novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Godinu na izmaku pamtit ćemo po nekim lijepim, ali i ružnim događajima.
Među lijepe, uvrstila bih nedvojbeno otvorenje manifestacije Rijeka Europska prijestolnica kulture i to onaj dio koji se događao na Rivi i gatovima riječke luke. To zajedništvo, urbani polet, dojam značajnog događaja koji je ujedinio Riječane i njihove brojne goste na ulicama do kasno u noć – činilo se da najavljuje dobru godinu za kulturu. [Read more…]
O mrtvima samo dobro – poznata je i preko dvije i pol tisuće godine stara izreka. Starogrčki pisac Diogen Laertije u svom djelu o životima velikih filozofa pripisao ju je Hilonu, jednom od sedmorice spartanskih mudraca iz 5. stoljeća prije Krista. [Read more…]
Sto godina od početka Velikog rata svet pamti da je oko 35 miliona ljudi izgubilo živote ili osakaćeno. U malenoj Srbiji gubitak, 1.250.000 života, zemlja opustošena i osirotela. Simbolično je uzet datum pucanja na Franza Ferdinanda, 28. juna 1914. na Vidovdan. Pala su četiri carstva (Austro-Ugarsko, Rusko, Osmansko, Nemačko), generacije najmlađih i najboljih nestale.
Ovih dana se više govori o tragičnoj ličnosti Gavrila Principa, njegovoj žrtvi, pljušte kafanski neobavezne metafore (”Pobunjeni anđeli” po Bibliji podrazumevaju vrhunskog tvorca, Boga, ali G.P. je udario na zemaljsku tiraniju), namnožilo se mnogo bljutavog kiča i neukusa. Valja se snaći u toj pometnji.
Radio Beograd 1 i 2 emitovali su četvorodelni doku-igrani program ”Srbija u ratu: 1914.-1918.” (ponedeljak-četvrtak, 23.-26. jun, 10-10.55 min.) koji sam odslušao s jezom i bez daha. U najboljoj tradiciji naše radiofonije načinjena je potresna hronika rata i stradanja, s dobro prostudiranom istoriografskom građom, uz dragocene dokumentarne snimke i muziku koja čini epohu.
Bez pregrejane patriotske retorike (može se dakle i bez toga) hronološki su se ređali prizori, arhivski snimci iz tih dana, ali i današnji komentari nekoliko najboljih istoričara (Dubravko Stojanović, Ljubodrag Dinić, pre svih). Ova bezmalo četiri-časovna lekcija zaslužuje da bude ponovljena, za dugo pamćenje i nezaborav.
Ali, otkud Bach u naslovu ovog zapisa? Stižemo do njega. Nisam mogao da zaobiđem neposredne reflekse davnih vremena od kojih nije lako odmaknuti. Prošlost dugo traje, što rekao jednom prilikom mudri Dušan Matić.
Jedan neobičan dan u glavnom gradu.
Sreda, 25. juni, kasno popodne, užasan pljusak se stuštio, uz krupnu tuču, razlog da se ne pomoli nos van kuće. Na dva kanala RTS-a dve ključne utakmice sa Mundijala u Brazilu, pre svega Argentina-Nigerija, a u gradu više primamljivih izazova: koncert britanske zvezde Billyja Idola na otvorenom, ispod Kalemegdana.
Ovde dodajem uzgrednu fusnotu koja dobro nagoveštava stanje u srpskom novinstvu. Premda je već tokom rane večeri javljeno u medijima da se, usled bure nad gradom, koncert pomera za sutra, dan kasnije u nekoliko dnevnih listova bez javnih velikih čuđenja (navikli smo se na male i velike obmane) objavljeni su izveštaji sa neodržanog koncerta. Zvezda večeri je, zamislite, pozdravila Beograđane i pitala ”Are you ready for rocknroll?” Čak je navedeno da je oduševljena masa od desetak hiljada duša na nogama i ovacijama otpratila koncert! Hej, kako onda poverovati kad nam opisuju zbivanja u tajnoj policiji.
Potom, Stephen Segal sa svojim blues-bandom u Centru Sava. Dan kasnije čitamo na naslovnim stranama kako je srpski ministar policije, čuveni doktor Neša sa Megatrenda (plagijat doktorata dokazan, ali pojela maca), primio u zvaničnu posetu holivudsku akcionu zvezdu, te su vodili ozbiljne razgovore o ”borbi protiv korupcije i nasilja”. Da je živ Groucho Marx, bio bi primljen na razgovore o rešavanju ekonomskih nevolja. On bar ima iskustva, potpisao je ”Kapital” (šta ga je to koštalo). A tek kad stigne Delboy Trotter, njega će primiti cela srpska vlada i slušati preporuke kako nadmudriti svet kad si pokvaren i mućak.
Vraćamo se na pomenuto veče. Kinoteka otpočinje panoramu novog japanskog filma, a u Kulturnom centru Beograda – rumunski film ”Sve najbolje o porodici” (nagrađen) uz susret s autorkom scenarija. I, najzad, ”Pasija po Jovanu”, oratorijum Johanna Sebastijana Bacha, prvi put izveden 1724., delo koje se retko izvodi u Beogradu, jer zahteva veliki broj učesnika i vrhunski domet u izvođenju. Tu se osrednjost ne prašta.
Sa radija čujem da se koncert Billyja Idola odlaže zbog nevremena, a ja s kišobranom u ruci krećem ka obližnjoj katedrali Blažene djevice Marije, u mom komšiluku. Ova crkva svake godine u ovo doba pruža utočište izvanrednom međunarodnom filmskom festivalu ”Dani orgulja”. Smeštena na čuburskoj padini (Hadži Melentijeva), u mirnoj predratnoj rezidencijalnoj zoni (porodične stilske kuće sa uređenim baštana i travnjacima), ova crkvica ima najbolje orgulje u gradu, jer su koncertne orgulje marke Valdner u Domu sindikata već dve decenije u ruševnom stanju i niko iz grada neće da plati servis od 200.000 evra.
Ove večeri 14 izdanje Dana orgulja otvara se, potpuno neuobičajeno, monumentalnim Bachovim delom, jednim od vrhunaca visokog baroka. Vrlo me kopka kako će toliki ansambl (Simfonijski orkestar i hor RTB, sa petoro izvrsnih solista) biti smešten u katedralnu crkvu ne baš monumentalnih dimenzija. Sva sreća da sam stigao, predostrožno, pola sata ranije, jedva sam pronašao mesto, a svi kasniji su mogli još samo da odstoje. Što nije bilo lako: unutra je bila velika sparina, sve se pušilo, a izvođenje je trajalo punih 112 minuta.
Bach na Čuburi! Nije prvi put, jer je gotovo na svakom orguljaškom koncertu on izdašno zastupljen, a u svojoj CD kolekciji imam bar tri različita izvođenja ”Pasije po Jovanu”. Ali ovoga je puta veliki ansambl, sa poznatim hrvatskim dirigentom Vladimirom Kranjčevićem (čovek je na pragu devete decenije, ali ogromne energije i pravog majstorstva u usklađivanju zvučnih slojeva dela), priredio Beograđanima jedinstveni doživljaj.
Festival je sjajnim, promišljenim govorom otvorio nadbiskup Stanislav Hočevar, a u auditorijumu su bila, uz nekoliko zapadnih ambasadora, prva imena naše muzike: od Mladena Jagušta (koji se hrabro primiče stotki), Radmile Bakočević do mlađih, studenata i poznavalaca muzike.
Iako su orkestar, hor (u podmlađenom sastavu) i solisti bili prilično sabijeni, da bi svi stali nadomak publike, to je samo povećalo prisnost i kamernost izvođenja – sve se izvrsno čulo, a pod jakim reflektorima svima su se caklila lica, što je samo podvuklo snagu saosećanja sa Hristovom golgotom. Svi posetioci su dobili prevod Pasije u Bachovoj dramaturškoj verziji, tako da smo lakše pratili izvođenja na nemačkom jeziku.
Dok sam slušao ovu nebesku muziku, kroz svest mi je, kao i mnogo puta ranije, prolazilo večito pitanje na koje nema racionalnog odgovora: kako je to Johann Sebastian Bach uspeo da volšebno iznedri iz svoje imaginacije taj složeni muzički mikro-univerzum, preplićući glasove Isusa, Pilata, evanđeliste Jovana, hora koji svojom poetskom snagom ovaploćuje univerzalnu poruku o snazi žrtvovanja za spas svih nas (pa i za mene, premda sam po ubeđenju agnostik).
Kao omađijani smo odslušali ovu jedinstvenu zvučnu katedralu (delo je izvedeno bez pauze i niko se nije meškoljio). A kad se ”Pasija” završila zvucima nebeskog smirenja (Hrist na nebu, mir na zemlji, ovo drugo ćemo još sačekati), usledile su desetominutne stajaće ovacije (Englezi to zovu outstanding ovations).
A potom smo svi ozareni, u znoju lica svog, izašli u kišnu beogradsku noć. O da, pomenuo sam izvanrednu utakmicu Argentina- Nigerija. Ništa nisam propustio: pošavši ka crkvi uključio sam snimanje. Ušao sam u kuću, vratio traku, odgledao vrhunski fudbal do kraja (tamo nas nije bilo, jer smo iz tog sveta otpali sami od sebe). I imao sam utisak da se mojoj gledalačkoj samoći pridružio neko ko mi godi – Johann Sebastian Bach. Te večeri on je bio i naš sugrađanin, kao i mnogo puta ranije kad smo pribegavali njegovoj zvučnoj galaksiji.
Bez njega bi nam u Beogradu bilo teže i neizvesnije.
Karte su konačno na stolu. Ili točnije rečeno, ispod stola. Djelatnici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koje je već dvije i pol godine u potrazi za intendantom (tj. intendanticom) upoznati su s programima dviju kandidatkinja i jednog kandidata za čelno mjesto u austrougarskoj zgradi na Trgu maršala Tita u kojoj se guraju tri ansambla.
I dok šira (ali itekako zainteresirana) javnost o tim programima samo nagađa, oni kojima su programi pročitani, a tu napose mislim na djelatnike Opere, hodaju gradom Zagrebom kao zgromljeni. Spominju nacionalnu izdaju. Najavljuju živi zid kojim će dočekati jednu od kandidatkinja ako njena molba dobije zeleno svjetlo od Andree Zlatar Violić i Milana Bandića, o čemu se mjesecima govori kao o gotovoj stvari. Čvrsti su u namjeri da je ne puste u zgradu.
Tako bi Trg maršala Tita vrlo lako mogao postati onaj zlosretni kijevski Majdan. Jer, prema dostupnim saznanjima, koja su se poput ljetnog požara proširila Zagrebom ovih dana, Zagrebačka opera mogla bi vrlo lako izgubiti svoju umjetničku osobnost. I utopiti se u neko operno kazalište čije je sjedište izvan hrvatskih granica.
U tom bi slučaju njen repertoar bio ograničen uglavnom na 20. stoljeće i ne bi imao svoju nezamjenljivu nacionalnu komponentu. Operni ansambl ne bi imao ni svoju upravu jer bi Zagrebačku operu vodio strani menadžment, a pri tome se spominje Francuska, točnije jedna pariška operna kuća koja sljedeće sezone slavi tristo godina postojanja.
Djelatnici Opere ne mogu vjerovati da se potencijalna kandidatkinja za intendanticu HNK pitala zašto u orkestralnoj rupi zagrebačkog nacionalnog kazališta ne svira Zagrebačka filharmonija kada već u rupi Bečke državne opere sviraju Bečki filharmoničari.
Naravno, Bečki filharmoničari nemaju stotinjak zaposlenih. Riječ je o orkestru koji ima nekoliko postava, od kojih jedan opslužuje i nemale potrebe Bečke državne opere.
Iz svega onoga što su čuli, i što im nije dovoljno objašnjeno, jer im to nije imao tko objasniti, među djelatnicima Opere, ali i cijelog zagrebačkog HNK, stvorena je potpuno suluda atmosfera u kojoj živce gube i oni koji su najčvršćih živaca. A i javnost se sve glasnije pita tko to ima pravo odlučivati o temeljima jedne operne kuće i jednog jedinog matičnog hrvatskog kazališta bez široke javne rasprave i bez mišljenja sveukupne dramske, operne i baletne struke?
Pa živi su još veliki kazališni umjetnici koji su vodili HNK Zagreb u onim ratnim teškim uvjetima, primjerice redatelj Georgij Paro, dirigent Vladimir Kranjčević ili nacionalna baletna prvakinja Almira Osmanović. Je li se itko od sadašnjih vlastodržaca u državi i gradu Zagrebu sjetio da i njih priupita kakvo to matično i središnje nacionalno kazalište u budućnosti želimo.
Želimo li kazalište čije ćemo neprocjenjive dijelove “autsorsati”, što se želi učiniti s onim nesretnim čistačicama, kuharicama i servirkama u hrvatskom bolničkom, tj. školskom sustavu? Ili želimo kazalište u kojem će svoju budućnost imati i mlađi, a ne samo godinama i stažom zaštićeni umjetnici, ali i kazalište čijim ćemo se predstavama ponositi i izvoziti ih po cijeloj Europskoj uniji, u koju smo tako bahato i samouvjereno ušli 1. srpnja prošle godine.
I dok mediji bruje o tome da ćemo novog intendanta (intendanticu) dobiti i prije 1. svibnja, kako je to nedavno najavila ministrica kulture, situacija u HNK, u kojem se štrajkalo čak i u onom socijalističkom sustavu, bliži se točki usijanja. Hoćemo li oko Zdenca života graditi barikade i šatore?
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
