Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije  – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora. Sam vrh Crkve ”blagoslovio” je doček unatoč – ili pak zbog – (pseudovjerske) ikonografije i izvrnuo smisao pojmova ”mučenik”, ”pravo” i ”mir”.

 

”Sentire cum ecclesia” – ”suosjećati s Crkvom” meni znači da se ne mogu jednostavno ograditi od događaja i odluka crkvenog vrha kao da ne pripadam crkvenoj zajednici, kao da joj ne pripadam po krsnom listu i po načelnom opredjeljenju. S druge strane, ne mogu razumjeti konkretnu odluku, ne uspijevam sebi protumačiti držanje Crkve u spomenutom slučaju i obrazložiti postupak njenih službenika; štoviše, pokušaj pronalaženja suvislog obrazloženja nailazi na ponore na koje je bolje ne misliti.

Insceniranje dočeka haškog osuđenika moglo je ostati ”(privatna) svetkovina nepopravljivih desničara”. Ako se skupu pridruže biskup – i ne bilo kakav biskup, nego onaj koji predsjedava komisiji ”Justitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije  – i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, onda to više nije privatno slavlje, a privatnost zacijelo nije bila namjera organizatora

 

Papa Ivan Pavao II. ustvrdio je da je ‘‘Čovjek put Crkve“ i da će se Crkva postaviti uz bok svih onih koji zaglave u žrvnju politike ili ratova, koji trpe a da se ne mogu braniti. To je srce katoličkog samoodređenja Crkve. ”Opcija Crkve za siromašne” čini se toliko samorazumljivim zadatkom da ga ne treba propitkivati niti se pitati tko su ti siromašni za koje se Crkva kani zalagati. Ipak – stvarnost pokazuje da ima ”siromašnih” na strani žrtava zločina i na strani počinitelja, odnosno nalogodavalaca/naručitelja/počinitelja za pisaćim stolovima.

 

Opredijeliti se za sve siromašne, i za one među počiniteljima, je kršćanski čin (v. Evanđelje po Luki 15,1-10 i 19,10), po kojem je u pastira više radosti za jednu odbjeglu ovcu koja se pronađe, nego za druge koje su ostale na okupu, a veća je radost zbog jednog preobraćenog grešnika, nego za 99 pravednika.

 

U spomenutom događaju ne radi se o radosti zbog preobraćenja grešnika, nego o izvrtanju pitanja grijeha i nevinosti. Odluka crkvenog vrha zbog toga je još problematičnija: odluka govori drugačijim rječnikom nego crkveno nagoviještanje evanđelja, a presudna su djela, ne riječi.

 

Kritizirati se može bez ljubavi, ali ima i kritike radi ljubavi. Šutnja može biti znak taktičnosti, ali i znak ravnodušnosti ili – još gore – manjka ljubavi. Potiskivati neugodna i bolna iskustva, nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, gurati glavu i pijesak i čekati da se bura slegne – to sve nema veze sa ”sentire cum ecclesia”.

Ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”

 

Šutjeti se može iz lojalnosti, iz lojalnosti mora se nekad i prosvjedovati. Samo tako možemo bez oklijevanja i podvojenosti ispovijedati ”jedinstvo s papom, našim biskupom i sa svim biskupima…”. Sad ne mogu ispovijedati jedinstvo s biskupom i sa cjelokupnom mjesnom Crkvom u Hrvatskoj: ona poručuje da se opredijelila da gleda samo žrtve u redovima jednoga naroda, ignorira one drugih naroda – i ignorira sve pripadnike drugih naroda, mada se smatraju katolicima. Osjećam da se Katolička crkva ”u Hrvata” smatra Crkvom Hrvata i da ne priznaje, ne uključuje, čak i ne prima na znanje da u toj zemlji žive ”drugi” i ”drugačiji”.

 

Čini mi se da je Katolička crkva ”u Hrvata” slijepa za svoj apsurdni anakronizam i da ne shvaća kako samu sebe pozicionira na stranu onih koji vjeruju da je ”svijet” (u tom kontekstu Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji) ”protiv nas”, da je, dakle, cijeli svijet protiv Hrvata.

 

Ona se ponaša poput vozača koji na autocesti vozi u pogrešnom smjeru, a vjeruje da su auti koji mu dolaze u susret opasni jer voze u suprotnom smjeru, iako tom logiku ugrožava ne samo sebe nego i druge vozače. Oni koji vjeruju da ”su svi protiv nas” trebaju se zamisliti – obično su pravi problem oni sami.

 

Logičan poučak bi bio: Crkvu koja se ponaša kako se u konkretnom slučaju ponašala treba napustiti, jer nema nade da će se u njoj nešto pokrenuti – osim u pravcu bratimljenja s reakcionarnim snagama koje rehabilitiraju nacionalizam i tvrdu isključivost. Za sada se opredjeljujem za program ”istupati, a ne istupiti”.