Cinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje ‘‘istinskoga života“ u grčkoj filozofiji. Cinička škola, namijenjena izvanbračnoj djeci koja nisu imala prava kao ostali građani, bila je starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene (ime škole najvjerojatnije potječe od atenske škole Kynosarges u kojoj je poučavao). Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji. Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje istine.
Riječ ‘‘parezija“ (grčki: parrhēsia) nalazimo i kod evanđelista i kod Pavla. Uglavnom ju koriste kada govore o svjedočenju Evanđelja. Pritom valja razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini, među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi. Parezija se, doduše, doista koristi u obrani uvjerenja i kao svjedočanstvo dara Duha, ali ona je ponajprije svakodnevni, jednostavan, otvoren život usuprot prijetvornosti.
Prvi crkveni oci pareziju su tumačili kao znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda ju izgubio. Origen, Metodije Olimpijski i Atanazije tvrde da je otvorenosti nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne griješiti, nego se ne mora skrivati od istine.
Prema cinicima četiri su temeljne odrednice ‘‘istinskoga života“: neprijetvornost, neovisnost, pravednost i autarkija. Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, tj. od svega onoga što čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima. Naposljetku, istinski je život autarkija, život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan. U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili zamijetili.
Nije teško Isusa vidjeti kao svojevrsnog, i to radikalnoga ciničkog mislioca po svim odrednicama ‘‘istinskoga života“: on je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar govor. Isus, poput cinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima, nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu angažiranost i svoje slušatelje.
Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti.
Poput cinika, on ne okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira, želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram posjedovanoga bogatstva, nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput cinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju – prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu ‘‘istinskom životu“. Stoga se služi ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo ju posebice u njegovim prispodobama.
Onaj tko otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život i njegovo prirodno ponašanje. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome
Treće, cinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. ‘‘Istinski život“ ne zahtijeva samo drukčiju misao, nego u pravom smislu riječi ‘‘drukčiji život“, drukčiji način življenja trajno otvoren svemu novome.
Četvrto, cinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu političku i/ili duhovnu moć. Cinici sebe smatraju ‘‘anti-kraljevima“, dakle onima koji se rugaju svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu ‘‘kraljevi“. Izruguju se ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja.
Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani ju svojim životom. Štoviše, poput cinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao ‘‘prezreni kralj“, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju.
Isusu je važnija svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam kaže, ‘‘jedno govorili, a drugo činili“ (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija (pretvaranje da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću). I onda i u naše vrijeme.
