Možda niste za njega čuli, ali Kevin Tsujihara šef je studija Warner Bros., kao prvi Amerikanac japanskog podrijetla zadužen za vođenje jednog od bastiona industrije zabave. Tsujihara je ovih dana izjavio kako Warner nema naročitog razloga za radovanje ovogodišnjom ljetnom sezonom. S izuzetkom novog Pobješnjelog Maxa i filma katastrofe San Andreas, ostala izdanja studija bila su utrškom katastrofalna i apokaliptična djela. A to nije bilo neočekivano: film koji je trebao nositi ljetni Warnerov prihod, Batman v. Superman: Zora pravednika Zacha Snydera, prebačen je s prvotnog datuma izlaska 17. srpnja ove godine na premijerno prikazivanje u ožujku sljedeće. [Read more…]
Na nebu bez dijamanata
Siroti Luc Besson.
Iako je nekoć bio najkomercijalnije redateljsko ime francuskog filma, proteklo je desetljeće i pol posvetio naglašavanju komercijalne prirode svog zanata nauštrb redateljske. Pritom mu je pošlo za rukom ono o čemu praktički svi ostali europski producenti samo sanjaju: njegova EuropaCorp postala je ozbiljan međunarodni igrač, poglavito kroz uspješne franšize koje teže početi slovom ”T” – ”Taxi”, ”Transporter”, ”Taken” – u kojima se Besson javlja i kao scenarist. Uz razvoj vlastitog studijskog kompleksa Cité du Cinéma na periferiji Pariza i snažan prodor na kinesko tržište, EuropaCorp je trenutačno najozbiljniji producent i distributer na regionalnoj sceni, jedini studio starog kontinenta koji bar podsjeća na negdašnju slavu Gaumonta i Pathéa.
Svejedno, siroti Luc Besson.
“Lucy” vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada
Sjetimo se razvoja njegova talenta kojemu smo svjedočili u kinima. ”Subway” je bio dozlaboga nesuvisao, ali pucao je po šavovima od stila i novovalnog duha. ”Veliko plavetnilo” pretvorilo je ronilačku tanatoidnost u popularnu emociju krajem osamdesetih. ”Nikita” i ”Léon” definirali su pojam trilera u devedesetima. Svaki od tih filmova bio je sve zreliji, sluteći na oblikovanje jedne važne autorske figure. Zagrebačko kino ”Grič” mjesecima je ugošćavalo svakoga ponaosob, na radost cijelog jednog naraštaja stasalog uz glazbu koju je za njih napisao Éric Serra.
Zatim je stigao ”Peti element”, razbarušena posveta francuskom novovalnom stripu, ali pomalo i korak unatrag u razvoju ozbiljnog autora Bessona. Kao da želi nadoknaditi djetinju zaigranost tog filma, Besson je uoči milenija u kina doveo ”Ivanu Orleansku”, svoje dosad najcjelovitije djelo: koliko god da je povijest kinematografije ispisana pričama o ovoj srednjovjekovnoj ratnici-svetici, čak su se i velikani poput Dreyera i Bressona zadovoljavali prikazivanjem isključivo njezinog svetog djela. Besson se usudio istražiti dvojnost mača i križa u Ivani, oblikujući lik sazdan od suprotnosti s kakvim se bilo teško poistovjetiti – što je poljubac smrti za komercijalne projekte čak i u slučajevima kad im cijela poanta ne počiva na dekonstruiranju protagonista.
Ili protagonistice, u konkretnom slučaju. Besson je kroz svoju filmografiju stvorio niz snažnih ženskih likova, ali njegova je Ivana u svojem religijskom žaru bila pretvrd orah i za feminističku kritiku. Nakon nje, slijed Bessonovih filmova od formata naglo se prekinuo: producentski je rad zasjenio povremena sjedanja u redateljsku stolicu.
Nakon kratke uvodne kalvarije, Lucy Miller kreće putem razvoja supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena, bez i najmanje natruhe dekonstruiranja same sebe
Naslovi su tu, uostalom, bili namjerno efemerni – od dječjeg serijala ”Arthur i Minimejci”, preko mnogo konzervativnije stripovske avanture ”Adèle Blanc-Sec”, do burlesknog riffa na temu ”Neba nad Berlinom” po imenu ”Angel-A.”
Besson je nedavno snimio i ”The Lady”, biografiju Aung San Suu Kyi, bez naročitog odjeka. Uviđate li sada zašto jednog od najmoćnijih ljudi europskog filma nazivam sirotim?
”Lucy” je drugi Bessonov film u nizu koji počinje slovom L, a premda je daleko od razine intrigantnosti na koji je njegov autorski razvoj nekoć ukazivao, barem daje naslutiti da nečega zanimljivog u Bessonu još ima. Prvi put u desetljeće i pol jedan je film u njegovoj režiji postao relevantan faktor na svjetskim kinoblagajnama, ako ništa drugo.
Nije da mu je to bila jedina ambicija. ”Lucy” svoju radnju temelji na onome što se često, a i s podosta prezira, naziva “mitom” o desetpostotnoj iskorištenosti ljudskog mozga – na opažanju da čovjek u svome svakodnevnom stanju rabi samo deset posto potencijala svojih neuronskih spojnica. Naravno, postotak je proizvoljan, kao i kontraargument da svako toliko u svakome dijelu mozga sijevne pokoji neuron: nikad ne sijevaju svi istodobno, a nitko od nas, zapretenih u svakodnevne efemernosti, ne može poreći da ne doživljava ni sebe ni svijet u onoj iskustvenoj punini kakvu su u svojim najdirljivijim recima opisivali sveci i mistici.
Da, Lucy vraća Luca Bessona na polje istraživanja metafizičkog kroz trope akcijskog filma, i to kroz noseći ženski lik – ali uz očito usvojene poučke petnaestogodišnjeg producentskog rada. Za razliku od Ivane Orleanske, Lucy Miller ne pokazuje ni najmanju naznaku urušavanja u samu sebe. Njezini najslabiji trenuci dolaze na samome početku radnje, ali njezina kratka kalvarija brzo se promiče u razvijanje supermoći na kakvima bi joj pozavidio i najdarovitiji član X-Mena.
Besson je službeno objavio kako je htio da mu film ima tri cjeline: prva bi podsjećala na ”Léona”, druga na Nolanov ”Početak”, a treća na Kubrickovu ”2001.: Odiseju u svemiru”.
Konačno je djelo umnogome raznorodnije od toga. Ne pada mi na pamet, dapače, da sam ikada dosad vidio film koji tako hrabro iz sekvence u sekvencu mijenja žanrove, stilski pristup i ukupni tonalitet: ”Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi.
To ipak ne znači da je film nesuvisao: čvrstu dramaturšku okosnicu daje mu motiv fiktivnog enzima koji Lucy biva prisiljena krijumčariti u sebi kao novu vrstu droge, te postupno upijati i tako stjecati sve moćnije moždane sposobnosti.
Možda i prečvrstu: nakon što shvatimo da će svako toliko u ekran udariti telop s novim, višim postotkom moždanih moći koje Lucy ima, iz akcijskog vida radnje posvećenog korejskim gangsterima koji se žele ponovno domoći svoje droge ponestaje dobar dio stvarne napetosti. (Usput, onako ispunjen borbama po hodnicima snimljenim u slow motionu, završni obračun s njima svakako najjače podsjeća na ”Léona”.)
Proširivanje umnih sposobnosti protagonistice ovdje se, naime, ne ograničava na ono što mozak inače radi – na poimanje. Ne: već trenutak nakon što joj vrećica pukne u abdomenu, Lucy se kotrlja po stropu.
I ostatak njezinog preobražaja posvećen je fizičkom utjecanju na svoje tijelo i okolni svijet, uz tek povremenu kvazimetafizičku opservaciju o efemernosti života, svemira i svega ostaloga. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Lucy izgledala da je nastala u vrijeme kad se popularna kultura zaista zanimala za takve teme: Besson danas i najopćenitiji metafizički koncept očito ne može iznijeti na ekran bez vizualiziranja poteklih iz najbezumnijih filmova.
“Lucy” djeluje kao kolaž mnogo šireg spektra tema koje su Bessona očito zanimale za vrijeme dugog boravka u producentskoj pustinji, a budući da su sve zbijene u kompaktnih sat i pol, nijedna se ne stigne razviti do kraja i, osim očiju, dubinski zaintrigirati i organ kojim se navodno film bavi
Dobar dio tog igranja na sigurno potječe iz odabira glavnih glumaca: Scarlett Johansson u ”Lucy” je dobila samostalni superjunački naslov kakav joj godinama izmiče u radu za Marvel, tako da je publika više nego spremna prihvatiti je u takvoj ulozi. Od Morgana Freemana ne traži se mnogo više nego da nam neprestano objašnjava kroz što to Lucy prolazi, a to je u redu, jer je on ionako najomiljeniji narator naših dana. U ostatku ansambla ističe se još jedino Choi Min-sik, genijalni protagonist izvornog ”Oldboya”, jer snagom nastupa uspijeva zataškati apsurdnost svog lika.
Usprkos velikoj ambiciji koncepta, ima li u ”Lucy” stvarne metafizike? Možda, za one koji još od šezdesetih čekaju da napokon stigne droga koja će im “otvoriti um”. Fiktivni CPH4 iz filma omogućit će im još mnogo, mnogo više. Ali oni koji od duhovnog prosvjetljenja očekuju onaj neophodni dio svakog junakova putovanja otkad je svijeta i vijeka – povratak u zajednicu nas neprosvijetljenih i donošenje neke blagodati – mogli bi se osjetiti prilično prikraćeno kad im od Lucy Miller ostane samo najveći USB stik na svijetu.
Beskrajno eklektičan, prepun poludomišljenih ideja i odviše spreman svoju raskošnu ambiciju jeftino prodati za račun lakog zadovoljavanja što šire publike, ”Lucy” je neprijeporno film Luca Bessona – ali onog Luca Bessona koji je snimio ”Subway” i ”Peti element”, a nipošto onoga koji je u međuvremenu prijetio prerastanjem u jaku autorsku ličnost.
I zato ponavljam: siroti, siroti Luc Besson.
Transformiranje paradigme
Prvih pet mjeseci ove godine dalo je solidnu financijsku berbu u multipleksima. Uz neočekivan uspjeh ”Lego filma” u veljači, te usporediv rezultat ”Kapetana Amerike: Vojnika zime” u travnju utržak na blagajnama bio je za deset posto veći nego u istom razdoblju lani. Ta dva naslova nastavila su uveseljavati knjigovođe do dana današnjeg. Ispolitizirani Marvelov triler približio se danskom trijumfu mašte na svega nekoliko tisuća dolara razlike u zaradi, ali već više od mjesec dana ne može nadoknaditi taj završni promil i preoteti mu naslov najgledanijeg filma godine. Toliko o usporedivim rezultatima – ali toliko i o godini.
U suvremenoj povijesti Hollywooda, naime, posve je nečuveno da dva izvansezonska filma drže primat nad sezonskim naslovima dobrih mjesec i pol dana nakon početka sezone. Kraj je lipnja: službeno je ljeto u kinima počelo ”Čudesnim Spider-Manom 2”, predstavljenim svijetu potkraj travnja, a Americi početkom svibnja.
Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga “Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine
To je bio najgledaniji film svog vikenda: zatim se svaki vikend na vrhu ljestvice našao novi naslov, već redom dolaska. ”Susjedi iz pakla”, ”Godzilla”, ”X-Men: Dani buduće prošlosti”, ”Gospodarica zla”, ”Krive su zvijezde”, ”22 Jump Street” – svakom od tih filmova publika je znatiželjno dala priliku pojavivši se masovno u prvim danima prikazivanja, a zatim ih je jednako masovno napustila u nadi da će s idućom atrakcijom biti više sreće.
Nijedan pokušaj, dakle, nije zadržao fascinaciju američke nacije na iole dulji rok. (Podaci o međunarodnoj gledanosti nešto su teže dostupni.) Bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu konkretnog naslova, čini se da bi ljeto 2014. moglo očitati gorku lekciju iz održivosti aktualne poslovne paradigme industrije koja samo na svom domaćem, američkom tržištu, vrijedi deset milijardi dolara godišnje.
Da, tu su olakotne okolnosti poput nagle ekspanzije multipleksa u zemljama poput Kine i, u perspektivi, Indije – na tržištima gdje provjerene franšize još jamče sigurne desetke milijuna dolarske zarade. Ali zamor američke publike takvim naslovima, naznačen ovogodišnjim ljetnim podbačajem, prenijet će se kao trend i na njih čim ih prođe prvotna fascinacija novotarijom. A što onda? Hollywood nema drugačijeg aduta u rukavu.
Danas uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, ”Transformersi” imaju isti cilj kao i oduvijek: preobličiti maštu malenih u megazaradu velikih
Cijelo ovo stoljeće zasad nije izrodilo jednu održivu i omiljenu igranofilmsku franšizu: aktualni naslovi recikliraju maštu pedesetih (”Gospodarica zla”, ”Godzilla”), šezdesetih (”X-Men”) ili osamdesetih (obje navedene komedije, čak i kad ne nastavljaju franšizu) – a što se sedamdesetih tiče, tek nam slijedi Disneyjev plotun novih filmova iz svijeta ”Ratova zvijezda” u ritmu jednoga godišnje.
Cijeli ovaj zabrinjavajući trend prelama se sada na megarobotskim plećima. ”Transformers: Doba izumiranja” – četvrti nastavak najunosnije recentne franšize Hollywooda, čija su prva tri dijela jamčila najmanje tristo milijuna dolara samo na blagajnama SAD-a u razdoblju od 2007. do 2011. – mogao bi obrnuti trend i nastaviti u istom, dominantnom stilu. Ako se tristomilijunska zarada ponovi, teško da će ijedan šef studija ozbiljnije dovesti svoju poslovnu politiku u pitanje.
O sposobnosti ”Transformersa” da funkcioniraju kao bankomat za studio Paramount ovisi krajnja percepcija cijelog financijskog ljeta, a o njoj, pak, doživljaj smislenosti cjelokupnog smjera ove industrijske grane. Kad bi agencije poput starih hrvatskih znanaca Moody’sa, Standard & Poor’sa ili Fincha ocjenjivale Hollywood, zasad bi mu dale predikat jedva veći od famoznog smeća; ljetos ga ”Transformersi” jedini mogu poštedjeti te sudbine.
Ima stoga izvjesne ironije u činjenici da glavni ljudski lik filma tu “riječ na S” doživljava kao osobnu uvredu. Cade Yeager bavi se recikliranjem i prepravljanjem smeća, naime, koliko god da samoga sebe naziva izumiteljem. Svaka sličnost između njega, u uobičajeno maničnom tumačenju Marka Wahlberga, i njegova redatelja, uobičajeno neobuzdanog Michaela Baya, vjerojatno je sasvim nenamjeravana, koliko god bila primjerena.
S druge strane, film počinje namjernom metaforom: Cade posjećuje staro kino u Teksasu, hram celuloida koji se nakon dolaska multipleksa morao zatvoriti pretvarajući čaroliju sedme umjetnosti u sjećanje – ali umjesto otpadnih projektora on iz kina otkupi derutni kamion koji se ondje nekako našao.
Nikoga ne treba iznenaditi otkriće da je taj kamion zapravo Optimus Prime: plemeniti vođa Autobota, Transformera koji su kroz prva tri filma vodili bespoštedne bitke protiv Decepticona, slika je i prilika onoga što je snašlo stari Hollywood. Uobličeni u najdojmljiviji hardver koji grafički kapaciteti studija ILM mogu renderirati, oni su više od recikliranih uradaka namijenjenih dječjoj mašti u prethodnim desetljećima.
Tvrtka Hasbro još je osamdesetih stvorila brend Transformers licenciranjem dvaju japanskih linija igračaka (zvanih Diaclone i Micro Change, ako to ikoga zanima): oni su oduvijek bili posvećeni preobličavanju mašte malenih u megazaradu velikih.
Prvi ”Transformersi” i dalje su najsimpatičniji film franšize možda i zato što su uspjeli donijeti bar izvjesnu dozu nevinosti građi koje je nikad prije zapravo nije imala. Nevinost nije bila dječja, nego adolescentska, ali bar je bila ljudska i shvatljiva – cijeli je svijet tog vrućeg (iz današnje perspektive hladnog) ljeta 2007. slinio za Megan Fox zajedno sa Shijom LaBeoufom. Zatim se Fox posvađala s Bayem, Decepticoni su razorili Chicago, i cijela je stvar prerasla razmjere kako nevinosti, tako i koherentnosti. ”Doba izumiranja” nastoji serijalu vratiti i jedno i drugo.
Na prvi pogled čini se primjerenim što je Cade ovdje ne samo izumitelj koji se slabo snalazi nego i otac koji se snalazi još slabije. Ali, naravno, kad bismo kao ljudski dio priče o sudaranju megarobota dobili dirljivu podzaplet o samohranom roditelju, ne bi to bio Michael Bay. Cade je, naime, utjelovljenje one omiljene fantazije muškaraca srednjih godina – još uvijek izgleda izvrsno, ali dovoljno je star da ima kćer na pragu sazrijevanja.
Njezina majka je umrla na porodu, pa je sad on, u takvom naponu snage, sav predan brizi za zjenicu oka svoga: briga se, doduše, uglavnom sastoji od zatiranja njezine propupale spolnosti. Što pak redatelju daje priliku za isticanje dotičnih vizuala onakako kako to inače radi u reklamama za Victoria’s Secret.
Cadeova će brižnost doći na veliku kušnju kroz pojavu dva faktora remećenja neophodna za pokretanje uobičajeno komplicirane radnje scenarija Ehrena Krugera – njezinog dečka, s kojim Cade smjesta zapodijeva prznički odnos u čudnovatoj sprezi majke kvočke i konkurentskog kokota u isti mah, te zlih saveznih agenata željnih Optimusa kao takvog.
Ljudski čimbenici radnje – samohrani otac izumitelj posvećen čuvanju zjenice oka svoga, zli savezni agent izmanipuliranih poriva te individualistički industrijalac koji zadržava sposobnost vlastitog odabira – daju ovom nastavku najosebujnije franšize Hollywooda dopadljivost kakvu nije imao još od prvog
Na prvi pogled taj drugi ljudski čimbenik zapleta ima sva obilježja tipične fantazije današnje američke desnice: crni kombiji zle središnje vlasti dolaze ugroziti dobroćudnog individualca na njegovu teksaškom imanju ukrašenom “zvijezdama i prugama”. No ako uspijete pratiti radnju i nakon što njihov dolazak napokon u radnju uvede Transformere, zamijetit ćete i neke malčice subverzivnije note.
Zli agenti ovdje ne rade zaista za vlast, nego za račun svojeg šefa unutar CIA-e koji nikome ne polaže račune. A taj šef, Harold Attinger – u odličnom tumačenju prerijetko viđanog Kelseyja Grammera – ne preza od odstrela dojučerašnjih saveznika Autobota u svojoj navodnoj namjeri da očisti cijeli planet od svemiraca sposobnih za transformiranje. I, jasno, kako to kod svih prerevnih desničara biva, zapravo je pulen u tuđoj, mnogo većoj igri.
Treći ljudski čimbenik je ovdje možda najzanimljiviji: zove se Joshua Joyce i u tumačenju stalno izvrsnog Stanleyja Tuccija svojevrsni je amalgam svih epski osebujnih individualaca američke tehnologije, od Elona Muska (koji bi pristao raditi na crno sa saveznim vlastima) do Stevea Jobsa (koji ne bi).
Joyce za Attingera pravi Transformere ljudske izrade jer je otkrio tvar od koje se sastoje, metal sposoban za poprimanje bilo kojeg oblika, nazvan, naravno, transformij. (Ako postoji neznanstveni klišej elementa s periodne tablice s čudesnim osobinama, Paramount je studio koji će posegnuti za njim: posljednji put je to učinio u ”Iron Manu 2”.) A u srazu s agentima u crnom i doticaju s kolegom izumiteljem s najnižih grana narodne inventivnosti Joyce će otkriti kamo vodi sklapanje dotične pogodbe s nečastivim vojnoindustrijskim kompleksom.
Ipak, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije svrgnuti “Lego film” s prijestolja najgledanijeg naslova godine, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi druge po redu izvozne industrije SAD-a (nakon oružane) doista slijedi doba izumiranja
Naravno, vodi naposljetku u Kinu – zemlju u kojoj su, nakon matične Amerike, Transformersi najomiljeniji. ”Doba izumiranja” potpuno cinično smješta svoju završnicu u najpoželjnije strano tržište, premda pritom Bay miješa lokacije suptilnošću osobe koja snima reklame za turistički savez države kojoj ne želi stati na žulj: epohalno udaljeni prostori poput Guilina, Beijinga i Hong Konga za potrebe ovog filma svi su si “tu negdje”, na par sati vožnje. Vrhunski darovite glumice poput Li Bingbing tu su da bi bile praznik za oči i utjelovljenje klišeja o borilačkim vještinama koje zna svatko dovoljno sretan da bude rodom iz istočne Azije. A ipak, a ipak…
Ima izvjesnog istinski djetinjastog oduševljenja koje u sebi nosi prizor Optimusa Primea koji oboružan mačem jaše dinobota. (Nisam spomenuo dinobote? Pa to je glavni adut u rukavu ovog nastavka i/ili početka druge trilogije, koliko god ostao zapleten u zamršenoj radnji: otkriće da je transformij bio odgovoran za zatiranje dinosaura prije 65 milijardi godina – zatiranje, ili transformiranje u njihovu svemirsku inačicu.)
Ima izvjesnog feminizma – u mjeri u kojoj je Bay za to sposoban – u načinu na koji Cadeova kći Tessa, koju posve suvislo tumači Nicola Peltz, napokon dolazi do prava na samostalan odabir u srazu s pretjerano zaštitnički nastrojenim ocem. Ima izvjesne poželjne pravičnosti u načinu na koji dvojica izumitelja napokon nauče poštovati ono vrijedno u onom drugom, a ima i pozamašnog poželjnog patosa u borbi za čovječanstvo koju Autoboti povedu u ime čovječanstva koje ih je željelo zatrti.
(Ima, naravno, i posve predvidljive nespretnosti u načinu na koji svi gorespomenuti odrasli muškarci jedan drugome odlučuju predati ili uskratiti nešto što se zove Sjeme, ali, hej.)
”Transformers: Doba izumiranja” dovoljno je dopadljiv nastavak najveće franšize Hollywooda da postigne ono što se od njega očekuje – da spasi ovogodišnji učinak druge po redu izvozne industrije Sjedinjenih Država i tako barem do kraja ovog desetljeća zataška njezino uočljivo kreativno bankrotiranje. O ishodu upravo ove konkretne bitke umnogome ovisi gotovo cjelokupan sadržaj multipleksa u godinama koje su pred nama.
Jer, ako ni ovaj film o oživljenim igračkama ne uspije poraziti ”Lego film”, onda aktualnoj poslovnoj paradigmi Hollywooda doista slijedi doba izumiranja.
Resetiranje X-franšize
Ako u ovo doba godine i imam dojam da svaki drugi tjedan pišem o nekom Marvelovu filmu, onda je to zato što svaka dva tjedna takvo što i bude udarni naslov kinorepertoara. U proteklih desetljeće i pol superjunaci su od željno očekivane iznimke na velikim ekranima postali njihova osnovna uzdanica, a najdivnije čudo sastoji se u tome da još nismo došli ni blizu zamora publike njihovom tematikom.
Neprestano me obuzima slutnja da bi svaki sljedeći Marvel movie mogao biti onaj zbog kojeg će se konzumenti velike kole i kokica napokon demonstrativno dići na noge, rasuti i razliti trening za zube po okolnim sjedalicama i izaći iz digitalno dorađene audiovizualne raskoši svoje dvorane u multipleksu, jer im je napokon dojadilo gledati sve bizarnije pustolovine sve baroknijih skupina ljudi u spandeksu: obuzima me slutnja da će masovna publika jednog skorog dana napokon reći ono čuveno “Car je gol”.
Franšiza X-Men studija 20th Century-Fox započela je eru velikih filmova temeljenih na Marvelovim likovima i kroz sedam filmova u proteklih četrnaest godina pretrpjela najveće oscilacije; ”Dani buduće prošlosti” objedinjavaju sve najbolje što je serijal izrodio i nastoje anulirati sve greške u koracima
Ipak, imajući u vidu zaradu koje čak i primarni kandidati za takav status – poput ”Čudesnog Spider-Mana 2” – ostvaruju na još nezasićenim tržištima poput kineskog, čini se da će do takve kulturne revolucije proći još koja godina. U međuvremenu, tri zasebne Marvelove franšize daju sve od sebe da zadrže relevantnost. Ona prva, ona od koje je cijeli fenomen i započeo, upravo je uložila dosad neviđenu količinu ljudskih resursa u pokušaj obrane od budućih nepogoda.
Bryan Singer kapitalizirao je potkraj devedesetih status tadašnjeg wunderkinda Hollywooda, stečen dvama Oscarima ovjenčanim filmom ”Privedite osumnjičene”, u snimanje tog prvog velikog filma temeljenog na Marvelu. Danas je teško pojmiti do koje je mjere ”X-Men” iz 2000. bio iznimka na repertoaru, kao i količinu dobre volje koji je ozbiljan pristup predlošku, uz dobre glumce u vodećim ulogama ansambla i razmjerno pismen dijalog, donio ovoj građi. A povelik razlog težine tog prisjećanja leži u izuzetno krivudavom putu koji je X-franšiza potom prošla.
Neprikriveno melodramatičan, nastavak kodnog imena ”X2” (zaista, samo to piše na špici) imao je još bolji prijem od prvog filma, da bi se blagonaklonost raspršila trećim filmom, koji je predviđeni redatelj Matthew Vaughn napustio neposredno uoči snimanja, kao i četvrtim, koji je umjesto dovođenja najpopularnijeg X-lika, Wolverinea, na čelno mjesto panteona umalo doveo do rasapa cijele koncepcije.
Bryan Singer ponovo u X-franšizi zlostavljanje mutanata rabi kao alegoriju zlostavljanja svih manjina – samo što taj holokaust ovdje zahvaća čitav svijet kroz djelovanje Sentinela, robota koji u kronologiji filma postoje još od Nixona, iako se ne zna što su u međuvremenu radili
Valja imati na umu da je studio Fox svejedno u prosjeku svake dvije godine radio na X-Menima, te da je petim i šestim odlaskom X-krčaga na X-vodu ponešto popravio situaciju: ”Prva generacija iz 2011.” – napokon u Vaughnovoj režiji – dovela je svježu krv franšizi kroz priču o početku okupljanja mutanata i vrhunska glumačka imena novog naraštaja, dok je ”Wolverine” iz 2013. konačno ispričao priču dostojnu tog lika.
Što nas, eto, dovodi do 2014. i megafilma nazvanog ”X-Men: Dani buduće prošlosti”.
Labavo temeljen na stripu iz 1981., Singerov povratak u filmski svijet koji je stvorio na papiru izgleda kao objedinjavanje svih specifičnih prednosti onog najboljeg što je serijal dosad iznjedrio i, u isti mah, kao pokušaj anuliranja svih prijašnjih grešaka u koracima. U središtu je priče opet Wolverine, izabran za ključnu poveznicu između glumačkog ansambla ”Prve generacije” i onog iz prvih triju filmova u radnji koja se služi znanstvenofantastičnim tropom vremenskog putovanja kako bi se spriječila neželjena prošlost.
Svaka sličnost s ”Terminatorom” je namjerna: doduše, Wolverine putuje pedeset godina u prošlost samo psihom, ne i tijelom, tako da poveznice u vidu metalnog (ili barem metalom optočenog) kostura tu nema. Njegovo vlastito tijelo iz 1973., u koje pristiže iz 2023., za promjenu i nije terminatorsko: umjesto adamantijskog kostura i kandži čini se da je cijeli od kostiju i mesa – premda se još koliko lani činilo da mu je te koštane kandže tijelo stvorilo tek mnogo kasnije, nakon što mu je one metalne odrubio Srebrni Samuraj.
Ta zbunjujuća pojedinost u radnji samo je jedna od mnogih. X-svijet iz 2023. koji film u početku postulira jednaka je noćna mora kao onaj terminatorski: golemi roboti u njemu zatiru mutantski rod tako zdušno da se čini kako ni običnim, nemutiranim ljudima tu ne može biti naročito dobro.
Naočigled nam se odvija holokaust nemjerljivo većih razmjera od onog historijskog, kojim su počeli prvi i peti film u X-franšizi, a žrtve su mu kako mutanti, tako i oni ljudi koji ih podupiru – dakle, tko god treba. Zatornici su pak orijaški roboti zvani Sentineli, sposobni preuzeti specifičnu moć od bilo kojeg mutanta i upravo mu njome doći glave. Taj budući svijet, u kojemu nade nema, postaje povod Wolverineove očajničke misije u pola stoljeća udaljenu prošlost.
Riječ je o točki na kojoj logika radnje zapravo puca. Ako Sentineli haraju svijetom 2023., a prvi su put nastali 1973., negdje su u njemu cijelo to vrijeme morali biti: morali su postojati za trajanja svih dosadašnjih filmova. ”Dani buduće prošlosti” otkrivaju nam, dapače, da ih je te 1973. ni više ni manje nego predsjednik Nixon predstavio svijetu kao oružje protiv mutantske prijetnje. Sve se to odvilo prije zbivanja koja potakne Wolverine, a koja naknadno promijene povijest. Ako se izuzme računalna simulacija (drugačije dizajniranih) Sentinela iz prizora vježbanja u uvodu trećeg filma, njih se u serijalu nije dosad spomenulo ni riječju. Gdje su bili cijelo ovo vrijeme?
Ako su Sentineli time dobrodošao deus ex machina za stvaranje prijetnje u budućnosti, način mijenjanja prošlosti stvarni je razlog pribjegavanja stripovskom predlošku (s kojim film inače ima vrlo malo dodirnih točaka). Umjesto složenih paradoksa kojima se odlikuju najbolje pripovijesti o putovanju kroz vrijeme ”Dani buduće prošlosti” imaju isključivo jedan razlog za interveniranje u prošlost serijala: poništavanje svega što se u dosadašnjim filmovima zbilo.
Da, X-franšiza ovime je imala petlje poći kamo se tek jedan serijal prije nje usudio: u potpuno brisanje uspostavljene povijesti od nulte točke i polaženje novim smjerom odande. Samo, dok je u slučaju novih ”Zvjezdanih staza” to bio razmjerno domišljat pristup pričanju starih priča na novi način, kontinuitet X-serijala ovim filmom postaje istinska noćna mora.
Jesu li postupci na koje je Wolverine nagovorio mladog Charlesa Xaviera, mladog Erika Lehnsherra 1973. zaista imali tako prijelomnu snagu da promijene potpuno nevezane i tada još desetljećima udaljene događaje, poput pretvaranja Jean Grey u Tamnog Phoenixa? Vjerojatno ne, ali koga briga: Singer se sada može pretvarati da do trećeg filma nikad nije došlo, pa tu priču ispripovijedati ponovno.
”Dani buduće prošlosti” već pod vrlo malim uvećanjem – na razini povećala, ne mikroskopa – otkrivaju svoj temeljni razlog postojanja kao sinergijsko spajanje onoga što je u dosadašnjoj X-franšizi valjalo i istovremeno brisanje sjevernokorejskom temeljitošću svega što nije. To ipak ne znači da je konačan film nužno posve ciničan.
Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom
Istina, zaista ne funkcionira kao priča o putovanju kroz vrijeme, te mu svi segmenti smješteni u 2023. imaju otprilike jednaku narativnu svrhu kao sekvence iz budućnosti u prvom ili drugom ”Terminatoru” (dakle, ilustrativnu, a ne dramsku) – iako njima posvećuje deset puta više vremena. Što je još gore, tom bi se dijelu filma optužba za cinizam najlakše mogla prišiti: likovi iz prvih triju filmova, u tumačenju glumaca poput Anne Paquin ili Halle Berry, pojavljuju se na ekranu tek u šačici kadrova, naizgled čisto da bi se moglo reći da su i oni u filmu.
Lik Ellen Page prolazi tek nešto bolje, čisto kao katalizator Wolverineova puta. Ali sve te nas scene ipak podsjećaju na bliskost i zajedništvo koje su Xavier i Lehnsherr stekli nakon godina međusobnog antagonizma – godina kojima u ostatku filma svjedočimo.
Koliko god bilo žalosno gledati vrhunski ansambl iz prizora u 2023. godini prisiljen na glumu u nizu akcijskih sekvenci bez ijedne jake dramske scene, toliko je divno gledati jednako vrhunski ansambl iz prizora u 1973. godini u nizu dramskih sekvenci sa zapravo tek jednom akcijskom scenom. A taj prizor – umješnošću izvedbe možda superioran čak i Singerovu uvodu u drugi film – zapravo prijeti poremetiti film do te mjere da ga film brže-bolje stavlja na stranu.
Naime, riječ je o jednom od rijetkih novih mutanata koje nam film dovodi u prvi plan, koliko god prostora bio primoran dati desecima starih. On se zove Quicksilver i vrijeme za njega protječe stostruko sporije nego svima ostalima, zbog čega ostavlja dojam izvanredne brzine. U tumačenju mladog Evana Petersa Quicksilver je glavni protagonist provale u Pentagon zbog Erikova oslobađanja, i prizor koji tada nastaje jedan je od vrhunaca Singerove karijere i akcije u 2014. kao takve.
Kao i cijela ergela Marvelovih filmova (samo ove sezone imamo ih četiri), X-krčag ići će na vodu dok se ne razbije. Na svu sreću, usprkos nakrcanosti likovima i čestim logičkim i kronološkim nedosljednostima u radnji, čini se da se to ovaj put nije dogodilo
Ostatak prizora u sedamdesetima ipak omogućava redatelju da glumce koje je izvorno okupio Vaughn gotovo potpuno uklopi u svoju viziju tumačenja X-Mena, te da nam predstavi jednog od najuvjerljivijih negativaca dosadašnjeg serijala. Peter Dinklage kao Bolivar Trask, tvorac Sentinela, zvuči onako kako bi vojnoindustrijski lobi volio zvučati kad bi bio zaista primjeren u javnosti opravdavati svoje postupke – premda film ni njegov izniman talent ne rabi dovoljno.
Zapravo, u glumačkom pogledu jedini trajniji dojam tu ostavljaju James McAvoy i Michael Fassbender kao Xavier i Erik, jer su nakon samo dva filma obojica uspjela svojim likovima dati snagu i složenost ravnu, pa možda katkad i superiornu onoj koju su dosad imali Patrick Stewart i Ian McKellen. Hugh Jackman u posljednje vrijeme češće jest nego nije Wolverine, tako da ne može ostaviti trajniji dojam, dok Jennifer Lawrence ima tako jasno zacrtanu putanju u radnji da liku Mystique ne može dati ni tračak one dopadljive složenosti koju je imala pri svojoj posljednjoj posjeti sedamdesetima u filmu ”Američki varalice”.
Ali sve je to u konačnici nebitno. Dok traju, ”Dani buduće prošlosti” osvježenje su čisto zbog činjenice da se ne raspadaju po šavova zbog prekrcanosti likovima već, naprotiv, posve pitko pripovijedaju svoju ne posve suvislu priču (za što je sigurno zaslužan skladatelj i montažer filma John Ottman, stari Singerov suradnik). A kad završe, osvježenje su i zbog saznanja da smo upravo vidjeli jedan superjunački naslov u kojemu nije došlo do razaranja gradova i stotina tisuća kolateralnih žrtava. Čak i za poslovično suzdržanu X-franšizu to je ugodno osvježenje.
Eto, nakon tri od ovogodišnja četiri Marvelova filma čini se da publika još nema razloga za dizanje ustanka protiv ovih priča. Sudbina X-krčaga zasad je sigurna.