novinarstvo s potpisom
Dejan Jović
Foto: Pero Kvesić
Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Svako toliko, dok prebirem po telefonskom imeniku u svome mobitelu, na zaslonu mi zasvijetle imena Žarka Susića, ili Borisa Mutića, ili Luke Tripkovića. I njihovi brojevi telefona, dakako. I dok dvije stotine ostalih imena i brojeva, što se vrte kao na ubrzanoj traci, promatram ravnodušno, pokraj njihovih se imena uvijek iznova lecnem, zastanem, preplavi me sjeta, obuzme tjeskoba što se teško nosi s prolaznošću čovjeka, pa pomislim kako bi ih bilo lijepo opet čuti, pa mi navru u sjećanje bliže ili dalje slike, riječi, uspomene…
Svoj trojici, Žarku, Borisu i Luki, zajedničko je što više nisu među nama, svoj je trojici zajedničko što su mi bili i kolege, ali i mnogo više od toga, što ih čini neumrlima u mome životu i novinarskom poslanju. Žarko Susić, jedan od prvih zagrebačkih sportskih novinara u povijesti, bio mi je i prvi novinarski učitelj, i doživotni mentor, i profesionalna i životna podrška, uvijek dostupna enciklopedija znanja i esencija mudrosti. (Za)uvijek na distanci, ali u svakom trenutku otvoren za sva pitanja i nedoumice.
Borisa Mutića poznavala sam mnogo prije nego što je on mene. Do posljednjeg daha vojnik, kako bi sam kazao, Hrvatske televizije, kao i do milijuna ljudi, i do mene je prvo dopro s TV ekrana.
Otvarao mi je oči i horizonte, senzibilizirao me na činjenicu, koju mnogi sportski reporteri prečesto zaborave, da iza svake medalje, iza svake pobjede i poraza stoje ljudi, baš kao i mi, od krvi i mesa, pa je tako Boris sportašima i njihovim učiteljima kroz svoje tople, istinske, životne priče s mnogo biografskih detalja davao ljudsku dimenziju, nikad ne dirajući u njihovo dostojanstvo. Niti ih je neukusno glorificirao, niti ih je ikada razapinjao, nikad ih nije niti uvrijedio, a kamoli ponizio.
Luka Tripković bio mi je po godinama najbliži, iako još uvijek tri generacije ispred mene. Bliži mi je bio i jer smo nekada davno međusobno prebacivali ping-pong lopticu preko mreže, jer nam je oboma stolni tenis bio u krvi i ozbiljno smo ga, doduše svatko u svoje vrijeme, trenirali i igrali. Rekete smo prvi put ukrstili tek kao kolege u podrumu škole u Koturaškoj ulici, ne pamtim jesmo li uopće igrali na bodove, no više nam i nije bilo bitno pobjeđivati u pingaću jer smo oboje pobijedili izabirući novinarstvo i pisanje za svoj životni poziv. Ili je pisanje izabralo nas, baš kao što su ljubav i izazovi odabrali Luku, koji se sa ženom Japankom otputio u Pariz, gdje je odlučio podizati i školovati troje djece, dvojicu sinova i kćer.
Radio je mnogo i štošta, ali najviše je pisao, za mnoge novine, teme širokoga spektra, a javljao se nerijetko i za Hrvatski radio i televiziju. Na izvoru ljubavi, umjetnosti, kulture, zapravo života samog, Pariz je Luku nadahnuo da neke priče, ali i gradove i fenomene ukoriči u knjige, pa je tako sam, ili u suradnji s kolegama, ali i javnim osobama, napisao i izdao knjige Vremenske zone, razgovori i susreti, Zašto volim nogomet, Neponovljivi Dražan Jerković, Football Connection, Tebi, Zagrebe, govorim, Hrvatski testament, Čarli, život koji traje i Zagrebačke istine. Htio je otrgnuti zaboravu i sebe i nas koje je pozivao da zajedno pišemo njegove knjige, i naše vrijeme i neke naše znamenite ljude i neke naše voljene prostore, htio je zaustaviti dobre trenutke i sjećanjima počastiti svoje prijatelje.
Ne znam je li već tada bio bolestan, ali do nekoliko mjeseci pred smrt molio me da mu napišem esej za zbirku pod nazivom Zašto volim Zagreb. Uporno sam ga odbijala, on me uporno zvao, a onda sam mu rekla: ”Znaš, Luka, ne mogu ti to napisati, jer ja više ne volim Zagreb!”
E, sad, može li se rodni grad jednom voljeti, pa onda više ne voljeti, ili se zapravo više ne voli vrijeme koje je taj Zagreb prisiljen živjeti, ili ljude s kojima mu je suđeno živjeti, ili više čovjek ne voli ni samoga sebe, pa kako bi onda mogao voljeti neki grad, pa makar to bio i njegov voljeni Zagreb. No, Luka nije nasjeo na moje psihologiziranje i inzistirao je, onako prijateljski, da napišem tekst, pa ako baš hoću i o tome zašto više ne volim Zagreb.
Onda je najednom prestao zvati… Mnogo puta sam posljednjih mjeseci poželjela da ja mogu nazvati njega. Da mu kažem da ću sudjelovati u njegovu vrijednom skupljanju štikleca, da mu kažem da, evo ipak, volim Zagreb, premda ne volim ni vrijeme u kojem je Zagreb prisiljen živjeti, ni neke ljude s kojim ga je prisiljen dijeliti, a katkad ni samu sebe ostavljenu u nekom drugom Zagrebu, lagana koraka od Primorske Prilazom do Kazališta, pa Masarykovom, Gundulićevom i Tomićevom do Uspinjače i Gornjega grada, pa Radićevom da Jelačić placa, pa Ilicom do Maloga placa iliti Britanca natrag doma.
Najčešće od njih trojice ipak poželim nazvati Žarka Susića da mu kažem da se ostvaruje ona njegova proročka, koju je izrekao na našem posljednjem ručku Kod Pere, dva mjeseca prije smrti, u 95. godini, u duhu Luja XV. Žarko mi je tada kazao da će otići miran, jer ovo više nije njegovo vrijeme, te da uistinu može reći: ”Poslije mene potop! Nema više sporta kakav sam znao i o kojem sam pisao ni novinarstva kakvo sam živio i kakvom sam vas učio.”
Rekla bih mu da je potop širih razmjera, da malo tko za malo koga još mari i da je ovdje, nakon što su narodu utopili i nadu i egzistenciju, na djelu i konačni potop čovjeka. Rekla bih mu da je čistunski sport kakav je zagovarao zauvijek pokleknuo, da su konačnu pobjedu odnijeli menadžeri koje je prezirao jer će, govorio je, dotući i uništiti suštinu sporta, kao što su već upropastili živote tisuća mladih ljudi tretirajući ih uvijek i samo kao potrošnu robu.
Da, dragi Žarko, mogla bih vam reći da je trijumf menadžerstva na vrhuncu jer, znate, već se prodaju i 16-godišnjaci, ali iskustvo mi govori da još uvijek nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore, doći će vrijeme kad ćemo ostati i bez ljudske supstance i više nećemo moći sastaviti nacionalne momčadi, baš kao što danas imamo problem u cijeloj zemlji sastaviti jedan pošteni sportski klub koji bi se mogao ravnopravno nositi u međunarodnoj konkurenciji.
Tebe bih, dragi Borise, nazvala, da ponovim onu tvoju legendarnu rečenicu u trenutku dok Janica osvaja još jedno zlato na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju: ”A sad, Borise, šuti jer ne možeš reći ništa pametno…” Dakako da je Mutić imao štošta reći jer je na sasvim poseban način znao svijet skijanja iznutra, jednako ili možda čak i bolje nego Janičin otac Ante Kostelić, jer je i sam bio sportaš i sportski učitelj i erudit i 40 godina na novinarskom terenu, bio je jedinstvena sublimacija znanja, prakse, teorije, iskustva i mudrosti.
Mutić je, i nasmijavši nas i zaplakavši, tu legendarnu rečenicu izgovorio u jednom sasvim posebnom trenutku, znajući da treba ostati diskretan i pustiti svakog od nas pred malim ekranima da na svoj način proživimo Janičin trijumf. E, Borise, kolega i učitelju, rekla bih ti da se danas ovdje mnogi koji su plaćeni da pišu i govore, odlučuju šutjeti, ne zato što ne bi imali što pametno reći. Naprotiv, šute upravo zato što su pametni. Jer ako već ne mogu biti toliko licemjerni i pokvareni da slave trijumf kleptokracije, odnosno dovoljno neovisni i hrabri da kleptokraciju razobličuju, onda ni šutnja nije tako loš izbor.
Poštovani i dragi Žarko, Boris i Luka, ako jednom i izgubim mobitel s vašim brojevima telefona, neće biti štete, moći ću vas uvijek dobiti. Vi ste neumrli u mome srcu i u mome životu. Blagoslovljeni vam blagdani!
