrano miješanje” u ratna zbivanja u bivšoj Jugoslaviji.

 

Stvaranje unija za lakši prijelaz pravoslavnih u katolicizam je danas, prema Kolariću, proglašeno ”katoličkom povijesnom zabludom” i ”neuspjelim pokušajem” zbližavanja kršćana te tako i jednom od najvećih prepreka na njime opterećenom putu ekumenizma. Novih unija te vrste više neće biti.

 

Jesu li (neprecizno nazvani) ”grkokatolici”, a danas s pogrdnim prizvukom obilježeni ”unijati”, zapravo ”rimski pravoslavci” ili ”istočni katolici”? Pitanje njihova identiteta i smjernica za budućnost je najbolje definirao Drugi vatikanski sabor prije točno 50 godina u ”Dekretu o istočnim crkvama” Orientalium Ecclesiarum.

Filed Under: VRIJEME I VJEČNOST Tagged With: autograf.hr, biskup, Crkva, don Živko Kustić, grkokatolici, Juraj Kolarić, kolumna, Križevci, Mirogoj, Nikola Kekić, Peter Kuzmič, pravoslavci, rimopravoslavci, unijati, vječnost, vladika, vrijeme

Užas na istoku Ukrajine

Autor: Ika / 17.08.2014. Leave a Comment

Izjava za IKA-u vladike Milana Šašika, biskupa Mukačeva, koji je boravio u Dubrovačkoj biskupiji

 

Dubrovnik, (IKA, 12.08.14.) – Vladika Milan Šašik, grkokatolički biskup Mukačeva u Ukrajini, kojeg je godine 2002. za biskupa zaredio papa Ivan Pavao II., a koji ovih dana privatno boravi u Dubrovačkoj biskupiji, dao je izjavu za IKA-u o stanju u Ukrajini.

 

“Situacija u Ukrajini jako je teška, posebno u dvije pokrajine na istoku zemlje Lugansk i Donjeck, gdje ukrajinski vojnici moraju ne samo braniti, nego i oslobađati područje koje su Rusi okupirali. Oni se, naravno, ne predstavljaju kao Rusi, nego kao stanovnici tih pokrajina, ali zna se tko stoji iza njih, tko im pomaže bilo u oružju bilo u novcu, a to je Rusija”, rekao je vladika.

Okupatore ne zanima niti jedna crkva niti vjera nego okupacija. Ubili su nekoliko protestantskih pastora i pravoslavnih svećenika, u zatvore strpali grkokatoličke i rimokatoličke svećenike, tako da oni uopće ne gledaju tko pripada kojoj Crkvi

 

O položaju katolika u toj situaciji kazao je: “Na istoku nema puno katolika, ali postoje katoličke crkve te grkokatolički biskup u Donjecku. Okupatore ne zanima niti jedna crkva niti vjera nego okupacija. Ubili su nekoliko protestantskih pastora i pravoslavnih svećenika, u zatvore strpali grkokatoličke i rimokatoličke svećenike, tako da oni uopće ne gledaju tko pripada kojoj Crkvi. Za sebe kažu da su pravoslavni, ali se u njihovu ponašanju i životu vidi da nisu kršćani.”

 

Na pitanje što Katolička crkva na terenu čini, biskup je rekao kako su svi rimokatolički i grkokatolički biskupi napisali pisma koja su poslali svim župama pozivajući vjernike da se mole za mir. Početkom veljače poslali su okružnicu u kojoj se ističe pravo ljudske osobe na obranu.

 

Također su, molitvom po svim grkokatoličkim župama 6. travnja u čitavoj Ukrajini posvetili Ukrajinu Blaženoj Djevici Mariji i to je bio dan kada se u molitvi ujedinila cijela zemlja. Od početka veljače započela je i molitva za mir diljem Ukrajine u kojoj se biskupije izmjenjuju u trajnoj molitvi.

Svi oni koji žive u Ukrajini iznimno su zahvalni za molitvu pape Franje kao i za molitve svih koji mole za mir u Ukrajini. Također, molim da te molitve za mir u Ukrajini ne prestanu!

 

Osvrćući se na poticaje pape Franje i biskupa vjernicima da mole za mir u Ukrajini, na što su se odazivali i vjernici Dubrovačke biskupije, vladika je rekao: “Svi oni koji žive u Ukrajini iznimno su zahvalni za molitvu pape Franje kao i za molitve svih koji mole za mir u Ukrajini. Također, molim da te molitve za mir u Ukrajini ne prestanu! Jer sad se vidi da je ovo opasno ne samo za Ukrajinu nego i za mir u cijelom svijetu.

 

Zamolio bih i da se moli i za obraćenje Rusije. U Rusiji su se stanovnici gotovo sto posto izjasnili kao pravoslavni vjernici, ali samo njih dva posto dolazi na obrede na Uskrs.”

 

Na pitanje ima li nade za mir u Ukrajini, biskup je istaknuo da se bez nade ne može živjeti, a i razum također govori da vladati silom i snagom nad drugima nije dobro i da to u sebi treba nadvladati.

 

Vladika Milan susreo se i s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem te obišao crkve i druge povijesne znamenitosti Dubrovnika.

 

(Prenosimo s portala IKA-e).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, autograf.hr, biskup, biskupija, Crkva, Dubrovnik, grkokatolik, IKA, istok, katolik, Milan Šašik, mir, molitva, Mukačev, papa Franjo, pastor, portal, svećenik, Ukrajina, užas, vjera, vladika

Kustić: trajan i poticajan

Autor: autograf.hr / 27.07.2014. Leave a Comment

Zaupokojna liturgija sv. Ivana Zlatoustoga za pokoj duše svećenika Živka Kustića, vrsnog teologa, analitičara, pisca i neumornog glasa u trenucima kada je poučavao hrvatsku javnost o tome tko su hrvatski grkokatolici, služena je 22. srpnja u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.

 

Liturgiju je predvodio križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje slavonsko-srijemskog vikara protojereja stavrofora Ivana Barščevskog, žumberačkog vikara protojereja stavrofora Milana Vranešića i nekolicinu svećenika istočnoga i zapadnog obreda, u nazočnosti brojnih članova obitelji, vjernika i prijatelja, ispunivši ovom prigodom do posljednjeg mjesta grkokatoličku konkatedralu.

 

Govoreći o don Živku i njegovu odlasku u predvečerje blagdana sv. Ilije kojeg je toliko štovao i o kojem je toliko puta propovijedao na Svetoj Geri u čijem je podnožju započeo svoj svećenički život, biskupski žumberački vikar Vranešić istaknuo je kako je don Živko otišao tiho i samozatajno te rekao:

Vranešić se prisjetio kako je don Živko Kustić govorio o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost

 

“Živio je prema riječima koje je jednom izrekao u svojoj nadahnutoj propovijedi: ‘Kad gradovi ocvatu, pustinje procvatu’. Proživio je posljednjih nekoliko godina, u svojoj sobi u Domu, gotovo pustinjački. Proživio je kao pravedni Job kada ga je đavao iskušavao hoće li ostati vjeran u teškim trenucima. Otišli su mu put vječnosti njegova mila i draga supruga Marica i njegova uzdanica sin Josip. U posljednjih nekoliko godina kada mu je završio aktivni život, u buci ovoga svijeta, u turbulentnim vremenima života ove Crkve proživljavao je meditirajući o svom poslanju, životu Crkve i ove nacije.

 

Meditirao je upravo ono što smo čuli iz poslanice apostola Pavla Efežanima. Obukao se u borbeni stav kakvog mora imati pravi Kristov vojnik, jer su vremena bila teška i bremenita. Zato je Živko hrabro, odlučno i rezolutno nosio štit vjere i kacigu spasenja, opasao se istinom i obukao u spremnost. Oklop mu bijaše spremnost u vjeri za Boga, čovjeka, za progonjenoga i najmanjega”.

 

Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan.

 

Postavivši pitanje kako je taj neumorni svećenik Božji postigao prepoznatljivu vještinu svjedočenja Kristove vjere u teška vremena, Vranešić je, prisjećajući se njihova razgovora, istaknuo kako je njemu govorio o divnim profesorima skolastike koji su ga naučili misliti, razmišljati i promišljati; o matematici i fizici koju je studirao, o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost.

Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan

 

“Ukomponiravši sve ovo na Žumberku, Božja providnost na čudnovat je način htjela da se na Žumberačkom gorju i podgorju stvori kvintet ljudi koji će obilježiti život ove Crkve i prostora, ono što je bilo rijetko viđeno u cijeloj kršćanskoj Europi. Markantne osobe: zatočenik za pravdu i istinu blaženi Alojzije Stepinac u Krašiću i nezaboravni župnik Josip Vraneković, na Oštrcu Vlatko Pavlinić i u Samoboru naš kardinal Franjo Kuharić.

 

Bio je to kvintet ljudi koji su ostavili neizbrisivi pečat. Pokretanjem Glasa Koncila, dolaskom Vlatka i Živka ta novina postaje prepoznatljiva, čitka i uvažena. I opet je sredinom 60-tih godina Božja providnost htjela da se u to vrijeme stvori jedan teološki amalgam umova, srca i plemenitosti.

 

Da se uz ovu petoricu ljudi pojave i drugi velikani: Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda i nekolicina ostalih koji stvoriše čvrsti spoj tražeći novi izričaj crkvenosti u teškim vremenima”, istaknuo je nadalje vikar Vranešić, zaključujući kako je specifičnost spomenutih ljudi bila u dijalogu, njihovim razgovorima i promišljanjima uz česta trvenja, ali nikada s mržnjom.

 

“Ovo je otvorilo prostore Glasu Koncila gdje su se umovi Crkve i srca ove Crkve sastajali, raspravljali i tražili nove izričaje. Nije bilo zatvorenosti u vlastite sitne interese, već je bio u pitanju interes Božji, Božje Crkve koju je trebalo nositi, iznijeti, i pobijediti”, rekao je Vranešić.

 

Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”.

Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”

 

Držao se onoga što mu je rekao blaženi Alojzije kada su mu kriomice dolazili: ‘Dok ćete se držati zajedno bit ćete jaki, neće vas slomiti. Kada se počnete zatvarati u svoje dvorove, zatvarati vrata pred ljudima, tada će vas kršiti i lomiti'”.

 

Propitujući se što don Živko ostavlja iza sebe, Vranešić je zaključio: “Buduća vremena koja su nastupila. Neopoganštinu kada će ova Crkva morati tražiti nove izričaje i afirmaciju. Tada će se morati iznova iščitavati tekstovi Kustića koji su u ovome trenutku možda i zanemareni, ali koji itekako pridonose novim prilikama za novu reevangelizaciju.

 

Ostavlja nam i unutarcrkvenu dijalošku dimenziju, jer je bio prepoznatljiv i po dijalogu unutar Crkve u kojem je ustrajao kroz očinski razgovor i razumijevanje. Ostaje u svojem brojnom biološkom potomstvu, ali i među duhovnom djecom. Ostavio je bilo vidljivi bilo nevidljivi trag. Učili smo od tebe, a učit će i oni iza nas jer tvoji su tekstovi pisani vrijednošću neprolaznosti i poticaja za budućnost”.

 

Vranešić se toplim riječima oprostio od don Živka, rekavši: “Otišao si u krilo Abrahamovo. Hvala ti za divnu propovijed kada si prvi propovijedao u svetištu praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Otišao si u njegovo krilo gdje te čeka tvoja Marica s kojom si proživio tolike godine. Koja te je razumjela i pratila, jer nije bilo lako biti Živkova žena i svećenička supruga.

 

Ponosna i časna, vrijedna i poštena držala je uistinu tri kuta kuće, podižući djecu dok si bio na mnogim putovanjima za dobrobit Crkve. Nisi se zatvarao u sebe, a ona je sve podnosila na sebi. Otišao si i svojoj uzdanici sinu Josipu. Živio si za Boga, pa zato s njima sada živi u Bogu”.

 

(IKA)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, autograf.hr, Bog, Ćiril, Crkva, fizika, IKA, Isus Krist, Ivan Barščevski, liturgija, Metod, Nikola Kekić, sv. Ivan Zlatousti, teologija, vikar, vjera, vladika, Zagreb, Živko Kustić

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Država će financirati obnovu i onima bez novca

    Država će financirati obnovu i onima bez novca

    anja-kozul
  2. Slučajna Hrvatska

    Slučajna Hrvatska

    marinko-culic
  3. Božje Novosti

    Božje Novosti

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Pomoć stiže sa svih strana

    Pomoć stiže sa svih strana

    novosti
  2. Sve su to naši ljudi

    Sve su to naši ljudi

    vladimir-jurisic
  3. Da mi je još tri metra drva

    Da mi je još tri metra drva

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se