Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Rat d.o.o.
Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio biznis. Krvavi unosan biznis.
Sirotinja je verovala slepo svojim liderima, ubijala jedna drugu u zanosu nacionalne mržnje dok su lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka gomilali svoje lično bogatstvo.
Karikaturalno jednostavna istina. [Read more…]
Licemjerje i Srebrenica
Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici. [Read more…]
Heroj Draža i zločinac Tito
Viši sud u Beogradu zaključio je višegodišnji proces i pravomoćno rehabilitirao Dražu Mihailovića poništivši presudu od 15. srpnja 1946. prema kojoj je komandant četničkog pokreta osuđen na smrt i dva dana kasnije strijeljan kao veleizdajnik i ratni zločinac.
Nova presuda kaže da je onaj prvi proces bio nezakonit, pokrenut i vođen iz političkih i ideoloških razloga. Novom presudom mrtvom su Mihailoviću vraćena građanska prava. [Read more…]
Patriotizam i siromaštvo
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube?
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Prirodne i druge katastrofe
Godina koja se bliži kraju biće upamćena po katastrofalnim poplavama čije su posledice još prisutne. Nešto se moglo popraviti uz međunarodnu pomoć, nešto nije. Višegodišnja nemarnost u održavanju nasipa, odvodnih kanala, nerazumne i nekontrolisane seče šuma, čija su posledica mnoga klizišta, učinila su prirodne katastrofu i većom i strašnijom te uvećale strah da se nešto slično opet može ponoviti.
Neke se pouke moraju izvući. Još jednom se potvrđuje kao ozbiljna opomena: u većini katastrofa, makar one izazvane delovanjem prirodnih sila, postoji i jedan, nekada manji, nekada veći, udeo ljudske nemarnosti, nepažnje, nebrige.
Postoje i oni drugi oblici katastrofe kojima je ljudsko učešće i ljudsko delovanje isključivi uzročnik. U tu kategoriju katastrofa idu one sa socijalnom ili etičkom pozadinom, koje su posledica poremećenih odnosa u društvu, gubljenje moralnog kompasa, ekonomskog kolapsa, što sve itekako utiče na život svakog pojedinca, na ličnu i opštu nesigurnost, na nepoštovanje zakona i izbegavanje odgovornosti na različitim nivoima vlasti.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo
Ako takozvane ”prirodne” katastrofe često dolaze iznenada i protutnje ostavljajući za sobom pustoš, puzajuće katastrofe izazvane ljudskom pohlepom, bahatošću, prostaklukom i nasiljem ostavljaju pustoš u institucijama sistema, još gore, teže i neizlečivije posledice od svake poplave, oluje ili zemljotresa.
Neke nedavno sačinjene analize pokazuju da korupcija u svojim različitim oblicima nanosi državi štetu koja se meri u milijardama evra. Od te smrtonosne bolesti nije zaštićen nijedan deo društva. Korupcijom se bukvalno preko noći stiču ogromna bogatstva, ali istovremeno uvaljuje u dno siromaštvo veliki deo naroda.
Povremena hapšenja lopova na visokom nivou, bankroti javnih preduzeća, otpuštanja hiljade radnika samo pokazuju dubinu ambisa u kojem se država nalazi. Osobe koje su pre samo godinu, dve ili tri proglašavani za menadžere godine danas odgovaraju za velike poreske utaje i nezakonito uzimanje kredita koje nisu vraćali, dovodeći do bankrota ne samo banke, nego i svakog drugog sa kojim su bili u poslovnom odnosu.
U proteklim danima odigrali su se i još neki događaji koji na svoj način upotpunjuju sumornu sliku ”razgrađenog društva”, kako je Srbiju naših dana definisao jedan poznati psihijatar. U samo nekoliko dana kriminalne, dnevne i sportske hronike zabeležile su zbivanja koja u sebi nose ozbiljne simptome društva bez kontrole i samokontrole, dramatične slučajeve gde su zakazali i pojedinci i društvo.
Otkriveno je da u Beogradu deluju bande maloletnika, dečaka od deset i jedanaest godina koje napadaju starije osobe, upadaju u stanove i pljačkaju. Policija i tužilaštvo, kako tvrde, nemoćni su da zaustave to nasilničko ponašanje jer maloletna lica ne mogu odgovarati pred sudovima, ne mogu biti hapšena niti suđena na zatvorske kazne.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku
Drugim rečima, otvoreno se priznaje da je država nemoćna pred tom vrstom kriminala. To je neka vrsta začaranog kruga: sve veće siromaštvo dovodi do raspada porodica, deca iz takvih porodica završavaju na ulici i ulaze u ličnu, nemilosrdnu bitku za preživljavanje u jednom nasilnom, nemilosrdnom svetu gde je golo nasilje jedna od najčešćih formula kako preživeti. Svet u koji su bačeni je svet nasilja i zločina, svet beznađa i očajanja, bez perspektive.
Koliko život više nema značenja, a ni cene, pokazuje nesreća koja se dogodila iza ponoći na beogradskom keju u blizini ostrva Ada Huje. U automobilu marke BMW bilo je šest osoba. Putnici u automobilu imali su između 16 i 20 godina. Dvojica mladića i devojka uspeli su da isplivaju, a troje je nastradalo. Vraćali su se iz provoda. Svi su bili pod alkoholom, a vozač nije posedovao vozačku dozvolu. Uz sve to vozio je nedozvoljenom brzinom.
Po mišljenju analitičara ovo je mnogo više od saobraćajne nesreće. U ovakvim i sličnim nesrećama sve više stradaju mladi. Po statistikama svaka četvrta žrtva u saobraćaju mlađa je od 29 godina i po tome se Srbija nalazi među najmanje bezbednim zemljama. To postaje državni problem.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako. Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja
Huliganstvo na sportskim takmičenjima uzima svoj sve veći danak u krvi. U Istanbulu je stradao navijač košarkaškog kluba Crvena zvezda. Ovaj težak incident razbuktao je srpsko-turske strasti. Pale su mnoge teške reči, a sukob je dobio i opasne političke razmere.
Ovim uznemirujućim vestima koje nose miris katastrofe mogu se pridodati vesti o višemesečnom prekidu rada sudova zbog štrajka advokata kome se ne nazire kraj i štrajka prosvetnih radnika zbog umanjenja plata.
Na Filozofskom fakultetu ne prestaje studentska opsada zbog nezadovoljstva uslovima rada na fakultetu. Preti zatvaranje fakulteta ili nasilan prekid blokade.
Od Nove godine očekuju se masovna otpuštanja u javnim službama. Međunarodni monetarni fond uslovio je svoju finansijsku pomoć potezima koji će dovesti do povećane štednje na svakom koraku. Da je država blizu bankrota, a siromaštvo većine naroda dostiglo kritične granice, o tome MMF ne brine mnogo, a vlast sada pokušava da vodu iscedi, kako se to kaže, ”iz suve drenovine”. Teško, veoma teško. Smanjene su plate i penzije, ali su se i te uštede već istopile u okeanu novih nepredviđenih rashoda.
Srbiju su zadesile prirodne i druge katastrofe. Mnogo toga pošlo je naopako.
Premijer Vučić obećava izlazak iz krize 2016. godine. Ozbiljni ekonomisti uveravaju da za delimičan izlazak iz krize treba najmanje pet do deset godina. Hod po tankoj žici iznad provalije se nastavlja.
Srdžbu mi, boginjo, pjevaj
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Cinično je da u Sarajevu nisu bili srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
O ranom ustajanju
Ovaj tekst zove se isto kao i knjiga Milovana Danojlića, objavljena davnih dana kada je Danojlić još pisao dobru prozu, a ne konfuznu emigrantsko-patriotsku domotužnu esejistiku, tzv. patriotistiku. Kao da su čitavi vekovi prohujali od tada, i štošta se bilo izmenilo, ali evo kao da polako zatvaramo krug i vraćamo se izvorištima, to jest tom famoznom ranom ustajanju.
”Ko rano rani, dve sreće grabi” poslovica je koju znamo valjda oduvek, mada nemamo pojma kakve su to dve sreće (ponajčešće nam i ona jedna izmiče), možda zato što ne ustajemo dovoljno rano. Kako god bilo, baštinici smo jedne agrarne civilizacije u kojoj te ranoranilačke mudrosti uistinu imaju smisla; za zemljodelce rano je ustajanje uistinu važno, treba ”za videla” obaviti sve poslove na polju i u kući i okućnici, treba slediti ritam življenja prirode, prilagođavati mu se i, dakako, eksploatisati ga.
Kada se malo razgrne dimna zavesa demagogije, sve što iza toga preostaje je svojevrsni ritualni mobing onih koji su pod premijerovom komandom. Stvarna javna korist od ranog ustajanja je nevidljiva i po svoj prilici nepostojeća: najpre, broj radnih sati ostaje isti, ranije se počinje, ali se ranije i završava. Drugo, uistinu je priprosto verovati da je i sam broj radnih sati sam po sebi i nužno znak da se mnogo radi. Ne, ne mora se mnogo raditi ako se radi dugo (to tako prosto, a i to samo donekle, funkcioniše jedino kod tzv. manuelnih poslova), a još manje se mora dobro raditi…
I tu tzv. savremena tehnologija ništa bitno nije izmenila: pitaj seljaka da li je moguće biti marljiv čovek, a ne ustajati u cik zore i dobićeš negativan, možda i zgranut odgovor. I oko toga je on sasvim u pravu – za horizont svog iskustva. Nevolja nastaje kada se taj horizont veštački i na silu univerzalizuje…
Čovek koji je od pre neki dan predsednik Vlade Srbije, a već neko vreme je daleko najmoćnija politička ličnost u zemlji, iz nekog je razloga jako sklon ranom ustajanju (i jako je sklon da o tome javno govori, onim neprobavljivim vidite-kako-se-žrtvujem-za-vas tonom). O tome, doduše, ništa nismo znali pre nego što je zaseo na vlast, pa ne znamo je li tek tada razvio tu naviku ili je, pre će biti, tek tada ta njegova jutarnja sklonost postala važna i za druge ljude. Čuj – važna, a zašto je važna?
Da bi se to razumelo, mora se znati kako funkcionišu autoritarne poludemokratije ili postdemokratije, sa moćnim Harizmarhom na vrhu, čovekom koji se predstavlja kao ”narodna majka”, pošteni tribun, samozatajni trudbenik, svakovrsna suprotnost ”otuđenim elitama” (nekako, gle, uvek levo-liberalnim) koje da su ”upropastile državu” u nekom prethodnom periodu. Takav je Erdogan, takav je Orban, a o Putinu ili nepravedno pomalo zaboravljenom Lukašenku da i ne govorimo. Srpski se isfabrikovani Harizmarh pridružuje tom društvu na razne načine.
U redu, ali kakve to veze ima s ranim ustajanjem? E pa, Vučić je Aleksandar eto bio namislio da reši problem tzv. nerada vladinih i drugih državnih službenika i službi (a već se vidi tendencija kapilarnog širenja ranoranilačke pošasti na razne druge javne službe) tako što će im početak radnog vremena pomeriti sa ”evropskih” 9 na 7.30 sati. Dosta je bilo lenčarenja i izležavanja po krevetu čak do 8! Pretpostavljam da je i to kompromis kojim Vučić pokazuje svoju demokratičnost i širinu, jer on bi intimno radije da rade od 6…
Sasvim ozbiljno, ova je bizarnost dobila u Srbiji veliki publicitet i pretežno odobravanje ili bar to tako izgleda kada se propusti kroz filter pretežno pripitomljenih medija koji novom Vođi pokorno jedu iz ruke, uz prigodne coktaje uživanja i zahvalnosti.
Jedan drugi pisac koji se od dobre proze bio okrenuo mnogo problematičnijim tekstovima, Momo Kapor se zvao, u doba je socijalizma objavio roman ‘‘Od sedam do tri“, nazvan po tipičnom radnom vremenu socijalističkog činovništva. Naslov izgleda ponovo postaje aktuelan, što je još jedan mali simbol neprestanog vrćenja u krug: demagozi i populisti uvek sve menjaju s namerom da sve ostane isto
Kada se malo razgrne dimna zavesa demagogije, sve što iza toga preostaje je svojevrsni ritualni mobing onih koji su pod premijerovom komandom. Stvarna javna korist od ranog ustajanja je nevidljiva i po svoj prilici nepostojeća: najpre, broj radnih sati ostaje isti, ranije se počinje, ali se ranije i završava. Drugo, uistinu je priprosto verovati da je i sam broj radnih sam po sebi i nužno znak da se mnogo radi. Ne, ne mora se mnogo raditi ako se radi dugo (to tako prosto, a i to samo donekle, funkcioniše jedino kod tzv. manuelnih poslova), a još manje se mora dobro raditi…
Da bi se radilo i mnogo (u smislu: efikasno) i dobro, važnije su mnoge druge stvari: dobra i suvisla organizacija posla, podela uloga u kojoj se vrlo precizno zna šta je čiji posao i odgovornost, visoki profesionalni kvaliteti zaposlenih, etc. Ne morate biti menadžerski genije da biste to znali.
Kada sve to saberete, ne vidi se nikakva posebna javna korist od isterivanja državnih i javnih službenika iz kreveta u cik zore. Možda ga precenjujem, ali deluje mi da je Vučić ipak dovoljno inteligentan da je i sam toga svestan. Ali, ako sam u pravu oko njegove inteligencije, onda je on i dovoljno promućuran da zna da ta stvar njemu donosi korist.
Naime, ovde imamo posla sa ciničnim ekspoatisanjem upravo dubinski ukorenjene ”zemljodelačke” svesti stanovništva: i oni koji sami više odavno ne obrađuju zemlju kao da su suštinski ostali zarobljeni u tom sistemu vrednosti, mada on ne funkcioniše u drugačijim uslovima. To je sama bit populističke demagogije: ”dati” puku nešto što mu uopšte ne treba i ničemu mu ne koristi, ali upakovati to tako da mnogi poveruju da je to sama Blagovest. Vučić je za samo dve godine naučio impresivno mnogo trikova te vrste, a uz to nije opterećen gadljivošću prema njihovoj eksploataciji.
Jedan drugi pisac koji se od dobre proze bio okrenuo mnogo problematičnijim tekstovima, Momo Kapor se zvao, u doba je socijalizma objavio roman ”Od sedam do tri”, nazvan po tipičnom radnom vremenu socijalističkog činovništva. Naslov izgleda ponovo postaje aktuelan, što je još jedan mali simbol neprestanog vrćenja u krug: demagozi i populisti uvek sve menjaju s namerom da sve ostane isto.
Je li Vučić srpski Sanader?
Nizozemski pisac Gert Maak u sjajnoj knjizi ‘‘U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće“, na jednom mjestu piše o ‘‘herojima povlačenja“, liderima koji su u određenom trenutku počeli zagovarati i provoditi politiku suprotnu onoj koja ih je učinila moćnim, naravno dijametralnu većinskom rasploženju. Takvi su, prema Maaku, odabirom, nazovimo to tako, kapitulacije – uspijevali izvršiti dubinske, trajne promjene na bolje i takvi, tvrdi ovaj sjajni pisac, mogu doći samo sa, recimo današnjim jezikom, desnice: s one strane političkog spektra na koju nikada nisu bile adresirane optužbe za izdaju.
Nasuprot njima su, znamo, istinski reformatori, ali etiketrani kao izdajnici, pa se svaka njihova namjera tumači u istom ključu: kao rasprodaja nacionalnih interesa.
Primjera koji ilustriraju i potvrđuju Maakovu tezu u povijesti je bezbroj, a oko nas – i pri tome svježih – barem isto toliko. Da bismo ih pronašli ne trebamo ići drugamo osim u svoju blisku prošlost, toliko blisku da ni stoljeće nećemo promijeniti.
Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju
Kada je pokojni Ivica Račan kao premijer pokušavao provoditi međunarodne i ustavne obveze Hrvatske, činilo se kako državni udar može biti spriječen tek vanrednim izborima na koje, radi mira u kući, lijeva koalicija neće ni izaći.
Smrt Janka Bobetka, pamtimo valjda te godine, vremešnog je generala spasila od suda u Den Haagu, a pokojnog prvog ministra od juriša razjarenih desničara na Markov trg. Račanu, jer on nije bio nimalo glup, nije padalo na pamet da u takvoj klimi poduzima neke druge, nazovimo ih, deratizacijske mjere: da Hrvatsku očisti od obilježja neoustašstva, niklih u devedesetim godinama 20. stoljeća. Dirnuti u kakav kamen podignut u spomen na Juru Francetića, Rafaela Bobana, Maksa Luburića i ostale manijake iz vremena NDH-a značilo je zaliti požar većom količinom benzina.
Sve što nije mogao Ivica, mogao je Ivo: Sanaderov HDZ s Haagom je surađivao bolje nego s Kaptolom, deustašizacija i detuđmanizacija provođene su preko noći – često bukvalno: ustaški spomenici koji bi postojali u sumrak zoru su dočekivali usitnjeni dok je čuveno ‘‘Hristos se rodi“ bio znak da HDZ-u nije isključivo bitno ima li u Hrvatskoj, kako je Tuđman pitao Milorada Pupovca nakon ‘‘Oluje“, podnošljivih tri ili malo manje podnošljivih pet posto Srba.
Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju.
Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje
Na kraju, a i to znamo, bilo prije neki, Sanader karijeru nije okončao zbog ‘‘herojskog povlačenja“, već iz sasvim drugih, puno prizemnijih razloga koje je moguće izraziti u domaćoj i stranoj valuti i u milijunskim iznosima.
Na portalu e-novine pojavio se prije izvjesnog vremena tekst u kojem su uspoređene izjave pokojnog, reformskog srpskog premijera Zorana Đinđića sa novim, ovovremenim Aleksandra Vučića. Rečenične konstrukcije su različite, niti sve riječi nisu iste, ali značenje uglavnom – jeste.
Zoran Đinđić je, da se podsjetimo, na vlast došao jedva, postao je premijer nakon pobjede velike antimiloševićevske koalicije koja se većinskom biračkom tijelu dodvoravala kandidaturom notornog Vojislava Koštunice za predsjednika ondašnje Jugoslavije, dok se novi premijer nikako nije mogao pohvaliti nekom većom podrškom i popularnošću. Energični njemački đak, prosvijećeni, karizmatični, prozapadni lider, Đinđić dakle, bio je jednostavno označen kao izdajnik. Vladao je kratko: ubijen je 12. ožujka 2003. godine.
Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima održanim u Srbiji, u nedjelju, 16. ožujka, nije ostvarila pobjedu već trijumf. Donedavni prvi potpredsjednik Vlade, a budući premijer, više ne treba nikoga za upravljanje Srbijom: s oko pedeset posto biračke podrške Vučić je i formalno postao najmoćniji Srbin, vladar čiju poziciju ne može ugroziti nitko drugi do on sam.
Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje.
Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom
No, to što Vučić zvuči kao Đinđić ne znači da ipak više ne liči na Sanadera: dolazi s desnice, s one strane političkog spektra kamo se nisu slale optužbe za izdaju, ono što radi drugačije je, i to radikalno, od onoga što je govorio i… I iza toga ‘‘i“ je ono što bi ga, ukoliko se povijest zbilja odluči reprizirati, moglo do kraja izjednačiti s bivšim hrvatskim premijerom.
Malo prije ovih izbora Vlada Srbije je odbacila set prijedloga reformskih zakona tadašnjeg ministra privrede Saše Radulovića pravdajući se neprihvatljivošću njegovih izmjena Zakona o radu. Radulović je, međutim, tražio još nešto: potpunu depolitizaciju javnih tvrtki, racionaliziranje broja uposlenih u njima i upravljanje koje će biti vođeno isključivo ekonomskim interesima. U prijevodu: pokušao ih je ustrojiti tako da ne budu utočište za odane stranačke vojnike i kasica za potrebe vladajućih partija. Doveden kao spasitelj srpske ekonomije, Radulović je iz Vlade ispraćen kao elementarna nepogoda.
Aleksandar Vučić je za manje od dvije godine, koliko je prošlo otkako je 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade, marginalizirao radikalne desničarske pokrete u Srbiji, započeo europeizaciju Srbije, njenu politiku izveo iz sfere nebeskog i spustio u ovozemaljsko, liberalizirao tamošnje društvo, suočio ga s makar jednim dijelom mračne prošlosti i, sve u svemu, pokazao se kao lider velikih kapaciteta. Je li, dakle, on otjelotvorenje onoga na što je Maak mislio pišući o ‘‘herojima povlačenja“ ili će, kao u Sanaderovom slučaju, njegovo ‘‘herojstvo“ na kraju biti proporcionalno ličnoj materijalnoj koristi?
Za odgovor na ovo pitanje morat ćemo malo pričekati. Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju, Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom.
Novi srpski vladar do sada je bio dovoljno pametan da se odrekne vlastitih gluposti iz mladosti. Ne želi li predvidljiv kraj, ostaje mu i da ne ponavlja tuđe, one poput Sanaderovih. Imao je, uostalom, dovoljno vremena da ih prouči i upozna se sa posljedicama.
Tasovcu se diže kosa na glavi
Od čestnejšeg Dositeja Obradovića, prvog srpskog Evropljanina po obrazovanju i duhu, prvog popečitelja prosveščenija posle Prvog srpskog ustanka, lista ministara kulture je duga i lelujava. Koga sve tu ne možete naći, za dva veka menjala su se i padala carstva i države, a partijske podele i zađevice su uvek na začelju kolone ostavljale ministra kulture, kad se podele resori na kojima se može odlomiti dobar komad domaćih i inostranih ulaganja. Na upravo održanoj premijeri nove verzije Nušićeve “Gospođe ministarke”, koja je senzacionalno odjeknula kao direktna replika na današnje mentalitete i vladajuće kreature, videlo se da je Nušić naš savremenik. I obratno, malo se šta menjalo u ovoj mlakoj žabokrečini.
Kad je ovog leta, samo posle prve godine mandata srpska vlada (dvojac sa mnogo kormilara, Dačić-Vučić) najavila rekonstrukciju i promenu najneuspešnijih, nastala je velika javna pometnja. A ko beše uspešan u rasponu od Velje Ilića do Milutina Mrkonjića, likova koji su svakim javnim istupom evocirali prizore sa kafanskih kermesa na Ibarskoj magistrali? Pa ipak, u oštroj konkurenciji u medijskim anketama, posebno se isticao minister kulture Bratislav Petković, čovek poznat kao kolekcionar starih automobila (lep hobi, nema šta).
Posle niza smetenjaka i zalutalih na tom poslu (bilo je tu ponajviše poznatih glumaca koji su glumu nastavljali na pogrešnom mestu), B.P. je zablistao nizom montipajtonovskih zamisli. Najpre se proslavio izjavom da na udarno mesto u Narodnom muzeju treba staviti krvavu Karađorđevu košulju (to je jedna od onih “patriotskih” izmišljotina za zaglupljivanje inače sluđenog plebsa). Potom se, ničim izazvan, proslavio doskočicom kako Narodni muzej valja preseliti u istorijsku zgradu Pošte 1 (sto godina se dobro drži, jer nije građena u godinama soc. obnove i izgradnje, posle kojih se grad guši u poluruševinama). Razlog: više niko ne piše pisma, pa čemu Pošta!
Ali ovaj novokomponovani patriota se ponajviše proslavio proklamacijom da kultura mora da bude rodoljubna, dok je prvi do njega, Državni sekretar, objavio knjigu “Rodoljupci i rodomrsci” sa dvema listama, od kojih je najzanimljivija ona za odstrel (R. Konstantinović, Goran Marković, Biljana Srbljanović…) Uzgred, tako je sastavio komisije za finansiranje kulturnih programa da su najbolji časopisi poput “Gradca”, zrenjaninske “Ulaznice”, niške “Gradine” dobili ukupno – nulu! A odluku komisije za festival, koja je sjajan džez-festival Nišvil otpisala kao nepotreban, ministar je branio neverovatnom rečenicom: džezisti su entuzijasti, oni sviraju za svoju dušu, pa zašto bismo ih plaćali!
Posle ovakvog niza suludih ideja (u situaciji kad su najbolja pozorišta, Jugoslovensko dramsko pozorišta i Atelje 212, dočekala zimu sa isključenom strujom i ukupnim sredstvima za samo jednu premijeru, od uobičajenih 15-16), bilo je zanimljivo videti šta će se desiti. I odjednom, u zemlji Nedođiji se događa nešto krajnje neočekivano. Za novog ministra kulture postavljen je dugogodišnji director Beogradske filharmonije Ivan Tasovac (48), koji je sjajnu karijeru pijaniste školovanog na Moskovskom konzervatoriju zamenio direktorskim mestom, stvorivši za 12 godina od osrednjeg orkestra muzičko telo koje može da se meri sa boljim evropskim ansamblima. Odlično osmišljenim marketingom svake godine munjevito bi rasprodao abonmane, domišljatim i drskim komentarima neprekidno je izazivao oprečne reakcije, a mnoge je nervirao svojom pankerski nakostrešenom frizurom. Kad su ga novinari prvih dana pitali za komentar o stanju u Ministarstvu, samo je kratko odbrusio: “Kad sam video šta zatičem, digla mi se kosa na glavi!”
Već prvih dana, iz upravljačkog i savetničkog sastava uklonio je ozloglašene “patriotske” štetočine, postavio nove komisije, proglasio da će svi sastanci komisija i upravnih odbora širom zemlje biti otvoreni za javnost. No to je samo početak. Zatiče potpuno urušeno stanje gotovo svih kulturnih institucija, izdavači su u očajnom stanju, knjižare postoje samo u nekoliko gradova, van Beograda ima samo desetak bioskopa, a i sam Beograd je kriminalnom odlukom gradske uprave pre desetak godina prodao jednom tajkunu bioskopsku mrežu (14 dvorana, od kojih su 4 istorijska zdanja, koja su morala da budu zaštićena kao nacionalno dobro), po ceni za staro gvožđe! Pored četiri bioskopa u kojima sam odrastao, koja sada služe zakatančena kao smetlište, prolazim maltene svakog dana. Ministarstvo nije moglo u to da se umeša, jer je gradska skupština dobijala procente (uobičajenih 10 odsto), za dilove sa ratnim profiterima i novokomponovanim tajkunima…
Ministar je nasledio deo budžeta, 0,62 odsto, što je kriminalno nisko. Ako Crna Gora izdvaja za kulturu 2,4, onda vam je jasno kako se nisko palo. Ali nošen obećanjima na osnovu kojih je pristao da se igra ministra, Tasovac je uspeo da za novi otkup knjiga (za 173 gradske biblioteke širom zemlje) dobije 90 miliona dinara, dvostruko više nego lane. Filmskom centru Srbije je volšebno obezbedio novih 120 miliona za nove filmske projekte. Raspisao je nove konkurse za direktorska mesta kulturnih institucija, no tu je naleteo na veliku klopku: u većini upravnih odbora (koji će birati direktore) sede politički plaćenici iz nekoliko proteklih podela vlasti… Priča o oslanjanju na stvaraoce i profesionalce već se na ovoj stepenici može pretvoriti u praznu floskulu.
Tasovac ima mnogo zluradih posmatrača sa tribina. A njemu valja pomoći, dok sam ne umakne glavom bez obzira.
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6