Inače posve spreman reagirati na događaje s naslovnih stranica u roku od godinu, dvije – pogotovo ako uključuju posvetu američkom militarizmu, kao u slučaju odstrela Osame bin Ladena ili otmice kapetana Phillipsa – Hollywood se pokazao začudno inertnim kad je riječ o ključnoj vijesti naših dana, kolapsu svjetskog financijskog tržišta iz 2008. Svaka sličnost između grabežljivaca s Wall Streeta i mogula studijske produkcije pritom je, naravno, slučajna.

 

Woody Allen, već desetljećima predan pojmu stvaranja jednog novog filma godišnje pa kud puklo da puklo, uvijek može doći do produkcijskih sredstava. U crnim danima, kakvi su uslijedili u razdoblju razmjerne nezainteresiranosti publike prije desetak godina, to je značilo dobrovoljno izgnanstvo i rad u Londonu, Barceloni, Parizu i Rimu, gdje njegovo ime i dalje otvara vrata. Istodobno, bila je riječ o polaganom povratku u formu – sve i ako je dugoočekivanog četvrtog Oscara osvojio za vjerojatno najkičastije djelo iz tog razdoblja, razglednicu zvanu Ponoć u Parizu. Iznova omiljen i kod publike i kod kritike, Allen se sada vratio u Ameriku: nemoguće mi je ne povući paralelu između tog razdoblja lutanja u divljini i teme za kojom potom poseže.

“Jasmine French” elegantno prerasta u studiju kolateralnih žrtava financijske krize s obiju strana klasnog spektra

 

Jasmine French, naslovna junakinja njegova povratničkog filma, fascinantan je lik. Stasita i lijepa kako to samo Cate Blanchett može biti, proživjela je bajoslovan život supruge brokera s Wall Streeta, pažljivo okrećući glavu od načina na koje je njezin muž dolazio do novca. Dok je bajka trajala, ništa drugo nije bilo važno: Jasmine je bila kneginja u visokom društvu New Yorka, s popratnim afektacijama statusa i klase. Sad kad je stigao nesretni svršetak, kad je muž završio u zatvoru, a nebrojeni njegovi klijenti bez životne ušteđevine, Jasmine više nema ništa što je tvorilo cijeli njezin pojam sebe. Znači li taj hladan tuš ujedno i otrežnjenje?

 

Teško: kad je upoznajemo, Jasmine leti u prvoj klasi s kraja na kraj Amerike, iz New Yorka u San Francisco, u Chanelovu kaputiću i s Hermèsovom torbicom, te nemilice trusi votka-martinije dok svojom životnom pričom puni uši nesretnoj gospođi na susjednome sjedalu. Znojna je, podbuhla i posve zdvojna, jer ništa u njezinoj predodžbi same sebe više ne odgovara stvarnosti okolnog svijeta. A stigavši u San Francisco, stigne svojoj sestri Ginger, jedinoj osobi koja joj još želi pružiti krov nad glavom – premda je i sestra bila među žrtvama njezina muža, što je platila raspadom braka. I sad sestra živi u skromnom stančiću, radi kao blagajnica u supermarketu i sprema se za brak s novim muškarcem u svome životu, automehaničarem.

 

Jasmine French elegantno prerasta u studiju kolateralnih žrtava financijske krize s obiju strana klasnog spektra. Jasmine se pokazuje potpuno nespremnom prihvatiti svoju novu stvarnost, što Allen potencira iznimno umješnim korištenjem narativne retrospekcije. Često zloupotrebljavani flashback ovdje je integralan dio strukture ne samo filma nego i lika: vraćanja na priču iz naoko idiličnih dana u New Yorku nama objašnjavaju odakle je Jasmine došla, ali njoj su samoj više nego dobrodošli čeznutljivi izleti u alternativnu stvarnost, gdje je bila netko i nešto, pa makar je zbog toga i napustila studij, makar je propustila priliku sama od sebe napraviti osobu.

 

Allen je previše rezigniran prema čovječanstvu kao takvom da bi kretao u ozbiljniju političku diskurzivnost, ali preko likova Jasmine i Ginger uobličio je najdojmljiviji sraz pripadnika famoznih 1 posto s ostatkom svih nas

Sve joj je bilo dano na pladnju – a takvom bi se iskušenju rijetko tko mogao othrvati. Dok se neprestano kljuka tabletama, Jasmine zapada u stanje mentalne otupjelosti gdje joj se prošlost i sadašnjost neumoljivo miješaju. Blanchett je upravo maestralna u prikazu tog prolaska kroz pakao svakodnevice; bilo bi prelako od Jasmine napraviti ili nepopravljivu kuju ili žrtvu okolnosti koja zaslužuje našu samilost, ali ni redatelj ni njegova glavna glumica ni trenutka ne gube osjećaj za suptilnost i puninu kontradiktornosti tog velikog tragičnog lika američke današnjice.

 

Nasuprot njoj, Ginger – u tumačenju britanske komičarke Sally Hawkins – nikad nije ni dobila priliku za život na visokoj nozi, samim time što je izrasla u neugledniju ženu, zanimljivu ne prinčevima na bijelom konju, nego radničkoj klasi. (Allen pojašnjava njihovu različitost činjenicom da nisu biološke sestre, nego su zajedno odrasle kod istih posvojitelja. Kad mu je to najveća artificijelnost u dramaturškoj konstrukciji, film je očito na dobrom putu.) Ginger je, bez obzira na izgubljen novac, beskrajno strpljiva i suosjećajna prema Jasmine, čak i dok je sestra neprestano pokušava promijeniti u nešto shvatljivije sebi.

 

Dirljivo je gledati kako Ginger nastoji pomoći Jasmine tjerajući je da napokon stekne nekakvu struku: radnička klasa uvijek misli da se novac stječe radom, ne znajući da se ozbiljan novac stječe isključivo novcem. To pravilo danas vrijedi jednako kao što je vrijedilo 2008., jer nismo sposobni učiti na lekcijama povijesti: Allen je previše rezigniran prema čovječanstvu kao takvom da bi ovdje kretao u ozbiljniju političku diskurzivnost, ali preko likova Jasmine i Ginger uobličio je najdojmljiviji sraz pripadnika onih famoznih 1 posto s ostatkom svih nas.

Blanchett je maestralna u prikazu prolaska kroz pakao svakodnevice; ni redatelj ni glavna glumica ni trenutka ne gube osjećaj za suptilnost i puninu kontradiktornosti tog velikog tragičnog lika američke današnjice

 

Ako već i pušta da mu aktualnost i relevantnost teme protječu kroz čistu interakciju likova, te da oni na ekranu doista zažive – umjesto da su, kao inače, pandani njega samog, puni nervoznih tikova i lucidnih opservacija – Allen svoj povratnički američki film uobličava na način koji najviše voli, kroz suočavanje s prošlošću.

 

Sveprisutni jazz iz njegove enormne zbirke ploča ovdje napokon ima smisla: ipak je to glazba iz velike depresije. A sama dramaturška struktura ima dovoljno paralela s formom klasične drame Tennesseeja Williamsa Tramvaj zvan čežnja da su mnogi već proglasili film Allenovom ekranizacijom tog predloška. Napokon, Jasmine bi lako mogla biti Blanche DuBois, Ginger Stella, a njezin zaručnik Chili pak Stanley Kowalski.

 

Slutim da nije sasvim tako. Allen je cijelu svoju redateljsku karijeru posvetio aktivnom dijalogu s tradicijom pripovjedne moderne, napose filmske. Katkad su mu reference tekstualne, kao u klasiku Annie Hall, katkad vizualne, kao u Sjenama i magli, posveti njemačkom ekspresionizmu, a katkad nasilno kulturtregerske, kao u Ponoći u Parizu i ostalim razglednicama iz ove najskorije faze. Ali u tumačenju Williamsovih motiva Allen doseže vrhunce svojeg ranijeg stvaralaštva, nadahnutog Bergmanom i Fellinijem: dok se posrtaj jedne Blanche DuBois, veleposjednice s ugaslog američkog Juga, sa sadašnje sigurne udaljenosti još i može smatrati klasikom bez ozbiljnijeg značenja za današnjicu, lutanje i pad jedne Jasmine French bolno su točan prikaz ružne i tužne stvarnosti našeg vremena.