Za razliku od prošlog tjedna recenzirane Igre oponašanja, tek nazivno britanskog simulakruma povijesti sročenog za pogađanje progresivnih pravovjernika u Akademijin glasački listić, Teorija svega zaista je dobar film. Nije nikakvo remek-djelo koje redefinira odnose slike, prostora, boje, šuma i pokreta, da se razumijemo: [Read more…]
Drakula: Epistolarna priča
Dragi Jonathane,
Srce mi leti za tobom dok boraviš u toj dalekoj zemlji Transilvaniji. Tražila sam je na karti i čini se da uz Vlašku, ali ne više i Moldaviju, ona tvori današnju Rumunjsku, članicu ove EU. Jedva čekam vidjeti taj novi film o njezinom najslavnijem junaku Vladu, navodno zvanom Nabijač.
Ne bi bilo damski od mene da tražim pojašnjenje dotičnog nadimka, a budući da ti ovo pišem nalivperom, za koje još nisu izmislili tipku Delete, zaboravi da sam išta spomenula. Crvenim.
Vječno i jedino tvoja,
Mina
Draga Mina,
NSA je, na svoje veliko čuđenje, među tonama robe, računa i kataloga za telemarketing koji kolaju europskim poštama, ovih dana otkrio i nekoliko pisama. Riječ je o sumnjivoj tehnologiji iz minulih vremena, kojom su ljudi tintom na papiru prenosili vijesti jedni drugima. Snowdenov nasljednik omogućio je da sadržaj tih pisama procuri u javnost. Donosimo glavne izvatke
Srce ti je, nažalost, odletjelo u potpuno pogrešnom smjeru. Priča o Vladu III. Țepeșu, što na rumunjskom znači Nabijač, zbivala se odista u Rumunjskoj, ali premda ta zemlja, kao i mnoge okolne, ima razvijenu koprodukcijsku industriju, producenti su odlučili snimati film u Sjevernoj Irskoj. Vjerojatno zato što se tu snima ”Igra prijestolja”. Uzeli su i nekoliko glumaca iz te serije, jer se tako danas radi. Imamo i Barda iz ”Hobita” u ulozi Vlada!
No ne daj da te njegov nadimak navede na krivi trag, mila, kao što te već navela njegova adresa. Da nisi luče moje tankoćutno, savjetovao bih ti da pročitaš roman ”The Bridge on the Drina” jednog pisca iz Transilvaniji bliskih krajeva, gdje se potanko opisuje dotično nabijanje. Riječ je o nimalo ugodnom postupku.
Užurbano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Sva sreća da nisu izmislili Instant Messaging za naša pisma! Pri čekanju na dolazak tvoje iduće poruke dohvatila sam roman koji si mi preporučio, pročitala ga od korica do korica, pače višekratno – i mogu ti reći da uistinu nisam očekivala to što sam ondje zatekla. Uistinu, ženska mašta kadikad zabludi. Ipak, pričaj mi još malo o dotičnom Vladu. Nije li se on borio protiv tih Turaka koji su nabijali ljude na kolac? Zašto je onda nazvan po nabijanju na kolac? Također, ima li on kakve veze s fenomenom zvanim vampirizam? Noćima ne spavam pri pomisli na to. Na svu sreću, Lucy Westenra je tu da mi besane noći toplije prođu.
Uvijek umilno tvoja,
Mina
Draga Mina,
Zanimljivo je to što pisma nose marke (također sumnjivu tehnologiju iz minulih vremena) iz viktorijanske Engleske. Za divno čudo, zbog nikad ukinutih zakona o valjanosti poštanskih vrijednosnica, pošte su te marke prihvatile
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što još nisu izmislili Instant Photo Messaging kad pomislim na tebe i ljupku Lucy zajedno u postelji! Ipak, snimanje je dovoljno naporno da svake noći zaspim bez imalo nespokoja. Znaš, ovaj Vlad stvarno nema ništa naročito slično s onim Drakulom iz romana Brama Stokera, onim koji je sijao strah i trepet Engleskom kao nositelj pošasti iz tamnih vilajeta brdovitog Balkana. (Ne, taj Drakula je danas babaroga UKIP-a i cijele Farrageove bratije s glogovim kolcima.)
Ovaj naš Vlad je divan obiteljski čovjek s ljepoticom ženom (glumi je Sarah Gadon, Kanađanka s inače izvrsnim smislom za odabir uloga) i divnim sinčićem (Rickonom iz ”Igre prijestolja”, o čijem je liku GRRM prestao pisati, pa mali do daljnjega ima vremena). Vlad je, istini za volju, nekoć iz svojih razloga nabijao ljude na kolac (ne znam zašto podcrtavaš tu riječ, mila; ta zar se može nabiti drugačije nego na kolac?), ali sada je prava duša od čovjeka.
Marljivo tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
U privitku ti šaljem serigrafiju sebe i moje tople družice Lucy, djelo našeg znamenitog umjetnika Renfielda, uz kojeg noći zanimljivije prođu. Žao mi je što nam tehnologija ne omogućuje podatnije prikaze. Renfield priča tako zanimljive priče o Vladu III. Nabijaču! Navodno je jednom prilikom dao da se turskom poslanstvu, koje na audijenciji nije skinulo turbane, ti turbani čavlima zabiju u glave. Sad shvaćam, borio se protiv neprijatelja njegovim oružjem. Svejedno, još mi nije jasno kako je zbog toga postao vampir. Ta vampiri navodno žive od krvi koju piju! Lucy to drži izuzetno zanimljivim, Renfield je svesrdno potiče u tome, ali još uvijek ne znam kakvo bi zadovoljstvo ijedna žena mogla pronaći u oralnom uzimanju tjelesnih tekućina.
Predano i podano tvoja,
Mina
Draga Mina,
Prije svega, jedva čekam da po mom povratku s ovog posla stupimo u brak, kako bih ti mogao objasniti neke zanimljivosti o pticama i pčelama koje ti, ovako nevinoj, još nisu jasne. Ali ima za to još vremena. Pričajmo, stoga, o šišmišima! Iako se Gary Shore, Irac kojeg je studio angažirao kao redatelja (da ne mora i njemu plaćati kočiju), baš i ne snalazi ni u jednom svakodnevnom aspektu svoje struke – likovi su mu tanji od papira na kojem ovo pišemo, a tvrdi da je izgubio skriptu iz povijesti rumunjsko-turskih ratova, pa nikad nije siguran bori li se njegov Vlad za svoju obitelj ili za svoj narod, kao ni koja je točna razlika između ta dva pojma – ipak ima jednu odličnu ideju!
Vidiš, naš Vlad u ovoj priči popije krv starog rimskog cara Kaligule, toliko ogrezlog u krv da je i sâm postao vampir (mislim da su činjenicu da je riječ o Kaliguli izbacili iz filma, kao i još štošta što smo danima predano snimali – ali, hej, ipak ga glumi Charles Dance, jer vidjela si što je bilo s njegovim likom na kraju četvrte sezone ”GoT-a”). I onda stekne sposobnost da se pretvara u šišmiše! Po volji! I onda ti šišmiši čuda čine. Kao čvorci, samo ubojitiji.
Fascinirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Iskreno rečeno, ubojiti čvorci mi ne zvuče fascinantno, ali hej, ako ti kažeš. Siroti Renfield cijelo vrijeme tvrdi meni i mojoj Lucy da je šteta što živimo u vrijeme prije kućnog videa, pa nam ne može pokazati ono što on naziva “kinematografskom poviješću Gospodara”. Meni stoga ovo što ti radiš zvuči kao loše šapirografirana kopija ”Gospodara prstenova”. Tamo su imali ubojite orlove, zar ne? I ubojito drveće? Što je sljedeće, najezda ubojitih hrušteva? Svejedno, Renfield se trudi dočarati nam dotične filmove u okruženju ložnice projiciranjem sjene svojih prstiju na zid. Usuđujem se reći da je njegovo umijeće baratanja prstima istinska umjetnost.
Željna širenja umjetničkih nazora,
Mina
Draga Mina,
Više nitko u ekipi ne gaji poštovanje prema ovom filmu. Studio Universal, koji stalno tupi da mu je Drakula zlatna koka već osamdesetak godina, neprestano nam se miješa u posao. Prošlog tjedna su iz filma izbacili Babu Jagu, sad su nas pak natjerali da potpuno promijenimo kraj ne bi li se uklopio u nešto što nazivaju “Universal Monsterverse”.
Shvaćaš, sve je to nadahnuto onime što rade Marvel i DC – snimiti niz filmova o pojedinačnim superjunacima, pa ih sve s vremenom spojiti u franšizu – ali Universalov Monstrumverzum trebao je započeti tek novom ”Mumijom”, a ovo nikad nije trebao biti dio te balade. K tomu, monstrumi nisu superjunaci. Nego, nije li se njihov prethodni pokušaj stvaranja franšize od ”Mumije” temeljio na ubojitim hruštevima?
Rezignirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Adresirani pošiljatelji pisama, Jonathan H. i Wilhelmina M., zvana Mina, nisu uvedeni ni u jednu bazu podataka NSA, a ni Google ne posjeduje informacije o njihovim navikama kupnje, kretanja i intimnog odnošenja. Činjenica da je bar jedno od njih uspjelo dobiti posao na filmskoj produkciji kvalificiranoj za porezne olakšice Sjeverne Irske oglasila je zvono na uzbunu u hodnicima moći
Ne samo da sam izgubila želju za gledanjem tog tvog filma, nego ti mogu reći da sam u noćima provedenim uz Lucy i Renfielda izgubila želju za monogamnom vezom, a pogotovo onakvom kakvu sam kanila sklopiti s tobom, ti, kuhana nogo od muške karizme.
Nas troje se selimo u ustanovu doktora Sewarda i živjet ćemo od prodaje rukotvorina nadahnutih filmom ”Drakula Brama Stokera”, iako to nije film Brama Stokera, nego Francisa Forda Coppole. Sudeći prema onome što nam je Renfield pokazao prstima, taj film je u uvodnih pet minuta suvislije spojio povijesnu priču o Vladu s književnom pričom o Drakuli nego ovaj tvoj film u devedeset.
Nikad više tvoja,
Mina
Draga Mina,
Nadam se da će ti tvoj novi život u cijelosti dočarati puno značenje izraza “nabijem te”. Gary Shore je to već učinio sa svim potencijalom priče ovog filma. Barem u tome se slažemo. Ako ništa drugo, sada ti barem mogu priznati da sam cijelo ovo vrijeme oštrio kolce s povijesnim konzultantom filma, izvjesnim doktorom Van Helsingom. Nije da čovjek zna razliku između pravoslavlja i katoličanstva, kao ni bilo što drugo korisno što se povijesti tiče, na uštrb filma. Ali bar izgleda kao Hugh Jackman, do posljednje pločice na trbuhu. Izjedi se od jala.
Nikad više tvoj,
Jonathan
Milost na rijeci Kwai
Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više.
Rad na izradi Željezničke pruge Burma-Sijam, 415 kilometara dugog uskotračnog kolosijeka pri čijoj je gradnji živote izgubilo oko devedeset tisuća azijskih civila i više od dvanaest tisuća savezničkih ratnih zarobljenika, svakako je bilo prijelomno iskustvo u životu svakoga dovoljno nesretnog da na njega bude primoran.
Japanske carske vlasti pristupile su tom projektu kako bi ojačale infrastrukturu svojih indokineskih kolonija tijekom Drugog svjetskog rata, iskoristivši za taj projekt prinudni rad nesretnika pod svojom vlašću, njih gotovo četvrt milijuna.
Životna priča Erica Lomaxa, vojnika jedne imperijalističke sile kojeg je zarobila druga imperijalistička sila, počinje se rasplitati zbog ljubavi – ljubavi koja zataškava postojanje prethodnog braka. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću
Kao što saznajemo u knjizi ”The Railway Man” i na njoj zasnovanom filmu ”Tragovi prošlosti”, radilo se o tako tehnički zahtjevnom projektu da ga ni prethodne britanske imperijalne vlasti nisu imale snage provesti u djelo. Latentno rivalstvo dvaju kolonijalnih carstava krije se podno svake priče dosad ispričane o ovome poprištu Drugog svjetskog rata – a ovo je tek, zapravo, druga.
”Most na rijeci” Kwai napisao je Pierre Boulle, budući autor ”Planeta majmuna”, kao fiktivno djelo posvećeno izgradnji famozne “Pruge smrti”; ekranizacija Davida Leana iz 1958. bila je u isti mah najgledaniji i najnagrađivaniji film te godine, a potom je prerasla u omiljeni klasik, usprkos činjenici da potpuno izobličava stvarne činjenice – uključujući klimaktično rušenje mosta od strane nepokolebljivih zarobljenika, do kojeg nikad nije došlo.
”Tragove prošlosti” (knjiga i film u izvorniku se zovu jednako) napisao je Eric Lomax, pripadnik britanskog Kraljevskog signalnog korpusa, zarobljen u Singapuru u veljači 1942. i prisiljen na rad na Burmanskoj željeznici. Lomax je tijekom tri nesnosno duge godine uzništva izradio radioprijemnik koji je njemu i ostalim ratnim zarobljenicima služio kao spasonosan izvor informacija o zbivanjima u ostatku ratnim vihorom zahvaćenog svijeta – te, budući da je sreća htjela da kao pravi Britanac bude gorljiv ljubitelj željeznice, skicu dionice na kojoj su radili.
Nicole Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale, dok Colin Firth ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim ulogama koje izabire otkako je osvojio Oscara
Zbog oba je čina naposljetku bio otkriven i mučen. Među torturama kojima su ga japanski isljednici podvrgli bio je i notorni waterboarding, mučenje vodom omiljeno i među današnjim borcima za istinu, slobodu i američki način života (napose otkako što su njihovi mjerodavni ustvrdili kako zapravo i nije riječ o mučenju). Lomax je zbog svega toga vrlo teško podnio uklapanje u civilni život. Doduše, samo tri tjedna nakon oslobođenja stupio je u brak. Iz ljubavi, ili možda pak iz želje da ostavi ratne strahote za sobom – e, to film ne govori.
Film, zapravo, uopće ne govori o Lomaxovu prvom braku, u kojem je imao troje djece. Ne, što se filma tiče, priča počinje kad Lomax, već u poodmakloj srednjoj dobi, upozna sedamnaest godina mlađu kanadsku medicinsku sestru Patti, čija ga ljubav natjera da se suoči s mučnom prošlošću. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću.
Nicole Kidman daje sve od sebe u ulozi Patti, prije svega time što prvi put dosad na velikom ekranu odustaje od uobičajene vamp-persone i prihvaća realnost svojih godina. Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale: ali njezina je uloga ovdje zaista efemerna.
”Tragovi prošlosti”, naime, razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice; upoznavanje Lomaxa s Patti tek je prvi među njima. Uprizoren kroz slučajan susret u vlaku, gdje dugogodišnji obožavatelj voznih redova British Railwaysa naočitoj Kanađanki dade precizne upute o tome kako joj i gdje valja presjesti na što, taj prizor jedini u filmu eksplicitno referira Leana – ali ne kroz ”Most na Rijeci Kwai”, nego kroz istinski klasični ”Kratak susret”.
Nakon toga, Patti se beznadno zaljubi, i njezina uloga preraste u suprugovu skrbnicu i uzdanicu na putovanju u suočavanje s nepodnošljivom prošlošću. Time ona prestaje biti protagonistica radnje; ključno pitanje Lomaxova života – zašto se uz suprugu s kojom je proveo tri i pol desetljeća nije mogao suočiti s ratnim iskustvom, a uz Patti jest – film namjerno zanemaruje.
Colin Firth, kao istinski protagonist filma, ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim projektima koje izabire nakon osvojenog Oscara (poput, recimo, ”Tajne jezera Devil’s Den”). Ali ni njegovom Lomaxu ”Tragovi prošlosti” ne daju istinski dramsku građu za tumačenje.
Stvar je u tome da je Lomaxova životna priča suštinski priča o praštanju: o ulaženju od trag jednom od svojih japanskih mučitelja, i o korespondenciji s njim, i o saznavanju da je i taj tadašnji mladić – unovačen i snažno ideologiziran doktrinama o japanskoj superiornosti – proveo poratno vrijeme u nastojanjima da okaje prošlost.
Pravi se Eric Lomax nakon niza pisama uživo susreo s tumačem svojih mučitelja, Japancem Takashijem Nagaseom – koji je i sâm napisao knjigu o svojim ratnim i poratnim iskustvima – 1985. godine, kako to prikazuje nagrađeni dokumentarac Mikea Finlasona ”Enemy, My Friend?” (”Neprijatelj, moj prijatelj?”). Životno uvjetovani imperijalističkim ideologijama koje su ih poslale u rat i pretvorile u neprijatelje, obojica su pronašli put do izmirenja. Pronalazi li ga i ovaj film?
Pa, da: ali na način koji nepotrebno falsificira stvarna zbivanja. U ”Tragovima prošlosti” Lomax nenajavljeno bane Nagaseu u muzeju posvećenom žrtvama Pruge, gdje Japanac u okviru svojeg okajanja sad radi, te se s njim počne poigravati na način sličan središnjoj situaciji filma ”Smrt i djevojka” Romana Polanskog. Ali to ovdje nije središnja situacija: to je tek jedan od unutarnjih slojeva lukovice koju scenarij Franka Cottrella Boycea i Andyja Patersona guli i guli u iščekivanju suza koje bi u jednom trenutku morale napokon poteći. A kako to s pretjeranim nastojanjem na melodramatičnosti već biva, gledatelj daleko prije samog filma zna u kojem se smjeru odnos Lomaxa i Nagasea mora okrenuti.
Nijednog se trenutka priča ne posvećuje problemu koji bi u ovoj drami morao biti središnji: zašto se Lomax usredotočuje na tumača? Čovjek ga, napokon, nije mučio – samo je simultano prevodio između njega i njegovih isljednika. Isljednike je zanimalo je li radioprijemnik izradio da bi se javljao svojoj zaraćenoj strani. Lomax je tvrdio da je to bio prijemnik, ne predajnik, pa time nije imao mogućnost dvosmjerne komunikacije. Je li Nagase netočno preveo te riječi? Je li zato sukrivac u patnjama koje je Lomax proživio? Čini se da ”Tragovima prošlosti” ta ključna prijeporna točka nije važna: važno je tek da je Nagaseovo lice Lomax najčešće gledao dok je trpio muke.
“Tragovi prošlosti” razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice – polagano, uz neprestano očekivanje da će napokon poteći suze, sve dok ne otkrijemo da se u samoj srži radnje ne nalazi jedna od potresnijih priča Drugog svjetskog rata
Australski redatelj Jonathan Teplitzky u ovako polovično postavljenoj dramaturškoj strukturi ne može biti više od koliko-toliko umješnog realizatora zadanih prizora; iz njegovog je mizanscena jasno da ima želju naslijediti raskošan vizualni vokabular posljednje velike angloameričke produkcije posvećene patnjama zarobljenika na dalekoistočnoj bojišnici “posljednjeg pravednog rata” – Spielbergova ”Carstva sunca” – ali niti mu sredstva to dopuštaju, niti je intimistički sadržaj priče kongenijalan takvom pristupu.
Od Spielberga tako Teplitzky nasljeđuje tek Jeremyja Irvinea, mladog protagonista ”Puta rata”, u izvrsno utjelovljenoj epizodi mladog Lomaxa, ali ne i redateljsku mudrost: dok su se stvarni Lomax i njegovi zarobljeni suborci još mjesecima nakon kraja rata borili s glađu i preživljavanjem u džungli, recimo, ”Tragovi prošlosti” bez mnogo kajanja prikazuju američke G. I.-jeve koji padaju s neba i oslobađaju ih iz sužanjstva. Sjetimo se samo kako je ekvivalentna sekvenca izgledala u ”Carstvu sunca”.
Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više. Priča Erica Lomaxa u široj slici Drugog svjetskog rata i nije među potresnijima. Da bi ostavila trajniji dojam, ona mora pronaći vlastiti, iznimni rakurs na tu temu. Čini se da bi to trebao biti rakurs dugogodišnjeg življenja s traumom ratnog zarobljeništva; čini se da bi to trebala biti sudbinska spona ljubavi prema vlakovima i robovskog rada na pruzi.
Ništa od toga ne uspijeva steći specifičnu snagu u ”Tragovima prošlosti”, nažalost. Lomaxova će se istinita (premda za film izobličena) priča vjerojatno zaboraviti već sljedeće sezone; Leanova će se neistinita (ali na filmu više nego životno uvjerljiva) priča pamtiti dok filma ima.