Što sad, treba li Srbe voljeti ili ih treba mrziti? Trebamo li slušati nadbiskupa zadarskog ili splitskog koji zagovaraju prvo ili katoličku udrugu Vigilare koja Srbe baš i ”ne simpatizira”, iako sam svjestan opasnosti ovako napisanog eufemizma. Naime, kaj. [Read more…]
Na nasilje se mora reagirati
Divljački modaliteti napada na redakciju zadarskoga Hrvatskog tjednika – poput provale zaključanih vrata, vezivanja žicom ruku i vrata grafičkom uredniku, prijetnji pištoljem, prijetnji odsutnome glavnom uredniku Ivici Marijačiću itd. – podsjećaju da u opjevanoj hrvatskoj uljudbi novinare vrijeđaju i ubijaju, uz zgražanje kolega (osobito s iste strane političkog spektra), ali bez osobitog uzbuđenja javnosti. [Read more…]
Filharmonije su trajnije od cesta
Socijalistička Republika Hrvatska, Skupština općine Zadar. To piše u zaglavlju službenog pisma koje je 26. ožujka 1967. godine upućeno na adresu Muzičke škole u Puli profesoru Perici Vrbančiću. U pismu piše: “Mnogo poštovani druže Vrbančić!
Pavle Dešpalj i drug Dinko Fio inicijatori su ovog pisma. Mi smo zadovoljni, što na ovaj način, njihovim posredstvom, ulazimo u preliminirane razgovore s Vama. Da Vas odviše ne zamaramo, bit ćemo koncizni: u Zadru vršimo napore za unapređenje muzičkog života. [Read more…]
Veliki Mihajlo Mihajlov
Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor.
U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom. Da je predavao u Beogradu ili Zagrebu, možda ne bi bio uhićen: bio bi ukoren, možda bi mu bilo zabranjeno da predaje, bio bi izbačen iz Partije, možda bi mu privremeno zabranili da objavljuje, ali Zadar je mali grad, a u malim gradovima, u provincijskim varošima i čaršijama, sud, policija i rulja svojim postupanjem vođama ispunjavaju i neizrečene želje.
Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor. U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom
Mihajlo Mihajlov osuđen je pred zadarskim sudom najprije na devet mjeseci, a potom i na tri i pol godine zatvora.
Njegovo stradanje započinje skoro idilično: ljeta 1964. izabran je ispred Zagrebačkog sveučilišta da provede pet tjedana u Moskvi, na studijskom putovanju, u sklopu razmjene mladih znanstvenika. Bila je to posljednja godina vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova, vrhunac liberalizacije i destaljinizacije sovjetskoga društva.
Mihajlov bilježi dojmove i po povratku u Zadar piše dnevničko-putopisnu prozu, pod naslovom “Leto moskovsko”, i štampa je u nastavcima u beogradskom književnom časopisu Delo.
U međuvremenu, listopada 1964. Hruščova ruše s vlasti, Brežnjev se uzdiže do časti generalnog sekretara partije, i kako to već biva, započinju reverzibilni procesi, munjevita restaljinizacija društva, i povratak čvrste ruke. Mladi asistent, darovit pisac, nije bio osjetljiv za tu vrstu promjena. Nije imao sluha za logiku povijesti, i bilo mu je suđeno da bude pregažen.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova.
Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova. I sve je bilo tako obično, svakodnevno. Postradao je samo jedan čovjek.
“Leto moskovsko” nije neki opasan ni zapaljiv tekst. U ideološkom smislu, Mihajlov nije prelazio granice tada dopuštenog, niti je zaoštravao općeprihvaćenu antistaljinističku retoriku, onu jugoslavensku, ali i onu hruščovljevsku. Spomenuo je, međutim, sovjetske logore, o kojima se pod Leonidom Iljičem Brežnjevom ponovo više nije smjelo govoriti.
Mihajlo Mihajlov rodio se 1934. u Pančevu, u obitelji ruskih emigranata. Po naravi nije bio tvrd ni zaguljen čovjek. Blage, pjesničke naravi, i na neki fatalan i samoubilački način – apolitičan. Ali u zatvoru nije se ponašao kako su od njega očekivali.
Umjesto da odrobija svoje, umjesto da uskoro bude pomilovan predsjedničkim ukazom povodom Dana Republike, Mihajlov se uskopistio i uzdigao u principijelnog borca za istinu i pravdu.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova. Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova
Nakon prve robije uslijedila je druga, a s njom i interes međunarodnih boraca za ljudska prava za njegov slučaj. Ne bi li ga anestezirali, vratili su mu pasoš, i pustili ga da emigrira u Ameriku.
Tamo predaje na različitim sveučilištima, piše i nastupa neovisno od emigrantskih grupacija i masovnih ideologija. Mihajlo Mihajlov bio je slobodan od nacije i nacionalizma, usamljeni borac za slobodu, kojem je bilo stalo da se zna za sovjetske logore i jugoslavenske političke zatvorenike.
Nije dopuštao da njegova sloboda ovisi o milosti vladara i o tome je li na vlasti Nikita Sergejevič ili je na vlasti Leonid Iljič. Bio je hrabar čovjek, a njegova hrabrost nikome, nijednoj vlasti ni režimu, pa ni onome na Zapadu, nije mogla poslužiti. Nije pogrešno reći da je bio jedini jugoslavenski disident.
A što je Tito rekao o tridesetjednogodišnjem zadarskom profesoru ruske književnosti, i time mu preusmjerio život? “Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?”
I to je, zapravo, bilo sve: tri rečenice, a u njima trideset jedna riječ. Mihajlo Mihajlov u rusistici nije ostavio traga, nije mu bilo dano da se ostvari kao književni historičar, teoretičar, pisac. Ostvario se, međutim, kao slobodan čovjek. A Titove riječi, samo s drugim, ne više komunističkim, nego profašističkim i fašističkim predznakom odjekuju i danas, slušamo ih od novih vođa, a čuju ih i neki novi tužitelji.
Sve je isto, samo njega nema. Nema Mihajla Mihajlova. Živio je u New Yorku. Sretali su ga i družili se s njim neki moji prijatelji, sarajevski emigranti. Imponirao im je, jer njemu nije bilo teško da ostane ispravan i oko opsade Sarajeva i oko kasapljenja Bosne. Mogao je sve to, jer nije bio nacionalist.
Početkom novoga vijeka vratio se iz Amerike i nastanio u Beogradu. Živio je u podrumskom stanu na Obilićevom vencu. Rijetko su ga zvali da istupa u javnosti, iako je bio vrlo društven i uvijek otvoren. Njegovi stavovi nisu odgovarali nijednoj političkoj grupaciji u Srbiji, ali ni u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, zemlju u kojoj je Mihajlo Mihajlov živio i radio, i u kojoj je osuđen zbog neprijateljske propagande.
Osuđen je zato što je govorio o Gulagu. Ili zato što je neprikosnoveni vođa pokazao prstom na njega. To ga je najviše pogodilo, iz toga je potekla njegova hrabrost, to je bio trenutak u kojemu se veliki čitatelj književnosti, zaljubljenik u ruski jezik u kojemu se riječi međusobno rimuju lako, pretvorio u junaka našeg doba.
Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010. Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom
Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010.
Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom.
Šteta, jer bi to bio znak da je mali Zadar nakon pedeset godina postao veliki. Šteta, jer je sudbina Mihajla Mihajlova sasvim hrvatska, koliko god on ne bio Hrvat: hrvatske su bile presude osnovnog suda, a potvrđivao ih je Vrhovni sud SR Hrvatske.
Već to je mnogo više od onoga po čemu se ovdje svojataju Srbin Nikola Tesla i Bosanac/Jugoslaven Ivo Andrić. A na neki način od njihovog je veći i doprinos Mihajla Mihajlova hrvatskoj zemlji i njenoj kulturi.
Taj doprinos staje u dvije rečenice. Čovjek ima pravo da bude slobodan, makar pri tom ostao sam. Nema za društvo važnije i dragocjenije slobode od slobode onog usamljenika u kojeg narod (puk, rulja, svjetina…) preko svojih vrhovnih izaslanika upire prstom.
(Prenosimo s autorova portala).
Bahati Milanović
Za staru, plavu ”bubu” Jose Mujice, skromnog predsjednika koji je preporodio Urugvaj, neki je šeik ovih dana ponudio milijun dolara. Ako dobije taj novac, Mujica će ga donirati beskućnicima u svojoj zemlji. Dok je vladao, Mujica se vozio u toj oronuloj ”bubi” i tvrdoglavo odbijao da ga voze službenim automobilima.
Hrvatski premijer Zoran Milanović voli vožnje službenim automobilima i rijetko vozi svoj VW Passat iz 2005., nije svijet osvojio skromnošću i uspješnim mandatom i njemu vjerojatno nitko ne bi ponudio milijun dolara za limenog ljubimca. A kad bi se to čudom i dogodilo, Milanoviću ne bi palo na pamet donirati novac sirotinji jer on nema pojma da u zemlji kojom vlada sirotinja uopće i postoji.
U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama
Iako su se prošli tjedan diljem Hrvatske sakupljale donacije za izgladnjele školarce u Belom Manastiru, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne samo da o tome ništa ne zna, on tvrdi kako u ovoj zemlji nema gladnih, ni djece ni odraslih. U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama.
”Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac ljudi, i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju”, tim je odgovorom na pitanje zastupnika laburista Mladena Novaka što će napraviti da sva djeca dobiju obrok i da budu sita, Milanović sablaznio javnost.
Dogodilo se to samo 10-ak dana nakon što je njegova supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati. Crni ili bijeli, svejedno je.
(…) njegova je supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati
Prema europskim statističkim podacima, čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom.
U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju.
Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000.
Čak i ministrica socijale Milanovićeve Vlade Milanka Opačić na istom aktualnom satu u Saboru, na kojem je njezin šef govorio kako ovdje nema gladnih, kaže kako je broj korisnika socijalne skrbi ove godine skočio za 16.000 ljudi.
Njegov ministar obrazovanja Vedran Mornar istog dana priznaje da su školska djeca gladna. Tri četvrtine hrvatskih građana nema dovoljno sredstava za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih potreba.
Predsjedniku hrvatske Vlade to ne znači ništa, on živi u nekom svom svijetu, njegov dokaz da je skroman i štedljiv je iskaz kako, kad putuje, ne putuje prvom klasom na prekooceanskim letovima. Proljetos smo njegovo putovanje sa suprugom u Australiju platili najmanje 324.329 kuna (bez hrane i pića), prije mjesec dana bio je u SAD-u (sa sinom) i svitom ministara i to smo platili 321.769 kuna.
(…) čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom. U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju. Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000
Zbrojimo li ”populistički” te troškove dobijemo 85.000 eura, sasvim dovoljan iznos za zbrinjavanje dviju obitelji bez krova nad glavom. Ni od jednog niti od drugog putovanja hrvatski građani nemaju koristi. Od putovanja u Australiju ga sigurno nećemo imati, a od putovanja u SAD imat ćemo koristi jednom možda.
Milanović se hrani zdravo, njegov omiljeni restorani za svakodnevne obroke su zagrebački Tač, Takenoko i As. Omiljeni mu Tač poslužuje samo zdrave obroke, koriste samo vrhunske namirnice – svježu, divlju ribu, školjke, škampe, šparoge, artičoke, pa su se i okitili titulom najboljeg poslovnog restorana u metropoli. Kad je eliminiran iz Banskih dvora i SDP-a, Slavko Linić rekao je kako Milanović samo jede i pije i ne radi ništa. Njegova supruga zadovoljna je što jede zdravo.
Hrvatska koju Milanović gleda svakog dana nije Hrvatska pučkih kuhinja, izgladnjelih đaka i oporog siromaštva koje se na našim ulicama već može i namirisati. Funkcija premijera omogućila mu je usavršavanje hohštaplerskog stila života, pa o toj nesretnoj i beznadnoj Hrvatskoj on ne zna ništa niti ga ta Hrvatska zanima.
Ne tako davno jedan je drugi premijer hohštapler na pitanja o rastućem siromaštvu odgovarao poslovicom o nezasitnom ljudskom srcu, ručao s istim ”prijateljima” s kojima danas ruča Zoran Milanović.
Ne tako davno taj je premijer prezirao narod kojim je vladao, njegovao iste, zdrave prehrambene navike, mislio kako je nedodirljiv, najbolji, vječan.
(Prenosimo s tportala).
Reisman napastovao Tito
Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.
Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.
Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.
Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.
Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika…
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice
Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno.
Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.
Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar. Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”
Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.
Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.
Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” – baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.
Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Klopka za četvero
Robert Nezirović rođen je 1964. u Zadru, gdje mu je u izdanju Gradske knjižnice Zadar 2009. objavljen roman prvijenac “Leptiri vole svjetlo”. Iste godine s Elvisom Serdarom osniva književnu udrugu ZaPis koja kontinuirano djeluje u Zadru.
Priča ispričana kroz fokus četiri znatno različita pogleda, razotkriva problem maloljetničke delikvencije, progovara o motivu osvete kao posljedice impotentnosti i korumpiranosti društvenih struktura, dok iz aspekta dvaju bračnih parova, beskompromisno osvjetljava suvremene, urbane brakove i odgoj djece u doba konzumerizma i komercijalizacije te osjećaj nemoći nad nedostignutom apstrakcijom sreće u vremenu pritisnutom brzim tempom i osamljenošću čovjeka unutar zajednice.
Nezirovićevi likovi pripadnici su tranzicijske srednje klase, ljudi koje razdvaja naobrazba i kultura, a povezuje ih činjenica da na svom životnom putu jednostavno – nisu sretni.
‘‘Sačinjena kao puzzle-perspektiva, puna dijaloga i brza proza Roberta Nezirovića svojevrsni je ‘osunčani noir’, slika društva, generacije i klase koja je baš sve zaribala.“
Jurica Pavičić
Naslov: Klopka za četvero
Autor: Robert Nezirović
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 236
Uvez: meki
ISBN 9789535693833
Izdavač: Funditus
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Država izgubljena na kocki
Božidar Kalmeta najavio je, eto, ambiciozni redizajn Zadra, koji će do kraja njegova mandata – shvatite to vrlo metaforički, jer “kraj Kalmetina mandata” najpoznatiji je prostorno-vremenski paradoks kvantne fizike – postati “hrvatska Nica”, odnosno “hrvatski Monte Carlo”.
Sad je to već ozbiljna razvojna strategija hrvatskog Jadrana, “hrvatske Azurne obale”: samo koji dan ranije izgradnja resorta za bogate penzionere u Crikvenici najavljena je kao “hrvatska Florida”.
I Nica i Monte Carlo i Florida, naime, već postoje: “hrvatska Nica” lijepo je zamakao brending-projekt Opatije, “hrvatski Monte Carlo” turistički su developeri još prije obećali Dubrovniku, a “hrvatska Florida” odavno je zamišljena u Splitu, “hrvatskom Miamiju”.
Sjetit ćete, najzad, kako je preko puta Miamija, na Čiovu, famozni Vicenco Blagaić zamislio “hrvatski Manhattan” – prije nego što je zbog hladne antipoduzetničke klime na Manhattanu otišao na jug zidati “hrvatski Dubai” – a HNS je svojedobno predstavio i projekt “Dalmatinsko zaleđe kao hrvatska Provansa”.
Znamo li pritom da je Hvar već odavno “hrvatska Ibiza”, Vis “hrvatski Capri”, a Istra i službeno “hrvatska Toscana”, ozbiljno je pitanje hoće li “na kraju Kalmetina mandata” u Hrvatskoj ostati išta hrvatsko: kad dovrše “hrvatski Las Vegas”, Hrvati će se žaliti da su državu izgubili na kocki.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5