novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
Punih osam minuta trajao je aplauz publike koja se digla na noge nakon projekcije filma ”Dnevnik Diane Budisavljević” u pulskoj Areni. Punih osam minuta te je večeri unutar zidina drevnog rimskog zdanja živjela Hrvatska, ona prava Hrvatska, jedina Hrvatska kojoj bi trebalo težiti i koju bi svi njezini građani bez ikakvih ograda i rezervi mogli ne samo zvati svojom domovinom, nego je tako i doživljavati. [Read more…]
Jasmin Klarić
Siniša Varga je u petak navečer, kao i mnogi drugi “žetončići” prije njega, koji su odjednom krenuli podržavati Plenkovićevu većinu u Saboru stavio točku na svoju imalo ozbiljniju političku karijeru. Aktivno sudjelovanje u legitimaciji prevare – što je svakako sadašnja većina u parlamentu – sve one koji su u tome sudjelovali pretrčavajući iz oporbe u vladajuće redove čini jednostavno političkom robom s odavno isteklim rokom trajanja, dakle njihova imena i prezimena baca daleko od mogućnosti da ikad više imaju ikakvog izbornog kapaciteta. [Read more…]
Ujutro čitam novine. Nekad komentiram s ljudima za susjednim stolom. Jedan koji strastveno puši primjećuje da u novinama nema nikakvih vijesti, ali da se osjeća neka nervoza. Mislim si svoje. Nervoza se osjeća već godinama. [Read more…]
Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to. [Read more…]
Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth. [Read more…]
Viktor Vresnik
Foto: IN-Portal
Andrej Plenković je sastavio Vladu. Sada je na nama da povjerujemo kako je projekt “Vlada u sastavljanju” dovršen i kako je država dobila novi motor za sljedeće tri i pol godine. S obzirom na 78 glasova podrške, značajno liberalnijeg koalicijskog partnera od Mosta, što HNS neupitno jest, i najavljeni oštar zaokret u pristupu obrazovanju i znanosti, čini se da uz obnovljeni motor stiže i jamstvo s kojim bi, uz minorne servise, trebao izdržati barem do kraja mandata. [Read more…]
Denis Romac
Najprije je Plenković vladajuću većinu preslagivao – ili rekonfigurirao, kako on to voli reći, želeći izbjeći neugodnu paralelu s neuspješnim Karamarkovim preslagivanjem – s HNS-om. [Read more…]
Kad sam bio mlad i apolitičan, bilo mi je beskrajno dosadno i odbojno pratiti što se događa u politici i strankama, tada stranci, jer bila je samo jedna. No volio sam čitati. Svaki dan posuđivao sam usput knjige u knjižnici na Krvavom mostu. Lijepa, mala i ugodna knjižnica, a ja sam knjige posuđivao prema naslovu. [Read more…]
Redanje nacionalnih gospodarstava u tablice jedna je od omiljenijih zabava dokonih ekonomista. Svako malo izađe tako u novinama najnovije nekakvo istraživanje nekakvog instituta za ubijanje vremena dokonih ekonomista, s najnovijom nekakvom ljestvicom svjetskih država, ocijenjenih i poredanih po gospodarskom rastu, brutto-društvenom proizvodu, ekonomskim slobodama, zaštiti ulagača, investicijskim kapacitetima, zaposlenosti, siromaštvu ili drugom nekom indeksu, kako se koji dokoni ekonomist dosjeti.
I u svakom takvom istraživanju Hrvatska najebe.
Kako god, eto, poredali svjetske države, po kojemu god ekonomskom ili paraekonomskom kriteriju ih ocijenili, Hrvatska je na dnu, među najgorima. Prije neki dan, recimo, udruženje dokonih bjelosvjetskih ekonomista – takozvani Svjetski gospodarski forum – poredalo je nacionalne ekonomije po konkurentnosti, pa Hrvatska ispala gora od Ruande.
Gotovo milijun ljudi u toj se siromašnoj srednjoafričkoj državici poubijalo zahrđalim mačetama, dva milijuna ih je bezglavo pobjeglo iz zemlje, oni što su preživjeli i ostali životare od humanitarne pomoći i bogatih bijelaca što plaćaju da gledaju brdske gorile, i još uvijek je Ruanda ekonomski konkurentnija od Hrvatske!
Ne postoji u ekonomskoj znanosti kriterij ili indeks po kojemu bi Hrvatska bila barem u gornjem dijelu tablice, a kamoli pri vrhu. Da postoji ljestvica svjetskih ekonomija ocijenjenih prema broju zaposlenih Hrvata, i tu bi Hrvatska bila iza Australije, Čilea, Njemačke, Austrije, SAD-a i Kanade. Toliko je zapravo hrvatska ekonomija najgora da niti na tablici najgorih ne bi bila prva.
Ne zajebavam se, nije to dosjetka: skupina dokonih ekonomista na plaći Deutsche Bank sjetila se, naime, da svjetske ekonomije poreda po riziku od bankrota. Domislili su tako kompliciranu matematičku formulu zasnovanu na visini premije osiguranja koju ulagač mora platiti na financijskom tržištu kako bi osigurao investiciju u pojedinu zemlju, i Hrvatska – gle čuda – ispala među najgorima u Europi.
Provjerili u Deutsche Bank još dva puta, hiljadu raznih nepoznanica u formuli zamijenili poznanicama, ponovo ubacili brojke, postotke, treće potencije i četvrte korijene, i stvarno – Hrvatska ispala toliko najgora u Europi da niti na ljestvici najgorih nije prva: po riziku od bankrota gora od Hrvatske je jedino Ukrajina.
Taj me podatak, priznajem, duboko dojmio. Ne postoji u ekonomiji mnogo stvari koje mogu fascinirati ikoga osim dokonih ekonomista, ali ovo je jedna od tih: čovjeku koji traži stabilnu neku europsku ekonomiju da uloži pare u kakav biznis, od Hrvatske je, eto, riskantnija samo Ukrajina, zemlja koja se raspada u krvavom ratu, i u kojoj se ekonomski rizik ne sastoji od korumpirane državne birokracije, visokih kamatnih stopa ili porezne politike, već od projektila iz haubice kalibra 155 milimetara.
Od svih europskih zemalja, ukratko, Hrvatska je bolja još samo od zemlje kojoj ne prijeti slom nacionalnog gospodarstva, već – ne znam kako bih to plastičnije kazao – nuklearni rat.
Priznajte da je fascinantno. SDP-ov je ekonomski genij u Hrvatskoj postigao ono za što je Vladimiru Vladimiroviču Putinu trebala cijela jedna vojna oblast i nekoliko milijardi dolara: s jedne strane premijer Zoran Milanović i par sredovječnih ministara s laptopima i raznobojnim fasciklama, a s druge osamdeset hiljada do zuba naoružanih vojnika, hiljadu i pol oklopnih vozila, četiri stotine artiljerijskih sustava, tri stotine borbenih aviona i helikoptera, te po stotinu pedeset tenkova i višecijevnih raketnih lansera!
Tek valjda kad je Putin odvezao Crnomorsku flotu s deset hiljada ljudi, poslavši na Ukrajinu tridesetak ratnih brodova i jednu nuklearnu podmornicu, postala je ta zemlja ekonomski nestabilnija od Hrvatske.
Cijela Zapadna vojna oblast slavne Ruske armije trebala je uz ukrajinsku granicu nagomilati ljudstvo, tehniku, tenkove i lansirne rampe za projektile srednjeg dometa, stotine konvoja s oružjem i municijom valjalo je ubaciti u Ukrajinu, naoružati i obučiti desetine hiljada proruskih separatista – dovesti im čak i Kozake i srpske četnike – pa sravniti sa zemljom cijele gradove, raskomadati zemlju i isprovocirati međunarodne sankcije koje će potresti globalni gospodarski poredak, na kraju zaprijetiti atomskim bombama i izazvati Drugi Hladni rat – vjerojatno najveću svjetsku političku krizu od Zaljeva svinja do danas – i sve to da bi se Ukrajina oborila na leđa, a u njenoj ekonomiji postigao efekt tek nešto malo razorniji nego što ga je za to vrijeme postigla SDP-ova vlast u Hrvatskoj.
U zemlji koja je, valja i na to podsjetiti, pred početak svjetske krize imala deset puta veći BDP po glavi stanovnika nego Ukrajina!
Golem je, kako vidimo, i divljenja vrijedan potencijal vlade Zorana Milanovića, i zaista ga je šteta trošiti na zemlju kojoj je za temeljitu ekonomsku propast bio dovoljan i HDZ. Amerikanci, da je u njih pameti koliko para, od Milanovićeva bi kabineta formirali specijalni vod o kojemu bi se filmovi snimali. Dosta da Vrdoljaka i Lalovca ubace u Moskvu, i do Božića bi velika, moćna Rusija bila na koljenima.
Samo bi, razumije se, Hrvatska bila gora.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Rušenjem Slavka Linića premijer Milanović zapravo je vlastitoj vladi izmaknuo jedini čvrsti oslonac, jedino uporište i opravdanje dosadašnjeg mandata. Ako pogledamo unatrag, naime, teško ćemo izbjeći zaključku prema kojem je jedino Linić u ovoj vladi imao energije i hrabrosti mijenjati stvari i plivati protiv struje, bez obzira na političku cijenu.
To su naposljetku prepoznali i građani, koji su ga podržavali unatoč svim neugodnim odlukama koje je donosio, najčešće i na njihov račun. Ministar financija, uza sve kontroverze koje su ga pratile, jedini je član Milanovićeve vlade iza kojeg je ozbiljan posao.
Ako stoga Linićevu smjenu pokušamo sagledati hladno i odmjereno, nemoguće je ne zapitati se tko će, nakon što je Milanović prekrižio Linića, ostati? Tko ostaje raditi? Tko bi nas to trebao izvući? Grčić? Ili možda Maras? Vrdoljak? Milanka Opačić?
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Jer Linić je zapravo bio vlada. Svojom energičnošću i samouvjerenošću vukao je naprijed, noseći na svojim plećima cijelu vladu, pa i samog Milanovića. Sjetimo se samo kako su kritičari jedno vrijeme dokazivali kako je zapravo Linić stvarni gazda u vladi, što Milanovićevom velikom egu sigurno nije lako palo.
I tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa.
Ova vlada, na žalost, živi u svom paralelnom svijetu i nije uspjela ponuditi rješenja ključnih problema ovog društva, niti je prepoznala javni interes kojem je obećala služiti. Umjesto toga opsjednuta je samom sobom i vlastitim problemima, dvorskim spletkama i intrigama, nauštrb interesu građana.
Obratimo samo pozornost kako je Milanović realizirao završni čin ”operacije Linić”. Ako je već bio uvjeren da postoje opravdani razlozi za Linićevu smjenu, Milanović je trebao donijeti političku odluku, a sve eventualne sumnje u nezakonitost i kriminal prepustiti nadležnim institucijama. Ako je smjena opravdana, javnost bi takvu odluku shvatila.
No Milanović je tvrdoglavog ministra – čiji su problemi s Milanovićem, ne smijemo zaboraviti, počeli nakon što su objavljene prve ankete o velikoj Linićevoj popularnosti – najprije prepustio javnom linču, raspisavši za njim potjernicu preko jednih novina, diskreditirajući tako i vlastitu vladu i vlastitu stranku, i to samo 20 dana prije važnih europskih izbora. Usprkos svemu, Linić je ostao gospodin, ne želeći javno polemizirati s premijerom i izazivati raskol unutar stranke.
Nedvojbeno je da je vlada zahtijevala temeljitu rekonstrukciju. No ta je rekonstrukcija trebala biti provedena temeljem stručnih, a ne politikantskih ili osobnih kriterija. Za funkcioniranje vlade je važno obavlja li ministar dobro svoj posao, a ne podnosi li ga premijer. Iako Milanović to očito ne shvaća, vlada poltrona, beskičmenjaka i nesposobnjakovića, koji će se bespogovorno klanjati svome šefu, nije ni u njegovom interesu. Zato Linićevim odlaskom Milanovićevi problemi tek počinju.
(Prenosimo s portala Novoga lista)