Govor koji je predsjednik Savezne Republike Njemačke Frank-Walter Steinmeier održao 1. rujna 2019. u Poljskoj u mnogim je njemačkim medijima ocijenjen kao jedan od najvažnijih, a možda i najvažniji govor njegova života. Pisao sam tada o tom govoru, zapravo o dva govora, koje je predsjednik Steinmeier, na 80. godišnjicu početka Drugog svjetskog rata, održao u Poljskoj. U Varšavi i u Wielúnu. [Read more…]
Direktne uvrede i provokacije KGK upućene BiH i Yad Vashemu
Premda bi trebala znati da povjesničarka sumnjive međunarodne reputacije Esther Gitman nije dobrodošla u Yad Vashemu i da je ta institucija već raspravljala o Alojziju Stepincu i namjeri Hrvata da ga se uvrsti među ”pravdenike” (one koji su provodili iznimne akcije spašavanja Židova za trajanja holokausta, a da su pri tome stavljali vlastiti život na kocku) te zaključila da zagrebački ratni nadbiskup tu titulu ne zaslužuje i neće je nikada dobiti, hrvatska je predsjednica prilikom posjete Yad Vashemu u ponedjeljak poklonila direktorici te institucije Dorit Novak knjigu Esther Gitman, američke Židovke iz Sarajeva, “Stup ljudskih prava” o blaženom Alojziju Stepincu. [Read more…]
Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata
Timothy Snyder, Krvava prostranstva: Europa između Hitlera i Staljina (Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. New York: Basic Books, 2010), Zagreb: Fraktura, 2018, 586 str. [Read more…]
Šoa: Rituali i (ne)sjećanja
Međunarodni dan sjećanja na ŠOU težak je spomen-dan i javne ceremonije uglavnom djeluju kao ”obavezne vježbe” patetike – ”Nikad više” (kao da se genocidi od tada nisu ponavljali) koja nadomješćuje empatiju, a odaje uglavnom nepoznavanje povijesnih činjenica: na dan 27. siječnja Crvena armija je kročila na areal konclogora Auschwitza i spasila živote ostatku ostataka zatočenika. [Read more…]
Pope Francis and Cardinal Stepinac: the heart of Croatian nationalism
(Opaska uredništva: Izlazimo u susret onima koji od nas traže ključne informacije i analize na engleskom jeziku o Alojziju Stepincu i odluke pape Franje o osnivanje mješovito pravoslavno-katoličke komisije. Osobito brojnim našim čitateljima u Kanadi, SAD-u, Australiji i Novom Zelandu, te veleposlanstvima u RH koji prate ovu tematiku i koji su nas u više navrata kontaktirali).
To state it openly and clearly: the majority of Croatian Catholics do not respect Pope Francis. This is not because Croatian Catholics are allergic to the pope’s dedication to promoting human rights, social justice, ecology or world peace. Rather, it is because the current head of the Catholic Church has touched a national – or better said – nationalistic myth. [Read more…]
Kaznena prijava protiv Jakova Sedlara zbog filma o Jasenovcu
(Opaska uredništva Autografa: Smatramo da je Antifašistička liga RH pogriješila u tome što nije kazneno prijavila i autora scenarija Sedlarova filma, Hrvoja Hitreca).
Antifašistička liga Republike Hrvatske je 15. srpnja 2016. godine podnijela Kaznenu prijavu protiv Jakova Sedlara i to zbog kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325.st 4. Kaznenog zakona. Obrazloženje Kaznene prijave Vam šaljemo u nastavku. [Read more…]
Kukavičluk hrvatske Predsjednice
Početkom tjedna se raširila vijest o ”inicijativi” na temelju ideje do koje je došao mučitelj konja, ražalovani političar i momak s puškom koji je izvukao glavu na sigurno iz vukovarskog pakla ostavivši iza sebe nedužne civile na milost i nemilost agresora, dakle toga Branka Borkovića; hrabar neki čovjek koji je predložio izmjene zakona kako bi se u službenu vojnu uporabu uveo pozdrav ”Za dom – spremni”. [Read more…]
Kolinda je sprdačina, kraljica kiča
Završila je cirkusantska turneja Kolinde Grabar-Kitarović po Dalmaciji, te bismo, s obzirom na to da se prekosutra navršava šest mjeseci otkako je stupila na položaj predsjednice Republike Hrvatske, mogli analizirati ne samo sadržaj njena paradiranja od 20. obljetnice ”Oluje” u Kninu do proslave Velike Gospe u Sinju već i saldo polugodišnjeg predsjedničkog mandata. [Read more…]
Je li Kolinda u Hrvatskoj slobodna?
Predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović je u srijedu u Jeruzalemu u Muzeju holokausta Yad Vashemu izrazila ”najdublje kajanje” zbog svih žrtava stradalih u holokaustu u Hrvatskoj za vrijeme ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata istaknuvši da je taj dio povijesti bacio ljagu na našu zemlju, ali da se, zbog budućnosti, moramo suočiti sa svojom prošlošću. [Read more…]
Abrahamov blagoslov (1)
Ovaj je tekst nastao u vrijeme izraelske ofenzive na pojas Gaze početkom 2009. godine. Do okončanja vojnih akcija oko 1300 ljudi je ubijeno, od toga velik broj žena i djece, preko 5000 ljudi je ranjeno, oko 50 000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom, nanesena je šteta od oko 2 milijarde dolara na infrastrukturi, a ponad svega produbila se već ionako ozbiljna i temeljita mržnja između dva naroda.
Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka
Uslijedilo je to nakon našeg boravka u Izraelu u studenom 2008. (bio sam na putu sa suprugom). Taj me je boravak naveo na promišljanje situacije koje se danomice događa pred očima cijelog (nezainteresiranog) svijeta. Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka. Dakako da vijesti koje nam mas-mediji dnevno donose stvaraju sliku obojenu interesima. Isto tako nema sumnje da ćemo, promatramo li situaciju iz striktno današnje perspektive, steći dojam o krivici jedna strane i biti skloni glorificirati drugu.
Temeljni je problem u tome što dva bratska naroda koja polažu pravo na istu zemlju, a ne znaju, ne žele i ne mogu živjeti zajedno, ratuju s osnovnom idejom da istjeraju onog drugog. Iako su neke arapske države priznale Izrael i s njim potpisale mirovne sporazume (Egipat, Jordan), ekstremističke skupine poput Hamasa i države poput Irana žele taj isti Izrael eliminirati sa zemljopisnih karata i ”pobacati sve Židove u more” (nadajmo se da će novi iranski predsjednik odustati od ekstremizma svog prethodnika, op. a.). Izrael pak od samog početka ponovnog naseljavanja Palestine, što javno što tajno, provodi temeljni plan – mrvljenjem teritorija Zapadne obale sve Palestince milom ili silom natjerati da napuste to područje kako bi Židovi neometano živjeli u “svojoj” zemlji.
Ako izuzmemo duboko, iskreno i trajno neprijateljstvo među njima, što je već samo po sebi dovoljno za održavanje trajnog ratnog stanja, ostaju nam oni utjecaji sa strane koji to stanje perpetuiraju. I to je ključni dio ovog teksta. Kako mi kao kršćani, možda i nehotice, doprinosimo silama rata? Određeni kršćanski krugovi u SAD-u (pokrovitelja izraelske politike na Bliskome istoku) koji su ujedno i glavnina biračkog tijela, židovsko naseljavanje Palestine, posebice ono nakon II. svjetskog rata, opravdavaju vjerskim razlozima, i podupiru ga kao ostvarenje proročanstava Pisma. To glasačko tijelo nekritički podupire sve što Izrael čini, amnestirajući ga od svake političke i kaznene odgovornosti. Mnogi će američki turisti pri posjetu Betlehemu cijeli dan gladovati i žeđati kako ne bi koji dolar ostavili omraženim Palestincima.
Ti kršćanski krugovi zastupaju tzv. dispenzacionalističku teologiju, te ću se stoga u ovom tekstu (feljtonu) pozabaviti kritičkim čitanjem onih biblijskih tekstova za koje se kaže da podupiru gledište koje u uspostavi države Izrael vidi Božje djelo. Ako to i jest tako, onda nam se valja pitati ostvaruje li država Izrael to u duhu baš tih svetopisamskih navještaja kako bi se s pravom mogla zvati “mesijanskom državom” jer u paketu s obećanjima dolaze i obveze.
Kao kršćanin, odgojen u dispenzacionalističkom nauku, kojega je posjet Izraelu iz temelja prodrmao i prisilio ga na preispitivanje učenja koje je predstavljano kao neupitno biblijsko, osjećam potrebu te tekstove još jednom pročitati i vidjeti kazuju li oni baš ono što taj teološki sustav tvrdi. Kad bi dispenzacionalizam bio samo mentalna vježba od koje nitko nema štete ili koristi, ne bi bilo vrijedno truda baviti se ovim pitanjem, ali kad neki sustav služi kao pogonsko gorivo sukoba, teološko opravdanje jedne politike koja se predstavlja svjetovnom ali je u svojoj biti temeljno religiozna, onda je nemoguće šutke prijeći preko toga. To učenje nalazimo u temelju većine evanđeoskih teologija.
Za one koji se po prvi put susreću s ovim pojmom, polazište za razumijevanje ovog nauka mogu biti natuknice na http://en.wikipedia.org/wiki/John_Nelson_Darby. Dispenzacionalizam nije nauk Pisma, već se pristaše tog učenja koriste Pismom kako bi potkrijepili svoj nauk. Unatoč pokušajima da se taj nauk predstavi kao nauk minulih vremena, neprijeporno je da prije Darbyja takav sustav tumačenja povijesti spasenja nije postojao.
Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju
Svjestan sam činjenice da će teza ovog teksta predstavljati nepremostivu prepreku mnogima koji su odgojeni da bez zadrške opravdaju sve što politički Izrael čini, jer to “Bog tako hoće”. Ali, budući da sam postavljen pred dilemu šutjeti nakon viđenog i promišljenog i time ne uznemiravati kršćanske cioniste ili pak govoriti i izvrći se sasvim realnoj mogućnosti da me moja braća i sestre koji gaje isključive simpatije prema Izraelu odbace, odlučujem se za potonje. Moja je nakana situaciju promotriti kroz prizmu života i nauka Isusa Krista, koji mi služi kao hermeneutički ključ za razumijevanje biblijskih tekstova koji govore o obećanjima danima Abrahamu. Neću, dakako, tumačiti sve starozavjetne tekstove koji govore o zemlji, ponovnoj uspostavi razorenog kraljevstva, već samo one koji se tiču Abrahama i njemu danih obećanja kao i novozavjetne tekstove koji govore o Izraelu, zemlji i kraljevstvu. Dakako, krećem od Abrahama, koji stoji na početku artikuliranog odnosa jednoga Boga, jednoga čovjeka i jednoga naroda (kako ga vide i židovstvo i kršćanstvo i islam).
Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju. Jer šutnja u ovom slučaju znači podupiranje one politike koja u velikim patnjama ljudi ne vidi ništa loše ako su one u funkciji ostvarenja jednog višeg cilja, a to je uspostava države Izrael kao ispunjenje davnih obećanja. A je li?
(Nastavlja se)