U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi. [Read more…]
Tko je negativac, Pavelić ili Stepinac?
Šaljivdžije s portala News Bar kažu da je papa Franjo zbunjen: ”Nije mi jasno (kaže po njima Papa), traže da proglasim Alojzija Stepinca svetim jer je između ostalog spašavao srpsku, židovsku i romsku djecu. Ali, od koga ih je spašavao? Od Marsijanaca? Pa od ustaša! A u isto vrijeme slave, rehabilitiraju i podržavaju ustaške pozdrave, retoriku i ideologiju.” [Read more…]
Kukavičluk hrvatske Predsjednice
Početkom tjedna se raširila vijest o ”inicijativi” na temelju ideje do koje je došao mučitelj konja, ražalovani političar i momak s puškom koji je izvukao glavu na sigurno iz vukovarskog pakla ostavivši iza sebe nedužne civile na milost i nemilost agresora, dakle toga Branka Borkovića; hrabar neki čovjek koji je predložio izmjene zakona kako bi se u službenu vojnu uporabu uveo pozdrav ”Za dom – spremni”. [Read more…]
Mir, Balkane, dome moj!
Imam ili nemam mira? To me zaista muči. Ne prođe dan a da ne maknem nekoga sa mog Facebook zida. Ima dana kada ih ”pobrišem” više. Em konstatiram da je netko lajkao neki fašistički portal tipa Dnevno, em relativno miran i ne aktivan subjekt odjednom stane psovati mene jer ”mrzim državu i sve što je hrvatsko”, pa se pitam što je dotični uopće radio na mome zidu, em se agresija pojavljuje među komentatorima, pa se nakon oštrog starta i prema dobrim nogometnim uzusima odmah hvatam za crveni karton… [Read more…]
Pismo Papi Franji
Dragi Papa Franjo, duboko smo ohrabreni Vašom skorašnjom posjetom našoj državi. U njenoj najavi je naznačeno da dolazite da potaknete njegovanje dobra i pomognete konsolidaciji bratstva i mira, i zbog toga smo bili slobodni da Vam se obratimo. [Read more…]
Hrvatska spirala smrti
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.
Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju
Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).
Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.
Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana
Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.
Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.
U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.
Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.
Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije
Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.
Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.
Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.
Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive
No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.
No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.
Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.
To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Duhovne vježbe u Jasenovcu
Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.
U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko ”kupljen”).
Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima, pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima
U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, ”onanijom”, ”parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je napisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).
Dakle, Šola je, to sam uostalom želio poručiti kada sam branio mojega mentora i prijatelja prof. dr. sc. Petera Kuzmiča od divljačkog napada Ivice Šole, svejedno da li odrađivao zadatke za gazdu iz mostarskoga zatvora ili varao hrvatsku javnost, kolege novinare i urednike, paradigma nemorala u novinarskim krugovima pa ću na sudu, budem li živ i zdrav, pokazati, sam i uz pomoć svjedoka, da je držao stražu odvratnom ratnom zločincu koji se obračunavao na svirep način sa osječkim Srbima.
I zato je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara.
Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano ”rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole ”sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.
Još jednom ću ponoviti da bude jasno što sam želio kazati kada sam ih identificirao kao ”neoustašku gamad”: tuži me, dakle, Udruga Vukovarski stožer iz Vukovara, pa ću se 2. listopada u 9 sati naći pred sucem Marijanom Bertalaničem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (Ilica 207, soba 008) da vidimo jesam li ili nisam počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda – sramoćenjem, opisano po čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. I to će biti važno za našu javnost!
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu), ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više, nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam ja bio hrvatskim braniteljem
Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem.
Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati.
Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.
Kako bih se pripremio za oba suđenja, otišao sam na intenzivne duhovne vježbe na području nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora smrti i prisilnoga rada Jasenovac. Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista.
Zašto sam otišao baš u Jasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.
Ja tvrdim da ”etičar” Ivica Šola iznevjeruje evanđelje, da je okrenuo leđa srpskim mučenicima u Osijeku, da servisira medijske potrebe stranke jednog ratnog zločinca i da je odrađivao dug prema tom ratnom zločincu, pa makar i najmanji.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam
Tvrdim pak da Tomislav Josić ne čini dobro Republici Hrvatskoj, da promovira segregaciju i etničku netrpeljivost te da zajedno sa svojim stožerašima još više unakazuje lice ratom izmučene domovine.
Očekuju me dvije važne pravne bitke u kojima ću braniti dostojanstvo Domovinskog rata, dostojanstvo mojega nestalog brata, moje osobno dostojanstvo, te ono što smatram da je dostojno braniti, a na temelju izvorišnih i drugih polazišta našega Ustava i našega pravnog poretka, naše kršćanske kulture i našega humanističkog svjetonazora. Učinit ću to kao teolog, kao novinar, ali i kao član predsjedništva Saveza antifašista u Republici Hrvatskoj čije interese uvijek branim kada javno nastupam.
Dok sam obavljao kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu, pitao sam jednu kustosicu što ju je najviše pogodilo, to jest, što ju je najviše uznemirilo u bavljenju tako teškom građom i problematikom? Ukazala mi je na jedan prestrašan dokument koji se nalazi u arhivi i u knjizi Narcise Lengel-Krizman ”Genocid nad Romima, Jasenovac 1942.”, koju je objavila 2003. ustanova koje sam posjetio i izdavač Jesenski i Turk.
Riječ je o pismu ustaške policije iz Županije onoj (Župskoj redarstvenoj oblasti) u Brodu na Savi, datiranom u Županji 5. lipnja 1942. (Tajni broj: 307/1942.): obavještava se naslov da su ”pokupljeni svi cigani” i da im je sve oduzeto (stoka, kuće, roba, alati, zemlje…. sve!).
Da, znam, to se manje-više zna, ali ono što zaustavlja dah, što ti tjera suze na oči dok stojiš u tami jasenovačkog muzeja pokušavajući dokučiti dimenzije te tragedije, dok pokušavaš imaginirati te krikove, taj strah, taj posljednji trenutak prije nego što te ustaša udari toljagom po glavi i baci u Savu ili u neku rupu, je to što ”cigani” nisu nestajali kao pojedinci, brojalo ih se samo ”u vagonima”!
Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: ”Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti ”preko 2000”.
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave
Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene.
Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave.
Mene srce stišće, mene boli duša.
I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena.
U Jasenovcu učimo da postoji obaveza i nužnost sjećanja jer, ”Ne ponovilo se!” Ovdje, gdje djelujem kao teolog, novinar i antifašist, postoji još jedna važnija obaveza: braniti ljudska prava, braniti Ustav, braniti naše jastvo.
Ne postoji ništa svetije od ljudskoga života i, ma koliko to koštalo, ja nikada neću ustupiti pred onima koji ga ugrožavaju ili omalovažavaju.
Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.
Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.
Košić na optuženičkoj klupi
Tko o čemu, Ivan Miklenić o logici. Komentira glavni u(v)rednik Glasa Koncila najjaču rečenicu priopćenja biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine sa svoga susreta u Bjelovaru 2. srpnja da bi obranio čast i ugled posrnuloga sisačkoga biskupa Vlade Košića, pa kaže da je ta rečenica izazvala nove reakcije ”koje nisu bile nimalo blaže u svojim grubostima i koje su, može se reći, još žešći napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj” te, uobičajeno za to netalentirano piskaralo, sam sebi skače u usta, jer veli da, iako stavovi većine onih koji su se oglasili napadajući biskupa Košića i Crkvu ne zaslužuju pozornost javnosti, o njima ipak treba pisati, jer, kao, zbunjuju nedovoljno informirane vjernike i sve druge građane.
Naravno da neću ovdje iznova dokazivati da je Ivan Miklenić jedan nesuvisli autor kojeg na položaju drži samo volja izdavača katoličkog tjednika. Uostalom, pod Miklenićevim vodstvom Glas Koncila je doživio da mu tiraža bude desetkovana, a značaj smanjen, pogotovo u samoj Crkvi. Ja pak smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati.
Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Smatram da o glupostima i podmetanjima koje izvodi Ivan Miklenić treba pisati. Ali ne zbog toga što bi njegove uvrede i klevete na račun svih onih koji su zgroženi ponašanjem biskupa Vlade Košića bile toliko važne, već zbog toga što su te uvrede moguće zahvaljujući poziciji moći koju iskazuje izdavač Glasa Koncila, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić
Naime, kada Ivan Miklenić za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji je jasno i glasno zatražio odlazak Košića s čelnoga mjesta Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK i kojem, kao najglasnijem od svih nas koji smo kritizirali Košića, kaže da je ”neprimjereno grub” i ”nepravdean”, a onda još i to da želi ”trajno držati Katoličku crkvu na optuženičkoj klupi” te k tomu i da ”sprječava čišćenje prošlosti”, da ”svim sredstvima želi spriječiti djelovanje Crkve” (mirotvorno, op. D. P.) te da ”pokušava(ju) čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim”, onda iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić.
Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih.
”Začepite, vi muslimani!” ”Kuš budite, vi sumnjivi protestanti!” ”Juden raus!” ”Na lomaču sa svima ostalima!”, kaže se s Kaptola broj 8, a s Kaptola broj 31, s adrese s koje se već blagoslivljalo organizirano divljaštvo (a što bi pošten svijet trebao zaboraviti kanonizacijom Alojzija Stepinca), dodaje se – ”Amen!”
O pokušaju da se ”začepi gubica” kritičarima Vlade Košića i da se išamara muftija Hasanović sam pisao prije tjedan dana, ali treba ponoviti ključnu rečenicu navedenoga priopćenja: ”Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons. Vladi Košiću, izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.”
U pokušaju da obrani neobranjivo Ivan Miklenić u ime Vlade Košića i, još gore, u ime biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine s kardinalom Josipom Bozanićem na čelu, piše da u Hrvatskoj ”postoje skupine i pojedinci koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti”, te da se ”od vremena do vremena ponavljaju napadi na Katoličku crkvu te se svim sredstvima želi spriječiti takvo djelovanje Crkve” što ”u svakom času može postati ne samo kamen spoticanja i društvene podjele, nego i uzrok novoga nasilja.”
Iza te salve uvreda na račun efendije Hasanovića i svih nas koji smo se prepoznali i osjetili predstavljeni u riječima muftije Hasanovića stoji kardinal Josip Bozanić. Dajući legitimitet i autoritet necivilizacijskom ponašanju Ivana Miklenića, Josip Bozanić preuzima na sebe baš onu vrstu odgovornosti koju ratni zločinac Dario Kordić, kao osuđenik na uvjetnoj slobodi, nosi zbog zločina svojih podređenih
Drugim riječima, tvrdi Ivan Miklenić, cijela ta garnitura kritičara, od muftije Hasanovića do moje malenkosti, želi ”svim silama, osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu” i dodaje da je to ”kontekst koji otkriva razloge aktualnih napada na biskupa Košića i Katoličku crkvu.”
Najkraće rečeno, Miklenić kao Bozanićev trbuhozborac nas optužuje da svi mi ”prešućujemo zlo” koje su počinili pripadnici ”našega ideološkoga i političkoga kruga” te da smo se napenalili na svakoga onoga koji ”ne pripada našem jatu.”
Ovako to pojašnjava terorist s Kaptola 8: ”Nekima nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća ‘neprijatelja’ iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim.”
Ima tih pokušaja, postoje ti fantasti, ali to nisu ni Aziz Hasanović, ni Sjepan Mesić, ni Milorad Pupovac, ni Vesna Teršelič, ni Zoran Pusić, ni, ni, ni… nisam to ni ja.
Kako rekoh, Miklenić je trajno posvađan s logikom, a i neuk je čovjek. On se u osnovne crkvene stvari ne razumije, jer piše da ”nije zadaća ni briga Katoličke crkve u hrvatskom narodu cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti, ali jest joj zadaća ustati za istinu koja je jedini pravi temelj opraštanja i pomirenja i ustati za uklanjanje zaprjeka, osobito umjetnih: političkih i ideoloških, da se omogući opraštanje, pomirenje i suživot ljudi različitih pripadnosti.”
Ništa mu ne podmećem. I jezik koji se sviđa ustašama i sve ostale stupidnosti, sve je to autentično Miklenićevo (ne)djelo. Naime, obavezan je predmet na teološkim studijima – povijest, a ona se uči baš da bi se moglo ”cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti”, od saveza Boga s Mojsijem i njegovim narodom, pa sve do okolnosti koje su dovele do strašnih zločina, onoga, ovoga i svakoga ”našega” rata. Baš zbog toga je pokojni kardinal Franjo Kuharić često govorio koliko je važna povijesna istina.
Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Nisam siguran da shvaćate koliku je glupost odvalio Miklenić: pa taj čovjek bi dobio nogom u dupe na svakom fakultetu. On ruši Katekizam Katoličke crkve koja će do zadnjeg daha braniti svoju istinu (istinu svih kršćana), a ona glasi da je ”uskrsnuće povijesni događaj koji se može ustanoviti i potvrditi znakovima i svjedočanstvima (usp. KKC 647, 656-657)” (što, naravno, ateisti i mnogi drugi ne mogu prihvatiti).
Pa cijela se naša tzv. kršćanska civilizacija i ne temelji nego na povijesti i na potrebi da se o svemu istraži, sine ira et studio, pa će tako, recimo (smatram uskoro), papa Franjo (što on izričito želi i smatra potrebnim) otvoriti arhiv Pija XII. da se vidi je su li Katolička crkva i on osobno dovoljno učinili za spas Židova od holokausta ili su mogli i trebali učiniti više?
Kako se Katolička crkva mogla ispričati za progon Galileja nego povijesnim metodama? Objasniti to sirotom Mikleniću? Bože moj, valjda i to treba učiniti za spas Hrvatske. Ne želi se Ivan Miklenić baviti povijesnim temama? Eh, pa imamo novost za njega – njegov je poslodavac na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007. (ne mora Miklenić držati do Augustina i Aristotela, Maritaina ili Ivana Pavla II., ali valjda drži do Josipa Bozanića) izjavio da je potrebno ”rasvijetliti istinu o žrtvama totalitarističkih režima”, pa te ja pitam, pajdo, kako će se to obaviti: tako da čekate da vam tu istinu netko ispriča u ispovjedaonici?!
Ma znamo da je Miklenić licemjeran, jer ga baš zanima koliko je moguće izvrgnuti ruglu cijelu horor priču oko Jasenovca, da ne idemo dalje.
No, ovo sam želio naglasiti: novinar Miklenić brani biskupa Košića tako što tvrdi da je on ustao protiv namjere da se ”politički diskreditira hrvatski narod i uloga sadašnje hrvatske države” i to nakon što je, milošću Božjom (mimo povijesti, valjda) ”biskup Košić dobio uvide u cijeli taj konglomerat događanja.”
Kaže Miklenić da ”ne postoje, niti mogu postojati, riječi biskupa Košića kojima bi odobravao ili nijekao ikoji oblik zla ili zločina, čak ni riječi kojima bi dovodio u pitanje legalnost Međunarodnoga suda…” To je besramna laž! Lako ću sastaviti kolumnu sa hrpom relativizacija zločina (od one famozne kolumne Živka Kustića u Glasu Koncila nakon ”Oluje” pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”, a za koju su ga biskupi odlikovali!!!) te antihaškim citatima mons. Košića i gomile drugih iz episkopata i svećenstva.
Lupetanja će se nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju”
Mi bismo, poručuje nam Miklenić dok nas šamara Bozanić, trebali prihvatiti sve što je izrekao mons. Košić dok muftiji nije prekipjelo, jer mons Košić ”ima osobno iskustvo obraćenja i duboke vjere osuđenoga za taj zločin (Ahmići, op. D. P.)” što mu ”daje pravo i dužnost da se suprotstavi nametanju crno-bijeloga klišeja kojim se zapravo želi onemogućiti istina.” Prekrasno.
Sasvim je jasno, i oko toga se ne treba nervirati, da će se Miklenićeva lupetanja, u ime svoje ili svojih poslodavaca nastaviti sve dok u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali i onoj u Bosni i Hercegovini) bude nametnut poseban članak vjere ”Crkve u Hrvata”, koji se papagajski ponavlja (upravo zbog nedostatnosti volje za suočavanjem s prošlošću), baš kao što je učinio i kardinal Bozanić na Bleiburgu 2007., da je ”Crkva pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom (nezgodno je Bozaniću na Bleiburgu bilo spomenuti ustaštvo), ni pod komunizmom nije zastupala ideologiju.”
Jesu li mons. Vlado Košić, Aloizije Stepinac, Dario Kordić, Branimir Glavaš i mnogi drugi uzoriti katolici na optuženičkoj klupi? Neki su tamo silom pravde, a drugi, i to ih svrbi, zato što su sami odabrali tamo sjesti.
Savršeno jasno im je to pojasnio kršćanski mučenik (umorili su ga nacisti), luteranski teolog dr. Dietrich Bonhoeffer koji je stvar obrazložio u svojoj ”Etici”, a konceptualno razradio Karl Barth u glasovitoj ”Barmenskoj teološkoj deklaraciji” sastavljenoj 1934. Barth je bio jedan od najvažnijih stvaraoca ”Barmenske deklaracije“ koju je i osobno poslao Hitleru. ”Barmenska deklaracija“ je bila otvoreni otpor njemačkih protestanata protiv utjecaja nacizma, pokoravanja i klanjanje drugim ”gospodarima“ (kao što je bio Führer), umjesto Kristu (Katolička crkva u RH vapi za takvim teološkim pokajničkim i programatskim dokumentiom, koji je naredio Ivan Pavao II. 1994. na zagrebačkom Hipodromu).
Iz Deklaracije izdvajam šesti od sedam stavaka:
”Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i primjenu sile i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tome nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te na taj način i sama postati državnim organom.”
Ali ne, od tzv. Stepinčeve sve do tzv. Bozanićeve (čitaj: Košićeve) crkve (koje su sve anomalije i negacije Pavlove teologije i ekleziologije) ovdje ima prostora samo za brutalno hrvatovanje.
Teološko mjesto hrvatske političke teologije i svake moralne teologije političkog života, “Locus theologicus” hrvatske suvremene teologije mora biti – ako se želi biti u “znaku vremena” – hrvatska “nacionalna stvarnost”, ali rastavljena i podložena evanđeoskoj ideji, tj. Crkvi u prolazu svijetom.
Istina, dosta se zakasnilo. Kad su se još nedavno Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i na hrvatskom govornom području (što nije mimoišlo ni neke druge crkvene zajednice kao što je Srpska pravoslavna crkva) širile grozne poruke, usmeno i pismeno, da je “prvo biti Hrvat, a potom katolik”, nitko se (ili malo tko) tomu nije odupro iako su se pomiješali osnovni katekizamski pojmovi negirajući srž kršćanske vjere – ljubav prema svakom stvorenju.
Nove generacije hrvatskih katolika i ostalih kršćana (ne ovih koji čitaju Glas Koncila i Miklenićeve bedastoće) morat će biti drugačije odgojene: skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u Kristovo poslanje.
Ono konačno što je najljudskiji čin Crkve Božje i svih nas jest pomirenje, mirotvorstvo među ljudima. Crkva Kristova je, prema mnogim teolozima, sakrament mira, tj. za nju je ”ljubav pokretačka snaga povijesti” (kardinal Maurice Roy, bivši predsjednik Papinske komisije ”Pravda i mir”). Mira među ljudima nema ako nema pravednosti. Priznati svoje grijehe je gesta pravednosti – pred Bogom i pred svijetom.
I to bi bilo prilično dovoljno katekizma za loše informiranje i slabo formirane biskupe Zagrebačke crkvene pokrajine i njihova odvjetnika iz Glasa Koncila.
Udri po mišljenju
Baš me zanima, onako ljudski , što je pomislio sisački biskup Vlado Košić kad je na ekranima, po portalima i novinama osvanula okrvavljena glava bosanskohercegovačkog akademika, sociologa, prof. dr. Slave Kukića. Jel ‘ ga štrecnulo oko srca? Kako je spavao tu noć između ponedjeljka i utorka?
Zanima me je li u mislima prebirao svoj odlazak na zagrebački Pleso. Na doček dokazanog i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon što mu je kazna za trećinu umanjena. Što je sanjao nakon prosvjeda građana Zagreba pred Pozaićevu misu posvećenu samozvanom čelniku Herceg Bosne? Jesu li mu se po glavi vrtjela imena stotinu i šesnaest civila iz Ahmića. Među njima je bilo jedanaestero djece. Svi su, uključujući i tromjesečnu bebu, u proljeće 1993. godine zahvaljujući i Košićevu pulenu s dunjaluka preseljeni u ahiret.
Dariju Kordiću, čovjeku s kojim se, veli sisački biskup, zbližio iza rešetaka zatvora Karlau kraj Graza, kad je izdavao zapovijed o nestanku Ahmića savjest nije smetala. Do temelja su sravnili to mjesto. Od dvjesto bošnjačkih kuća spaljeno je stotinu i osamdeset, u zrak dignute dvije lokalne džamije, spaljene kolijevke valjda da im se sjeme zatre… Tada ubijena tromjesečna beba danas bi imala 21 godinu. Po zakonima svih zemalja bila bi punoljetna.
Je li Vlado Košić i pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku, uzevši ulogu suca odveć zaigrao: “Ne vjerujem”, kaže, ”da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je novost – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta
Prisjeti li se katkad u svojim molitvama biskup Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenu i dijalog, tog djeteta? Ima li u njegovim molitvama i na misama mjesta za Šaćire, Envere, Sabahudine, Ibrahime, Samire…ili se moraš ispravno zvati, ime ti mora biti u katoličkom kalendaru ako želiš njegovo suosjećanje, i blagoslov i aerodromske dočeke.
Baš me zanima, onako ljudski, je li sisački biskup osjetio i mrvu grižnje savjesti ugledavši dvije krvave glave? Jednu već na zagrebačkome aerodromu, onu aktivista Zorana Ivančića, a drugu, onu Slave Kukića, u ponedjeljak na ekranima televizora i kompjutora.
Je li pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku uzevši ulogu suca, odveć zaigrao: “Ne vjerujem, kaže, da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”
Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je pretjerano – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta.
Dosad su komentirali samo presude iz doba socijalizma, eto sad, zahvaljujući Vladi Košiću, aktivno negiraju odgovornost osuđenog ratnog zločinca i time ohrabruju sve one kojima su više od dva desetljeća mozak ispirali time kako su se i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini samo branili. Čak i kad bi bilo tako, mada je zbog postojanja Herceg Bosne teza vrlo upitna, ne znači da u obrambenom ratu nisu činili zločine… Spaljene dječje kolijevke, minareti razrušeni eksplozivom, stotinu i šesnaest života u nepovrat izgubljeno govore onima koji slušati žele sasvim suprotno!
Govore da se strašno pogriješilo dočekivanjem osuđenog ratnog zločinca ovacijama na zagrebačkom aerodromu i u nedjelju, na Dan antifašizma, u rodnoj mu Busovači. Ne samo zbog prateće ikonografije, Thompsonovih pjesama, ustaškoga pozdrava i klicanja umjetnoj tvorevini Herceg Bosni, već ponajviše zbog izostanka svake empatije za žrtve zločina u Ahmićima, za bol susjeda s kojim si, ako ništa drugo, zbog geografije osuđen na zajednički život…
Hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kojem je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans busovački dernek zločincu prokomentirati riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi, često ponose…”
Mnogi će se s rukom na grudima zaklinjati u Škabrnju i Vukovar kao mjesta posebnoga pijeteta zbog proživljenog u Domovinskom ratu, ali će ostati hladni i bezosjećajni kada se to isto zatraži za Ahmiće.
Uostalom, prva krvava glava, ona Zorana Ivančića (on je, inače, dobrovoljno s Liječnicima bez granica spašavao ranjenike iz Vukovarske bolnice) najbolje svjedoči o tome kako smo još uvijek nespremni – zahvaljujući dobrano i indoktrinacijama s oltara- prihvatiti istinu kad nam ne ide u prilog. Njegov uzvik na aerodromu: ”Ubojico! Sotono!” (veli da se prisjetio jednog bosanskog svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu činio grozne zločine, pa ga je narod nazvao fra. Sotona) rezultirao je razbijenom glavom i ispljuvanim tijelom. Da ga policija nije zaštitila i odvela, tko zna kako bi okončao linč na Plesu.
No hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kome je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans prokomentirati busovački dernek zločincu riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi često ponose…”.
Na njegovo mišljenje palicom za baseball (ili vješalicom, još nije točno utvrđeno) nasrnuo je bivši branitelj HVO-a, osamdesetpostotni invalid s dijagnozom PTSP-a…Što neodgovorni biskupi i političari zakuhaju, realiziraju branitelji s alibijem PTSP-a. Udare po mišljenju! No, udarcima po glavama Hrvata s greškom , Hrvata koji misle da je Bosna i Hercegovina moguća i kao društvo, i kao država triju ravnopravnih naroda. Crkva šuti. Njoj su valjda draži ovi što uporno zagovaraju Herceg Bosnu pa makar i zločinci bili.
I zato, udri po mišljenju, osude s oltara biti neće, jer za drugačijemisleće batina je iz raja izašla misli valjda biskup Košić… Kako bilo da bilo, o krvavim glavama nije se zasad oglasio.
Rosa Parks na Plesu
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje.
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi.
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje
”Nije istina! Sotono! Ubojico!”, viknuo je taj čovjek, prekinuvši Kordićev govor o vjeri, Kristu i hrvatskom narodu. Da nije bilo policajaca, pitanje je bi li danas bio živ. Bjesomučno su ga napali i stali tući.
Četvorica policajaca i jedna krhka policajka zasigurno su ga spasili – ako ne od ubojstva, a ono sigurno od ozljeda kakve bespomoćnom čovjeku može nanijeti desetak snažnih muškaraca. A taj čovjek nikoga nije napao. Nije se ni branio. Samo se usprotivio neistini.
Je li Kordić sotona – to ne znamo, a zasigurno ne zna ni prosvjednik. Znamo i da osobno nije ubojica – i to sigurno zna i prosvjednik. Ali znamo i to da je Dario Kordić 1993. imao političku moć da zapovijedi napade na civile, i da je to učinio. Napad na Ahmiće, primjerice: na osnovu njegove zapovijedi, 16. travnja 1993. ondje je ubijeno 116 civila, među njima 35 žena i 11 djece.
Kordić se u petak suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina.
Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: ”Za dom spremni!”
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi
Ali, Rosu Parks nisu očekivali. Nisu ni pomišljali da će se netko drznuti svima u lice sasuti da sudjeluju u ružnoj laži i moralnoj niskosti poricanja zločina. Zato je gnjev eruptirao u nasilje.
Da nije bilo policajaca, tko zna što bi se onome čovjeku dogodilo. Sada možemo očekivati da će ga proglasiti izdajicom. Valja tek vidjeti kakve će se sve maštovište kletve na tog čovjeka bacati, što li će sve čaršija smisliti da ga ocrni.
Razumni se ljudi tome trebaju suprotstaviti. Čovjek koji se suprotstavio gomili na Kordićevu dočeku zaslužuje zaštitu i poštovanje. Riskirajući zdravlje, možda čak i život, branio je istinu, zastupao žrtve. Policija ga ne bi smjela progoniti.
Njegovo privođenje trebalo bi ostati zaštita, a ne početak institucionalnog mrcvarenja. Procesuiranje zaslužuju oni koji su ga mlatili, oni koji su vikali ”Ubij ga!” i skandirali ”Za dom spremni!” Ali jedno je najvažnije: krhki lik hrvatske Rose Parks ušetao je u samo srce hrvatskoga kolektivističkog poricanja. To je važan događaj, jedan od onih koji začinju budućnost.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 7
- 8
- 9
- 10
- Next Page »