Mi koji smo preživjeli
Ratove i recesije
Rusko Američke prepirke
Mi koji smo preživjeli
Rušenje spomenika
Razminiranje poljana
Razilaženje naroda [Read more…]
Bez obzira na bolest, vjerujem u dobro za sebe i druge
Razmišljam o jednoj doživljenoj sceni u sobi za kemoterapiju.
To su velike prostorije s pultom u sredini za medicinsko osoblje. Uokolo su ležajevi za pacijente, njih desetak i nekoliko stolica za one koje čekaju primanje infuzije. Mi pacijenti dolazimo, javljamo se, slijedimo protokol. [Read more…]
Od sudbe jača
Umor je uspio proći kroz vrata
Možda kao kroz ključanicu ključ
I sad se osjećam kao remorker
Što višestrukog sebe mora vuć
Ne ide uvijek onako kao po planu
Da bude predah između dvije bitke
Pa jutro postane kao kasna večer
A noge teške premda su još vitke
Prizivam um da se nanovo postroji
I govorim sebi ”Saberi se, ženo!”
Ne možeš sad dopustit svom tijelu
Da se osjeća potpuno pregaženo
Jedno je biti od čelika i od stakla
Sve sam prošla što to dvoje otrpi
Al’ u proljeće se osjećat kao rašiven
Bez konca i igle da pukotine zakrpi
Ne neću se dati tom stanju tijela
Bez obzira na svu količinu zraka
Koje moraju proći kroz moje biće
Da bi ubile te mrske stanice raka
I sva silna kemija i stresovi silni
Kojima sam mjesecima bojno polje
Ne neće uništit moj duh, želju i volju
Da se unatoč stanju osjećam bolje
I premda su počele nadolazit suze
Zbog slabosti s kojom se tijelo bori
Al’ dobro je što um je još snažan
Pa kad krenu on ih odmah ukori
Proći će sve to ko što sve prođe
Kad je najteže budi od sudbe jača
Svatko se sa snagom duha digao
Nitko nije ustao uz pomoć plača
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Jesam li sreća ili tuga
Ratovanje s rakom
Ozračena sjedim
Al’ na zračim
Iznutra me bode
Tupost vlastitog stanja
I neželjenih pitanja
Hoće li se vratiti
I kad
Ako baš mora
I na kojoj paraleli
Mape mog tijela
Obožavam životinje
Al, ovu ne volim
Da mogu živu bih je
Izgrizla i sažvakala
Da joj pokažem
Kako to izgleda
Al’ ne kao ona mene
Godinu i pol il’ duže
Bila bih humanija
A onda se vratim
Pojmu simbioze
Morat ću naučiti živjeti
Misleći o njoj
Na pozitivan način
Kao da na rat počneš
Gledati pozitivno
Pa zamišljaš neku romansu
Pod kišom granata
I zanemariš svu bol
I svu patnju
Zamisliš samo svjetlinu
Nečijeg pogleda
Vrijednog da preživiš
Ne postoji receptura
Shvatit ću to kasnije
Jedan dan ignoriraš
Spoznaju o njoj
Drugi dan se utopiš
Baš u toj spoznaji
I ideš dalje
Kao svatko tko teče
Koritom
I strujom
Koju nije mogao birati
***
Jesam li sreća ili tuga
Jesam li sreća
Ili tuga
Koliko čega
U meni ima
Koliko sam do sada
Oseka bila
A koliko sam bila plima
Ponekad osmijehom
Suze skrivam
A ponekad suza
Ukras sreći bude
Jel to ljudi
Sami sebi stvore
Ili Život na to Tjera ljude
Toliko pitanja
Predamnom stoji
Čime se odgovori
Zapravo traže
Jel se s pravom
Razum srca boji
Ili srce ipak
Bolje važe
Ne znam
Ni izgled postaje
Gdje ću stići
Samo snove
U ciljeve stvaram
Tko će na kraju
Dati obol priči
Možda se s ciljevima
Samo dobro varam
Možda su to samo
Mrvice od kruha
Da nam neznanje
Lakše grlom prođe
Štogod mi željeli
Činili i htjeli
Svatko svom križu
Na kraj ipak dodje
Al’ pogledaj brod
Kad mu skineš jedro
Samo jarbol
Kao križ stoji
Al’ tad more
Duboko i moćno
Čini da i dalje
Brod nekud plovi
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Utjeha kosi
Počela je padati i nije prestajala. Nije padala po podu, po trosjedu, po krevetu. Samo su se niti odvajale od korijena i ostajale sapletene o druge dok ne bih po njima prošla četkom.
Tjeme je u početku blago, a nakon nekoliko dana, prilično boljelo. Peklo je kao da je rana po čitavoj površini i moje odgađanje neizbježnog postalo je besmisleno. [Read more…]
Ne odričem se krila za jedan novi let nakon svih udaraca
Zaključuju se poveznice prošlosti i budućnosti, poveznice između dvaju trenutaka na vremenskoj liniji čiju stvarnost shvaćam tek trenutačno.
Tad doista pomislite kako ništa nije slučajno i kako se butterfly effect širi raznim vektorskim pravcima, i prostorno i vremenski, te vam se učinilo da mogu baš ti efekti koje ne umijemo definirati na ovom stupnju znanosti i tehnologije biti značajni nekom budućem genijalcu u objašnjavanju vremena kao fizikalne veličine na ispravan način. [Read more…]
Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
Prošla sam kroz staklena vrata, prijavila se na šalter uz predaju svojih nalaza uvijek ljubaznoj Jadranki te ponudila joj svoj osmijeh uz jedan šaljiv komentar. Smatrala sam to najispravnijim načinom za početak našeg druženja koji će trajati dugi niz narednih tjedana.
Nećemo od tragike raditi spektakl, okrenut ćemo kovanicu s lica na naličje, na stranu gdje je slavuj ili medvjed, onaj što daje pjesmu i optimizam ili onaj što daje snagu, oboje će nam trebati za sve što predstoji. [Read more…]
Ponekad najteže bitke dobiva dijete u nama
Operacija je iza mene. Slijedi oporavak i kemoterapija.
Odlučila sam jedan vikend provesti s kćerkom u Istri i usput posjetiti svoju prijateljicu, jednu od prvih osoba kojoj sam saopćila vijest o svojoj bolesti. [Read more…]
Između udarca i utjehe
Vraćam se na dan potvrde dijagnoze. I vraćam se povratku kući tog dana. U tom trenutku ne možete biti svjesni kako će i u kojoj mjeri, nalaz kojeg ste unijeli u svoj dom, promijeniti vaš život i život vaše obitelji.
Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima.
Čim sam ostala sama pretvorila sam se u istraživačicu, aktivirala sam sve dostupne izvore informacija, od interneta do prijateljica.
Sljedećeg jutra sam shvatila da je i moje dijete odreagiralo isto, jedino što sam ja više rudarila po stranicama na hrvatskom, a ona na engleskom jeziku.
Jesam li bila pametnija? Mudrija? Rekla bih zasigurno informiranija, ali na tome bih se i zadržala.
Naime potraga je bila usmjerena k dobivanju odgovora kako će izgledati operacija, što sve mogu očekivati od kemoterapija i zračenja te ono najbitnije: Kolike su šanse da preživim?
Gledajući te statistike vratila sam se na jedan komentar koji je javno bio ismijan, ali koji je sadržavao bit statističkih prognoza kad ih gledate iz uloge onog tko se u njima našao u onom dijelu koji označava najnepoželjniji ishod.
Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka
Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka.
Nadalje, kako ćete doživjeti šumu podataka dostupnu na raznim stranicama opet ovisi o vama. Čovjek sklon pesimizmu uhvatit će se najcrnjih prognoza, onaj suprotan njemu bit će fokusiran svjetlu na kraju tunela.
Između to dvoje još je stotinu puteva, ali vjerujem da u toj dugotrajnoj borbi svatko od nas balansira između inih na način na koji najbolje zna i umije.
Ubrzo sam napustila rudarenje po internetu jer se još brže pokazala točna izjava jedne posebne žene za koju vjerujem da u ulozi pacijenta zna o karcinomu više nego bilo tko u našoj regiji.
Nitko ne bi poželio sudbinu poput njene. Jako malo ljudi bi se moglo nositi s takvim teretom toliki niz godina kao ona. Za sebe sam gotovo sigurna da ne bih imala toliko snage. Rijetko tko bi je u takvim okolnostima imao.
Njeno ime je Ljiljana. Karcinom se u njenom slučaju vraćao stalno iznova i zahtijevao od nje nove bitke. I nažalost, to i dalje radi.
Njeno nasmijano lice na fotografijama na Facebooku, uočila sam koju godinu ranije nego što sam i sama saznala za svoju dijagnozu. Bilo je nemoguće ne uočiti tu svjetlinu koja iz nje zrači.
Istim tim sjajem je zračila kad smo se jednom, sasvim slučajno, srele pred jednim zagrebačkim hotelom. Izmijenile smo nekoliko rečenica s prijedlogom da ćemo jednom, kad obje ulovimo vremena, otići na kavu.
Postala je tijekom niz godina, bez svoje namjere, simbol ozdravljenja, postala je čudo i laicima i medicinskim stručnjacima, iznad svega postala je inspiracija mnogima u njihovim borbama protiv opakih bolesti, a još više inspiracija kako nastaviti voljeti svoj život, unatoč tome.
Postala je previše toga da bi to jedna osoba mogla izraziti, jer ju je svatko definirao na svoj način, onaj kakav mu je trebao da se osjeća bolje sa samim sobom. Pratila sam i pratim njene objave pune pozitivnosti i mudrosti.
Prije nego što sam i sama oboljela ponekad bi me neki njen odgovor, upućen ženi koja bi joj na društvenoj mreži zasigurno prišla dobronamjerno, iznenadio. Iskreno bi joj i asertivno ”bacila istinu u oči”.
Odudarao bi od ostalih njenih mnogobrojnih odgovora jednom dozom hladne odlučnosti za koju sam sigurna da je druga strana doživjela poput ledenog tuša. Iznenadio bi me, tim više što sve te godine i sama prateći njenu stranicu, uočavam njenu humanost. Znala sam se upitati zašto.
Nismo svi obrazovani, elokventni, duhom snažni, nemamo svi ni slične stavove o načinima liječenja ili generalno gledajući o bilo čemu.
Nakon mog jednogodišnjeg procesa liječenja koji je zanemariv u odnosu na sve godine koje ona prolazi u borbi sa zloćudnom bolešću, shvatila sam kako je neizmjerno važno održavati količinu svoje energije i to na svim nivoima, mentalnim, duhovnim, psihičkim i tjelesnim.
To je uz nužne medicinske tretmane, vaš glavni oslonac kojeg morate i želite očuvati, a da biste to uspjeli pomno birate ljude s kojima možete podijeliti trenutak, riječ, sadržaj.
Dobronamjernost raznih osoba ne daje im ekskluzivno pravo ”uzimanja” vaših riječi i vremena, tim više ako vam to oduzima dragocjenu energiju.
Životna mudrost ljudi u zrelim godinama, ako nečija profesija ne zahtijeva drugačije ili nemate neki poseban cilj zbog kojeg biste u nedogled sučeljavali argumente s nekim, očituju se u tome da kad prepoznate kod druge strane potpuno drugačije uvjerenje od svog, odstupite iz tog komunikacijskog ringa na dostojanstven način. To ne znači nužno prekid komunikacije, ali svakako predstavlja revidiranje na odgovarajuću mjeru.
Kad imate tu neku životnu zrelost i još ste pogođeni ozbiljnom bolešću onda osvijestite kako taj način postane jedini prirodan odabir vašeg funkcioniranja kako biste zadržali snagu za ozdravljenje.
Ja sam taj proces transformacije svog odnosa naspram drugih ljudi osjećala prvo na mjesečnoj, a onda na tjednoj pa čak i na dnevnoj bazi. Naprosto postanete osjetljiviji na neke stvari, na neke izjave premda bile dobronamjerne, ali u svojoj suštini banaliziraju čitavu problematiku u kojoj se nalazite pa postanu više uteg nego melem.
Kadgod bih se našla u toj situaciji osupnula bi me činjenica da sam zasigurno i ja, prije ovog iskustva, prilazila oboljelima s riječima koje su drugoj strani zazvučale kao obične floskule, doduše u namjeri da tu osobu utješim, pa sam dovedena u drugu ulogu, u početku pronalazila razumijevanje za to.
Ali to možete činiti neko vrijeme, a onda vas počne umarati i skoncentrirate se na ono i one koji vam doista pomažu da iznesete taj teret na svojim leđima.
Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima
I tako sam dobila odgovor na gore navedeno ”zašto”.
Jesu li se neki, u Ljiljaninom slučaju, gledajući to sjajno, nasmijano lice, zaboravili upitali kako i sama prolazi bol, strah, tugu, patnju…? Čini mi se, ako i jesu da im ne zamjera. Ona zna tko su njene karijatide, tko su njeni Anđeli čuvari koji joj poklone svoj lepet krila kad joj vlastita postanu preteška. Ona je u nekim trenucima bila moj lepet krila i ja sam joj zahvalna na tome.
O mojim drugim hodajućim Anđelima ću u nekom od narednih nastavaka ove kolumne.
Neke su me bodrile ispravnim izborom riječi podrške i utjehe, druge s isto tako ispravnim izborom riječi koje bi me u prvi mah gotovo paralizirale, ali bi mi odmah potom davale rješenja, treće konkretnim djelima koja vam u takvim okolnostima gotovo znače spas.
Nedavno sam pričala s čovjekom čijem je sinu zbog teške ozljede u tinejdžerskim godinama amputirana jedna noga.
Nakon višebrojnih operativnih zahvata i stabiliziranja njegovog stanja, otac se prema sinu (iz moje perspektive gledano), u danim trenucima ponio despotski, tražeći od njega zadnji atom snage kako bi postao funkcionalno samostalan.
Riječ koja je najbolje objasnila isprepletenost ljubavi i despotizma u takvim okolnostima je ona koja je ocu, u trenucima njegove osame kad se mogao predati očaju, vrišteći odjeknula kroz um – budućnost.
Budućnost njegovog sina, dakle budućnost njegovog života. I to je od njega zahtijevalo usmjerenost i odlučnost kad bi mnogi pokleknuli.
Kad se želite i morate održati iznad površine i stati na svoje noge, ako ne na početku ali onda svakako kasnije, jako dobro shvatite da je nekad udarac u trbuh veća pomoć nego utješna riječ s mašnom i celofanom.
UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .
Potresi u nama i izvan nas
S prvim lockdownom, kćerka i ja smo se nosile i više nego dobro. Ona je pokazala iznimnost svog karaktera, izrazitu discipliniranost i predanost svojim školskim obavezama. Izvan tih sati, provele smo divne trenutke zajedništva u razgovorima o raznim temama. [Read more…]