novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
U prošlotjednoj kolumni analizirali smo nepravomoćnu presudu sutkinje Ivanke Birkić Šarić iz Općinskog građanskog suda u Zagrebu (poslovni broj: 31 – Pn – 3422/17 – 33 od 11. siječnja 2019. godine). [Read more…]
Ivica Grčar
Sporna novinarska nagrada Ivani Petrović pokazuje da je dijelu članstva Hrvatskog novinarskog društva od neovisne novinarske djelatnosti postalo važnije agitiranje i propagiranje različitih političkih interesa. [Read more…]
Saša Leković
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković podnio je u četvrtak Središnjem odboru HND-a ostavku na mjesto predsjednika.
Pismo ostavke Saše Lekovića prenosimo u cjelosti sa portala Hrvatskog novinarskog društva i bez ikakvih pravopisnih intervencija: [Read more…]
Novinarski dom
Članovima Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva
Članovima Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva
(Moli se očitovanje / traži se mišljenje)
Poštovane kolegice i kolege,
Gledao sam intervju sa spisateljicom Tenom Štivičić, čija se drama Tri zime prikazuje u The National Theatre u Londonu. Riječ je o pametnoj, samouvjerenoj i profinjenoj mladoj ženi čiji me uspjeh veseli i kojem se već duže vrijeme divim. Sigurno nije lako pisati na jeziku koji ti nije materinji pa se još i svojim djelom probiti u zemlji kazališta.
I kaže Tena da su u njezinoj obitelji neko vrijeme istovremeno živjele četiri generacije žena, i da pamti svoju prabaku. Te četiri žene živjele su u različitim državama, od Austro-Ugarske Monarhije, preko Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do današnje Republike Hrvatske i Europske unije, rekla je mirnim, sigurnim glasom.
Kada netko tako obrazovan i rječit, kao što Tena Štivičić jest, nabraja niz država, a preskoči Nezavisnu Državu Hrvatsku, to može značiti samo jedno – svjesnu odluku i čvrst politički stav.
Jer, Tena, premda već duže vrijeme živi u Londonu, zna da su u hrvatskom društvu glasni oni koji 25 godina nastoje rehabilitirati taj nacifašistički isprdak, zna ona da je podjela na partizane i ustaše jedna od omiljenih tema i u birtijama i u kanalizacijama interneta. Ali zna ona isto tako da javni medijski prostor zahtijeva drugačiji pristup od puštanja duha iz boce.
I nije riječ o tome da se to ružno razdoblje hrvatske povijesti ne bi smjelo spominjati, da bi raspravu o njemu trebalo izbaciti iz javnosti. Ne, uopće nije u tome stvar, jer bismo već iz vlastita iskustva morali znati da smeće pometeno pod tepih kad-tad samo izađe van.
Stvar je u tome da naziv te paradržave pristojni ljudi ne prevaljuju preko svojih usta bez konteksta, kao da je riječ o nečemu najnormalnijem na svijetu.
Jer, normalnost kojom se zna izgovarati to ime, normalnost kojom se prikazuju dokumentarci o nogometnoj ligi i kulturnom životu iz toga vremena, normalnost kojom se u javnom medijskom prostoru evociraju uspomene tih provincijskih krvnika, na teme koje s njihovim zločinima nemaju veze, političko legitimiranje normalnosti kojom se postavljaju spomenici s imenima i pokličima tih neljudi, normalnost kojom se tv komentatori i uglednici na nogometnim tribinama prave da ne čuju kada se ti pokliči izvikuju, normalnost kojom im se želi dati pravo javnosti jest ono na što Tena upozorava preskačući NDH dok nabraja države u kojima su naše i njezina obitelj živjele i žive.
Tena Štivičić, naime, zna da su prije 70 godina bile pobijeđene sile zla, i s tom činjenicom nema nikakvih problema. Kao što pretpostavljam da nema problema sa zalima koje nam je povijest donijela nakon toga. Teni je sve potpuno jasno, a njezina životna i profesionalna samouvjerenost razumljivije su kada se to shvati.
No, iz Londona, makar kiša često ometala vidno polje, vjerojatno uopće nije teško gledati tako na stvari.
Ali je zato gusta magla koju su, upakiranu u udžbenike i popularni kič, namjerno spustili iznad Zagreba jedan od razloga zbog kojeg je, čini mi se tako, Tena ipak lakše biti u tuđini.
(Tekst je izvorno objavljen kao status na Facebooku Vladimira Lulića a mi ga preuzimamo s portala Forum.tm).
Pitala me kći prije nekih osam godina, imala je tada sedam i pol, kakav je to veliki, čudni križ nacrtan na kontejneru za papir pokraj naše zgrade. Kočio se, zapravo, zlokobno na šperploči koju je netko pričvrstio na kontejner.
Objasnio sam joj da je riječ o kukastom križu, da ga zovu još i svastika, a da je bio simbol zlih nacista koji su mrzili i ubijali ljude samo zato što nisu bili Nijemci, zato što su pripadali nekim drugim narodima i vjerama. Da su ubijali čak i nemoćne, bolesne, djecu, nečije mame, bake i djedove.
Rekao sam joj da su im se u tom zločinu pridružili i drugi koji su isto tako smatrali druge narode nižima od sebe, kao da je riječ o bubama, a ne o ljudima.
Kazao sam joj i to da su takva zvjerstva radili i neki zli Hrvati prema ljudima iz drugih naroda, ali da su im se neki drugi Hrvati hrabro suprotstavili, iako su i oni mogli zbog toga stradati.
Rekao sam joj i to da taj križ nisu izmislili ti zli ljudi, nacisti, nego neki davno, davno prije njih, kojima je u to njihovo vrijeme predstavljao nešto dobro.
Pitala me jesu li onda ti nacisti nacrtali kukasti križ na naš kontejner i ubijaju li ljude i danas. Rekao sam joj da kod nas ne ubijaju ljude, a da je svastiku, lako je moguće, nacrtao netko tko možda i ne zna sve to što sam joj ispričao. Da sam siguran da većina ljudi kod nas zna o čemu je riječ i da o nacistima misli sve najgore.
Pa zašto je onda nitko ne prefarba ako svi znaju da je zločesta? Stoji ta svastika tu jako dugo, pitala me.
Žao mi je što to nismo snimili kamerom. Bilo je zimsko, predbožićno doba. Spustili se mrak i sumaglica. Obukli smo se toplo i krenuli u podrum po ostatke bijele boje kojom smo krečili zidove u stanu. Boja se s vremenom stvrdnula pa smo pokucali frizerki Juditi u prizemlju da nam da vode ne bismo li je omekšali.
Promiješali smo dobro farbu i svaki sa svojim kistom krenuli prema kontejneru. Nigdje nije bilo ni psa. Uzbuđenje je raslo, osjetio sam to kad me je čvrsto primila za ruku. A nije ni meni bilo svejedno. Što ako naleti neka budala?
Nisam trebao dijete izlagati neugodnosti, strujalo mi je kroz glavu. Umočili smo kistove i na brzinu, ali s više slojeva dobro prebojili kukasti križ. Nije se više vidio. Žurno smo se vratili doma. Zaspala je umorna i sretna.
Sljedeće jutro gledali smo ljude kako prolaze pokraj kontejnera, ali nitko se nije obazirao na činjenicu da svastike više nema. Nitko od susjeda nije rekao ni riječ. Čak ni gospođa koja čisti zgradu, iako je znala komentirati i ono što je se uopće ne bi trebalo ticati.
Je l’ da, tata, da teti frizerki sada više nitko neće nikakvo zlo napraviti, pitala me. Zašto bi Juditi netko nešto želio loše napraviti, odgovorio sam u čudu protupitanjem. Pa zato što je Mađarica, nije ni Njemica ni Hrvatica, rekla je.
Neće, dušo, ne brini. Mama, ti i ja nećemo im to dopustiti. Ima dobrih ljudi kao što si ti još jako puno, kazao sam joj i uhvatio njezinu malu ruku da i sebe učvrstim u tom uvjerenju.
(Prenosimo s portala forum.tm)