
Slađana Bukovac
Sad se vidi kako se ujedinjuje, a kako se razjedinjuje narod. Ujedinjuje skromnost, tolerancija, fanatična posvećenost radu, pristojan odnos prema suparnicima. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Slađana Bukovac / Leave a Comment
Slađana Bukovac
Sad se vidi kako se ujedinjuje, a kako se razjedinjuje narod. Ujedinjuje skromnost, tolerancija, fanatična posvećenost radu, pristojan odnos prema suparnicima. [Read more…]
Autor: Anna Maria Grünfelder / 1 Comment
”Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23, 34)
Nakon isteka roka prikupljanja potpisa građana s pravom glasovanja zapečaćene se kutije predaju organu vlasti zaduženom za provjeru potpisa zbog izvještaja parlamentarnim odborima za ustav i procedura teče – čisti, puki upravni čin, ali ne i u Zagrebu. [Read more…]
Autor: Ante Tomić / 1 Comment
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Svaki građanin naše zemlje morao bi uvijek uza se imati državnu zastavu. U gepeku kraj rezervnog kotača i kutije prve pomoći valjalo bi držati torbicu od laganog najlonskog platna, za svaki slučaj. [Read more…]
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Svaki građanin naše zemlje morao bi uvijek uza se imati državnu zastavu. U gepeku kraj rezervnog kotača i kutije prve pomoći valjalo bi držati torbicu od laganog najlonskog platna, za svaki slučaj. [Read more…]
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Skupa sa svime što je u stanju izmisliti, napraviti i izgraditi, čovjek je i dalje dio prirode. Vatra nema obzira prema ljudskim tvorevinama i životima, ne zaustavlja se sama od sebe pred naseljima, preskače asfalt, tali željezo i razara beton. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / 1 Comment
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prije dva ljeta Zoran Milanović sazvao je vojnu paradu, e da bi nimalo originalnom slitinom militarizma i nacionalizma sačuvao vlast. Izbore je glatko izgubio, čime je započeo i sunovrat stranke s čijeg se čela uskoro uklonio, a iza parade ostale su dvije posljedice. [Read more…]
Autor: Boris Pavelić / Leave a Comment
Splitski aktivist za ljudska prava Tonči Majić i Josipovićevoj je nasljednici nastavio slati poderane hrvatske zastave kako bi ”pokazao prezir i omalovažavanje prema Republici koja ima takvo pravosuđe.” [Read more…]
Autor: Darko Vidović / Leave a Comment
Došli su s koferima, ispunjenim parolama i zastavama. Kad su ih otvorili, kofere su spakirali drugi.
To je tako.
Živimo u vremenu eksplicitnog nacionalizma i nacionalizma iz koristoljublja. To je klonirani sin, kopile tridesetih i devedesetih. Prepoznat ćete ga. Eminencija je napola podignute glave, ukočenog vrata i zuri negdje u desno – u zastavu, u domovinu. Nekad se beznačajno šetkao našim životima, gotovo neprimjetan uvijek stajao po strani, smješkao se i klimao glavom, rijetko častio pićem.
Današnju poziciju objašnjava kao rezultat danonoćnog rada – i do trideset sati dnevno – i nesebičnom donacijom sebe, duše i tijela domovinskom oltaru. Sin mu ima bijesan auto, skup sat i manekenku. On posjeduje domovinu koju vara i krade.
Kao lokalni moćnik počeo se definirati početkom devedesetih, u dijaspori ili lešinarskoj privatizaciji, razoružavanjem domaćih tvrtki i radnika, otimanjem radnog mjesta sugrađaninu nepodobnog imena, te pilanjem brončanih partizanskih spomenika i njihovom prodajom pod staro željezo rođakovoj export firmi u Italiju ili Austriju.
U nastavku tog privrednog pothvata i odabirom podobnih egzekutora – namjenskih rukovodioca, direktora i ministara – ne libi se tako ni danas graditi poziciju, varati i Boga i narod, pa onda istom varkom “spašavati” propale tvrtke otvaranjem novog kredita i privatnog konta u nekom drugom austrijskom gradiću.
Sad, pred izbore, opet parole i floskule mirišu na lož-ulje iz devedesetih i uglavnom su u službi poznatog trgovca, stečajnog upravitelja “nerentabilnog” škvera, novog K-apitala, K-onzuma, K-aptola, Slobodnog i Dnevnog.hr ili nekog sličnog nacionalnog K-a.
Pošto su naciju, sklopljenih ruku i amenom, razriješili muka socijalizma i podarili joj vječni život, svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti udahnuli su i u vrtiće, školske udžbenike i nogometne klubove brišući iz njih cijelu jednu povijest, spakirali su joj kofer, odveli na nepoznato mjesto i zakopali u travanj 1941. godine. Tako su ušutkane i prešućene, sve prave velike pobjede i svi pravi veliki porazi, porazi koji će još dugo, dugo uzimati danak intelektu i životu, u društvu s izopačenim jezikom i izopačene životne koncepcije.
Obrušit će se tako K-a na neistomišljenike i slobodan um, progresivnu opasku ili satiru, danas Ivančića, Lucića, Dežulovića, Jergovića ili Tomića, a već sutra nekog novog Kiša, Cicerona ili ludog pjesnika, pozivajući se na naciju, obitelj i dom.
Obrušit će se na “heretike”, “komuniste”, “jugoslavene” i “ostale” bez “nacionalnog identiteta” i “bez našeg Boga” – pa će ih tako kao nacionalne beskućnike, u režiji Jakova Sedlara i nacionalnih portala, pod etiketom “bolesni liberalni fašisti”, umjesto u “Četverored”, pospremiti u “Četverokut” nekog KBC-a na liječenje.
Na liječenje od čega?!
Zar nije ta pila naopako, ta insinuacija i bijedna laž, naposljetku žal, što najbolji pisci, pjesnici i intelektualci, ipak nisu traženi fašisti – statisti iz dotičnog scenarija!?
Zar je “Četverokut” KBC-a za hrvatski intelekt, najbolje što ovom društvu slijedi?!
Ma nemojte?!
Zar niste za taj KBC i KPD ipak podobniji Vi i vaši mladi kloneri s desnicom u srcu, sto svoje susjede umjesto imenom, zovete – Srbin, Musliman i Židov, pa u tom mulju veličaju domoljublje i traže identitet, bas kao i Vi mešetari ove zablude u memljivoj buli punoj stradanja branitelja, križnih putova i sličnih procesija.
Danas bi poželjeli, kad bi mogli, da ih netko nauci artikuliranim vrijednostima nekog zajedničkog dobra i da im otvori perspektivu suživota, tolerancije i znanja.
Dok državne institucije prešućuju kako se mladi odgajaju na nacionalističkim podvalama i mirno promatraju kako revizionisti povijesti truju ulice i knjige, čudili bi se – kao onda tridesetih – da Himmlerovi uniformirani crnokošuljaši, spaljujući knjige, pjesnike i stihove usput spale i Vas?!
Što biste im onda rekli – da niste Srbin, da niste mesar, da nemate novca, da vam ne pucaju djeci u leđa i ne pale ploče Arsena, Johnnya, Balaševića, Ekatarine velike ili Ede Maajke.
Bijedno i jadno jeste, ali država je država – a vlast je vlast! Jer, još se možete jeftino prodati domovinskom oltaru, plagijatskim radovima s nejasnim datumom i pečatom na diplomi, jeftinim politikanstvom i nacionalno osviješteni, usredočiti se samo na ostvarenje svetog cilja – sudjelovanju u mešetarskoj podjeli vlasti u najdražoj i jedinoj domovini.
Na paljevinu iz devedesetih možete tom svetom cilju, prema potrebi, dodati još neki referendum i podići križ, položiti cvijeće na Bleiburg, pa zatim zbog ideološke prošlosti i opravdanog straha – zaobići žrtve Jasenovca i borce Prvog splitskog partizanskog odreda.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.
Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.
Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.
Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.
U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.
Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.
Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.
Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.
Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?
Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.
Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).