Najavila sam da ću se baviti čitanim knjigama, knjigama za koje možemo pretpostaviti da imaju neki odjek. Predmet ove kolumne također je takva knjiga, iako je odjek za sada ograničen na njemačko govorno područje. [Read more…]
Neka Slaven Letica mirno spava: Tito i ja ne držimo snajper
Pred sam Uskrs 26 hrvatskih i inozemnih znanstvenika – pod dirigentskom palicom Slavena Letice – odlučilo je čitateljima Večernjaka obznaniti svoj stav o odnosu vjere i znanosti. Okupilo se donekle šareno društvo – što pravih znanstvenika-istraživača, što medicinskih i psihijatrijskih djelatnika, a njima su se priključili i filozofi i teolozi, kao jedna, moram reći, prilično egzotična vrsta ”znanstvenika” (ja sam inače filozof i teolog, pa znam što govorim). [Read more…]
Rat je idiotska pucnjava
Prije rata pijanist, a u ratu austrougarski časnik Paul Wittgenstein bio je tek četvrti dan na istočnom frontu u Galiciji kada mu je 23. kolovoza 1914. ruski metar razmrskao desni lakat. Petog dana probudio se bez ruke i kao zarobljenik ruske carske vojske koja je, baš dok je njemu kirurg u žurbi zašivao ranu, na juriš zauzela grad Krasnystaw i austrijsku vojsku u njemu.
Već u toj prvoj ruskoj galicijskoj ofanzivi zarobljeno je oko sto tisuća austrougarskih vojnika. Mnogi od njih neće preživjeli marševe, glad, bolesti i težak rad u logorima po čitavoj Rusiji, sve do Sibira, gdje je, onako sakat, s još nezacijeljenom ranom, završio i Paul Wittgenstein, pijanist, ali i jedan od najbogatijih ljudi čitave Europe.
Godinu dana ranije umro je njegov otac Karl Wittgenstein, austrijski “kralj željeza”. Paulu i njegovoj braći i sestrama ostavio je silan imetak. No, čak i tako bogatoj i moćnoj obitelji trebat će više od godinu dana da svog ranjenog brata i sina vrati kući.
Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!
A ta kuća bila je bečka palača u kojoj se okupljala umjetnička elita, u koju su kao kućni prijatelji, svaki u svoje vrijeme, zalazili Johannes Brahms i Richard Strauss, u koju je ukućane dolazio portretirati Gustav Klimt, a sve uz žubor Vrela života koje je Karl Wittgenstein 1905. osobno naručio od mladog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. (Usput, pola stoljeća kasnije, na dražbi ostatka ostataka blaga Wittgensteinovih, sam će Meštrović to svoje vrijedno rano djelo otkupiti i proslijediti ga u Drniš, gdje i danas stoji u gradskom parku.)
Ipak, u toj palači nisu odrastali sretni ljudi. Čak dvojica Karlovih sinova počinila su samoubojstvo u cvijetu mladosti. Johannesovu je smrt 1902. godine obitelj zamaglila tajnovitom pričom o nestanku na jednom američkom jezeru, ali Rudolf se 1904. godine vrlo javno i demonstrativno otrovao usred jednog berlinskog bistroa.
Konrad, rođen 1878., jedini je donekle slijedio oca u svijetu čeličana i burzi, pa ga je početak Prvog svjetskog rata zatekao u SAD-u, gdje je mogao mirno i ostati.
Ali, odlazak u rat predstavljao je najvišu dužnost i čast za sve Wittgensteine, uključujući i ženski dio obitelji. Majka i sestre silno su se bojale da će njihov najstariji sin i brat Konrad iz Amerike zakasniti u rat.
No, Konrad se vratio na vrijeme, taman da pred sam kraj rata ode na zapadnu frontu i na obali rijeke Piave metkom iz svog časničkog pištolja sam sebi prosvira glavu. Za grob mu se ne zna, a o njegovoj smrti različite grane obitelji kasnije su pričale različite priče: u jednoj je Konrad uzoran časnik kojem je smrt bila draža od sramote poraza i predaje. U drugoj je humanist koji se suprotstavio nadređenom koji je njegove vojnike želio poslati u besmislenu smrt, pa se ubio da izbjegne prijeki sud. A u trećoj je Konrad bio taj koji je vojnike poveo u suludi juriš, a oni su mu otkazali poslušnost i ostavili ga samog pred talijanskim topovima, gdje se od srama i očaja ubio.
U ratu je bio i najmlađi Ludwig, koji će kasnije postati veliki filozof i najslavniji Wittgenstein, ali on je doista priča za sebe, jedna od mnogih koje su ispričane u knjizi Alexandera Waugha “Kuća Wittgenstein – obitelj u ratu” koju je nedavno, u prijevodu Maje Šoljan, izdala kuća Vuković&Runjić.
Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?
No, vratimo se Paulu koji je već u stočnom vagonu na putu prema Sibiru odlučio da će i tako jednoruk ostvariti prijeratnu ambiciju i san o svjetskoj pijanističkoj slavi. Veliko bogatstvo u tome će mu kasnije itekako pomoći, osobito kada mu najveći skladatelji tog doba, poput Ravela, Straussa i Prokofjeva, za ogromne honorare budu pisali komade za lijevu ruku.
Ali, u sibirskom zatočeništvu život mu je najprije spasila od oca naslijeđena tvrdoglavost i čelična volja. Buduća karijera Paula Wittgensteina počela je u kutu logoraške sobe gdje je na drvenom sanduku ugljenom nacrtao tipke na kojima će mjesecima svirati po notama iz svojih sjećanja. Prve koncerte kao jednoruki pijanist Wittgenstein je održao već 1917., ali jednako mu je važno bilo da se vrati u rat, ovaj put na zapadni front, barem kao pobočnik nekog zapovjednika.
Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!
Wittgensteini su, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, hrlili u rat. Bojni zov domovine bio je dužnost koja se ne dovodi u pitanje. Ali, onda se 1938. njihova draga katolička domovina Austrija bacila u krilo Hitlerova Reicha i taj već drugi pokršteni naraštaj obitelji Wittgenstein s užasom je shvatio da će ih nacisti tretirati kao “čiste Židove”.
Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće. A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava
Njihova ratna odlikovanja odjednom su postala bezvrijedna, a njihovi udovi i životi prljavo smeće, nedostojno žrtve na oltaru domovine. Wittgensteini su od svoje dojučerašnje domovine sada morali vlastite živote otkupljivati suhim zlatom. Doslovno!
Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?
Pa tako što ih netko uvjeri da su sami po sebi beznačajni i sitni prema nečem tako velikom i svetom kao što je država ili domovina. Ili rat! To su komunisti radili Jugoslavenima, to nacionalisti sada rade svakom od južno-slavenskih naroda pojedinačno, istom se poslom u svijet sada ozbiljno bave islamisti, a čim ponestane dobrovoljaca, države šalju pozive u čiju je valjanost i opravdanost protuzakonito sumnjati.
Pokušajte se u mislima uzdići do neke druge točke gledišta, recimo do točke iznad vremena s koje se vidi barem jedno čitavo stoljeće. Odatle će bili prilično jasna i prihvatljivija tvrdnja onog bečkog muzičkog kritičara da je rat idiotska pucnjava.
To ne umanjuje slavu i vrline junaka, ni pijetet prema žrtvama. Baš kao i druge velike nesreće i katastrofe, tako i ratovi ljude znaju potaknuti na nevjerojatna djela veća od njihovih sudbina.
Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće.
A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Odlazak u pakao
U mom djetinjstvu bio je to neasfaltirani, razlokani put. Pamtim ga bijelog i prašnjavog za suhih dana i žutih blatnjavih bujica što su njime krivudavo tekle ako je kišilo. Stara cesta za Imotski uspinjala se od pravoslavne, rišćanske crkve, uz Dom zdravlja gore sve do Modrog jezera.
Partizanski borac, jugoslavenski oficir, general, šef Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i ratni zločinac, koji je u svojoj osamdeset devetoj nekažnjen, mirno umro prije nekoliko dana u Moskvi, rodio se u kamenoj katnici s balaturom i dvorištem zasjenjenim širokom, gustom krošnjom murve uz tu strminu u Donjoj Glavini.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela
“Kadijevića kuće” se mjesto zvalo. “Nije mi se dalo čekat prugu, pa san se uputijo pješke iz Varoša, kad mi kod Kadijevića kuća trevio Marinkica Radeljić s Pezejcon…”, kazao bi netko, na primjer, a tko zna, možda i danas kažu.
Pleme se, napokon, nije sasvim raselilo, još Kadijevići tu žive, premda je zacijelo teško živjeti obilježen strašnim prezimenom, zvati se jednako kao i čudovište koje je poslalo tenkove na Vukovar. Ali, nikada im zaista i nije bilo lako, ni prije rata.
Poznajem ljude iz toga kraja, odrastao sam s njima, razumijem ih i volim, pa i ako mi oni kojiput nisu davali mnogo razloga za ljubav i razumijevanje, i znam kakva je u njima nelagoda od drugoga i drugačijeg.
I u našima i u njihovima, i u katolika i u rišćana, i u Hrvata i u Srba vazda su tinjali oprez i nepovjerenje što su se sporadično, svakih pola stoljeća po prilici, rasplamsavali u mržnju i nasilje.
Kako možete pretpostaviti, onoga što im je slično daleko je više od onoga što ih razlikuje. Mimo sitne razlike da se jedni križaju cijelim dlanom, a drugi samo s tri prsta, njihov jezik, njihovi nazori, otresitost, seksualna sramežljivost, lukavost i okrutne šale, njihove nakazne betonske kuće i očajno, kiselo domaće vino preneražavajuće su jednaki.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima
Da nije vjere i nacije, oni bi jedan kroz jedan bili isti vlaški idioti.
Mnogi su u povijesti, napokon, i pretrčavali s jedne na drugu stranu, prešaltavali se i resetirali, prihvaćali sad istočnu, sad zapadnu liturgiju, i u odsutnom se času često slučajno negdje zatekli, a nije nepoznato ni da je netko jednom bio partijski ukoren zbog srpskog nacionalizma, da bi se sutradan ujutro u postelji trgnuo kao uspaljeni hrvatski nacionalist, nesmiljeni starčevićanac.
Sve mi je to nekako došlo, zajedno s prašnjavom starom imotskom cestom, kamenom balaturom i murvom ispred Kadijevića kuće, dok sam čitao kako je u dalekom svijetu, kao ruski državljanin, umro jedan moj zemljak, ubojica iz moga kraja, da parafraziram Arsena.
Grešna mu je duša u pakao otišla neokajana. Nikakve žalosti ni suosjećanja ta zadrta stara imotska budala nije imala za vukovarske nesretnike raskomadane granatama, ni za poklanu banijsku starčad, ni za popaljene drniške kuće, ni za bebe što su izbezumljene revale u šibenskim i dubrovačkim podrumima.
Do zadnjeg trenutka, zadnjeg daha iz svojih uvelih, sijedih staračkih prsa, držao se uvrijeđenim i neshvaćenim, a ni na onome se svijetu vjerojatno nije opametio.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše
Vrteći se na ražnju iznad usijane žerave lijepo ga mogu zamisiliti kako Lucifera optužuje da je američki plaćenik.
Za nekoga poput njega jednostavno je osjećati prezir i odvratnost, mnogo razloga da ga mrzite i budete bijesni na njega.
Bog se veliki ne bi smilovao i takvome nekome oprostio, ali ja opet ne mogu, valjda po zavičajnoj liniji, ne sažaliti se i ne upitati je li čitava ta stvar, u nekim drugačijim okolnostima, mogla drugačije ispasti.
“Svijet je sve što je slučaj”, kazao bi stari Wittgenstein, pa je zacijelo i u životu moga zemljaka, ratnog zločinca Veljka Kadijevića, rođenog 1925. u Donjoj Glavini kod Imotskoga, od oca Dušana, Srbina, i majke Hrvatice, Janje rođene Patrlj, jednom ili dvaput bio trenutak u kojemu je on mogao ispasti ispravna, moralna osoba i činiti sve sama dobra i plemenita djela.
Rijetki su, istina, ti trenuci, ali dođu i ako ste Imoćanin.
I za nas Vlaje ima spasenja, ali za to valja imati pameti i poniznosti i snage da sebi priznaš kako si bio glup, a toga u našem krševitom kraju, znate i sami, nikad nije bilo previše.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Intendantica slonovske glave
Nema riječi koje bi dočarale, teško je naći pravi izraz, neopisiva ljepota, neizrecivi užas… Nema novinara početnika koji barem jedan tekst nije započeo nekim od ovakvih izraza i fraza. Uz pravog učitelja učinio je to jednom i nikada više. Nemaš riječi? Idi, pa ih nađi i onda se vrati. Ozbiljan novinarski posao ne oprašta i ne trpi nedostatak riječi. Umjetničke kritike upravo zato sasvim zasluženo pripadaju višoj razini naše profesije.
Skladatelji i slikari, na primjer, čitav život posvećuju izricanju onog što je neizrecivo riječima, a naš je zadatak upravo to neizrecivo prepričati, dočarati i još k tomu ocijeniti. Premda tu često vrijedi ona Wittgensteinova da se o onome o čemu se ne može govoriti ima šutjeti, nama je govoriti i pisati. I premda to zna biti ćorav posao, ipak je potreban, izazovan i nadasve povlašten.
Povlašteno je tri večeri prošlog tjedna bilo i novozagrebačko naselje Travno sa svojim kulturnim centrom i Scenom Travno koju je pohodio Festival svjetskog kazališta. Tamo, na platou Mamutice, tri se večeri igrala predstava o Ganešu, indijskom bogu sa slonovskom glavom koji se zaputio u nacističku Njemačku da vrati ono što je Hitler ukrao bogovima: svastiku, drevni hinduistički simbol sreće i napretka pretvoren u kukasti simbol mržnje i uništenja
Povlašteno je tri večeri prošlog tjedna bilo i novozagrebačko naselje Travno sa svojim kulturnim centrom i Scenom Travno koju je pohodio Festival svjetskog kazališta. Tamo, na platou Mamutice, tri se večeri igrala predstava o Ganešu, indijskom bogu sa slonovskom glavom koji se zaputio u nacističku Njemačku da vrati ono što je Hitler ukrao bogovima: svastiku, drevni hinduistički simbol sreće i napretka pretvoren u kukasti simbol mržnje i uništenja.
Predstava je u Novi Zagreb došla čak iz Australije, odakle je kazališna trupa i širom svijeta poznata i hvaljena nezavisna kazališna institucija “Back to Back Theatre”.
Nažalost, ne mogu vam reći da svakako odete u Travno pogledati predstavu “Ganeš protiv Trećeg Reicha” jer njihove su tri večeri prošle, ali ako i kada ponovno dođu u naše krajeve svakako ću vas na vrijeme upozoriti. Ovaj put ni ja nisam imao pojma što me čeka u Travnom, ali Festival svjetskog kazališta ionako nas je naviknuo da ne očekujemo ništa manje od čuda, pa se čudo pred našim očima i tamo dogodilo.
Ali kakvo čudo! Neopisivo, napisao bi novinar početnik. Predstava čovjeka doista ostavi bez riječi. Kvragu hladna objektivnost i novinarska distanca! Ionako sam u Travno otišao kao gledatelj, a ne kao novinar pa si tim više mogu dopustiti biti krajnje subjektivan, štoviše i privatan, pa reći da sam nakon predstave, odsjedivši svoje u šutnji i potajice brišući suze, naletio u gledalištu na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana, par koji nam već godinama u Zagreb donosi kazališna čuda sa svih strana svijeta.
U tom trenutku doista nisam imao riječi kojima bih im zahvalio na upravo doživljenom iskustvu. Mogao sam ih samo zagrliti kao svoje rođene, pa sam to i učinio, kad već nisam mogao, jer bi ipak bilo pretjerano i australskim gostima vjerojatno čudno, zagrliti svakog od petorice glumaca predstave.
Predstava čovjeka doista ostavi bez riječi. Kvragu hladna objektivnost i novinarska distanca! Ionako sam u Travno otišao kao gledatelj, a ne kao novinar pa si tim više mogu dopustiti biti krajnje subjektivan, štoviše i privatan, pa reći da sam nakon predstave, odsjedivši svoje u šutnji i potajice brišući suze, naletio u gledalištu na Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana, par koji nam već godinama u Zagreb donosi kazališna čuda sa svih strana svijeta
Back to Back Theatre na prvu je poseban po tome što u njemu predstave sukreiraju i izvode glumci koje takozvano normalno društvo zdravih ljudi promatra i doživljava kao osobe s poteškoćama, intelektualnim i fizičkim. Ali, oni su daleko posebniji po rezultatu svog rada, po originalnosti, domišljatosti i promišljenosti, po genijalnim scenskim rješenjima postignutim krajnje jednostavnim sredstvima, što podrazumijeva upravo izrazito visoku razinu umjetničke inteligencije. Ganeš s glavom slona tu ima višestruko simboličku ulogu kao božanstvo svladavanja svih mogućih prepreka.
Naslov predstave može vas zavarati. Vječno prisutni fašizam i kako mu se oduprijeti samo je jedna od dotaknutih tema. Je li Ganeš uspio Hitleru oduzeti svastiku? Nije. Zadnje Hitlerove riječi u predstavi glase: svastika će zauvijek pripadati meni. Ali, tu je riječ o mnogočemu drugom, svakodnevnom, ljudskom. Između ostalog upravo i o poimanju različitih poteškoća i svrstavanju ljudi u neravnopravne kategorije po njihovim (ne)sposobnostima.
Samo postojanje ove kazališne družine, koju su australski kritičari proglasili najvažnijom nezavisnom kazališnom institucijom svoje zemlje i njenim snažnim glasom u svijetu, pouka je za sebe.
Back to Back Theatre osnovan je još 1987. godine. Sadašnji umjetnički direktor i glavni autor te redatelj ove predstave s kojom su došli u Hrvatsku je Bruce Gladwin. Premda je, kao i svaki inteligentan čovjek, kritičan prema svojoj zemlji i društvu i mnogočemu nepoželjnom što se i “tamo dolje” zbiva, Gladwin mi je potvrdio da je osnivanje i razvoj njihovog kazališta izravna posljedica australske državne politike koja je tih godina odlučila napraviti zaokret u svojoj socijalnoj politici, osobito u pogledu uključivanja ljudi s različitim urođenim poteškoćama u društvo i omogućavanje da razviju sve svoje talente i mogućnosti.
Back to Back Theatre na prvu je poseban po tome što u njemu predstave sukreiraju i izvode glumci koje takozvano normalno društvo zdravih ljudi promatra i doživljava kao osobe s poteškoćama, intelektualnim i fizičkim. Ali, oni su daleko posebniji po rezultatu svog rada, po originalnosti, domišljatosti i promišljenosti, po genijalnim scenskim rješenjima postignutim krajnje jednostavnim sredstvima, što podrazumijeva upravo izrazito visoku razinu umjetničke inteligencije. Ganeš s glavom slona tu ima višestruko simboličku ulogu kao božanstvo svladavanja svih mogućih prepreka
Dakle, naglasak je na razvijanju mogućnosti umjesto na ublažavanju nemogućnosti, odnosno, na svladavanju prepreka, dakle upravo onog što je misija simpatičnog božanstva Ganeša.
Back to Back Theatre je dokaz kako država može odigrati veliku ulogu stvaranjem platforme koja potiče kreativnost i nastanak ovakvih predstava nakon kojih morate zaključiti: čovjek je uistinu divno i jedinstveno stvorenje, samo iz njegove glave i srca mogu izaći ovakva čudesa, poput zvjezdanog neba dočaranog tek s malo svjetla i nekoliko najlonskih zastora.
Nastajanje predstave i sve ono što se među glumcima u tom procesu događa, uključujući i žestoke rasprave na rubu fizičkog sukoba, postalo je dio predstave. Diskusija o tome tko ima, a tko nema pravo pričati jednu tako veliku i važnu priču kao što je holokaust, tko ima pravo prisvajati simbole, povijest i sjećanja ovog ili onog naroda i kulture, sve se to doista događalo među glumcima.
Sama ideja o spoju jednog indijskog božanstva i Trećeg Reicha nastala je iz zasebnih opsjednutosti dvoje članova trupe Ganešom, odnosno Hitlerom. Svaki od petorice glumaca malo glumi samog sebe, a onda svoju ulogu: Židova logoraša, doktora Mengelea, nacističkog stražara, boga Ganeša i na koncu samog Hitlera. Komično se isprepliće s ozbiljnim, povijest sa sadašnjošću, sadašnjost s vječnošću.
Aktualizirajmo na kraju još jednom ulogu države u svemu tome. Back to Back Theatre živo svjedoči o jednom zdravom i poticajnom dijelu australske državne politike, o društvu koje preispituje svoje poteškoće i ograničenja i potiče njihovo uklanjanje.
Na drugoj strani globusa, ovdje u Hrvatskoj, imamo politiku koja još uvijek kreativnim idejama i ljudima koji ih donose stvara mnogo više prepreka nego što ih uklanja. Trenutno stanje u hrvatskim velikim kazališnim kućama najbolji je primjer. Nova intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč, ujedno uz Ivicu Buljana pokretačica i direktorica Festivala svjetskih kazališnih čuda, trebat će svu pomoć jednog Ganeša, boga svladavanja prepreka, i nadasve slonovsku glavu da svoje ideje izgura kroz birokratski labirint koji je onemogućava čak i u onom najosnovnijem: da izabere i na odgovarajuća mjesta postavi vlastite suradnike po svom izboru.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).