Slučaj Jamala Khashoggija, saudijskog novinara izmrcvarenog, iskasapljenog, zadavljenog, prepiljenog, potopljenog u bunaru ili kako već umorenog u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, nadilazi svaku moguću ljudsku maštu. [Read more…]
Drugi hladni rat se opasno razbuktava
Prvi hladni rat završen je padom Berlinskog zida 1989. i definitivno je zapečaćen propašću Sovjetskog Saveza 1991. godine. U tome se stručnjaci za međunarodne odnose slažu, ali se ne slažu o datumu početka Drugog hladnog rata, zahlađenja odnosa koje uskrsava pretkonfliktne napetosti kakve su postojale na vrhuncu prošlog Hladnog rata. [Read more…]
Maestralan opis dviju posesivnih i opsesivnih ljubavnih veza
Jonathan Franzen, ”Čistoća”, VBZ, Zagreb, 2015.
Jonathan Franzen tipično je netipični američki pisac. Hobi mu je istraživanje ptica i ptičjih vrsta, što možemo ocijeniti tipično američkim i pomodarskim. Netipično je da je poznavatelj i ljubitelj Karla Krausa kojeg nikako ne možemo ubrojiti u američku kulturološku popudbinu. Pa ipak, i ptica i neameričke kulturološke popudbine ima u najnovijem romanu cijenjenog američkog autora koji je u izdanju hrvatskog VBZ-a dobio naziv “Čistoća”. [Read more…]
Iz DORH-a i USKOK-a “ni bu, ni mu”
Čitatelj Ivica Steiner je 29. kolovoza 2014. godine Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH-u) podnio kaznene prijave protiv poreznika i Porezne uprave Ministarstva financija, te nekoliko popratnih zahtjeva za žurne postupke zaustavljanja štete i požurnica.
A iz DORH-a, unatoč žurnosti, do danas “ni bu, ni mu”. [Read more…]
Beskonačna hipokrizija
Telefon Angele Merkel bio je slastica, bombon, fin zalogaj. Kažu nam da su ga pratili Amerikanci, ali isto tako mogli su ga prisluškivati i Rusi ili Kinezi, što ja znam, Izraelci ili Britanci, zašto ne. Nema dvojbe da je špijuniranje njemačke kancelarke skandal. Ali nije li jednako skandalozno da se najmoćnija žena na svijetu koristi telefonom koji se može prisluškivati i da o tome pojma nemaju zaposlenici BND-a (to je kratica za njemačku federalnu obavještajnu službu).
Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju već svima poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide
Želim, naime, kazati da puno dijelova ove slagalice još nije na svome mjestu. Pritom mislim na gomilu povišenih tonova povrijeđenih europskih šefova država ili vlada koji kao ništa nisu znali, a na čelu su suverenih država. Hej, ništa nisu znali i nikada nisu surađivali s Washingtonom u takvim poslićima sa svojim špiclovima jer su njihove obavještajne službe bile na burzi rada ili se odmarale na Šejšelima.
Nešto sam u svom kratkom, ali intenzivnom životu naučio, a to je da je informacija roba, temelj na kojem počiva svaki sustav moći i vlasti, a koliko je informacija ekskluzivnija i privilegiranija, toliko je vlast tvrđa, kompaktnija i uvjerljivija. Zamisliti svijet u kojem se saveznici međusobno ne špijuniraju jest naivnost, vježbanje irealnosti. Makijavelistički principi koji vode vladare, zasoljeni i zapapreni tehnologijama koje postoje za prikupljanje i analizu informacija, daju svima već poznate rezultate. Sve se može doznati ako se to doista silno želi. Dakako, dok te ne ulove i ne potjeraju iz igre. Čitali smo, naime, Iana Fleminga, Toma Clancyja, Johna Le Carréa i druge majstore žanra pa znamo kako to već ide.
A to se sada dogodilo ekipi iz NSA-a i Obamine administracije. Prvo ih je razvalio WikiLeaks, potom se pojavio Edward Snowden, sitni tridesetogodišnjak koji sada već radi za Ruse, a upozorio je na odvratne dimenzije ne samo američke zloupotrebe moći već i na hipokrizijsko partnerstvo sada navodno zavađenih saveznika.
Hajde da vam kažem na što mislim. Posljednjih dana srpnja o jednom se pitanju šuškalo hodnicima političkih struktura u Berlinu, ali i po redakcijama najvažnijih njemačkih medija: je li njemačka kancelarka Angela Merkel bezobrazno lagala kada je pred više od 250 njemačkih i stranih novinara uz smiješak (koji je valjda trebao ostaviti dojam nevinosti) ustvrdila da joj je bila potpuno nepoznata suradnja američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) i tajne službe vlastite zemlje BND-a? ”Za to sam doznala iz tiska”, kazala je Angela Merkel. Međutim, u Njemačkoj se proširilo uvjerenje da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikog broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje s njemačkim tajnim službama. Ni jedno ni drugo, u to su mnogi uvjereni, nije moglo proći bez suglasnosti njemačke kancelarke.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakome uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjega kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je posve irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već i to da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima
Novinarska istraživanja upućuju na to da je bilo tako: da je Angela Merkel odobrila da SAD špijunira njezine sugrađane. Tjednik Der Spiegel, primjerice, donosi dva faksimila s tajnim podacima NSA koji su potresli kancelarkine suradnike. U jednom faksimilu, pod šifrom top secret i naslovom ”Odnosi NSA i BND-a”, s datumom 17. siječnja 2013., stoji da je BND ustrajno radio na tome da federalna njemačka vlada ”bude fleksibilna u interpretaciji zakona kako bi se u kratkom i duljem roku mogle dijeliti informacije”.
U drugom faksimilu, na kojem je datum 29. travnja 2013. i koji je također ocijenjen kao strogo povjerljiv, tvrdi se da je njemačka vlada postigla potrebnu fleksibilnost u interpretaciji zakona koji pazi na tajnost komunikacije njemačkih građana kako bi ”BND dobio širi manevarski prostor u svrhu dijeljenja povjerljivih informacija sa stranim partnerima”. Osim toga, Der Spiegel optužuje BND da se koristio programima za špijuniranje koje su sastavili stručnjaci NSA i to upravo za špijuniranje na njemačkom teritoriju, navodno kako bi NSA imao dovoljan manevarski prostor u američkoj borbi protiv međunarodnog terorizma.
Jedan visoki politički dužnosnik iz redova opozicije komentirao je slučaj ovako: ”Ili je Angela Merkel besramno lagala ili uopće nema pojma o tome što se događa u sferama obavještajne zajednice, a obje mogućnosti diskvalificiraju je za ulogu kancelarke jer to znači da nije sposobna štititi njemačke državljane i procesuirati informacije koje stižu do njezina ureda”.
Slažem se, transatlantske organizacije dobile su veliku pljusku, ali ranjenih nema. Oni trebaju jedni drugima. Svijet bi, vjeruje se i u Berlinu i u Washingtonu, bez obzira na to što su Amerikanci napravili budalu najprije od A. Merkel, a onda i od Obame (koji je lagao kolegici da nije znao kako je pod nadzorom), bio manje siguran bez te tijesne špijunske suradnje.
Snowden možda zaslužuje veliko priznanje. Jedan moj kolega čak tvrdi da bi mu trebalo dati Nobelovu nagradu za mir. Edward Snowden upozorava da ”nadzor cijelih nacija, a ne samo pojedinaca može lako postati najvećim izazovom ljudskim pravima našeg vremena”. I ja se slažem s time da nam ova tvrdnja ni na sekundu ne smije postane nevažna.
No želim poručiti: završeno je razdoblje lagane hipokrizije, a nastupa vrijeme tvrđe, bezobrazno komplicirane laži u kojem se Obama i A. Merkel neće smjeti više lagano međusobno nadzirati jer će ih na svakom uglu čekati malo bolje opremljeni i obučeni hacker. Neka znaju, primjerice, amateri s posljednjeg kata američkog veleposlanstva u zagrebačkom Buzinu: ne samo da nam je potpuno irelevantno što špijuniraju cijeli Balkan već da pijemo kavu s njihovim nešto osvještenijim službenicima.
Nije, hvala Bogu, Edward Snowden jedini koji se opametio. Budete li nas izazivali, objavit ćemo koje boje gaća nosi američki veleposlanik u Zagrebu i koliko su površni, neobrazovani i neupućeni ti prestrašni, dobro čuvani, debelo plaćeni ali, dozlaboga prozirni i pročitani djelatnici State Departmenta, odnosno njihovi ađutanti.
Sedma sila “Tajni petog staleža”
Igrani filmovi najmoćniji su i najpodliji oblikovatelji javnog doživljaja, jer prolijeću ispod radara svjesnog distanciranja. Ovaj će film pokopati dobre ljude koji rade dobra djela, i to točno u vrijeme kad im država radi o glavi. Prigušit će istinito tumačenje događaja, i to u vrijeme kad je istina najtraženija. Kako bi se opravdao, tvrdit će da je fikcija, ali to nije fikcija. To je izobličena istina o živim ljudima u borbi protiv kolosalnih suparnika. To je djelo političkog oportunizma, utjecanja, osvećivanja i, iznad svega, kukavištva. Pokušava jahati na grbači našeg rada, naše reputacije i naših borbi.
Ove su riječi izvadak iz pisma koje je Julian Assange objavio 9. listopada 2013. na svojoj stranici wikileaks.org povodom skore premijere Tajni petog staleža – filma koji je dva tjedna potom došao i u hrvatska kina. Ima li Assange pravo? Je li ovaj film djelo crne propagande, pokušaj utvrđivanja stava javnosti prema ljudima i procesima koji još traju?
Assange se, napokon, u vrijeme pisanja ovog teksta i dalje nalazi u prostorijama ekvadorskog veleposlanstva u Londonu, gdje uživa azil pred onim što doživljava kao koliziju vlasti SAD-a i Švedske, koja ga tereti za silovanje. Priča o Julianu Assangeu priča je koju svakodnevno pratimo u medijima, priča koja se još pripovijeda. Je li onda moguće da dramatizacija te priče – kao zaokruženo, javnosti podastrto djelo – ima ikakve ambicije povrh onih za koje ih tereti Assange?
S Bergovom se dilemom razmjerno lako poistovjetiti, jer se tiče svakoga od nas u vremenu kad nam internetski identitet biva tako lako dostupan bilo kome: što učiniti ako se neki samozvani borac za istinu odluči iznijeti naše prljavo rublje u javnost? Koje skrupule postoje pri posredovanju potencijalno opasnim informacijama, ako iza njih ne stoje kodeksi novinarske struke? Je li istina u činjenicama, ili u tumačenju činjenica?
Možda prođu desetljeća prije nego što budemo mogli shvatiti puni utjecaj WikiLeaksa i načina na koji je ta stranica revolucionarno promijenila diseminaciju informacija. Zato ovaj film ne tvrdi da posjeduje ikakav autoritet iz povijesne perspektive o svojoj temi, niti pokušava o njoj dati iole konačan sud. Stalo nam je do istraživanja složenosti i izazova transparentnosti u informatičkoj eri te ćemo, nadamo se, oživjeti i obogatiti rasprave koje je WikiLeaks već potaknuo.
Ovo su pak riječi redatelja filma Billa Condona iz ožujka 2013., kad je snimanje bilo u punome jeku. Premda nisu nužno proturječne Assangeovima, ukazuju na motrište s kojeg bi film Tajne petog staleža htio da ga se shvati – kao doprinos promišljanju jedne od etički i moralno najsloženijih situacija našeg vremena.
U filmu je problematika postavljena ovako, s motrišta samog Assangea u tumačenju Benedicta Cumberbatcha: program WikiLeaks, temeljen na stranici wikileaks.org, stvoren je da omogućava širenje povjerljivih informacija o kršenjima ljudskih prava i prekoračivanjima ovlasti države bez opasnosti po zviždače time što im jamči anonimnost. Istovremeno, program se etički lomi između potrebe da stečene informacije predoči javnosti bez ikakve redakture (što je Assangeov stav), odnosno da ih redigira utoliko da spriječi stradavanje nevinih (što je stav Daniela Berga, u tumačenju Daniela Brühla). Assange je nepopustljiv; Berg s vremenom shvaća da je njegova intuicija bila točna, jer su za WikiLeaks neki već počeli plaćati glavom.
Tako postavljen problem Condon razrađuje svojim uvriježenim dinamičnim stilom, odlučujući se predstaviti Berga kao katarzičan, dramski lik koji prolazi preobrazbu, suprotstavljen Assangeu kao statičnom i neumoljivom liku koji završava u limbu zbog nepopustljivosti koja možda i nije posve idealistički motivirana: Assange je u filmu nedokučiv, pun proturječnosti i pritajenih motiva.
S Bergovom se dilemom razmjerno lako poistovjetiti, jer se tiče svakoga od nas u vremenu kad nam internetski identitet biva tako lako dostupan bilo kome: što učiniti ako se neki samozvani borac za istinu odluči iznijeti naše prljavo rublje u javnost? Koje skrupule postoje pri posredovanju potencijalno opasnim informacijama, ako iza njih ne stoje kodeksi novinarske struke? Je li istina u činjenicama, ili u tumačenju činjenica?
Jer, naravno, WikiLeaks nije dio novinarske struke – onoga što se na engleskom već dulje od dva desetljeća naziva “četvrtim staležom”, društvenom silom čija se moć temelji na snazi različitoj od one prvih triju tradicionalnih staleža (crkve, plemstva i buržoazije). Kako u uvodnoj rekapitulaciji povijesti novinarstva eksplicira Condonov film, internetska snaga utjecaja na javno mnijenje čini anonimne i virtualne medije poput WikiLeaksa tako suštinski različitim od uvriježenih novinarskih institucija da zaslužuju naziv “petog staleža”. (U hrvatskoj je tradiciji za novinare uvriježen naziv “sedma sila” – potekao iz francuske tradicije – ali asocijacija ne bi bila jasna kad bi film bio preveden kao Tajne osme sile.)
Lišen granica i fizikalnosti smještaja, internet postoji istodobno svugdje i nigdje. Kako za njega ne vrijede uobičajene granice, ne vrijede ni uobičajena ograničenja, zakonska i jurisdikcijska, cijela aparatura odgovornosti ustaljena za tradicionalne medije. S druge strane isti ti novi digitalni modaliteti komunikacije olakšavaju tradicionalnoj represivnoj i špijunskoj aparaturi uvid u privatnost individue, pa tako i daleko lakše kršenje ljudskih prava – a to je stvarnost za koju znamo upravo zahvaljujući WikiLeaksu. Tradicionalni mediji izgubili su sposobnost, ako već ne i želju, za zavirivanjem iza vela spina i obmana koji stvaraju današnji moćnici: WikiLeaks je nastao ne zato što postoji internet, već zato što tradicionalni mediji nisu na vrijeme razobličili svinjarije poput rata u Iraku – a to Tajne petog staleža jasno kazuju kroz podzaplet o suradnji ovog pokreta s novinarima britanskog lista The Guardian.
Ipak, nevjerica prema presezanju struktura moći može poprimiti i patološke razmjere, znane iz ultradesničarskih pokreta poput američkog Tea Partyja. Te aspekte film prenosi portretirajući Assangea kao dijete spornog australskog kulta o čijoj se osobnoj prošlosti ne zna dovoljno. Stavljajući upitnik na njegove korijene, film baca sjenu na njegovu motivaciju. Ne pretjerano crnu sjenu, budući da sâm priznaje da se temelji na knjizi Daniela Berga – te da su njegove jednostranosti nužno dio fakture samog filma. Assange je možda nedokučiv kao osoba, ali njegovo je postignuće neosporno, tvrdi Condon: i očito smatra da je to dovoljno.
Lišen granica i fizikalnosti smještaja, internet postoji istodobno svugdje i nigdje. Kako za njega ne vrijede uobičajene granice, ne vrijede ni uobičajena ograničenja, zakonska i jurisdikcijska, cijela aparatura odgovornosti ustaljena za tradicionalne medije. S druge strane isti ti novi digitalni modaliteti komunikacije olakšavaju tradicionalnoj represivnoj i špijunskoj aparaturi uvid u privatnost individue, pa tako i daleko lakše kršenje ljudskih prava – a to je stvarnost za koju znamo upravo zahvaljujući WikiLeaksu
Informatička realnost početka 21. stoljeća tako je složena i tako neregulirana da je riječ o najširem prostoru bezakonja još od Divljeg zapada iz 19. stoljeća: taj je tadašnji prostor u međuvremenu prerastao u filmsku legendu, a Condonov film želi reći da sluti kako bi se isto moglo dogoditi i s ovime. U svakom slučaju, kakva god njegova konačna sudbina bila, Julian Assange jamačno će se pretvoriti u prvog velikog usamljenog revolveraša internetskog Divljeg zapada; a za film snimljen u vrijeme dok njegova priča još traje, Tajne petog staleža sigurno nisu loš i pretjerano tendenciozan početak, koliko god si sloboda film uzeo s činjenicama kako bi bio uspješan i zaokružen u sebi.
Samo, ovaj film suštinski ne postoji unutar samog sebe: on jest priča o živom čovjeku čiji je iskorak iz dosadašnjih realnosti medijskog prostora zasad, u nedostatku uobičajenih korektiva novinarske etike, moguće procijeniti jedino pred istim onim sudom na koji je upravo WikiLeaks izveo sve one daleko veće moćnike tako navikle nikome ne polagati račune: pred sudom javnosti. A on ne raspolaže mjerama osiguravanja nepristranosti koje stvarni sudovi imaju.
I njegovo suđenje još traje, pa pitanje s početka ovog teksta ostaje otvoreno. Bit ću velikodušan i prihvatiti da Tajne petog staleža ne mijenjaju činjenice zato što su crna propaganda, već samo kako bi film bio jasnija dramska cjelina. Ipak, ne mogu ih zato ne doživjeti kao pokušaj utjecanja na nas – na svjedoke suda javnosti.