novinarstvo s potpisom
Igor Galo
Poruka na poklopcu WC školjke je ZAKON, valjda! Prekršiteljima slijedi čekić kao instrument provođenja zakona prema ”voljenim” muškarcima?! Volio bih znati kojim povodom i na što ili na kome će ”zakonodavac” upotrijebiti čekić? [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Evo vijesti koja će u ova nevoljna vremena proći mimo interesa javnosti: smijenjen je direktor tvrtke Mekkoo, a na njegovo je mjesto postavljen vršitelj dužnosti. Imena nisu važna, a vidjet ćete i zašto. Mekkoo je tvrtka kći državnog poduzeća Narodne novine, koje ima monopol na tiskanje kojekakvih formulara, biljega, potvrda, ugostiteljskih knjiga žalbe, zakonskih propisa i koječega drugog što privatne ili pravne osobe moraju kupovati i plaćati pri ophođenju s državnom i njenim institucijama, ili pri obavljanju kojekakvih javnih poslova i transakcija. [Read more…]
Zoran Milanović, predsjednik SDP-a, navodno je sumanuto kolutao očima i trzao bradom čitajući novinske izvještaje o tome kako je visokorangirani član njegove stranke, Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita, obilježio 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom.
Dotični je, kako prenose novine, a Milanović čita, toga dana kao visoki uzvanik prisustvovao otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, vojnoj postrojbi iz zadnjega rata koja nosi naziv po ustaškome ratnom zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, k tome su se na toj priredbi pripadnici jedinice postrojili pod crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama na kojima je ispisan nacistički pozdrav “Za dom spremni”, k tome je taj Baldasar još i aplaudirao kada se bivši zapovjednik pravaške bojne, pukovnik Marko Skejo, okupljenima obratio istim ustaškim pozdravom, k tome je taj Baldasar počinio i onaj neoprostivi gaf u svome govoru, lapsus koji je rulja u crnim kostimima dočekala ovacijama, stao je pred mikrofon i rekao: “Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”
Strašno! – navodno su grozničave misli jurile kroz glavu Zorana Milanovića. – Je li taj Baldasar uopće pri sebi?! Na taj način pljunuti na slavnu antifašističku tradiciju SDP-a, ukaljati je tako gnusnim postupcima, raznijeti je kao da je kula od pijeska… Nečuveno! Radi li on to namjerno ili nema dvije čiste u mozgu? Slikati se s crnokošuljašima, slaviti Rafaela Bobana, pljeskati na ustaški poklič, i to na Dan antifašizma… Potpuni užas!
Predsjednik SDP-a navodno je kiptio od srdžbe. Želi li taj Baldasar da SDP bude izjednačen s HDZ-om i po pitanju odnosa prema fašizmu? Kao što se to već dogodilo s korupcijom? Želi li zbrisati zadnja obilježja poštene hrvatske ljevice? I sada bi on, sve usamljeniji partijski vođa, okružen čoporom opasnih bezveznjaka, trebao vaditi kestenje iz vatre, razriješiti ideološku konfuziju, renovirati narušeni ugled stranke. E pa neće to tako ići, gospodo…
– Zovite mi hitno onog gradonačelničkog štetočinu! – navodno je naredio tajnici, a onda otpio par gutljaja mineralne vode ne bi li primirio ustreptali organizam.
Kada se kroz manje od pola minute telefon oglasio, navodno je odlučio ne okolišati, nego zaigrati otvorenim kartama.
– Zašto mi to radiš?! – navodno je viknuo Zoran Milanović.
– Što ti radim? – navodno se čulo s druge strane.
– Sramotiš nas, eto što radiš!
– Kako te sramotim?
– Ne samo mene, nego čitavu stranku! Što ti misliš, da smo ugled našli na cesti? Godinama držimo do nekih principa, strpljivo pokušavamo graditi nekakav sustav vrijednosti, nešto po čemu ćemo biti drugačiji od onih Karamarkovih razbojnika, a ti onda sve to pogaziš bez milosti, kao zadnja bitanga. Ne može to proći bez posljedica, samo da znaš, takve postupke neću tolerirati. Može te biti stid!
– Milanoviću, odjebi! – navodno se čulo s druge strane, nakon čega je uslijedila znakovita dramska pauza.
– Kako to sa mnom razgovaraš?! – navodno se zgranuo predsjednik SDP-a. – Znaš li ti s kim pričaš?!
– Milanoviću, odjebi u skokovima! – navodno se čulo s druge strane, a zatim hladno klik i monotono tuljenje aparata.
Dobrih nekoliko minuta predsjednik SDP-a ostao je ukočen s telefonskom slušalicom u desnoj ruci, toliko da se i tajnica zabrinula intenzitetom nastale tišine, te je oprezno provirila kroz vrata ureda.
– Je li sve u redu, predsjedniče? – navodno je pitala – Djelujete uzrujano, nešto se desilo?
– Šokiran sam ponašanjem Ive Baldasara – navodno je kroz zube procijedio Milanović i konačno vratio slušalicu u ležište.
– Mislite Vojka Obersnela?
– Zašto njega?
– Zato što ste sad s njim razgovarali telefonom.
– A to je bio Obersnel?
– Rekli ste da zovem “onog gradonačelničkog štetočinu” – navodno je zacvrkutala tajnica – i ja sam, logično, nazvala Obersnela. Otkad se desilo ono s Linićem, “onaj štetočina” je obično gradonačelnik Rijeke. Zar sam pogriješila?
Tako je ideološki prijepor u vrhu SDP-a ostao neraščišćen. Barem zakratko, jer je svega nekoliko minuta kasnije navodno zazvonio telefon u uredu splitskog gradonačelnika.
– To je sigurno Milanović! – navodno je Ivo Baldasar doviknuo tajnici. – Ne javljaj se!
– Zašto? – navodno se ova začudila. – Milanoviću se uglavnom javite i prije nego zazvoni telefon.
– Sad je drugi slučaj! Sad zove jer hoće da me smijeni!
– Ne može vas on smijeniti, gradonačelniče, pošto su vas izabrali građani.
– Naći će on načina. Jebe se njemu za građane!
– Ali zašto bi vas smijenio? – navodno je pitala tajnica.
– Kako zašto? – navodno je raširio ruke gradonačelnik. – Pa na Dan antifašizma sam odavao počast jedinici koja se zove po nacističkom vojskovođi. Pljeskao sam na ustaški pozdrav. Slikao se s crnokošuljašima. To je bila čista perverzija, draga moja! Nanio sam neprocjenjivu štetu i stranci i građanima. Ispalo je luđe nego da mi je Mile Budak šef protokola. I ja bih se smijenio da imam dvije čiste u mozgu!
– Ali nemate – navodno ga je utješila tajnica – niste vi tako nisko pali.
– Točno – navodno se složio Baldasar – ali znam što se Milanoviću mota po glavi, pogotovo kad mu još sole pamet sa svih strana. Misli: ne mogu dopustiti da SDP otvoreno podupire ustaše! Misli: kakav sam ja to predsjednik ljevičarske stranke ako se ne distanciram od budale koja na Dan antifašizma veliča fašizam?
– Ako se distancira, onda ovo nije on – navodno je primijetila tajnica i pokazala prema telefonu koji je uporno zvonio.
– Kako to mislite?
– Ne može se u isto vrijeme distancirati od vas i zvati vas telefonom. To nije logično.
– Dobro kažete… – navodno je zatreptao očima gradonačelnik Splita, raznježen otkrićem, a osmijeh mu se razlio licem. – Prihvatite poziv!
Pet sekundi kasnije tajnica se navodno umilnim glasom obraćala aparatu:
– O, vi ste, gospodine Milanoviću… Sačekajte samo malo… – navodno je rekla, a zatim prekrila dlanom slušalicu i okrenula se prema konsterniranom Baldasaru. – Ipak je on… Da mu kažem da ste u WC-u ili nešto slično?
– Sad je kasno, sad je kasno… – navodno je ovaj cvilio.
– Nije, mogu mu reći da ste išli pišati…
– Već sam se upišao… – navodno je klonuo gradonačelnik i nemoćno pogledavao ka međunožju.
Malo zatim navodno je sjeo za svoj stol, drhtavom rukom podigao telefonsku slušalicu nakon što je tajnica prespojila poziv, duboko udahnuo i što je glasnije mogao uskliknuo:
– Smrt fašizmu!
– Sutra u podne da si se nacrtao u Zagrebu! – navodno je odbrusio Zoran Milanović ne uzvraćajući na pozdrav. – Ovo je sad problem čitave stranke i raščistit ćemo ga na izvanrednoj sjednici predsjedništva. Sve ima svoje granice. Kardinalno rušenje ugleda partije nije dopustivo!
– Kakvo rušenje? – navodno je zaječao.
– Nećemo to rješavati telefonom. Ali ćemo, bogami, riješiti! Neke stvari u SDP-u ne možemo tolerirati!
– K-koje stvari? – navodno je mucao gradonačelnik.
– To da meni Obersnel govori da odjebem – navodno je rekao predsjednik.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)
Najčešća riječ koju smo slušali, čitali i gledali prelaskom iz Stare u Novu godinu jamačno je sretno. Sretno u 2014. u svim mogućim jezicima, tekstovima i kontekstima. Dok smo poznanica i ja jedna drugoj u uho cvrkutale to sretno, sretno, sretno na prvom ovogodišnjem susretu, željela sam biti originalna. I izrekla sam drugu najčešću riječ koja se u takvoj prigodi može čuti: “Zdrava mi bila!” Na to me dugogodišnja predsjednica slovenske udruge Europa Donna, po zanimanju liječnica, koja je prije nekoliko desetljeća preživjela i pobijedila rak dojke, prekinula: “Ako si sretan, onda si i zdrav!”
Dakle, ako si sretan, tada si i zdrav. Zato treba razmišljati o sreći, o njoj govoriti i pisati, a nadasve biti sretnim. “Sretna i zadovoljna majka najljepši je poklon svom djetetu”, piše na plakatu koji sam, još davno, nalijepila na vrata WC-a. Neka to pročita svatko tko ulazi kamo ulazimo po nekoliko puta dnevno!
A biti sretnim nije tako jednostavno kako se čini. Naime, sreća stanuje u duši.
Mijenjale su se civilizacije, od hodanja na sve četiri došli smo do hodanja po Mjesecu, a duša, u kojoj caruje nesvjesno, stanuju i burkaju se naši osjećaji, nije se gotovo nimalo promijenila. S njom se dogodilo nešto drugo, nešto što mnogi shvaćaju kao najveću katastrofu čovječanstva.
Teška bolest koja prožima sve naše teškoće jest − “gubljenje duše”, u što je u knjizi Njega duše* uvjeren jungovski psihoterapeut, muzikolog i teolog te dugogodišnji franjevački redovnik, a sada slavni pisac Thomas Moore. On tvrdi: “Zanemarena se duša ne povlači, već se simptomatički manifestira, ovisno o vanjskim okolnostima, u prepuštanju razuzdanosti, nasilju i gubitku smisla. Simptome pokušavamo izdvojiti ili izbrisati, a osnovni je problem u tome što smo izgubili mudrost o duši, ali i svoje zanimanje za nju.
Govorim o kulturi takozvanog “razvijenog društva”. Drugdje su uvijek znali osluhnuti govor duše. Još uvijek znaju čitati znakove koje šalje u obliku bolesti, trpljenja i bolova. Znaju da duša želi biti sretnom. Zato Dalaj-lama govori o tome kako biti sretnim. O tome nije naučavao samo Buda, već su o tome, prije Krista, raspravljali i stari Grci, jer im je dobar, mudar život značio sretan život. Mi, njihovi nasljednici, na to smo uglavnom zaboravili.
Kada sam 1992. godine na TV Sloveniji otpočela s prvim slovenskim talk-šouom Muškarci, žene, nije se sumnjalo samo u gledanost takvih razgovora, već i u to da bi itko htio govoriti o temama duše, koje su mene, kao voditeljicu emisije, zanimale.
A gosti su rado dolazili. U drugoj je emisiji, posvećenoj upravo sreći, jedan inozemni živući erudit rekao: “Sreća nema previše veze s intelektom. Ona je nadasve čuvstveno stanje, stvar srca, a intelekt je u glavi… Intelektualci su, što se tiče te riječi, sramežljivi, kao da se radi o nečemu ispod njihove razine. Skoro da im je ispod časti govoriti o nečemu tako jednostavnom poput sreće.”
Lomi se stara neoliberalistička i pohlepna materijalistička paradigma, rađa se nov svijet u kojem riječ sreća i njezino ostvarivanje ponovno dobivaju na značaju. Sve nas je više koji zahtijevamo drugačije mjerenje društvenog blagostanja, ne više nacionalnim BDP-om, već dobrobriću svih nas. Slično onome u Butanu, gdje mjere sreću svih svojih građanki i građana.
Istočnjački učitelji, kao i zapadnjački mudraci, tvrde da je sreća stanje duše, za što je bitan unutarnji mir, koji postižemo meditacijom i djelovanjem uma. Tvrde i da se sreću može naći samo u sebi, duboko unutra. Sretni smo kada više nemamo želja i čežnji, te kada sve prihvaćamo takvim kakvo jest. “Međutim, novija psihološka istraživanja pokazuju da su Buda i Epiktet** oko tog pitanja malo pretjerali.
Za nekim stvarima vrijedi čeznuti, a sreća djelomično dolazi i izvana, naravno, ako znate gdje trebate tražiti”, napisao je profesor Jonathan Haidt*** u odličnoj knjizi Hipoteza o sreći. U njoj je krenuo na putovanje od antičke mudrosti i filozofije pa do pokusa u modernoj znanosti. Putovanje koje me najviše zanima, mene, mistički usmjerenu poetsku dušu koja traga za mudrošću i sućuti, ali i racionalnu znanstvenicu, suosnivateljicu Društva za kognitivnu znanost.
Slovenski je krasan jezik, a tvorba riječi mnogo nam govori o njihovu sadržaju. Pogledajmo spomenutu riječ sreća. U slovenskom jeziku riječ sreća dolazi od glagola sretati (srečat, srečevati). Sretni smo ako se srećemo. Sami sebe i druge.
Kineska poslovica kaže: “Učenje u samoći planina nema takvu vrijednost kao ono kada sjedneš na raskrižju putova i osluhneš što govore ljudi.” Nekoga stvarno sresti može samo onaj tko stvarno zna slušati! A stvarno sluša samo onaj koji ljubi! Sreća se rađa kroz odnose i tada odlazi k onima koji se otvaraju prema ljudima. Dakle, važan ključ za sreću jesu drugi!
U pravu je bila liječnica s početka zgode, koja me je prekinula rekavši: “Tko je sretan, također je zdrav!” To potvrđuju mnogi znanstveni pokusi i brojne životne priče. Siromašna crnkinja, koja pjeva u crkvenom zboru i osjeća se prihvaćenom u zajednicu, mnogo je sretnija od bijelog bogataša koji, zatvoren u četiri zida, sjedi pred računalom i povećava iznos na svojem bankovnom računu − napisao je Haidt. To vidimo u svojoj okolini.
Znanost se odmiče od koncepta sebičnog gena koji, navodno, usmjerava evoluciju života na Zemlji. Traži se nova metafora za događanja u svijetu koji diše! Svi smo povezani, isprepleteni, ovisni jedni o drugima. Za čovjeka nije važno samo natjecanje, borba za sebične interese, već je za preživljavanje potrebna suradnja! Zbog toga znanstvenici žele sliku s pojedinog gena raširiti na cijeli genom, što znači da su za razvoj života organizama (i ljudi) potrebne društvene osobine genoma, a ne samo sebičan gen.
Rečeno kratko i jednostavno: povezujmo se. Nemojmo biti sebični! Održavajmo dobrosusjedske odnose i njegujmo prijateljstva! Budimo dobri partneri, jer statistika pokazuje da vjenčani i oni u dugotrajnim vezama duže žive. Zato što su sretni, hehe…
____________________
* Thomas Moore, 1940, Detroit, USA: Njega duše, 1992., o filozofiji života i njezi duše u svakodnevnom životu, kako njegovati dubinu karaktera, mir i dubinu duše.
** Epiktet, (55.-135. god. n.e.) grčki filozof, predstavnik kasnijeg stoicizma, u svom učenju naglašava potrebu za milosrđem, pokornošću i poniznošću, ali i čovjekovoj dužnošću da oblikuje vlastiti karakter.
*** Jonathan Haidt, New York, 1963., američki socijalni psiholog, bavi se i moralnom političkom psihologijom.
JEZIK: MI-RNO! Naprijed gledaj, ne okreći se prema budućnosti. Taa-ko! Prsa van, trbuh unutra! JEZIK: ISPLAZI SE, taa-ko! JOŠ, NA DESNO; RAVNAJ’S! Što ti buljiš, ti, očalinko? Ne znaš šta je desno, šta lijevo? Za kaznu: POLIŽI ONAJ – ZAHOD! Da, da, dobro si čuo, poliži onaj natpis – WC! Kakve su to škrabotine na jednoj javnoj površini, a koje nagrđuju pravopisna i pravogovorna načela, propisana ”Zakonom o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”? WC? Da to nije nekakva ćirilica? Kažeš da se to čita ”ve-ce” i da su to prva slova engleskih riječi ”water closet” i da označavaju (javni) zahod iliti nužnik. Pa ako označavaju to isto, što će nam onda ti hijeroglifi kao WC, pišimo hrvatski da nas cijeli svijet razumije.
Stranci, kažeš, ma koji ”fakin” stranci u našem čistom jeziku, uostalom, neka se snalaze kako znaju i umiju, pa nisu nam oni valjda donijeli kulturu uljuđenog ispuštanja tjelesnih izlučevina? POLIŽI TO, JEZIČE! A vi ostali, PAZI OVAMO: ATOMSKI UDAR SLIJEVA! To znači da se svi kao pokošeni bacate udesno i plazite po pločnicima, uz kućne zidove i da s gas-maskom, pardon, s plinskom krinkom na glavi ”izvršite nadzor” (čl. 19.) nad svim ”stranim imenima tvrtki” (čl. 20./f), koja se imena bezočno koče ”bez hrvatskog imena”.
JEZIK: POLIŽI TAJ ”coffee-bar” jer zašto ne bi bila samo ”kavanica”, premda, kažeš, da ni ta ”fakin” kava nije baš neka izvorno hrvatska riječ. Pa, neka, ako već može ”akademija” kao u HAZU, neka ostane i ta kava. Svejedno, POLIŽI TO, ”market”, ”shop”, sale”, ”express”, ”kino”, ”export-import”, uf, koliko posla, a tek smo počeli, premda smo naredili da je ”Vlada Republike Hrvatske dužna u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona usvojiti akt o imenovanju Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika” (čl. 25.), a to će Vijeće ”u roku od devet mjeseci od svojeg imenovanja predložiti Vladi Republike Hrvatske državni program jezične politike.” (čl. 26.)
Da moja malenkost slučajno ima smisla za parodiranje, možda bih se ovako usudio (sebi) predočiti prizor u kojem dostojanstveni predstavnici samoimenovanog Vijeća s tekicama u rukama obilaze gradske ulice i daju upute ”inspekcijskim službama ovlaštenima za područja na koja se odredbe… Zakona odnose. A dotični su Zakon, kao prijedlog, pripremila upravna tijela Matice Hrvatske i objavila ga u ”Vijencu” br. 514, od 14. studenoga o. g.
Nu, čini mi se da je ovo o ”stranim imenima tvrtki”, kao i o ”nazivima kulturnih, sportskih, zabavnih i drugih priredbi i sličnih manifestacija” ubačeno u prijedlog Zakona samo kao pikantni začin za odvlačenje pozornosti od nekih bitnih sastojaka. Jer, vježbanje lektorske discipline – a u cilju ”ispravne uporabe hrvatskoga jezika” – tek na uličnim ”cimerima” (fuj!) i natpisima, praktički je u opisu rada nekih komunalnih službi, u kojima redari ne moraju biti visokostručno obrazovani, a ponajmanje su dužni diplomirati na kojem (filozofskom) fakultetu.
Uostalom, u mnogim su našim novinama već desetljećima poduzimane slične inicijative i predlagano je da bi trebalo uvesti neki red u javnoj uporabi domaćih i stranih imena. Dakle, za ovako nešto banalno angažirati brojne prominentne ustanove, institute, odsjeke, društva i ministarstva, smiješno je već po sebi i to ne treba parodirati (stoga se pardoniram!). Ono bitnije, na što se smjera ovim prijedlogom, upućenom, piše se, na adrese 15 institucija, jest polaganje prava na donošenje mišljenja ”o pravopisnim i pravogovornim načelima na temelju kojih se izrađuju pravopisni i pravogovorni priručnici” (čl. 16).
Na ovako izraženu težnju za monopolističkim pokroviteljstvom nad pravopisnim i pravogovornim priručnicima, referirat će se, logično, oni kojih se to bude ticalo, a ”prijedlog da se… izvrši nadzor… može dati svaki građanin Republike Hrvatske” (čl. 19.). Kad tamo, ali preuzimanje odgovornosti nad ispravnom uporabom hrvatskoga jezika zapelo je već na samome početku jer je kao samorazumljiva činjenica određeno da je u toj uporabi ”hrvatski standardni jezik” (čl. 1.), pa je, kao takav, on i ”službeni jezik” (čl. 5.) … Baš fino, ali koji bi to bio hrvatski standardni jezik ako znamo da još i danas mnogi naši jezikoslovci sve svoje kolege koji pišu o istim stvarima smatraju neznalicama i kvaritonima?
Jezični rat za pravilni hrvatski – standardni, pa čak i ”književni” – jezik, još se itekako vodi i vodit će se dok i posljednji pismenik u Hrvatskoj ne ispusti posljednji dah. Što je najzanimljivije, predlagatelji tu službenost hrvatskoga standardnog jezika nameću i medijima, tvrdeći da je to jezik svih medija registriranih u Hrvatskoj (čl. 14.).
Ovo je, dakako, samo pusta želja i fantazija jer se pismenost u medijima (valjda se misli prvenstveno na tipografske, dakle, na novine!) odavno odmetnula od svih dobrih i loših normi, ne samo visokoškolske naobrazbe, nego čak i srednjoškolske. Pitanja nailaska polupismeno obučenih novinskih novaka, civilizacijski je problem i ako bi se na njega i htjelo utjecati, trebalo bi iz osnova preokrenuti čitav društveni ustroj. K tome, kad bi u novinskim redakcijama, kao nekada, radili stručni lektori, oni bi mogli utjecati samo na bazičnu pismenost, ali činjenica što se medijski jezik oteo teroru kojekakvih načela uopće principijelno nije tako loša kao što se čini.
Naime, hrvatski je standardni (”književni”) jezik već odavno nemoderan, istrošen i mucav i kao takav nepodesan za medijsku uporabu. Ako bi ga se ovim prijedlogom Zakona htjelo vratiti u praksu, onda će mediji taj Zakon nabiti na – parodiju!
